Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik

Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, što se jasno vidi već prvim pogledom na njegovo pjesničko stvaralaštvo. Na njegovo pjesništvo jednako je utjecalo njegovo porijeklo, rodni kraj i domovina, ali i književni pravci ekspresionizma i avangarde, čije se odlike javljaju u njegovim pjesmama.

Ivanišević za svoje pjesme često uzima motive iz rodnog zavičaja – Istre i Mediterana. Nerijetko piše dijalektom i osvrće se na svoje osobne misli vezane uz njegov kraj, ljude ili općenito domovinu, ali on nipošto nije politički pisac, čak niti domoljub u nacionalističkom smislu riječi. On voli čovjeka, a domovinu voli kao zbir ljudi koji mu nešto znače na osobnoj, ali i osnovi svijesti, društva, povijesti i kulture. Sve te lokalne teme Ivanišević obrađuje na posve svjetovan, moderan način. Njegove pjesme obiluju ekspresionističkim frazama, avangardnim slikama, a ne libi se ni nadrealističnih prikaza svijeta, čak i s primjesama apokaliptičnih vizija.

Ivanišević eksperimentira jezikom, jezičnim izrazom i konstrukcijom stihova. Izbjegava rimu, ali se voli igrati riječima, pa mu rima katkad dođe kao nusprodukt. On bježi od svih zacrtanih normi u svojim pjesmama, ne želi se uklapati u postojeće konvencije, on ruši očekivanja, ali ipak ima kontrolu nad svojim stihovima, postavlja ih u nekakav neobičan, ali ipak smislen red. Sve ovo je utjecalo na to da kao pjesnik nije bio uvijek shvaćen u nekadašnjim književnim krugovima, gdje su pisci i kritičari bili navikli na određeni stil pjesama. Upravo to je jedna od stvari zbog kojih je Drago Ivanišević postao značajan kao liričar.

Pjesme ovog izuzetnog pjesnika obiluju stilskim figurama, ali najčešće metaforama i nesvakidašnjim analogijama, što i jest odlika moderne i ekspresionističke lirike.

Moj did – analiza pjesme

Pjesma “Moj did” Drage Ivaniševića lirska je misaona pjesma napisana na štokavskom dijalektu i to na ikavici. Vrlo jednostavnim lirskim motivima pjesnik je iznio jednu jako duboku misaonu pjesmu. On piše o svom djedu, na način na koji bi o svom djedu govorio dijete. Ipak, svakodnevni motivi posloženi su u snažni metaforički opis jednog čovjeka, obuhvativši cijeli njegov životni put, sve do smrt. U pjesmi je prvenstveno opisan djedov karakter; prikazan je kao čovjek koji je znao sa svima. Za njega nije bilo niti nedodirljivih niti nevažnih, sve od zvijezda, Sunca i Mjeseca, pa do koze, tovara i vjetra, sve je za pjesnikova djeda bilo dovoljno važno njegove pažnje. On se od djetinjstva povezivao s prirodom, trčeći bos po ledinama i tako sve do starosti, kada je postao jedno s maslinom, kao predstavnikom prirode, ali i njegova rodnog kraja, što je opisano u stihu gdje pjesnikova baka ne raspoznaje djedove noge među korijenjem masline. I tako sve do djedove smrti.

U pjesmi je opisan život čovjeka koji je vrijedio jer je upoznao vrijednost svega, a pogotovo svoje vlastite zemlje, što se vidi po izboru motiva koji simboliziraju upravo Istru i Mediteran – rodni kraj pjesnika i njegove obitelji. U tome se sastojala jedinstvenost i ljepota djedova život. To je bio okidač djedove sreće – značaj malih stvari jednako koliko i velikih.

Motivi koje u pjesmi susrećemo su uglavnom oni iz prirode. To su “zvizde”, “sunce”, “misec”, “tovar”, “zmija”, “koza”, “kiša”, “vitar”, “mraz”, “zviri”, “jastreb”, “masline”. Ipak, pjesma sadrži i društvene motive, poput “did”. “baba”, “oči”, “žile”, “noge”, te religijski motiv “Bog”.

Stilske figure koje je pjesnik koristio u pjesmi su inverzija (“Moj se did sa zvizdan družija”), epifora (ponavljanje riječi “družija” na kraju stihova), asonanca (ponavljanje samoglasnika “a” i “o”), aliteracija (ponavljanje suglasnika “d”), polisidenton (nizanje veznika “i”) i usporedba (“baba moja s očiman o’jastreba”)



S obzirom da u pjesmi ima dosta ponavljanja, čini se da nekim mjestima ima i rime. Drago Ivanišević se trudio izbjeći rimu u svojim pjesmama, ali se čini da joj je u ovoj pjesmi, slučajni ili namjerno, pronašao mjesto. Rima je na trenutke obgrljena, ali je u većini pjesme zapravo odsutna. Pjesma je monostih, a stihovi u njoj su osmerci, deseterci i dvanaesterci.

Bilješka o autoru

Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Bio je pjesnik, dramatik, prevoditelj, slikar, urednik i kazališni redatelj.

Rođen je u Trstu 1907. godine, srednju školu završio je u Splitu, a fakultet u Beogradu gdje je diplomirao francuski jezik, jugoslavensku književnost i komparativnu povijest književnosti na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Školovao se i u Rimu i Münchenu, a doktorirao je Padovi.

Radio je kao asistent Branka Gavelle u beogradskom kazalištu, bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je radio i kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo je osnovao i Glumačke škole HNK-a. Bavio se raznim poslovima vezanim za kazališne i kulturu, ali i značajnim književnim radom.

Uređivao je časopis Teatar, te pisao eseje, kritike, novele, drame, ali je ipak najznačajniji ostao kao pjesnik i to dijalektalni, jer je najčešće pisao na čakavštini ili štokavskoj ikavici.

Zbirke pjesama na čakavštini izdana mu je 1960. godine pod imenom “Jubav”. Prije toga objavio je zbirku “Zemlja pod nogama2, 1940. godine, a zatim i zbirke “Kotarica stihova”, “Srž”, “Igra bogova ili pustinje ljubavi”, “Vrelo bez prestanka”, “Ljubav2 i mnoge druge.

Drago Ivanišević bio je jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, te zasigurno jedan od značajnijih. Umro je u Zagrebu 1981. godine.

François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine

Nekoliko prvih poglavlja autor je posvetio upoznavanju glavnog junaka. Prikazuje se njegovo rođenje i djetinjstvo, kako je proveo svoje mlade dane te odlazak u Pariz. Povratak u svoju zemlju obilježen je oslobađanjem krajeva kojeg su zauzeli neprijatelji.

Autor nam u romanu prikazuje zgode i nezgode koje se tiču glavnog junaka te na pravi pogled ovo djelo djeluje kao biografski roman. No, ako malo bolje promotrimo radnju možemo vidjeti da u njoj nema klasičnog uvoda, zapleta i raspleta radnje već da autor njih koristi samo neposredno. Naime, oni su mu samo jedna vrsta izlike kako bi mogao između njih ubaciti zgode glavnog lika.

Uz to, on u radnju ubacuje poslovice, dosjetke, parodije, rasprave i druge slične građe. Tako se radnja romana ustvari odvija neposredno i ona je ubačena između priča i anegdota.

Kratak sadržaj

Roman “Pantagruel” započinje prikazom povijesti roda Pantagruelove obitelji i cijelom listom njegovih predaka. Odmah nakon toga, pisac nas upoznaje s opisom Pantagruelova rođenja i smrti njegove majke Blenouste (Badebec). Ona je umrla prilikom njegova rođenja.

Nadalje, slijedi opis Pantagruelova djetinjstva. Svi detalji o njegovom odrastanju i odgoju. Naime, brigu o njemu i njegovom odgoju preuzeo je odgojitelj i učitelj Epistemon.

Pantagruel nakon završenog studija odlazi u Pariz gdje susreće Panurga koji mu priča kako je neko vrijeme proveo u Turskoj, u zatočeništvu.

Nakon toga Pantagruel bude uvučen u jednu sudsku raspravu. On u tom sporu bude arbitar pošto niti internacionalno sudsko vijeće nije uspjelo donijeti zadovoljavajuću presudu.

Kada je preslušao obje strane, i tuženika i tužitelje, Pantagruel je donio besmislenu presudu. Ipak s tom presudom su svi prisutni bili zadovoljni.

Priča se vraća na Panurga koji počinje svoju životnu priču. Priča o tome kako je bio zarobljen u Turskoj i kako se uspio osloboditi. U sljedećim poglavljima knjige važnu ulogu ima i dalje Panurg. Možemo vidjeti njegove prijedloge oko izgradnje zidina u Parizu, o njegovoj domišljatosti kroz koju možemo vidjeti ideje kako zbija šalje noseći više od dvadeset vrećica pribora koje su pune pribora koji mu pomaže u zbijanju svih tih šala i pošalica.

Nadalje, autor nam priča o Panurogom susretu s Taumastom, engleskim učenjakom. Zanimljiva je njihova rasprava koju su vodili isključivo rukama. Zatim je Panurg pokušao i zavesti jednu parišku gospođu, ali na kraju mu to nije pošlo za rukom.

I kako je vrijeme odmicalo, a Pantagruel je vodio vrlo zanimljiv život u Parizu, provodeći dane zabavljajući se s Panurgom, do njega je stigla vijest u smrti njegova oca. Isto tako saznao je da su Žednjaci (Dipsodi) izvršili napad na njegovu Utopiju, mjesto gdje se rodio.

Odluči otići osloboditi svoje kraljevstvo, a u pomoć mu priskaču njegovi prijatelji. Uz Panurga, Eustena, Epistemona te Karpalima, Panurga uspješno uspije poraziti čak 660 konjanika. Odlučili su ostaviti samo jednoga živog jer će im on poslužiti kao rob.

Nakon uspješno privedene kraju bitke, odluče vrijeme provesti u odmoru i gozbi. Upute svog zarobljenika da neprijateljima prenese vijesti o njihovoj pobjedi. Pantagruel zahtjeva da se kralj Anarh i njegova vojska predaju.

Pantagruel i njegovi prijatelji upute se u daljnje pohode. Oni uhvate neprijatelje na spavanju te se bore s divovima. Pobijede njihovog vođu Vukodlaka (Loupgarou) koji je bio saveznik kralja Anarha.

Pantagruel je zbog svih tih svojih zasluga, a najviše radi toga jer je pobijedio neprijatelje Žednjake (Dipsodi), dobio svečani doček u tom gradu imena Nejasnik (Amaurot).

Poslije slavlja, Pantagruel poziva sve da mu se priključe kako bi zajedničkim snagama porazili Žednjačko kraljevstvo.

I upute se svi zajedno u pohod na Žednjačko kraljevstvo. No, tamo ih dočeka otpor Slanaca (Almiroda). Prije samog napada, Pantagruel svojim jezikom zaštiti cijelu svoju vojsku od kiše koja je najednom počela padati.

U tom trenutku, pripovjedač Alcofribas ulazi u Pantagruelovu utrobu. Kada pripovjedač nakon šest mjeseci izlazi iz Pantagruelove utrobe, on ga obavještava da je uspješno porazio Slance (Almirode) i da će mu pokloniti Gulaš-vlastelinstvo.

Autor nam nakon toga govori kako se Pantagruel razbolio, što je rezultiralo pojavom toplica u Italiji i Francuskoj.

Na samom kraju, autor najavljuje nove knjige i nove dogodovštine Pantagruela.

Jezičnom sporazumijevanju i općenito jeziku, autor je posvetio dosta prostora u romanu. To možemo vidjeti u 6. poglavlju, odnosno u susretu Pantagruela i Limuzinca te u 9. poglavlju kada se po prvi puta susreću Pantagruel i Panurg, dva velika prijatelja. Panurg mu tada odgovara na 14 različitih jezika.

Od 10. do 13. poglavlja odvija se sudska rasprava između Prdosrka (Humevense) i Guzoljuba (Baisecul). Guzoljubov govor ističe se time što on govori pravilnim rečenicama koje su zasebno razumljive, ali su povezane u nepovezani dio koji u konačnici nije razumljiv. To možemo shvatiti kao parodiju na sudske rasprave.


 


Od 18. do 19. poglavlja odvija se rasprava Panurge s Englezom. Ta rasprava specifična je po tome što oni komuniciraju rukama. Time se autor vjerojatno ruga tadašnjem raspravljanju o banalnostima. On je smatrao da su se rasprave vodile dugo i široko, ali njima se ništa nije reklo.

Junaci romana su divovi, ali u njemu prevladava i sve ono što je veliko i široko. Tako autor puno paženje posvećuje velikobrojnim nabrajanjem poslovica, imena i popisa knjiga. U prvom poglavlju knjige možemo vidjeti cijelu seriju imena Pantagruelovih rođaka i to čak na dvije i pol stranice. 7. poglavlje donosi nam popis knjiga iz jedne knjižnice u Parizu, a on se proteže na čak šest stranica.

Autor je sklon velikom nabrajanju, gomilanju, a to možemo vidjeti i u broju poglavlja. “Pantagruel” sadrži 34 poglavlja od kojih su neka izrazito kratka. Često koristi velike brojeve koji u realnom svijetu nemaju neko značenje u situacijama koje opisuje.

Možemo zaključiti da prave radnje u romanu nema. Ne postoji klasični uvod, zaplet i rasplet događaja što je karakteristično za romane. Pisac je njih upotrijebio samo da bi ispričao svoje priče.

Podrijetlo romana vezano je uz vitešku tradiciju i folklor. Tumačenje lika nam govori da se korijeni imena mogu izvući iz folklorne tradicije. Autor nam tumači u prvom poglavlju romana značenje imena Pantagruel. Panta na grčkom jeziku znači “hoću reći sve”, a gruel znači na hagarskom jeziku “hoće reći žedan”.

Autor se često poslužuje groteskama, a njihovo značenje je da umiranje ide ruku pod ruku s rađanjem isto kao i razaranje sa stvaranjem.

Često se koriste velike količine hrane i piće pa tako u “Pantagruelu”, glavni lik kada je beba pije mlijeko koje je proizvod 4600 krava.

Rabelais u svom djelu često spominje izmet i ostale izlučevine. Tako možemo vidjeti u 28. poglavlju da Pantagruel pobjeđuje neprijatelja tako da se pomokri na cijelu vojsku, a u 32. poglavlju toplice u Italiji i Francuskoj nastale su od njegove mokraće. Izmet i izlučevine za autora znače novi život.

Bilješka o autoru

François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.

1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.

Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.

Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.

Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.

Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.

1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.

Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.

Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.

Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.

1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.

Umro je u Parizu, 1933. godine.

Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.

Pisma iz mog mlina predstavlja zbirku pripovijedaka

Pisma iz mog mlina predstavlja zbirku pripovijedaka koja se u obliku knjige prvi put pojavila 1869. godine. Daudet je za priču iskoristio prekrasnu okolicu Provanse, pa je tako priče najviše namijenio čitateljima u Parizu.

Priča o ponosnom starcu koji će radije propasti nego prigrliti novi način života, s jedne je strane obogaćena solidarnošću i ljudskom sućuti, a s druge strane socijalnim motivima, kao što je dolazak novog razdoblja tehnologije.

Mjesto radnje je mlin iz kojeg pisac piše pisma velikom gradu Parizu. Mlin se nalazi u Provansi u blizini posjeda Mont. Vrijeme radnje se odnosi na sredinu 19. stoljeća.

Priče su jednostavno ispričane, a kompozicija je slična ostalima. U uvodu se saznaje zahvaljujući kome je pisac čuo pripovijest. Tako Daudet cijeloj priči daje stvarnosni okvir te pruža privid stvarnosti da je cijela priče zapravo istinita.

Daudet je na uspješan način uspio spojiti elemente stvarnog i nestvarnog. Pripovijedanje ide glatko bez nepotrebnog upuštanja u dodatna pojašnjenja. Kraj priče nudi poantu kao i ostale priče iz zbirke, a to je da jednom u životu svemu dođe kraj, pa je tako prošlo vrijeme vjetrenjača.

Tijekom raznih opisnih dijelova gdje čitatelj može doživjeti kakav je to zapravo kraj kojeg pisac opisuje, postaje jasno koliku je ljubav pisac osjećao prema svom zavičaju. Česta upotreba znakova kao što su uskličnici jasno pokazuje koliko je Daudet bio emotivna osoba.

Kratak sadržaj

Pisma iz mog mlina

Zbirku pripovijedaka povezuje jedno mjesto događanja, a to je stari mlin iz Provanse. Spomenuto mjesto pisac koristi kako bi pokazao ljepotu mjesta odkud dolazi te opisao poneku zgodu u životu likova koji tamo žive.

U pripivijetki “Useljenju” postoji opis mlina i okoliša te stanara poput sove i zečeva.

U pripovijetki “Koza gospodina Seguina” ističe se želja za slobodom i cijena koju je svako spreman platiti za slobodu.

U “Diližansi iz Beaucairea” čitatelj upoznaje poniženog, ali strpljivog brusača, kojem se mnogi rugaju zbog nevjerne žene. Teško je ne zapitati se koliko boli čovjek može podnijeti.

“Tajna djeda Cornillea” pokazuje koliko je čovjeku važna čast.

“Zvijezde” su pripovijetka o zaljubljenom, ali i usamljenom pastiru koji je zaljubljen u kćer gazdarice.

“Arležanka” je priča o nesretnoj ljubavi između prevrtljive djevojke i odanog mladića.

“Papina mazga” govori o papinog mazgi koja čeka sedam godina da bi uzvratila Vedeneu za sva zlostavljanja.

“Semillante” je priča o teškoj situcaiji poput brodoloma.

“Balade u prozi” donose dvije priče: u prvoj je umiranje kraljevića Dauphina i bolne činjenice koje postaje svjestan tek na kraju, a to je da je svaki čovjek pred smrću jednak; u drugoj se čitatelj smije kotarskom predstojniku, koji zbog prirodnih ljepota zaboravlja na obveze posla koji radi.

“Župnik iz Cucugnana” je smiješna pripovijetka o župniku, koji se sjetio načina kako župljane nagovoriti da dođu na ispovijed.

Tajna djeda Cornillea

Priča počinje kao i ostale, tako što je Daudet počeo pisati o zgodi koju je jednom čuo i za koju želi da svi ostali doznaju. Njegov izvor je frulaš Francet Mamai, koji mu je prije dvadeset godina ispričao zanimljivu priču.

Nekada davno cijelo je ovo mjesto bilo bogato vjetrenjačama, a osim njih bilo je puno mlinova od kojih su ljudi mogli živjeti. Dolaskom parnih vjetrenjača zanat je polako umro, a vjetrenjače su srušene. Na njihovom mjestu su posađene masline i vinova loza. Na tom se dijelu održao samo jedan mlin, koji je pripadao djedu Cornilleu.

Bio je to čovjek koji je napunio šezdeset godina i koji je obožavao svoj posao mlinara. Nekoliko je puta pokušao zaustaviti napredovanje parnih vjetrenjača, a kada nije uspio zatvorio se u svoj mlin i u potpunosti odvojio od cijelog svijeta, pa tako i od unuke Vivette.

Djed se toliko promijenio da mu više nije bilo važno kako izgleda, izbjegavao je pričati s drugima i nikoga nije htio pustiti u svoj mlin.

Jedna tajna je najviše mučila seljane, a to je da je njegova vjetrenjača i dalje radila iako mu nitko već duže vrijeme nije donio žito. Svaki put kada bi ga pitali odakle mu toliko posla, bio je tajanstven i govorio je kako radi za izvoz.

Sin frulaša se zaljubio u Vivettu, a budući da mu je uzvraćala ljubav, Francek je krenuo kod djeda kako bi isprosio djevojku. Djed ga je nažalost otjerao, a dvoje zaljubljenih su odlučili čekati na drugu priliku kako bi razgovarali s djedom.

Kada su opet došli do mlina djeda tamo nije bilo. Iako je mlin bio zaključan odlučili su ući kroz otvoren prozor uz pomoć ljestvi. Iznenadili su se kada su unutra ugledali napušten prostor s puno paučine. U kutu su ugledali puno vreća u kojima se nalazila žbuka. Otkrili su što je djed nosio svake večeri u mlin.


 


Napokon je otkrivena tajna, a seljani dirnuti ponosom starog čovjeka odlučili su žito koje su imali odnijeti u njegov mlin. Kada je cijela povorka ljudi sa žitom došla do mlina, zatekli su očajnog djeda jer je shvatio da je netko bio unutra dok njega nije bilo. Ali kada je ugledao puno vreća žita odjednom je živnuo i krenuo raditi.

Od tog su dana seljani vozili žito djedu na mljevenje, a kada je umro nitko nije naslijedio njegov posao. Posljednja vjetrenjača je prestala raditi, ali djed je uspio do kraja života sačuvati svoj ponos.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: mlin

Likovi: djed Cornille, unuka Vivetta

Djed Cornille je središnji lik iz priče prikazan kao častan i ponosan čovjek koji je uvijek predan onome što radi. Kada se pojavila konkurencija u obliku parnih mlinova, nije samo sjedio nego je pokazao koliko je poduzetan. Cijelo vrijeme je išao po selu i govorio da vlasnici novih mlinova žele otrovati sve stanovnike.

Uporno odbijanje nove tehnologije pokazalo je još jednu karakternu osobinu djeda, a to je neprilagodljivost. Ipak je on star čovjek, koji ne može samo tako ostaviti sve ono što je radio godinama i preko noći prihvatiti najnoviju tehnologiju. Glavni razlog je opstanak jer je od mlina živio.

Budući da je bio svjestan kako ne može ništa promijeniti, djed se odlučio na drastičan korak. Zatvorio se u mlin i nije htio s nikim komunicirati, pa je tako od sebe udaljio i jedinu unuku Vivettu koja je imala samo petanest godina, a nakon smrti roditelja nije imala nikoga osim djeda.

Čitatelj može sam prosuditi je li djed zbog toga bio sebičan jer mu je čast bila ispred njegove unuke i njene dobrobiti ili je čast ipak imala veće značenje pogotovo u tako maloj sredini, što bi moglo poslužiti kao opravdanje za ono što je učinio.

Koliko god ispao nesnalažljiv, djed je ipak pokazao da je sposoban jer je dugo vremena prevario ostale da misle kako njegov mlin radi. Na kraju kada je ugledao žito koje su drugi donijeli, nije mogao vjerovati. Bio je to dirljiv prizor u kojem je jedan stari čovjek opet dobio pravo da sanja.

Unuka Vivetta je djevojka od 15 godina koja je ostala bez roditelja i povjerena je djedu Cornilleu. Da bi se prehranila morala je ići raditi na druge majure.

Koza gospodina Seguina

Glavni lik u priči je gospodin Seguin koji nikada nije imao sreće u onome što je radio, a to su bile njegove koze. Svaki dan su mu zadavale glavobolje svojim nepodopštinama. Svakog jutra bi kidale konopac kako bi mogle otići u planine. Ali tamo ih je uvijek čekao vuk koji bi ih zatim pojeo. Nažalost Seguin je na ovaj način gubio sve svoje koze.

Ne znajući više što da radi odlučio je kupiti mladu kozu, nadajući da će se barem ona naviknuti na njegov način života i ostati. Seguin nije bio u pravu kada je očekivao da će mlada koza odmah shvatiti ono što je on htio.

Počeo je mladoj kozi pričati priču o tome da je jednom imao kozu koja je bila opasna i jaka poput jarca. Unatoč tome nakon borbe s vukom koja je trajala cijelu noć, kozu je ujutro vuk uspio pojesti. Isto tako su nastradale sve ostale koze.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: dan

Mjesto radnje: livada od Seguina, planina

Likovi: Seguin, koze

Bilješka o autoru

Alphonse Daudet je francuski književnik koji je većinu svog djetinjstva proveo u Provansi, odakle je najviše crpio inspiraciju za svoja brojna djela. Alphonse se smatra najistaknutijim na području oslikavanja napuštenih ljudi s periferije.

Alphonse Daudet je rođen 13. svibnja 1840. godine u Nimesu. Otac se bavio proizvodnjom svile, a unatoč raznim nesrećama s kojima se susreo u životu, nikada nije odustajao. Tijekom školovanja Alphonse je mnogo puta izostajao iz škole, a kroz sve biogafije vidljivo je kako je tijekom djetinjstva bio depresivan.

Godine 1856. odlazi u Lyon gdje je proveo većinu školskih dana. Kada je napokon završio sa školovanjem, zaposlio se kao učitelj u gradu Alesu na jugu Francuske. Na poslu mu nije bilo lako, a nekoliko je puta priznao da bi svaki put kada bi se probudio, imao noćnu moru da se još uvijek mora boriti s neposlušnim učenicima u Alesu.

Godine 1857. napustio je učenje i pridružio se bratu Ernestu da bi mogli raditi kao novinari. Alphonse se tada ozbiljno prihvatio pisanja. Od djela treba izdvojiti “Tartarinovu trilogiju”, koja se smatra najboljim djelom humoristične proze. Ne treba zaboraviti na djelo “Arležanka” te “Pisma iz mog mlina”. Umro je 16. prosinca 1897. godine u Parizu.

Dječja književnost 19. stoljeća bila je poznata po poučavanju preko lijepih primjera

Glavna tema “Pinokija” je razvoj ličnosti, sazrijevanje i put od zla prema dobrom. Doživljavamo psihološku transformaciju glavnog lika Pinokija koji je zločesti, drveni lutak, a na kraju postaje dobar dječak.

Njegova transformacija događa se najviše zaslugom oca i majke, a na njegovom primjeru možemo vidjeti da ćemo najviše naučiti upravo kada iskusimo na svojoj vlastitoj koži.

Ova priča mješavina je romana, basne, bajke i pripovijesti. Neki dijelovi se u priči čine potpuno nestvarno, dok se opet s druge strane roman doima iznimnom stvarnim.

Kratak sadržaj

Priča počinje sa starim majstorom Čiljeđom koji se dokopao lijepog drvenog trupca. Kada ga je počeo tresti trupac je zacvilio kao dijete, majstor je bio sav osupnut, a kada mu se iz trupca javio dječji glas stao je kao munjom pogođen. U tom se trenutku pojavi još jedan starac Đepeto, koji je zbog vlasulje žute kao žganci dobio naziv Polendina, što ga je uvijek ljutilo.

Nije trebalo dugo da se dva starca posvađaju zbog glasa iz trupca, a nakon međusobnog vrijeđanja Čiljeđa i Đepeto se pomire i ovaj mu odluči pokloniti čudan trupac. Siromašni starac Đepeto dolazi u svoj skromni dom i od zanimljivog trupca izrađuje lutka. Nazvao ga je Pinokijo, ali lutak nije bio najboljeg ponašanja. Skidao je vlasulju, plazio jezik i bježao iz kuće. Starac mu se vani zaprijetio zbog ponašanja i uhvati za nos koji je rastao sam od sebe. Zbog toga Đepeto završi u zatvoru jer je navodno zlostavljao dijete, a lutak se vrati kući.

Kod kuće Pinokija dočeka pametni stogodišnji Zrikavac koji ga pokuša uputiti da se mora bolje ponašati i da će mu biti teško bez Đepeta. Pinokijo ga nije htio slušati, udari ga čekićem i zdrucka ga na zid. Oslabio od gladi Pinokijo shvaća kako je Zrikavac imao pravo i da ako nešto ne pojede nema mu života. Pronašao je neko jaje i pokušati pripremiti kajganu, ali kada je razbio jaje iz njega je išetalo pile i otišlo iz kuće. Sav očajan izađe iz van i dođe do prve kuće te zamoli malo kruha, ali dobije samo pljusak vode.

Tako mokar vrati se kući i nastojeći se osušiti zaspe uz peć, drvene noge se zapale i pretvore u pepeo. Ujutro dolazi Đepeto i pokuca, a Pinokijo mu pokuša otvoriti samo što je to teško jer nema noge. Đepeto ulazi kroz prozor i daje izgladnjelom Pinokiju kruške. Lutak ih pojede i ne ostavi ništa Đepetu. Obećao je starcu da će popraviti svoje ponašanje. Napravi mu nove noge i proda ogrtač kako bi Pinokiju kupio školsku početnicu. Dječak je tada shvatio da mu je Đepeto kao roditelj i da je dobar.

Iako se loše ponašao Pinokijo je imao dobro srce i u njemu se napokon probudila plemenitost. Na putu prema školi razmišljao je kako bi zaradio novac i pomogao tati, ali nepromišljenost je opet prevladala i dječak proda početnicu, a od novca koji je dobio kupi kartu i ode u kazalište lutaka. Lutke su oduševljeno dočekale svog brata lutka, ali ih se njihov zločesti gospodar Manđafoko dočepao i odlučio baciti Pinokija u vatru kako bi ispekao ovna za večeru.

Dječak je počeo cviliti i zazivati tatu, ali njega nije bilo. Zločesti lutkar mu se smilovao, ali je umjesto njega u vatru odlučio baciti prijatelja Harlekina. Da bi ga spasio Pinokijo predloži da baci njega. To je smekšalo lutkara i na kraju odluči večerati plupečenog ovna. Lutke su na kraju bile spašene. Pokazalo se da Manđafoko ipak nije bio tako okrutan i na kraju dadne dječaku pet dukata da ih odnese Đepetu. Kako je bio naivan dječak opet padne u probleme kada naleti na lažno slijepog Mačka i lažno šepavu Lisicu. Oni ga uvjere kako postoji čarobna zemlja gdje kada posadiš dukate, sutradan ih izraste mnogo na stablima. Kos je htio upozoriti Pinokija da im ne vjeruje, ali ga je Mačak prije toga progutao.

Dječak zajedno sa Lisicom i Mačkom navrati u gostionicu “Kod crvenog raka” gdje se ovo dvoje najedu preko ušiju, a Pinokijo ode spavati gladan uzbuđen mišlju o čarobnoj zemlji. U ponoć ga gostioničar probudi da plati ono što su njegovi prijatelji pojeli jer su njih dvojica pobjegli. Pinokijo plati i ostanu mu četiri dukata. Opet se susretne sa Zrikavcem koji ga upozori da ne vjeruje onima koji obećavaju da će se obogatiti preko noći. Pinokijo je odbacio njegove savjete.

Pinokijo je mislio da je jači i u takvim ga mislima napadnu dva razbojnika. On jednog ugrize za ruku za koju se na kraju ispostavi da je mačja šapa i počne bježati. Kada je htio odustati naleti na bijelu kućicu i počne kucati. Tek kasnije mu se javi djevojčica modre kose i blijeda lica. Kaže mu kako su svi mrtvi pa i ona. Razbojnici ga zatim ščepaju, svežu konop oko vrata i objese na stablo “Veliki hrast”.

Lijepa djevojčica je zapravo Vila koja pljesne dlanom i pozove sokola da skine dječaka s drveta, dozove Gavrana, Sovu i Zrikavca, tri najbolja liječnika da pomognu dječaku. Prvi doktor kaže glupost, drugi proturječi drugom glupošću, dok Zrikavac kaže da im je bolje ništa ne govoriti, ako nemaju ništa pametno za reći. Zrikavac kaže da poznaje dječaka i da je on derište, skitnica i lijenčina zbog kojeg će jadnom starcu puknuti srce. Čuvši to Pinokiju se probudi savjest i on zaplače.

Vila mu želi pomoći da ozdravi i daje mu lijek, ali Pinokijo želi popiti slatki lijek, a gorki odbija. Po njega dolaze grobari sa lijesom, četiri kunića i kada se prestraši popije ipak lijek i počne vili govoriti o razbojnicima. Nizao je laž za laži i kako je pričao tako mu je nos rastao. One se postidi zbog toga, a vila ga ostavi da se neko vrijeme muči. Na kraju popusti i dozove djetlića koji mu odmah skljuca nos na pravu veličinu.

Vila mu kaže kako je pozvala Đepeta, a one se razveseli i krene da ga dočeka. Međutim u šumi opet naleti na Mačka i Lisicu i opet im povjeruje. Završi s njima u gradu “Loviglupane” u kojem se nalaze prevareni naivci i bedaci, očerupane kokoši. Pinokijo ništa ne shvaća nego zahvali varalicama i obeća im dar, na što se oni zahvale rekavši kako im je dosta to što su ga naučili. Pinokijo naleti na papagaja koji mu kaže kako novac ne raste na drveću i kako su i njega prevarili. Objasni mu da su Lisica i Mačak iskopali njegove dukate i pobjegli. Pinokijo se požali policiji, ali završi u tamnici jer je cijeli grad postavljen naopačke. Kada ga napokon puste on se pokuša vratiti kući od Vile.

Pinokijo je shvatio kako dječaci koji ne mare za savjete onih koji znaju više od njih nikada ne prođu dobro i on postane najbolji učenik, ali kasnije opet padne u nevolje. Tako ga lijeni dječaci nagovore da ode s njima u Zemlju igračaka gdje ne treba ništa raditi, nego se samo zabavljati. Ali nakon nekog vremena svim dječacima narastu uši magarca, ruke se pretvore u prednje noge, a tijela prekriju dlakom. Pinokija kao magarca prodaju u cirkus. Tijekom jedne predstave slomi nogu, a kako šepavi magarci nisu korisni, svežu mu kamen oko vrata i bace u u more.

Pinokijo se uspio spasiti zahvaljujući Vili koja na njega pazi poput majke. Plivajući naleti na velikog morskog psa koji ga proguta, a tu zatekne tatu Đepeta i prijatelja Tunja. Kako je morski pas spavao otvorenih usta, Pinokijo ponese starca na leđima i uz pomoć Tunja pobjegnu. Došavši na obalu nosio je iznemoglog starca i naletio opet na Lisca i Mačka, ali kao sitnice. Ovog ga puta nisu mogli prevariti jer su ga podsjetili da ukradeni novac ne donosi ništa dobro.

U selu je naučio da treba raditi kako bi puno toga postigao i pomogao svo ocu, a kada je čuo da ni Vila nema za kruh odluči raditi dulje i više kako bi uzdržavao i Vilu. Ona ga nagradi i pretvori u pravog dječaka od krvi i mesa te izliječi Đepeta. Pinokiju tata objašnjava kako je sve to njegova zasluga, a kada dječaci od zločestih postanu dobrima, oni imaju sposobnost dati novi izgled i svojoj obitelji.


 


Vrsta djela: Priča

Vrijeme radnje: neodređeno, kroz nekoliko dana

Mjesto radnje: kod kuće, na putu do škole, u kitovoj utrobi

Likovi: Pinokio, Đepeto, plava vila, Zrikavac, mačak, lisica, Lučinjalo…

Analiza likova

Pinokio – glavni lik kojeg je izradio od drva drvodjela Đepeto. Već kada ga je izrađivao imao je s njim problema. Nos mu sve više i više rastao bez obzira koliko bi ga Đepeto skraćivao. Još dok ga nije ni dovršio lupao ga je nogom po nosu, a s glave mu je skidao vlasulju. Pobjegao ga je od kuće, ali prije toga je otjerao starosjedioca Zrikavca koji mu je htio dati dobronamjerne savjete. Kada se našao sam bez oca mu Đepeta, shvatio je što je to glad. Sebičan, misli samo na sebe. Kada se Đepeto vratio iz zatvora gdje je bio zbog njega, nije mu ostavio ništa za jesti, sve je pojeo. Nije ništa znao pa je tako stavio drvene noge na peć i one su izgorjele. Tata mu je obećao napraviti nove noge, ako će ići u školu. Malo pomalo shvatio je da se dobro mora vraćati dobrim. Uvidio je što znači biti plemenit kada je otac prodao usred zime ogrtač da bi mu kupio početnicu. Uči iz svake nezgodne nešto dobro, umjesto da krene u školu i sluša starije. Ipak, na kraju će se promijeniti i postat će dobar i plemenit dječak koji se lijepo odnosi prema članovima svoje obitelji.

Tata Đepeto – brižan otac svoga sina Pinokija iako mu on to nikako ne vraća. Pomaže mu na sve načine, žrtvuje se i upada u opasnosti. Iako je siromašan, ima veliku maštu uz pomoć koje si uveseljava dane.

Zrikavac – dobronamjernim savjetima pokušava Pinokija vratiti na pravi put, ali on ga udara čekićem u glavu. Kasnije se pojavljuje u priči kao duh, odnosno savjest Pinokija.

Plava vila – imala je modru kosu i pomogla je Pinokiju da se spasi od smrtne opasnosti. Transformirala se u plavu vilu pa u Dobru ženu, zatim u kozicu da bi naposljetku postala Pinokijeva majka. Bila je dobra i brižna prema njemu.

Mačak i lisica – lažni su bogalji koji se predstavljaju Pinokiju tako samo da bi od njega izvukli novac. Savjetuju mu da se ne treba raditi. Grubi su, bezobzirni, lažu i predstavljaju samo zlo.

Lučinjolo – vragolast i nemaran dječak. Sve pustolovine s njim ne mogu završiti dobro. Pouka je da pripazimo kada se družimo s takvim dječacima čak i onda kada se predstavljaju za prijatelje.

Bilješka o autoru

Carlo Collodi umjetničko je ime talijanskog autora pravog imena Carlo Lorenzini. Rođen je 1826. godine u Firenzi u obitelji oca kuhara i majke domaćice, koji su se doselili iz malog mjesta Collodija.

Radio je mnogo toga, pa je tako bio prodavač u knjižari, prevoditelj s francuskog, pisac komedija. Bio je veliki domoljub i borac pokreta za oslobođenje Italije. Neko se vrijeme bavio novinarstvom i politikom.

Tek je sa navršenih 49 godina, 1875. počeo pisati za djecu i od tog se trenutka u potpunosti posvećuje dječjoj književnosti. Napisao je nekoliko knjiga; “Giannettino”, “Manuzzolo”, a “Pinocchio” ga je proslavio po cijelom svijetu. Priča je prevedena na mnoge jezike i proglašena “najvećom knjigom na svijetu”.

Umro je 26. listopada 1890. godine.

Dječja književnost 19. stoljeća bila je poznata po poučavanju preko lijepih primjera i držanja moralnih bukvica. Nakon što je napisan Pinokijo, Collodi je prekinuo tu sumornu tradiciju i stvorio zanimljiv lik, koji je od početka bio povodljiv i neposlušan, ali koji je kroz priču i brojna životna iskustva prošao moralnu pretvorbu od zločestog do dobrog dječaka.

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Vrag – analiza pjesme

Pjesma “Vrag” jedna je od mnogih Štambukovih pjesama koje iskazuju “kolektivno” u “individualnom”. Ovdje ne samo da je naglašena kolektivna krivica, nego i nemoć pojedinca da u određenom kolektivu (bilo narodu ili društvenoj, kulturnoj skupini) donese promjene. Sve što takvom čovjeku preostaje je konformizam. Prve riječi pjesme naglašavaju osjećaj vlastite krivice, “moj osjećaj krivice”, ali koji je proizašao iz nekakve sramote kolektivnog zločina (“iz svačijeg zločinjenja i zlomisli pristiže”). Tako pjesnik osim motiva krivnje, uvodi i motiv postiđenosti, “postidim se sveiznova, kao da sam sam počinitelj”. Naglašena kolektivna krivica u pojedincu tako dobiva još veću dimenziju. Naime, kao što ubojice, razbojnici, nasilnici i silovatelji iz druge strofe čine da se subjekt posrami sebe, tako se i društvo, ono “kolektivno”, srami djela pojedinaca. Kao da pjesnik hoće reći da ne postoji kolektivna ili pojedinačna krivica, svi ljudi dio su većeg sustava, jednog jedinstvenog čovječanstva (“Dijeleć sveopću ljudskost”).


 


Pjesmu možemo podijeliti na dva dijela, prvog kojeg čine prve tri strofe, tercina, katren i distih, te preostale tri istog redoslijeda (tercina, katren, distih). Prvi dio čini elaboriranje osjećaja pojedinačne u kolektivnoj krivnji, dok posljednje tri strofe nose racionalizaciju takvih osjećaja. Subjekt zna da postoje mogućnosti, koje kao “nedužni cvjetovi zacrne se na proplanku”. Postoji izbor u životu, ali onda kada si okružen “sveopćom ljudskošću” koja naginje amoralnom ponašanju, sve se čini kao crno i bezizlazno. U ovom slučaju kolektiv je “vrag”, onaj koji mami svojim obećanjima i niskim strastima. Na taj način faktor “vražjeg” društvenog ponašanja dedukcijom dopire do najmanjeg čovjeka. “Nije da sam odgovoran za zlodjela o kojima slušam, no same prilike u meni… optužuju me.” Za pjesnika je i samo postojanje izbora i prilika zlodjelo, kao da svjesno na sebe prihvaća kolektivnu krivicu, i ne želi pobjeći od nje, solidarizirajući se s ostatkom svog društva, a vjerojatno i naroda. “U dobru i u zlu” je misao vodilja subjekta ove pjesme, koji zapravo ne smatra zločinački kolektiv “vragom” nego glas u sebi koji ga tjera na izbor bijega. Unatoč moralnim dilemama, on ostaje konformist, miri se sa stanjem u društvu, prihvaća ga, ali i sebe čini dijelom istog kolektiva: “Sve dijelimo sa svima, i onda kad izbor čini nam se jasan.”

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.