Rim – vječni grad

Historijsko-geografski razvoj Rima od Napoleonskih ratova do danas

Tijekom Napoleonove okupacije Italije (1797.-1814.) javlja se pokret za ujedinjenje i osamostaljenje Italije – Risorgimento. San o ujedinjenju ostvaren je 1861. g., a za kralja je proglašen Vittorio Emanuele II. Venecija i Rim priključeni su Italiji tek 1866., odnosno 1871., tako da je Rim postao glavni grad Italije tek 1871. godine. U čast najistaknutijim borcima za ujedinjenje Italije (Camillo Benso Cavour, Giuseppe Garibaldi, Giuseppe Mazzini, Vittorio Emanuele II. i dr.) mnogi su trgovi i ulice nazvani po njima ili su im izgrađeni spomenici. Za vrijeme fašističke vladavine (1922.-1943.) mnoge stare četvrti su razrušene, a izgrađeni su novi objekti poput Via dei Fori Imperiali, EUR i Foro Italico. Na Foro Italico, ispred Olimpijskog stadiona, i danas stoji veliki obelisk na kojem piše Mussolini Dux. Za vrijeme Mussolinijeve vladavine, 1929. godine potpisan je Lateranski pakt kojim je Vatikanu priznata samostalnost.



Slika 6. Dokument kojim je Vatikanu priznata neovisnost, a kojeg je potpisao i sam Mussolini (snimila V.G.)

Nakon što je postao glavni grad Italije Rim je počeo bilježiti snažan demografski i urbani razvoj. Do početka 20. st. čitav prostor unutar starih zidina bio je izgrađen te se grad počeo dalje širiti u okolicu izgradnjom novih četvrti, posebice stambenih. Uzduž rijeke Tiber izgrađeni su visoki nasipi da bi se spriječile poplave i grad se počeno intenzivno modernizirati. Također su izgrađene brojne važne ceste koje su i danas od vitalnog značenja za gradski prometni sustav – Via Nazionale, Via Cavour, Corso Vittorio Emanuele III itd.

Tek nakon Drugoga svjetskog rata Rim je preuzeo ulogu vodećega talijanskog grada, prestigavši Milano i Napulj. Gospodarski razvoj Rima uglavnom se temelji na dvjema gospodarskim djelatnostima: administraciji i turizmu, tako da je većina radnika zaposlena u navedenim djelatnostima te u veleprodaji, maloprodaji i ostalim uslužnim djelatnostima. Međutim, uz tradicionalne djelatnosti poput proizvodnje tekstila i suvenira nakon rata razvile su se još neke djelatnosti poput industrije visoke mode, proizvodnje lijekova i kozmetičkih proizvoda, strojeva, prerada i konzerviranje hrane itd. Osim toga, Rim je danas i sjedište brojnih multinacionalnih kompanija, institucija i organizacija uključujući FAO (Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu), Međunarodni fond za razvoj poljoprivrede, Svjetski program za hranu itd.



Slika 7. Vittoriano – ovo veličanstveno zdanje izgrađeno je u čast prvog kralja ujedinjene Italije Vittoria Emanuelea II, a njegov središnji dio naziva se Altare della Patria. Gradnja je trajala od 1885. do 1935. godine. Spomenik zauzima središnje mjesto na trgu Piazza Venezia, geometrijskom središtu Rima (snimila V.G.)

Preseljenje državne administracije i snažan gospodarski razvoj nepobitno su utjecali i na demografski razvoj Rima u posljednjih 150 godina. Prije nego je postao glavni grad, Rim je 1870. g. imao 200 000 stanovnika da bi krajem Drugoga svjetskog rata imao već 1,5 mil. stanovnika. Ovakav demografski razvoj za posljedicu je imao i brzo prostorno širenje grada koje se nastavilo i do danas. Grad se sve više širi u okolicu, prvenstveno gradnjom novih stambenih četvrti čime nastaju nova predgrađa.

Iako neke procjene govore da Rim danas ima oko 3,5 milijuna stanovnika, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine imao je 2,55 mil. stanovnika. S obzirom na značajnu funkciju rada koju ovaj grad ima, jasno je da tijekom radnih dana u gradu boravi puno više ljudi, koji dnevno ili tjedno migriraju na posao iz okolice u sam grad. Uzme li se u obzir činjenica da Rim godišnje posjeti više od sedam milijuna turista, uglavnom ljeti, jasno je da se broj ljudi u gradu značajno poveća uzrokujući velike gužve, posebice u prometu. Dakle, osim što je glavni grad, Rim je i najveći talijanski grad (4,5% stanovništva Italije), više nego dvostruko veći od drugoga najvećeg grada, Milana (1,26 mil. stanovnika). O snažnoj centralizaciji i koncentraciji stanovništva na regionalnoj razini govori i činjenica da gotovo 50% stanovništva čitave regije Lazio živi u Rimu.

Gledano u europskim okvirima, Rim je šesti grad po veličini u Europi (iza Moskve, Londona, Sankt Peterburga, Berlina i Madrida). U Rimu, kao i u ostalim velikim svjetskim gradovima, ima dosta doseljenika i to se primjećuje gotovo na svakom koraku. Na ulicama se uočavaju doseljenici iz Afrike, koji se uglavnom bave prodajom torbica i odjeće na ulicama, dok su doseljenici iz Istočne Azije u nekim dijelovima grada “okupirali” pojedine četvrti i otvorili brojne trgovine, posebice južno od Terminija, glavne željezničke postaje. Međutim, doseljenici nisu nikakva novost u Rimu. Naime, u Rimu je oduvijek bilo relativno malo domaćeg stanovništva i dosta doseljenika, stoga se prema tradiciji pravim Rimljanima (“Romano de Roma”) smatraju oni čija obitelj živi u Rimu sedam i više generacija.

Turizam u Rimu

Prema podacima Svjetske turističke organizacije za 2003. godinu Europa bilježi 57,7 % svih turista, a sama Južna Europa 21,4 % turista, što ju čini najposjećenijom turističkom regijom na svijetu. Prema istom izvoru Italija je po broju stranih turista četvrta najposjećenija destinacija na svijetu (nakon Francuske, Španjolske i SAD-a) s 39,6 milijuna turista, odnosno 5,7% svih stranih turista. Ukoliko se navedenom broju stranih turista dodaju i domaći turisti, taj je broj više nego dvostruko veći. Jedna od najposjećenih destinacija u Italiji svakako je i glavni grad – Rim. Nažalost, do točnih podataka o turističkoj posjećenosti pojedinih regija i destinacija u Italiji teško je doći, ali prema procjenama Rim godišnje posjeti između 7 i 10 milijuna turista, a u iznimnim slučajevima (npr. jubilej 2000. godine) i dvostruko više. S obzirom na toliki broj turista, posebice ljeti, za posjete nekim znamenitostima poprilično se čeka. Kao pravi turistički grad Rim ima dobro organiziranu mrežu turističkih informativnih ureda gdje se zaista mogu dobiti brojne informacije potrebne posjetiteljima.

Suvremeni problemi s prometom i sigurnošću

Jedan od zasigurno najvećih problema u gradu jest promet, odnosno prometne gužve. Još 1970-ih i 1980-ih grad se suočavao s velikim prometnim gužvama i zastojima te se stoga uvela zabrana prometovanja u nekim dijelovima grada. Danas se zbog destruktivnog utjecaja zagađenja te vibracija i buke koji nastaju zbog gustog prometa u gradu sve više ulaže u zaštitu kulturno-povijesnih spomenika, uključujući ograničavanje prometovanja u povijesnom centru grada. Isto tako, zbog velikog zagađenja zraka često se uvode zabrane prometovanja pojedinim vozilima određenim danima u tjednu, tzv. parni i neparni dani.



U Rimu je još 1955. u rad puštena podzemna željeznica tzv. Metropolitana, koja ima dvije linije (A i B), a treća (C) je u izgradnji. Međutim, smatra se da je Metopolitana jedna od najmanje isplativih podzemnih željeznica, jer Rim ima dobro organiziranu mrežu autobusnih i tramvajskih linija koje se puno više koriste, a velik dio stanovništva vozi se osobnim automobilima i motociklima. Zbog toga, ali i velikog broja stanovnika i turista na ulicama nastaju velike gužve, prometna signalizacija se baš i ne poštuje, ni od strane vozača ni od strane pješaka, tako da je svakako preporučljiv velik oprez pri kretanju gradom. Turisti kao da se često drže poslovice “Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin” pa ne poštuju previše prometna pravila.

Nakon terorističkih napada u Londonu u srpnju 2005., Rim je zbog prijetnji sličnim napadima doslovno okupiran policijom i karabinjerima. Iz straha da se tako nešto ne dogodi, policijske snage raspoređene su u svim dijelovima grada gdje se okuplja velik broj ljudi, prvenstveno u blizini glavnih i najposjećenijih turističkih atrakcija te u podzemnoj željeznici. Isto tako, iz sigurnosnih razloga planirana je izgradnja ograde oko samog Koloseuma. Međutim, čak ni terorističke prijetnje nisu spriječile brojne turiste da ovoga ljeta posjete glavni grad Italije.

Iako je Rim dosta bezopasan grad što se tiče osobne sigurnosti, gradske vlasti i turistički vodiči često upozoravaju na džepare, koji često vrebaju neoprezne turiste u gužvama u javnom gradskom prijevozu, posebice na autobusnoj liniji br. 60 koja vodi u Vatikan. Isto tako, na ulazima na postaje podzemne željeznice često stoje plakati koji upozoravaju na opasnost od džepara. Džepari su uglavnom siromašni doseljenici, koji si na taj način osiguravaju kakvu-takvu egzistenciju. Iako se najčešće za New York kaže da je grad koji nikad ne spava, isto to zasigurno se može reći i za Rim. Zaista, u bilo koje doba dana i noći, posebice ljeti, u centru grada ima poprilično ljudi, buka na ulicama ne prestaje, a brojni kafići i slastičarnice rade i cijelu noć. S obzirom na svoju dugu i burnu povijest, jasno je zašto se Rim naziva “Grad”, “Glava svijeta”, “Vječni grad” te zašto se kaže da Rim nije izgrađen u jednom danu i da svi putevi vode u njega.

Osnovna pedogeografska obilježja Australije

Iako najmanji kontinent, Australija je površinski velika kopnena cjelina smještena na prijelazu žarkog u južni umjereni toplinski pojas. Takav smještaj utjecao je na klimatska obilježja koja su u kombinaciji s drugim prirodnim značajkama dovela do razvoja specifičnih tala u Australiji koja su se onda odrazila i u razvoju specifične vegetacije, a u povijesno doba i na razvoj aboridžinske civilizacije kao i suvremene australske poljoprivrede. Da bismo mogli shvatiti pedogeografska obilježja Australije, najprije valja promotriti njena prirodna obilježja.

PRIRODNE PRETPOSTAVKE RAZVOJA TALA

Australska kopnena masa dio je prastarog kopna Gondvane koji se početkom kenozoika počeo odvajati od Antarktika i kretati se prema ekvatoru. Međutim, budući da tijekom mezozoika i kenozoika nije bilo većih tektonskih procesa „sudaranja“ australske s drugim litosfernim pločama, Australija je geološki star prostor kojeg čini australski štit s prekambrijskom i paleozojskom podlogom koji je u kenozoiku uslijed alpske orogeneze dijelom remobiliziran te je izdignuto Veliko razvodno gorje na istoku Australije, no izdizanje je bilo značajno slabije nego na drugim kontinentima (Šegota i Filipčić, 2004). Dakle, Australija je dugo preoblikovana egzogenim procesima kojima je uravnjena, a denudirani materijal se akumulirao u depresijama te ju danas „prekrivaju“ sedimentacijski bazeni koji u teoriji predstavljaju povoljnu osnovu za razvoj tala.

Australija je ugrubo smještena između 10° i 45° južne geografske širine i 113° i 153° istočne geografske dužine. Takav smještaj u kombinaciji s prirodnim značajkama (razmještaj reljefa, relativna kompaktnost/nerazvedenost kopnene mase) uvjetovao je raspon klima od tropskih do umjerenih (sl. 1). U najsjevernijim dijelovima nalazimo sva tri tipa tropskih kišnih klima (prašumsku, savansku i monsunsku), iako dominira savanska klima koju karakteriziraju visoke temperature i izrazita sezonalnost u količini padalina. Uslijed toga se ondje razvila vegetacija visokih trava i tropskih šuma koje doprinose nastanku slabije razvijenih tala, tzv. kandosola i tenosola (sl. 2).

sl.1.
Sl. 1. Prostorna raspodjela klimatskih tipova prema Köppenu u Australiji
Izvor: http://people.eng.unimelb.edu.au/mpeel/Koppen/Australia.jpg

Najveći dio Australije obilježavaju suhe klime. Naime, duž zapadne australske obale teče hladna zapadnoaustralska struja zbog koje zrak koji struji sa zapada prema kopnu nije vlažan i ne donosi mnogo padalina. Količini padalina ne doprinosi ni položaj u suptropskom pojasu visokog tlaka zraka gdje dominira spuštanje zraka čime se on termički udaljava od rosišta i smanjuje se vjerojatnost padalina. Iz tog razloga u najvećem dijelu Australije (zapadnom i središnjem) vlada vruća pustinjska klima (s malim pojasevima hladne pustinjske klime u južnoj Australiji). U takvim su se uvjetima tamo razvila slabo razvijena tla – tenosoli i rudosoli. Zbog razvoja australskog minimuma u sjevernoj Australiji tijekom ljetnog dijela godine količina padalina u pojasu od sjeverne Australije prema Velikom razvodnom gorju na istoku je nešto veća zbog čega tu imamo vruću stepsku klimu uslijed koje su se razvili vertosoli. U suhoj južnoj Australiji pak prevladava hladna stepska klima koja je u kombinaciji s karbonatnom podlogom omogućila razvoj siromašnih calcarosola. Jugozapad Australije obilježava mediteranska klima s izmjenom vlažnog i sušnog razdoblja pa su se tu razvili nešto razvijeniji chromosoli. Konačno, istočni obalni pojas Australije zaklonjen od pustinjskih utjecaja Velikim razvodnim gorjem razvio je umjereno tople vlažne klime s vrlo heterogenim tlima među kojima se mogu izdvojiti dermosoli, sodosoli, chromosoli, kurosoli i ferrosoli.

sl.2.
Sl. 2. Prostorna raspodjela tala u Australiji


Generalno su se u takvim klimatskim i litološkim uvjetima razvila tla plitka, slabo razvijena tla siromašna hranjivim tvarima zbog čega u njima nema ni značajne biološke aktivnosti koja bi omogućila jači razvoj tih tala (Potter i dr., 2002). Usporedimo li takvu raspodjelu tala s biološkom produktivnošću u Australiji (sl. 3), postaje nam vrlo jasna veza između klime, tala i vegetacije. U sljedećem odjeljku vidjet ćemo da je ovakva prostorna raspodjela tala praćena i specifičnom raspodjelom poljoprivrednih oblika korištenja zemljišta.

sl.3.
Sl. 3. Biološka produktivnost Australije prema procjeni 1997. godine


GEOGRAFSKE POSLJEDICE PROSTORNE RASPODJELE TALA

Najveću heterogenost tala, dakle, nalazimo u istočnoj Australiji što odgovara i heterogenosti u prirodnim značajkama. Razvedeni reljef Velikog razvodnog gorja doprinio je i velikoj klimatskog heterogenosti koja se odrazila na razvoju tala i vegetacije. U gorju su se uslijed veće količine padalina (orografski efekt) i jače erozije razvila isprana tla na kojima raste žbunjevita trava koja se sa smanjenjem nadmorske visine pretvara u sve višu grmoliku i šumovitu vegetaciju. U ravnijim predjelima i u riječnim zavalama razvila su se plodnija tla budući da se u njima taloži materijal spiran s planinskih padina. Stoga na njima raste uspijeva prirodna suptropska šumska vegetacija, no površine pod šumama su značajno smanjene tijekom protekla dva stoljeća kako bi se dobile obradive površine (Šegota i Filipčić, 2004). U obalnom pojasu dominiraju pjeskovita i plodnija tla s bogatom šumovitom i travnatom vegetacijom. Na jugoistoku gdje je industrijski razvoj najveći, kisele padaline značajno u doprinijele zakiseljavanju tla (Campbell, 2008) pa je njima kroz proteklo stoljeće smanjen poljoprivredni potencijal, a prirodno su ondje zaostale šume eukaliptusa. Budući da su u istočnoj i jugoistočnoj Australiji tla generalno najplodnija, ovdje se razvila glavna australska ratarska proizvodnja koja zadovoljava australske potrebe za hranom i sirovinama biljnog podrijetla. Razvijeno je i mliječno stočarstvo zbog kvalitetnih trava koje uspijevaju na plodnim i vlažnim tlima (Šegota i Filipčić, 2004). Takva pedogeografska obilježja uz klimu su jedan od temeljnih čimbenika što se stanovništvo Australije zbilo u istočnoj i jugoistočnoj regiji.

sl.4.
Sl. 4. Prirodna i poljoprivredna vegetacija u Australiji
Izvor: Australian Bureau of Agricultural and Resource Economics and Sciences

U istočnoj unutrašnjosti kojoj smještaj između pustinjskog zapada i Velikog razvodnog gorja (kišna sjena) na istoku značajno pojačava aridnost, tla su prirodno siromašna i na njima se razvila stepska vegetacija niskih trava, a na gorskim rubovima i niže drveće. Međutim, zbog velike količine padalina u gorskom prostoru, voda se procjeđuje u podzemlje te se ispod stepa razvio najveći australski vodonosnik prema kojem je prostor dobio naziv Velika arteška zavala. Kako voda u zavali pod tlakom izbija iz tla, brojnim bušotinama je osigurana voda za napajanje stoke. Budući da je voda arteška slana, ona se uglavnom ne koristi za navodnjavanje ratarskih površina jer bi dovela do zaslanjenja tla (Šegota i Filipčić, 2004). Iz tog razloga je ovo glavno stočarsko područje Australije koje zadovoljava australske potrebe za mesom. Iako slabo razvijena i prilično zaslanjena (zbog isparavanja vode uslijed visokih temperatura), ovdašnja tla omogućuju razvoj travnatih kultura pa su velika prostranstva pretvorena u pašnjake. Kako bi se smanjili dezertifikacijski učinci u ovoj regiji i povećao potencijal korištenja tala, sade se travnate kulture otporne na sušu kao i živice koje smanjuju brzinu vjetra i isparavanje vlage iz tla (Šegota i Filipčić, 2004). To uz melioracijske zahvate pretvara mnoga tla u ovoj zoni u antropogenizirana tla povećane plodnosti.

U južnim dijelovima ovog područja razvijenija je hidrografska mreža pa se ratarska proizvodnja okuplja oko rijeka koja su plavljenjem u prošlosti taložile plodna aluvijalna tla, a danas se voda iz njih koristi za navodnjavanje ratarskih površina. Najjužniji dijelovi ove regije imaju povoljan režim vlaženja tla koji odgovara uzgoju vinove loze pa je taj prostor glavna vinogradarska regija Australije.

Pustinjska unutrašnjost ima izrazito slabo razvijena tla pjeskovite strukture koja slabo drže vodu (Gray i Murphy, 2002) pa i ono malo vode što dospije do tla brzo se procijedi i ne ostaje za korištenje biljkama. Stoga na tim tlima uspijeva tek rijetka kserofitna trava koja raste u busenima (tzv. spinifex), a prema rubovima gdje je veća količina vlage ima i kržljavog grmlja i viših trava (Šegota i Filipčić, 2004). Poljoprivreda je u tim uvjetima praktički nemoguća i samo se travnata područja u rubnim dijelovima koriste za ispašu stoke, prvenstveno ovaca. Naseljenost u tom djelu Australije praktički ne postoji.

U jugozapadnoj Australiji gdje je količina padalina u hladnom razdoblju veća, razvila su se razvijenija, ali zakiseljena tla na kojima travnata vegetacija kontinuirano prema obali prelazi u sve višu, grmoliku i šumsku vegetaciju, a u obalnom pojasu prevladava prirodna vegetacija eukaliptusovih šuma. Porast količine padalina i maritimni utjecaj povoljnije djeluju na poljoprivredu pa je i ovdje jedna od manjih poljoprivrednih zona što je učinilo ovo područje jednim od središta naseljenosti u Australiji.

Najmanju heterogenost tala ima južna Australija. Tu se naime nalazi najveće, uravnjeno, krško područje na kojem su se razvila karbonatogena tla velike propusnosti za vodu pa ni ovdje padaline ne ostaju dugo u površinskom sloju za korištenje biljkama (Campbell, 2008). Stoga se na njima razvila travnata i grmolika vegetacija. Ratarska proizvodnja praktički nije moguća, a stočarska je slabo razvijena, iako ima pašnjaka, jer se voda procjeđuje u podzemlje i nema vodotoka, lokava ni jezera u kojima bi se stoka mogla napajati.






ZAKLJUČAK

Australska tla su plitka, slabo razvijena i siromašna hranjivim tvarima te su stoga vrlo osjetljiva i podložna degradaciji. Raspodjela tala u uskoj je vezi s raspodjelom klime i vegetacije čija je raspodjela izravna posljedica tih obaju faktora. Najveća je heterogenost tala u istočnoj Australiji gdje je uslijed reljefne raščlanjenosti i najveća heterogenost klima i mikroklimatskih uvjeta. U većem dijelu ostatka Australije tla su manje heterogena i prevladavaju pjeskovita pustinjska i stepska tla slabe do nikakve poljoprivredne vrijednosti. Iz tog razloga poljoprivredno korištenje tla je najveće u istočnom i jugoistočnom dijelu Australije i u manjoj mjeri u jugozapadnom dijelu. Od europskog naseljavanja Australije klimatski i pedološki uvjeti usmjeravali su razvoj naseljenosti upravo u prostorima s najpovoljnijim pedološkim potencijalima gdje je moguća dostatna proizvodnja hrane i drugih poljoprivrednih sirovina. Može se zaključiti da je tlo imalo i još uvijek ima iznimno važnu ulogu u geografskoj transformaciji i valorizaciji prostora u Australiji.

Tlo kao sastavnica ekološkog trojstva

Hrvatski narod u pravom smislu riječi „živi od zemlje“, na svom dijelu pedosfere zasnovao je on svoj život u prošlosti, a izgrađivat će ga i u budućnosti. Tla Hrvatske najveće su blago hrvatskog naroda; nepresušivi su izvor njegovih snaga i temelj hrvatske domovine…
Akademik Mihovil Gračanin, 1942.

Poštovani i dragi zemljopisci – geografi!





Zahvalan Uredništvu za pruženu mi priliku, rado Vam se s puno poštovanja obraćam, kao struci bližoj široj javnosti od nas tloznanstvenika, osobito bliskoj mladoj, znatiželjnoj „publici“ koju obrazujete. Međunarodna godina tla – 2015. tiče se svih nas, no lako ćemo se složiti kako je posebno važan trag koji će ta godina ostaviti upravo u toj „publici“.

UVOD

Riječi iz zaglavlja nadahnuće su naraštajima hrvatskih tloznanstvenika jer je tlo kao kompleksni entitet više od ‘obične’, prirodne sastavnice ekološkog trojstva Tlo – Voda – Zrak, zbog brojnih uloga daje pečat kakvoći života svake nacije. Premda su kriteriji za ocjenu „kakvoće života“ rastezljivi, posvuda bi se lako postigla suglasnost oko tri zahtjeva glede kakvoće života, od kojih su svi zavisni o tlu: dovoljno zdrave i ukusne hrane, čista voda i ugodan okoliš. Zbog toga nema dvojbe da je je održivo gospodarenje talnim resursima i djelotvorna zaštita tla zahtjev trenutka i odlučan čimbenik, točnije conditio sine qua non opstanka i gospodarskog napretka svakog društva i globalne socijalno-gospodarske stabilnosti.

Ako je tako, logično je u Međunarodnoj godini tla – 2015. postaviti pitanje o odjeku nadahnute poruke ispod naslova, kao zapis našeg velikog prirodoslovca iz prve polovice proteklog stoljeća. Je li ta poruka stigla i do donositelja ključnih odluka u državi i s kojim učinkom? Tloznanstveni djelatnici Hrvatske od nadležnih državnih tijela čekaju toliko potrebit zaokret u odnosu prema „najvećemu blagu hrvatskog naroda, nepresušivom izvoru njegovih snaga…“ Brojke su neumoljive; od osamostaljena Hrvatske do danas nije dreniran ni jedan hektar poljoprivrednog zemljišta, a na dreniranim površinama u kanalima melioracijskih sustava za odvodnju johe su već prispjele za sječu. Nezasijano zemljište apsurd je Europe! Prema udjelu navodnjavanim površinama, obilju čiste vode usprkos, Hrvatska je uvjerljivo posljednja u Europi. Umjesto da, kao i u svim razvijenijim zemljama proizvodnja hrane bude motor razvoja i čimbenik gospodarske stabilnosti, kao siguran izvoznik hrane vrsne kakvoće Hrvatska „utvrđuje“ svoj status uvoznika hrane.

Pritisak na sve sastavnice okoliša, napose na tlo sve je veći, a za „neomaltuzijance“ čiji se glas sve snažnije čuje, i zlokoban.

Niz je upozorenja posvećeno tom problemu, od knjige Rachel Carson – „Silent spring“ (1962), izvješća Povjerenstva OUN za okoliš i razvoj iz pera Gro Harlem Bruntland znakovita naslova „Our Common Future“ (1987), koja otvaraju put Svjetskoj konferenciji u Rio de Janeiru 1992., i ključnom dokumentu toga skupa Agendi 21. Slijedi zatim do danas najveći skup svjetskih državnika koji će zacrtati smjernice razvoja poljoprivrede 21. stoljeća – World Food Summit održan u Rimu 1996. godine. Taj skup utvrđuje okvire održivog gospodarenja tlom, tražeći od svjetske znanosti i donositelja odluka promjenu sustava gospodarenja u poljoprivredi i prijelaz sa sustava kemijski (mineralna gnojiva i pesticidi) i tehnički (mehanizacija) intenzivnih na ekološki prihvatljive – „prijateljske“ ili „eco-friendly“ postupke i zahvate u gospodarenju tlom. Jedno od najstarijih poljoprivrednih sveučilišta Europe BOKU iz Beča 1997. godine u povodu 125. obljetnice djelovanja iz pera uglednijih stručnjaka obrazovanih na tom sveučilištu izdaje publikacija znakovita naslova „Quo vadis Agricultura?“!

Pod utjecajem tih događaja iz devedesetih godina proteklog stoljeća sustavi gospodarenja do tada inspirirani brigom o većoj proizvodnji i sigurnosti prehrane ustupa mjesto novim sustavima temeljenim na održivost agroekosustava i ruralnog prostora. Taj koncept kao cilj označava održivi razvitak poljoprivrede, ribarstva i šumarstva, koji će očuvati tlo, vodu, biljne i životinjske genetske resurse, koristeći prikladna sredstva i postupke u uzgoju bilja i životinja kako bi se izbjegao negativan utjecaj na okoliš u cjelini. On, dakle, u sebi sadrži i zaštitu tla i ruralnog prostora kao dio sustava uzgoja bilja i životinja u poljoprivredi. Danas govorimo o održivoj intenzifikaciji poljoprivrede.

Tlo je de jure privatno vlasništvo, premda je vlasnicima – zemljoposjednicima različitim standardima, i to na vrhuncu ere tržišnog gospodarstva, sužen prostor slobodnog odabira sustava gospodarenja, zahvata i postupaka gospodarenja tlom pa ono de facto sve više postaje javno dobro.

POSEBNOSTI TLA

Kao dio „ekološkog trojstva“ (trijada, trio) tlo – voda – zrak, tlo je ključna sastavnica svih kopnenih (terestričkih) ekosustava što je odlučno za proces fotosinteze kao temeljni proces života na Zemlji.

Tlo je jedinstvena prirodna tvorevina – tanki omotač smješten između litosfere i atmosfere, sastavljen od krute, tekuće i plinovite sastavnice te živih organizama u vrlo dinamičnom odnosu, koji poput plašta prekriva Zemlju. Mineralni dio tla nastao je iz matične stijene, a organski iz ostataka organizama vrlo složenim procesima tvorbe tla – pedogeneze, trošenjem stijene i sintezom produkata toga trošenja u nove – sekundarne minerale (alumosilikate) i naseljavanjem trošine živim organizmima, a zatim podliježe stalnim promjenama u procesu evolucije. Dakle, prema svojim obilježjima tlo je živi organizam koji nastaje (rađa se), mijenja se, „raste“ (povećava dubinu, masu i volumen) i razvija, odnosno podliježe evoluciji. Procesima geneze tla (pedogeneze) i evolucije tlo se razvija iz inicijalnih stadija u mlade (juvenilne) i razvijene stadije, ostavljajući vidljive znake u obliku slojeva u profilu tla, koje nazivamo genetskim horizontima. Vidimo ih na sl. 1. Postanak i razvoj – evolucija tla spori su procesi koji u jednom naraštaju čovjeka ne ostavljaju vidljive tragove, pa mi zapravo svjedočimo različitim stadijima evolucije tla. Kao što je vrsta u biologiji osnovna klasifikacijska jedinica, u tloznanosti je to tip tla.

Sl. 1. Horizonti tla
Sl.1. Genetski horizonti tla

Kao omotač – geomembrana Zemlje, tlo je prijemnik i medijator i skladište energije i tvari; vode i biogeokemijskih tvari – spojeva, a kao sastavnica staništa je ultimativni izvor biogenih elemenata za život autotrofa. Uz sve to, tlo je inspirativna kolijevka čovjekovih mitova i medij iz kojega život niče i završava, dakle, i kolijevka i grobnica. U Međunarodnoj godini tla zamislimo se nad krhkosti života; u beskraju svemira naša je galaksija infinitezimalno mala u odnosu na svemir, u njoj je pak Sunčev sustav jednako tako sićušan u odnosu na galaksiju, u njemu pak naša Gea – Plavi planet majušni dio koji prima manje od dva milijardita dijela energije što je emitira Sunce, i to nejednako raspodijeljeno – najviše na ekvatoru, a najmanje na polovima. Toj energiji zahvaljujući nastaje tlo koje održava život, a koje je i samo život.

ULOGE TLA

Tlo je prirodni entitet s višestrukim namjenama koje proistječu iz položaja u ekološkom trojstvu, a od kojih je općepoznata i najvažnija proizvodnja hrane i drugih dobara i sirovina u poljoprivredi i biomase u šumarstvu. Zbog toga se tloznanstvo dugo razvijalo u okviru agronomskih i šumarskih znanosti.

Sl. 2. Dobra koja nam daruje tlo
Sl. 2. Dobra koja nam daruje tlo (prema Blum, 2004)

Primarna proizvodnja organske tvari

Primarna, najvažnija i nezamjenjiva uloga je proizvodna uloga, koju tlo obavlja kao početna i završna karika u lancu biotransformacije, odnosno opskrba biljke vodom, zrakom i hranjivima, što omogućava fotosintezu kao ključni proces za život na Zemlji. Za opskrbu biljke vodom ključno je pitanje sadržaja u tlu, jer on određuje snagu držanja vode za tlo koju korijen treba savladati. U tom procesu sudjeluje cijeli korijenski sustav, a s osobitim učinkom, s obzirom na ogromnu površinu korijenove dlačice. Evo i nekih brojeva: na 1 mm dužine korijena kukuruza nalaze se 422 dlačice; površina korijena jedne biljke raži uzgojene u vegetacijskoj posudi 130 puta je veća od površine nadzemnog dijela iste biljke, korijen joj ima ukupnu površinu od 638,7 m2, a dužinu 623 km, a kako ih na 1 m2 ima 400-500, znači da je površina korijena raži na 1 m2 veća od 25 ha! Kada potroše vodu iz najbliže mikrozone tla, dlačice obamiru, stvaraju se nove, koje (ako nema zapreka) penetriraju u nove, vlažnije zone tla pa se svaki dan razvija čak 100 000 novih korijenovih dlačica ukupne dužine impresivnih 4,8 km! Da je rast raži na oranici isti, pri uobičajenom sklopu od 350 biljaka/m2, površina korijena kojom bi taj usjev primao vodu na samo jednom m2 iznosila bi 22,35 ha/m2 ili čak 223 500 ha po jednom hektaru poljoprivrednog zemljišta! Svaki dan punog vegetacijskog rasta na površini 1 ha stvaralo bi se novih 16,8 milijuna km korijenovih dlačica.

Sl. 3. Primarna proizvodnja
Sl. 3. Primarna proizvodnja

Obavljajući ovu ulogu tlo je nezamjenjiv čimbenik održavanja prirodne i kultivirane vegetacije, dakle poljoprivrede i šumarstva – gospodarskih grana koje su oslonac održivog razvitka. Svekolikom napretku usprkos, danas su sve namjene tla, od sigurnosti opskrbe hranom (food security) i zdravstvene ispravnosti hrane (food safety), do utjecaja poljoprivrede na okoliš u fokusu zanimanja znanstvenika diljem svijeta. Oko 95 % hrane koja stiže na stol ljudskom društvu proizvodi se na tlu. Stanje prehrambene sigurnosti čovječanstva daleko je od zadovoljavajućeg, još je daleko od izglednog i djelotvornog rješenja, a od tla u ovoj ulozi očekuje se i obnovljiva, gospodarski, socijalno i ekološki održiva proizvodnja biogoriva. A ta, zahtjevna zadaća povećava ionako velik pritisak na tlo.

Ekološko-regulacijske uloge tla

Klimatsko-regulacijska uloga tla

Kao završna karika u lancu biotransformacije organskog ugljika tlo snažno utječe na sadržaj i ukupnu količinu CO2 i drugih plinova koji uzrokuju tzv. “učinak staklenika”. Premda je ukupni sadržaj organske tvari – humusa u tlu (humosferi) neznatan (1-3%), humus je nacionalno blago najvećeg značaja. Humus upravlja kemijskim i biološkim procesima, hrana je i energetski izvor mikroorganizmima tla, ili kako bi rekao naš veliki znanstvenik Mihalić – „gorivo“ za „biološku vatru“ u tlu kao reaktoru, svojim pozitivnim utjecajem na strukturu tla odlučno utječe na vodozračne i hidrotermičke prilike, odnosno plodnost tla. Sloj humusa na Zemlji ili humosfera treći po veličini „C-budžet“, poslije oceana i litosfere. Globalno gledajući, ukupna količina organskog ugljika u humosferi je trostruko veća nego u nadzemnoj biološkoj masi: u ekvatorijalnom području podjednaka, a u aridnom – stepskom području deset puta je veća u tlu nego u nadzemnoj masi. „C-budžet“ humosfere-pedosfere u izravnoj je vezi s „C-budžetom“ biosfere.

Formiranje humosfere odvija se kao vrlo spor pedogenetski proces akumulacije humusa, a traje tisućama godina. U predindustrijskom razdoblju koncentracija CO2 u atmosferi je iznosila 280 ppm (0.028% ili 6×1014 kg – 600 Gt), da bi 1998. godine narasla na 365 ppm (0.037% ili 77×1013 kg – 770 Gt), a godišnji porast iznosi 0.43% ili 3,2 × 1012 kg (3.2 Gt/god.). Povećanju ugljika u atmosferi najviše su pridonijeli izgaranje fosilnih goriva i proizvodnja cementa, i to za 27 × 1013 kg (270 Gt) ugljika. Nema dvojbe da su krčenje šuma i preoravanje prerija i stepa te ekspanzija poljoprivrede u 19. i 20. stoljeću uzrokovali povećanu emisije CO2 u atmosferu u količini koja je utjecala na klimatske promjene na Zemlji.

Dodaju li se količini CO2 koju emitira poljoprivreda i drugi izvori, kao primjerice šumarstvo, kao inače malen i „bezazlen“ izvor, „doprinos“ Hrvatske kao malene države globalnom „učinku staklenika“ dosta je skroman. Emisija plinova staklenika iz tala Hrvatske postupno pada, sukladno padu broja stoke, proizvodnje i potrošnje organskih i mineralnih gnojiva, a emisija iz poljoprivrednih tala procjenjuje se na 723 × 106 kg CO2/god. S druge strane, naša je procjena da se u Hrvatskoj u pasivni oblik ugljika – trajni humus u tlu, godišnje veže oko 225 × 106 kg ugljika!

Temeljem rečenog, zamisli laika o prehrani čovječanstva korištenjem isključivo organskih gnojiva vode u bespuće. Jer, ako bi se ta mogućnost ostvarila, „doprinos“ poljoprivrede učinku staklenika bi se značajno povećao pa bi se bez posebnih mjera predostrožnosti ubrzale globalne promjene klime, s nepredvidljivim posljedicama po biosferu na Zemlji.

Tlo kao prijemnik (receptor), sakupljač (akumulator)

Zbog položaja “između” litosfere i atmosfere, kontakta s hidrosferom i antroposferom, odnosno biosferom, tlo je prijemnik (akceptor) tvari koje na njega padaju (kisele kiše i suha depozicija – prašina) ili hotimice unose (sredstva za zaštitu bilja, gnojiva), a ekološki su relevantne za sve članove biosfere i sastavnice okoliša, napose vodu, bilo da imaju pozitivan ili negativan utjecaj. Ovoj skupini tvari pripadaju na prvom mjestu teške kovine i sva organska onečišćenja, ali i sva biljna hranjiva unijeta u tlo gnojidbom, kao i ostaci sredstava za zaštitu bilja. Te tvari se u tlu mogu nakupljati pa tlo ima ulogu njihova sakupljača (akumulatora). Migrirajući iz tla u druge sfere, primjerice u hranidbeni lanac – biosferu ili se ispirući u krške vode, te tvari postaju onečišćivači, a tlo difuzni izvor emisije onečišćenja.

Sl. 4. Povezanost pedosfere s ostalim geosferama
Sl. 4. Povezanog pedosfere s ostalim geosferama

Tlo kao prirodni izmjenjivač (transformator) onečišćenja

Sve tvari koje tlo akumulira u ili na svojoj masi vežu se u tlu stanovito vrijeme i pri tome su izložene (mikro)biološkoj razgradnji, transformaciji i sintezi u nove spojeve, ili su pak razgrađeni do tvari s kojima je počela fotosinteza, a to su CO2 i voda, kao prva i posljednja karika u ciklusu malog ili biološkog kruženja tvari i energije. Zahvaljujući sposobnosti transformacije tlo razgrađuje sve posliježetvene ostatke na poljoprivrednim tlima, masu lišća listopadnih vrsta i iglica četinjača u šumskim ekosustavima. To vrijedi i za praktički sva organska onečišćenja, kao što su PAH, ostaci pesticida i petrokemikalije.

Tlo kao prirodni pročistač (filter) vode

U ulozi univerzalnog pročistača tlo čisti oborinsku vodu i tako štiti pitku podzemnu (pitku) vodu od onečišćenja. O značaju te sposobnosti govori podatak da 65 % pučanstva Europe koristi pitku vodu iz podzemne vode. Najozbiljniji onečišćivač pitke podzemne vode emitiran iz tla su nitrati iz dušičnih mineralnih gnojiva, a bez njih nema visokih prinosa poljoprivrednih kultura. Zbog toga je taj je problem u svjetskoj poljoprivredi otvoren. Kako se veći dio nitrata iz tla ispire poslije vegetacijskog razdoblja, dakle poslije skidanja prethodnog usjeva u nekim se područjima, kao primjerice u sjevernim državama USA oko velikih jezera, problem pokušava riješiti usijavanjem prije žetve posebnih tzv. pokrovnih usjeva (cover crops), kojima je zadaća vezati nitrate koji preostaju poslije skidanja prethodnog usjeva, kako bi se izbjeglo ispiranje i eutrofikacija vode jezera. Drugdje se pribjegava ograničenjima primijenjene doze, vremena ili oblika primjene dušika u gnojidbi važnijih oraničnih kultura. Filtracijsko djelovanje tla ovisi o njegovoj sorptivnoj sposobnosti, odnosno mehanizmima sorpcije (upijanja). Najveći kapacitet adsorpcije ima humus u tlu, slijede minerali gline, među kojima najveći kapacitet ima montmorilonitna glina.

Tlo kao pufer

Djelujući kao snažan pufer-sustav tlo inaktivira sve tvari koje naglo ulaze u njegovu masu ili se pak oslobađaju mineralizacijom organske tvari i priječi stresne promjene u tlu, šokove za biosferu – pedofloru i pedofaunu. Kisele sastavnice tlo puferira pomoću kationa, kao što su Na+, K+, Ca2+, Mg2+ i dr., i tako daje otpor naglim i većim promjenama reakcije tla. Puferizacija se vrši i drugim mehanizmima, kao što je vezanje stranih tvari na adsorpcijski kompleks.

Tlo kao medij biološke raznolikosti

Tlo je stanište i genski rezervat brojnih mikro- i makroorganizama, odnosno pedoflore i pedofaune, početna i završna točka bioloških kruženja, rezervat gena i temelj biološke raznolikosti. Broj živih organizama ispod površine višestruko je veći nego na površini tla, o čemu rječito govori podatak da dobro, plodno tlo u oraničnom sloju sadrži oko 25 tona/ha živih organizama, među kojima čitav niz izuzetno korisnih, kao što su simbiozijski (rod Rhizobium) i nesimbiozijski (Azotobacter choococum, Clostridium pastorianum) fiksatori elementarnog dušika iz zraka. Ta sposobnost simbiozijskih fiksatora iskorištena je za bakterizaciju leguminoznih usjeva. Izuzetne rezultate na tom području postigao je Redžepović koji je selekcijom dobio sojeve Bradyrhizobium japonicum koji mogu biljku opskrbiti sa do 180 kg dušika po hektaru. Gospodarsku vrijednost ovoga rad oslikava podatak da su na soji bakterije vezale 132 kg/ha dušika, što predstavlja 5 412 tona dušika osiguranog primjenom biopripravka, što se procjenjuje na nešto manje od 32 milijuna kuna. Ekološke koristi primjene bioloških preparata su nemjerljive jer se značajno smanjuje ili potpuno izostaje ispiranje dušika u podzemne vode i vodotoke.

Plodno tlo ima visoku biogenost, biološku aktivnost i biološku raznolikost. Što je tlo plodnije, to je ukupan broj organizama i njihova raznolikost veća. Biološka degradacija tla indicira degradaciju fizikalnih i kemijskih značajki i tla. Biotehnologija traži put za upravljanje korisnim biološkim procesima u tlu u željenom smjeru. Mogućnosti su u tom pogledu nepredvidljive i praktički neiscrpne.

Tlo kao medij prirodne pohrane (skladištenja) tvari

Zahvaljujući svojoj poroznosti i fizikalnim silama adhezije, površinske napetosti, kapilarnim silama tlo u svojoj masi drži ogromne količine vode, koju prima putem korijena i koristi za fotosintezu. Opisanim mehanizmima sorpcije, najviše zahvaljujući koloidima tla – humusu i glini, tlo obavlja za život izuzetno značajnu ulogu prirodnog skladištenja biljnih hranjiva. Mehanizam držanja nije jednostavan, voda i hranjiva se za tlo drže silama većim od sile teže, i tako se odupiru ispiranju, a manjim od sisajuće snage korijena biljke. Biljka ih prima putem korijena, otopljene u vodi, a najveći dio primljene vode ispušta u atmosferu, snažno utječući na vodni režim i klimatske prilike. Tlo drži veliku količinu toplinske energije od sunca i egzotermnih mikrobioloških procesa u tlu.

Tlo kao izvor sirovina

Tlo je značajan izvor sirovina, napose za građevnu industriju kao što je proizvodnja cigle, zatim iskop gline za keramičarski obrt i industriju, korištenje boksita iz crvenice (terra rossa), ili korištenje treseta kao sirovina za proizvodnju supstrata za zatvorene prostore (staklenici, plastenici, lončanice).

Prostorna uloga tla

Tlo kao prostor za naselja i infrastrukturu

Značajke tla imaju ključni utjecaj na korištenje prostora, danas i u prošlosti. Naime, pedosfera pruža prostor za poljoprivredu širenje urbanih sredina, prometnica, rekreacijskih površina, i na koncu prostor za gospodarenje otpadom. O poljoprivredi kao korisniku prostora govori podatak da je primjerice oko 90 % površine tala EU ruralno područje, a oko 2 % ukupne površine pod zgradama, s rasponom od samo 0,5 % u Irskoj, 12 % u Mađarskoj, 13 % u Italiji, do čak 14 % površine u Nizozemskoj. Takvom prenamjenom primjerice Njemačka dnevno gubi oko 70 ha plodnog tla. Suvišno je napominjati da se te površine s pravom smatraju trajno izgubljenim za primarnu namjenu tla – proizvodnju organske tvari, i tretiraju kao trajni – nepovratni gubitak tla.

Nikako nije svejedno jesu li trase cesta i lokacija raznih objekata smještene na jednom ili drugom tlu. Prilikom donošenja odluka o tom pitanju valja težiti rješenjima koja će što je moguće kraćom trasom presijecati primjerice riječne doline s plodnim tlima. Na tom dijelu trase preporuča zatvoreni sustav odvodnje ceste, kako bi se onečišćenja prikupila i odložila. Nestručne odluke o lokaciji mogu prouzročiti trajne i nesagledive posljedice za korištenje tih objekata. Dobar primjer, svakako među boljima u Europi, je izbor trase autoceste Zagreb – Split.

Tlo kao medij za odlaganje otpada

Zbrinjavanje otpada samo je jedna od prostornih uloga tla. Djelotvornost odlagališta uvelike zavisi o tlu na kojemu je ono locirano, a izbor lokacije vrlo je delikatno i stručno pitanje. Više je tzv. eliminacijskih kriterija za izbor najpovoljnije, ili najmanje nepovoljne lokacije, od kojih se većina odnosi na blizinu različitih objekata, zaštićenih prirodnih površina, vodozaštitnih područja, spomenika kulture, šumskih sastojina posebne vrijednosti i dr. Što se tiče tla, osnovni uvjet za dobar smještaj odlagališta je lokacija koja isključuje mogućnost emisije onečišćenja u okoliš; vodu, zrak ili biosferu – biljni svijet na odlagalištu ili oko njega. A za ispuniti taj uvjet tlo treba sadržavati veliku količinu koloidnih tvari – gline i humusa, i to onih s visokim kapacitetom adsorpcije kao što je montmorilonitna glina i zreli ili blagi humus. Ako prirodno nije ispunjen taj uvjet, on se može nadomjestiti postavljanjem sloja bentonita, treseta ili zeolitnih materijala koji izvrsno vežu onečišćenja.

Tlo u oblikovanju krajobraza

Krajobraz je „emocionalni temelj“ zavičaju i osjećaju čovjeka o pripadnosti nekom kraju. Ključnu ulogu u njegovu oblikovanju i održavanju ima tlo jer ono svojim značajkama određuje pogodnosti i opcije za moguće načine korištenja prostora. Čovjek je u prirodne krajobraze već „utisnuo“ svoje „poruke“. Mijenjajući prirodnu vegetaciju, a unoseći u prostor poljoprivredu stvorio je „kulturni krajobraz“ prilagođen prirodnim prilikama, koji obogaćuje prostor i čini ga još dopadnijim, prihvatljivim i privlačnim za ruralni turizam. Za utjecajem čovjeka potpuno promijenjen krajobraz umjesto izraza landscape koristi se izraz anthroscape! Najočitiji su mu primjer gromače s našega uzmorja.

Sl. 5. Očuvanje tla suhozidima
Sl. 5. Očuvanje tla suhozidima

Konzervacijsko-arhivska uloga tla

U tlu su konzervirani različiti geogeni znaci koji omogućavaju rekonstrukciju prirodne povijesti, zatim tragovi geneze tla koji daju uvid u uvjete tvorbe tla, možda bitno drugačiji od suvremenih i služe za tumačenje značajki tla koje su posljedica evolucije tla – pedoevolucije. Na drugoj strani, tragovi života, primjerice ostaci polena bilja i paleontološki materijal, omogućuju rekonstrukciju uvjeta za život na nekom području. A kao izvori informacija za rekonstrukciju života čovjeka i njegovim aktivnostima svjedoče arheološki ostaci zaštićeni u tlu od devastacije i propadanja. Za datiranje povijesnih događaja i promjena, arheologija se oslanja upravo na te ostatke.

Naravno, sve opisane uloge tlo ne obavlja istodobno, a neke se međusobno isključuju ili su u kompeticiji što je važan problem održivog gospodarenja tlom jer jednu treba favorizirati, a drugu ili druge marginalizirati. Od tla u agrosferi ne može se tražiti i uloga prijemnika, sakupljača i transformatora onečišćenja i pročistača za podzemne vode. Jer, vodozaštitno područje treba čisto tlo s velikim kapacitetom filtracije vode kao jamstvo dugotrajne i djelotvorne zaštite vode od onečišćenja, a to isključuje primjenu suvremenih rješenja u uzgoju bilja, napose primjenu dušičnih gnojiva koja su ključ visokog prinosa usjeva. Međusobno se potpuno isključuje korištenje tla za izgradnju infrastrukture s eksploatacijom sirovina i arheološkim nalazima. Isto tako, urbane sredine i objekti infrastrukture za svoj smještaj nepovratno uništavaju tlo, na preostalim tlima urbane sredine intenzivira se površinsko otjecanje i procesi erozije, a izvor su emisije onečišćenja u tlo. Najveća je koncentracija tih tvari u tlima urbanih sredina – tlima gradskih vrtova, parkova, perivoja, zatim u tlima u blizini prometnica, a s udaljavanjem od takvih objekata onečišćenost se smanjuje. S druge strane, polutanti nakupljeni u tlu izvor su velikih rizika i opasnosti jer se putem hrane ili vode lako uključuju u hranidbeni lanac čovjeka; izravno putem jestvina (hrana koja se konzumira izravno s polja u svježem stanju) ili putem namirnica – prerađevina.

OŠTEĆENJE I ZAŠTITA TLA

Pod oštećenjem tla podrazumijeva se proces ili skup procesa koji dovode u pitanje neku od uloga tla za koju inače postoje prirodni uvjeti ili potreba. Oštećenja svjetskog fonda tala dostiglo je takve razmjere da je XVI. kongres Međunarodne unije tloznanstvenih društava – IUSS, održan u Montpellieru 1998. godine, pokrenuo izglasavanje posebne Konvencije Organizacije ujedinjenih nacija o održivom gospodarenju tlom pod naslovom Zaštita tla za život.

Sl. 6. Eksploatacija nafte s obradivog zemljišta u dolini Save
Sl. 6. Eksploatacija nafte s obradivog zemljišta u dolini Save (fotografirao I. Kisić)

Koristeći iskustva vlastitih višegodišnjih tloznanstvenih istraživanja, poljskih pokusa, izrade agroekoloških studija, projekata agrotehničkih melioracija 1992. godine smo izradili prijedlog klasifikacije oštećenja tala Hrvatske. Kako je poslije toga u Europi prihvaćen model DPSIR, za ovu smo priliku klasifikaciju iz 1992. godine prilagodili tom modelu.

Tablica 1. Klasifikacija oštećenja tala (Bašić, 1992, prilagođeno DPSIR konceptu iz 2009.)

STUPANJ OŠTEĆENJA(STATE) UZROCI OŠTEĆENJA(DRIVING FORCES) PROCESI OŠTEĆENJA TLA(PRESSURES) POSLJEDICE – UČINCI(IMPACT)
I.SLABO
LAKO OBNOVLJIVO

(REVERZIBILNO)

NEPRIMJERENO GOSPODARENJE TLOM U POLJOPRIVREDI Biljno uzgojni zahvati: obrada, gnojidba, agrotehničke i hidrotehničke melioracije, izvedbe hidromeliracijskih zahvata. Degradacija fizikalnih, kemijskih i bioloških sastavnica plodnosti tla, zbijanje, destrukcija agregata, poremećaj vodozračnih prilika, pokorica, veći utrošak energije u obradi tla,Pad sadržaja humusa, zakiseljavanje, zaslanjivanje i fitotoksični učinci,
Smanjena biogenost, poremećaj odnosa mikroflore, infekcija tla,

II.OSREDNJE TEŠKO OBNOVLJIVO
(UVJETNO REVERZIBILNO)

EMISIJA ONEČIŠĆENJA
IZ TOČKASTIH I RASPRŠENIH IZVORA

Onečišćenje teškim kovinama i toksičnim elementima, PAH, pesticidima, petrokemikalijama, i radionukleidima,Imisijska acidifikacija tala. Biljni materijal izrastao na tlu neupotrebljiv za konzumaciju, zbog mutagenog, kancerogenog ili teratogenog djelovanja,Depresija rasta i fitotoksični učinci,
Ugrožavanje drugih ekosustava,


III.

TEŠKO

NEOBNOVLJIVO

(IREVERZIBILNO)




PREMJEŠTANJE (TRANSLOKACIJA)

TLA

Erozija tla vodom i vjetrom,Oštećenje eksploatacijom kamena, šljunka, treseta…, odnošenje na korijenu plodina,
Posuđivanje tla,

Prekrivanje kućnim i industrijskim otpadom,

Prekrivanje drugim tlom,

Oštećenja šumskim požarom.

Gubitak dijela tla ili cijelog profila i promjena stratigrafije profila,Smanjenje proizvodnih površina, otežana obrada tla, povećani troškovi gospodarenja, povećana heterogenost pokrova tla,
Smanjen prinos usjeva,

Ugroženi drugi ekosustavi,

Gubitak proizvodnih površina,

IV.
NEPOVRATNO

(TRAJNI GUBITAK )


PRENAMJENA TLA

Izgradnja urbanih struktura,Industrijski i energetski objekti, prometnice, zračne luke, trgovački centri,
Hidroakumulacije.

Smanjena ukupna proizvodna površina,
Smanjena proizvodnja.

Legenda:

Stupanj oštećenja (S – state) ukazuje na stanje nakon oštećenja, a osnovni kriterij za izdvajanje je obnovljivost ili reverzibilnost oštećenja. Obnovljivosti predstavlja (ne)mogućnost popravke tla i privođenja u stanje prije oštećenja, i to u jednom naraštaju čovjeka.

Uzroci oštećenja (D – driving forces) odnose se na porijeklo oštećenja, kao što je neprimjereno gosodarenje tlom u intenzivnoj poljoprivredi, emisija onečišćivača (polutanata) iz različitih točkastih ili difuznih izvora, premještanje (translokacija) i prenamjena tla.

Procesi oštećenja tla (P – pressures) su središnja kategorija klasifikacije, koja na stanoviti način ukazuje na uzročnike, a to može biti jedan proces ili interakcija više procesa. Neki procesi oštećenja, napose onečišćenja ne ostavljaju uočljiv trag na tlu, a među njima se može pojaviti interakcija, sinergističko djelovanje, ili kumulativni učinak, što otežava detekciju i identifikaciju.

Posljedice – učinci oštećenja (I – impacts) su raznovrsni, u pravilu se ne manifestiraju na uniformni način pa ih nije lako niti jednostavno identificirati. Za ocjenu tih procesa treba raspolagati odgovarajućim podacima i pokazateljima. Prednost u rangiranju ima pokazatelj koji najviše utječe na značajku tla najvažniju za aktualnu i predvidljivu, potencijalnu namjenu.

Spoznaja o značaju tla kao nezamjenjivog i neobnovljivog prirodnog resursa i njegove velike ugroženosti motivirala je neke zemlje da organiziranu zaštitu tla započinju dramatičnim pozivom, tzv. dvostrukim SOS:



ŠTO JE U NAS PODUZETO?

Zaštita tla je kompleks mjera i zahvata koje se u pravilu nastavljaju na spoznaju javnosti i donositelja odluka o značaju tla kao ograničenog, a u jednom naraštaju neobnovljivog resursa. Znanost i struka o tlu obavile su i u nas svoj dio zadaće. U okviru Life III programa odobren je projekt Agencije za zaštitu okoliša i Agronomskog fakulteta pod naslovom „Izrada programa trajnog motrenja tala Hrvatske s pilot projektom“ koji je završio izradom priručnika za trajno motrenje tala Hrvatske koji je pristupačan na web stranici Agencije: http://www.azo.hr. Agencija je osigurala suradnju svih kompetentnih institucija i spremno čeka odobrenje nadležnih državnih tijela. Prema ovom projektu Hrvatska će uspostaviti mrežu postaja koja pokriva sve važnije tipove tala i na njima obavljala trajna opažanja svih promjena u tlu – fizikalnih, kemijskih i bioloških značajki tla, zatim ulaza, ispiranja u dublje slojeve, iznošenja u prinosu i sadržaja u tlu svih ekološki relevantnih kemijskih spojeva – teških kovina, ostataka sredstava za zaštitu bilja, petrokemikalija i dr. Podaci o svemu unosit će se u informacijski sustav i biti na raspolaganju svim zaineresiranim korisnicima.

Na potezu su nadležni donositelji odluka!

Francuska Kanada – obilježja kulturne regije

U članku se Francuska Kanada prikazuje kao kulturna regija. U osnovnim crtama se prikazuju fizičkogeografska (kao faktor razmještaja stanovništva i razvoja gospodarstva) i socijalnogeografska obilježja, a poseban naglasak stavljen je na razlike između Francuske Kanade i ostatka Kanade te na separatističke težnje koje su tim razlikama potencirane.

Za razliku od ostalih regija Angloamerike, Francuska Kanada izdvaja se prvenstveno na temelju kulturnih čimbenika i njihovim odrazom u prostoru (kulturni pejzaž). Obuhvaća dio istočne Kanade s dominantnom franko-kanadskom kulturom – južni naseljeni dio Quebeca (uz dolinu i estuarij rijeke St. Lawrence zapadno od donjeg toka rijeke Ottawe, jugoistočni dio Kanadskog štita uz jezero St. John i dolinu rijeke Saguenay, otok Anticosti, poluotok Gaspé i sjevernu obalu zaljeva St. Lawrence) i New Brunswick. Južnu granicu regije čini granica s SAD-om, iako francuski utjecaju dopiru i na sjever Nove Engleske.


Sl.1. Prostorni obuhvat Francuske Kanade (McKnight, 2004.)

Osnovni elementi po kojima se Franko-Kanađani razlikuju od ostalih Kanađana su francuski jezik, katolička crkva i pretežno ruralno stanovništvo, vidljivi i u kulturnom pejzažu. Francuska Kanada je krajem 20. st. imala oko 7 milijuna stanovnika (McKnight, 2004.), što čini četvrtinu ukupnog broja stanovnika Kanade. Tu pripada oko 80% stanovništva Quebeca i oko 35% stanovništva New Brunswicka. Dok je udjel katolika u stanovništvu Kanade oko 45%, u Francuskoj Kanadi se više od 85% stanovništva smatra katolicima, no utjecaj crkve sve se više smanjuje. U pejzažu ruralnih prostora posebno se ističe struktura vlasništva i agrarna parcelacija. Čestice imaju oblik uskih izduženih ograđenih pravokutnika. U prošlosti su se Franko-Kanađani razlikovali od Anglo-Kanađana i po višoj stopi nataliteta, no s urbanizacijom i smanjenjem važnosti katoličke crkve te su se razlike smanjile.


Sl.2. Agrarna parcelacija u Francuskoj Kanadi (McKnight, 2004.)

POLOŽAJ I PRIRODNOGEOGRAFSKA OBILJEŽJA FRANCUSKE KANADE

Geografski smještaj na samom istoku Kanade te povoljniji prirodni uvjeti omogućili su rano naseljavanje iz Europe. Unatoč izoliranosti, uski prostor uz St. Lawrence između Kanadskog štita na sjeveru i gorja Adirondack, omogućio je širenje naseljenosti na zapad i povezivanje s ostatkom Kanade. Prometni položaj je povoljan zbog puta St. Lawrence Seaway, koji povezuje najrazvijenije dijelove Kanade i Jezersko područje SAD-a s Atlantikom.

Iako regija obuhvaća relativno uzak prostor, izdvajaju se tri reljefne cjeline: dolina rijeke St. Lawrence, Laurencijski štit te Apalačko gorje i Eastern Townships. Okosnicu čini dolina St. Lawrence, izdužena u pravcu SI-JZ, građena od glacijalnih i fluvijalnih sedimenata (s plodnijim tlima) nataloženih na kristalinsku podlogu. Zbog povoljne prirodne osnove dolina St. Lawrence je demografsko i gospodarsko žarište Quebeca i Francuske Kanade. Prema sjeveru se izdiže u blago valovite ravnjake Laurencijskog (Kanadskog) štita visine 100-500 m, građenog od kristalinskih stijena (granit, gnajs, škriljavci) prekambrijske starosti. Reljef štita preoblikovan je glacijalnim procesima u pleistocenu, a nakon ledenog doba, rijeke su usjekle svoj tok i preoblikovale doline (St. Maurice, Ottawa, Seguenay). Prema jugu i jugoistoku dolina St. Lawrence prelazi u brežuljkasto područje Eastern Townshipsa visine 300-400 m, koje prema jugu prelazi u Apalačko gorje pružanja SI-JZ. Građeno je od stijena paleozojske starosti te formira plato koji je diseciran tokovima, visine i preko 1200 m.


Sl.3. Krajolik uz zaljev St.Lawrence (Natek, Natek, 2005.)


Sl.4. Brežuljkasto područje Eastern Townshipsa (izvor)

Klima je bila presudan faktor za razvoj i razmještaj naseljenosti. Zbog dominantne cirkulacije zraka s kopna (zimi sjevernoamerički maksimum) na more (islandski minimum) i hladnih morskih struja, JI Kanada ima vlažnu snježno-šumsku klimu, za razliku od Zapadne Europe s umjereno toplom vlažnom klimom na istoj geografskoj širini. Temperature su stoga pod dominantnim utjecajem kopna. Najizrazitije godišnje doba je zima, koja traje i do šest mjeseci, s vrlo niskim srednjim siječanjskim temperaturama (Montreal, 46°N: -10°C; Quebec, 47°N: -12°C; za usporedbu: Zagreb, Grič, 46°N: 0,5°C /Šegota, Filipčić, 1996./). Zbog hladne Grenlandske morske struje, koja se kreće uz istočnu obalu prema jugu, česte su magle uz obalu, a još je značajnija posljedica zaleđivanje mora, i do pola godine. No, upotrebom ledolomaca, luke u Montrealu i Quebecu, koje se nalaze na prometnom putu St.Lawrence, koriste se cijele godine. Ljetne temperature su visoke zbog bržeg zagrijavanja kopna i dominantne cirkulacije s kopna na more (srednja srpanjska temperatura: Montreal 22°C, Quebec 19°C /Natek, Natek, 2005./). S udaljavanjem od atlantske obale rastu temperature i povećava se bezmrazni period. Padalina ima cijele godine, sa slabije izraženim maksimumom ljeti (srednja godišnja količina padalina: Montreal 1048 mm, Quebec 1058 mm /Natek, Natek, 2005./).


Sl.5. Magle na poluotoku Gaspé (izvor)

Dovoljna količina padalina i topla ljeta pogoduju razvoju poljoprivrede, no nepovoljan faktor za poljoprivredu su nedovoljno plodna podzolasta ili močvarna tla. Najproduktivnija tla su aluvijalna u dolinama rijeka, koja su ujedno i poljoprivredno najviše valorizirana.

Izvorne crnogorične (bor, jela) i miješane šume (javor, brijest, bukva, breza) danas su većinom iskrčene radi dobivanja plodnog tla ili proizvodnje drvne građe i papira. Šume su se danas očuvale u New Brunswicku i u višim područjima u kojima šumarstvo nije profitabilno, ali i unutar poljoprivrednih područja nalaze se manje šume koje se ekstenzivno iskorištavaju.

Okosnicu riječne mreže čini rijeka St.Lawrence koja spaja Velika jezera s Atlantskim oceanom i čini dio prometnog puta (St.Lawrence Seaway). Zbog povoljne prirodne osnove i dobrog položaja, doline St.Lawrence i njezinih pritoka (St.Maurice) čine žarište naseljenosti i gospodarstva Francuske Kanade. Manje, brze rijeke koriste se za dobivanje hidroenergije, a jezera St.John i Champlain, također, predstavljaju prostor okupljanja stanovništva.

RAZVOJ NASELJENOSTI FRANCUSKE KANADE

Prije dolaska Europljana, u JI Kanadi živjela su indijanska plemena Irokezi (dolina St. Lawrence), Micmac i Maleciti (Gaspé i New Brunswick) te Huron (južni Ontario). U 17.st. Irokezi su uništili ili pokorili ostala indijanska plemena, potpisali sporazum s Francuzima i postali trgovački posrednici između Quebeca i američkih kolonija na jugoistoku.

Godine 1534. Francuzi su osvojili dolinu St. Lawrence i osnovali koloniju Akadiju. Na otoku Nova Scotia osnovali su 1605. godine Port Royal, prvo francusko naselje u Kanadi, 1608. godine osnovali su Quebec, a 1663. godine osvojena područja okupljena su u koloniju Nova Francuska. Doseljavanje je u početku teklo sporo pa je 1759. godine Kanada imala samo 65 000 doseljenika (McKnight, 2004.).

Britanci su do 1763. godine zauzeli sve francuske posjede u Kanadi, no Zakonom o Quebecu zajamčili su Francuzima pravo na jezik, kulturu i vjeroispovijest. Za vrijeme Američkog rata za neovisnost, oko 40 000 britanskih lojalista iz SAD-a doselilo je na područje Ontarija, čime su povećane suprotnosti između francusko-katoličkog stanovništva u Quebecu i anglo-protestantskog u Ontariju. Dolina St. Lawrence podijeljena je 1791. godine na dvije pokrajine s vlastitim organima vlasti: Donja Kanada s većinskim francusko-katoličkim stanovništvom i Gornja Kanada s većinskim anglo-protestantskim stanovništvom. Za britanske vladavine francusko stanovništvo brzo se povećavalo i naseljavalo nenaseljena područja pa je udjel francuskog i britanskog stanovništva 1867. godine bio podjednak. Stanovništvo je bilo pretežno ruralno, veći gradovi bili su samo Montreal i Quebec s manje od 100 000 stanovnika.

Dominion Kanada ustrojen je 1867. godine kao konfederacija četiriju kolonija – New Brunswick, Nova Scotia, Quebec (Donja Kanada) i Ontario (Gornja Kanada), a do Prvog svjetskog rata Kanadi su priključeni i drugi posjedi te 1949. godine New Foundland. Zbog jačanja nacionalne svijesti Kanada je 1933. godine postala parlamentarna monarhija u Commonwealthu. Prvu polovinu 20.st. Francusku Kanadu obilježili su deagrarizacija i urbanizacija pa danas Montreal ima oko 3,5 milijuna stanovnika, a Quebec oko 700 000.

SEPARATISTIČKI POKRETI

Najveći društveni i politički problem Kanade je pitanje velike manjine Franko-Kanađana, koja čini 25% ukupnog stanovništva. Status manjine prvi put im je priznat Britanskim zakonom o Sjevernoj Americi 1867. godine te je Quebecu zajamčeno vlastito civilno pravo, sloboda vjeroispovijesti, vlastiti obrazovni sustav i jednakost engleskog i francuskog u parlamentu i sudstvu. Unatoč zakonskoj jednakosti, razlike su se održale do danas. U politici i gospodarstvu je i dalje vidljiva prevlast engleskog jezika, dok se Quebec smatra francuskom enklavom, čime se Franko-Kanađani postupno asimiliraju u anglo-kanadsku većinu.

Od 60-ih godina traje „Tiha revolucija“ u Quebecu sa svrhom izjednačavanja Franko-Kanađana i Anglo-Kanađana u gospodarstvu i politici, praćena i terorističkim napadima Fronte za oslobođenje Quebeca. Radi ublažavanja tenzija Quebecu je priznat poseban status unutar konfederacije (narod unutar države), ubrzano je uvođenje dvojezičnosti u civilne službe i politika multikulturalizma. 70-ih je smanjena prevlast engleskog u gospodarstvu, upravi, i obrazovanju, a na vlast dolazi Parti Québécois zahvaljujući zalaganju za odvajanje Quebeca od Kanade. 1980. na referendumu o odvajanju u Quebecu se 60% stanovništva izjasnilo protiv odvajanja. Nakon toga nakratko su utihnule separatističke težnje, no na ponovljenom referendumu 1995. manje od 51% stanovništva je bilo protiv odvajanja.

Od početka „Tihe revolucije“ ojačalo je iseljavanje iz Quebeca u ostale provincije. Preseljava većinom anglo-kanadsko stanovništvo, a s njima se sele i poduzeća. Smatra se da je između 1960. i 1996. iselilo 400 000 stanovnika u druge provincije (McKnight, 2004.). Posljedice emigracije su smanjenje porasta broja stanovnika i ekonomska stagnacija Quebeca.

GOSPODARSTVO

Unatoč visokoj gospodarskoj razvijenosti i visokoj urbanizaciji, Francuska Kanada je oduvijek bila ruralna regija. Poljoprivredno najrazvijeniji dio regije je prostor uzvodno uz St.Lawrence i JI dio Eastern Townshipsa s intenzivnijom obradom i manjim posjedima, s razvijenim voćarstvom (jabuke) i uzgojem šećerne repe te najvećom proizvodnjom mlijeka, mliječnih proizvoda i sira u regiji. Ribarstvo nema veće značenje, osim u gospodarstvu poluotoka Gaspé i New Brunswicka, s izduženim ribarskim naseljima duž zaljeva.

Iako je u Kanadski štit izrazito bogat šumom, izvoz trupaca i poluprerađenog drveta značajniji je za Eastern Townships, Apalačko gorje, poluotok Gaspé i New Brunswick. U prošlosti se drvo transportiralo rijekama; a danas, osim rijekama, i kamionima i željeznicom, no prerađivački pogoni i dalje su smješteni na sutoku manjih rijeka u veće (posebno St.Maurice i Ottawa), dok je suvremena drvna industrija smještena u većim centrima.

Rudarstvo je ograničeno na Eastern Townships, odnosno Serpentine Belt, s najvećim zalihama azbesta na svijetu i četvrtinom svjetske proizvodnje azbesta. No, Serpentine Belt sve više zapada u krizu zbog utjecaja azbesta na zdravlje ljudi te smanjene potražnje za azbestom u svijetu.

Prihod od industrije regije čini 25% kanadskog prihoda od industrije. Industrija se razvila na temelju rudnih bogatstava i poljoprivrednih proizvoda, u blizini potrošača, a nagli razvoj doživjela je od 50-ih godina otvaranjem plovnog puta St. Lawrence i povezivanjem s SAD-om. Najvažnije grane su proizvodnja papira i drvne građe, s pogonima smještenim uz velike rijeke (posebno St. Lawrence). Rijeke služe i za dobivanje električne energije. Od ostalih grana značajne su duhanska, tekstilna, obućarska i zrakoplovna industrija te prerada aluminija iz uvezenog boksita. Najveći dio industrijske proizvodnje ostvaruje se u Montrealu.

Glavni atraktivni čimbenici turizma Francuske Kanade su kulturni čimbenici (kulturni pejzaž, arhitektura, kuhinja…) pa su najposjećeniji gradovi Montreal i Quebec. Glavna emitivna žarišta su veliki gradovi JI Ontarija i SI SAD-a. Osim gradova, rast posjeta bilježe provincijski parkovi Mont Tremblant i Laurentides (posebno iz Montreala). Turistički razvoj bilježi i estuarij St. Lawrence s razvojem kupališnog turizma i turistima iz unutrašnjih centara.

GRADOVI

Urbani sustav Francuske Kanade ima nepravilni red veličine s izrazitom dominacijom Montreala (2001. 3,4 milijuna), dok je drugi Quebec (2001. 680 000) (Natek, Natek, 2005.). Srednjih gradova ima malo (Trois-Rivieres i konurbacija Chicoutimi – Jonquiere s više od 100 000 stanovnika), a prevladavaju mali gradovi. Svi gradovi s više od 50 000 stanovnika nalaze se u Quebecu, dok ostale provincije Francuske Kanade nemaju ni jedan veći grad. Najveća koncentracija gradova nalazi se na osi Montreal-Quebec.

Montreal je najveći franko-kanadski grad (2/3 stanovništva su Franko-Kanađani). Najbrži industrijski razvoj zabilježio je za vrijeme britanske uprave, kad se razvio u najveći grad i najvažniju luku Kanade. Za vrijeme „Tihe revolucije“, zbog iseljavanja započinje stagnacija pa je krajem 20. st. Toronto pretekao Montreal i po broju stanovnika i po važnosti, a Montreal bilježi visoku nezaposlenost (gotovo 20%) (McKnight, 2004.) te 25% stanovništva živi na rubu siromaštva. No, zahvaljujući kontejnerskom prometu, Montreal je zadržao mjesto najveće kanadske luke i treće najveće kontejnerske luke Sjeverne Amerike (nakon New Yorka i Baltimorea). Quebec se ističe svojim administrativnim, trgovačkim i crkvenim funkcijama te turizmom. U novije vrijeme jačaju industrijska i lučka funkcija (kontejnerski promet).


Sl.6. Montreal (izvor)


Sl.7. Quebec (izvor)

ZAKLJUČAK

Procesi u posljednjih desetljeća pokazuju da, iako je južni dio Quebeca jedna od razvojnih jezgri Kanade, Francuska Kanada ipak gospodarski zaostaje za ostatkom Kanade i ovisi o američkom i anglo-kanadskom kapitalu, na temelju kojeg je velikim dijelom došlo do razvoja industrije i gospodarstva. Stoga je potrebno smiriti političku i gospodarsku situaciju u regiji kako bi se nastavio razvoj i riješili nagomilani problemi (nezaposlenost, siromaštvo…).

Kako bi se očuvao identitet Franko-Kanađana i spriječilo njihovo „utapanje“ u anglo-francusku većinu, Kanada treba poticati multikulturalizam i davati posebna prava Francuskoj Kanadi. Treba zadržati strani kapital, ponovno potaknuti gospodarstvo, smanjiti siromaštvo kako bi se smanjile razlike između Francuske Kanade i ostatka, a time i separatističke težnje.

Godine 1980. je 60% stanovništva bilo protiv odcjepljenja; s pogoršanjem gospodarskih prilika 1995. godine manje od 51% stanovništva je bilo protiv odvajanja, s naznakom da će se referendum održati ponovno. U skladu s gospodarskim uvjetima i procesima vrlo je vjerojatno da će idući put franko-kanadsko stanovništvo Quebeca uspjeti izglasati odvajanje od Kanade.

Svijet Maya: turistička destinacija Latinske Amerike

Meksiko ima dugu tradiciju domaćeg turizma. Posebno mjesto imala su kupališna mjesta u vrijeme praznika i sezoni odmora. Istočna obala Meksika (grad Vera Cruz) i jezersko područje oko Guadalajare bila su dva rana turistička odredišta Meksikanaca. Razlog tomu bio je svakako i jednostavan cestovni pristup. Uslijedio je razvoj turizma za zapadnoj, pacifičkoj obali gdje se isticao Acapulco. Usporedo s razvojem prometne mreže i rastom osobnih dohodka domaći turizam razvijao se i u drugim primorskim mjestima i nastavlja biti važnim dijelom životnog stila Meksikanaca.

Međunarodni se turizam razvijao sporije. Prvotna znatiželja putolovaca i znanstvenika, te malog broja posjetitelja iz SAD-a činila je većinu stranih turista u prvoj polovici 20.st.

Danas u Meksiku razlikujemo četiri glavna oblika međunarodnog turizma:

– Urbani turizam (Mexico City, Guadalajara,…)
– Turizam u pograničnim prostorima s SAD-om
– Turizam povezan uz posjećivanje arheoloških i kulturnih spomenika, uglavnom pretkolumbovskih civilizacija
– «Resort» turizam odnosno turizam u planskim turističkim naseljima


Značajniji turistički lokaliteti Meksika

Međunarodni «resort» turizam pojavljuje se kasnih ’40-ih i ranih 50′-ih godina ovog stoljeća kada su Acapulco «otkrili» turisti iz zapadnog dijela SAD-a. Istovremeno su poznate hollywoodske zvijezde i ostali imućniji građani SAD-a, najprije privatnim avionima, a onda automobilima, počeli posjećivati i poluotok Bahiau Californiu, posebno njen najjužniji dio, danas poznato turističko odredište Los Cabos.

Strani gosti posjećivali su i postojeća turistička odredišta, ali uglavnom zbog neadekvatnog prometnog pristupa i ostalih nedostataka ona se nisu razvila u međunarodne destinacije. Krajem 1960-ih Vlada je usvojila nacionalni turistički plan glavni ciljevi kojega su bili:

– razviti turizam u ruralnim prostorima u kojima se nalaze važne turističke atrakcije i u kojima su alternativni izvori zapošljavanja ograničeni;
– razviti cjelovite turističke centre koji će poticati regionalni ekonomski razvoj, i to ne samo u turizmu, već i u poljoprivredi, industriji, obrtu i zanatstvu;
– poboljšati i diverzificirati ponudu turističkih atrakcija u Meksiku;
– povećati međunarodnu razmjenu kroz turizam, i to u kraćem periodu jer turizam ima potencijal za gotovo trenutačan povrat uloženih sredstava.

Program izrađen na temelju ovih ciljeva sadržavao je razvoj pet glavnih planskih turističkih naselja u cijeloj državi: Cancun, Ixtapa-Zihuatenejo, Loreto, Huatulco i Los Cabos. Krajem 1980-ih 39% ukupnog kapaciteta hotelskih soba u meksičkim primorskim turističkim mjestima bilo je u navedenih pet mjesta i taj se udio nastavio povećavati usporedo s njihovim daljnjim razvojem.

Razvoj turizma na Yucatanu (Quintana Roo)

Regionalni ekonomski razvoj Yucatana tijekom prve polovice 20.st. uglavnom je temeljen na samodostatnoj poljoprivredi. Jedina kultura koja se izvozila bila je sisal, ali je s pojavom umjetnih vlakana 1960-ih počeo gubiti udio na tržištu.

Turizam na poluotoku Yucatanu je do 1970-ih godina bio slabo razvijen. 1969.g. ovaj je prostor posjetilo samo oko 60 000 turista, uglavnom kako bi razgledalo najznačajnije ostatke kulture Maya u Uxmalu i Chitzen Itzi. U državi Quintanna Roo bilo je oko 100 hotelskih soba u kontinentalnom dijelu, oko 300 na otoku Conzumel i 80-ak na Isla Mujeres, otočiću nedaleko današnjeg Cancuna.

Razvoj Cancuna početkom 1970-ih, prvog od pet velikih nacionalnih turističkih projekata, snažno je utjecao na ekspanziju turizma na cijelom Yucatanu. Privlačne turističke faktore koji su utjecali na razvoj turizma možemo «grubo» podjeliti u prirodne i kulturno-povijesne. Među prirodnim faktorima posebno mjeto zauzimaju klimatski – Yucatan je svojim većim dijelom prostor suptropske i tropske klime što omogućava gotovo cijelogodišnju kupališnu sezonu na rasprostranjenim pješčanim plažama. Tu činjenicu održava i popunjenost hotela koja je najviša tijekom zimskih mjeseci i iznosi više od 75 %, a u ostalom dijelu godine ne pada ispod 60 %, osim u rujnu i listopadu. Regijom dominira i ekosistem tropskih kišnih šuma koje svojom biološkom raznolikošću predstavljaju značajan ekonomski reusurs. Poluotok Yucatan vapnenačkog  je sastava i brojne špilje, cenote i ostali geomorfološki oblici karakteristični za tropski krš također čine element turističke ponude. Dugi koraljni grebeni koji se protežu uz južne obale Yucatana potencijal su za razvoj ronilačkog turizma, a vulkani i jezera u planinskom prostoru Guatemale i El Salvadora u zapadnom dijelu poluotoka privlače turiste željne pustolovine.

Kulturno-povijesni privlačni faktori mogu se podjeliti u tri osnovne skupine:

– majanska arheološka nalazišta i spomenike;
– kolonijalne gradove;
– tipična majanska sela.


Ostaci mayanskog grada Palenque na Yucatanu (foto: A. Lukic)

Potisni (push) faktori koji obično utječu na turističke tokove su slobodno vrijeme, financijska sredstva, te radna i životna okolina. Većina turista koja posjećuje Yucatan dolazi iz SAD-a (npr. Cancun 57.6 % posjetitelja 1990.), zatim dolaze domaći turisti (24.9 %), te Kanađani i Europljani koji čine svaki po 7.8 %. U čitavoj regiji udio turista iz SAD-a i Kanade još je viši (tablica). Visok udio turista iz Angloamerike posljedica je fizičke blizine jednog od najvećih svjetskih emitivnih turističkih prostora, visoko urbaniziranih i ekonomski snažno razvijenih država. Pored slobodnog vremena i novca, bijeg od svakodnevnog stresnog urbanog života, odmor na tropskim plažama u kombinaciji s «istraživanjem» izgubljenih indijanskih svjetova, značajan je razlog posjetu Yucatanu. Može se nagađati i da visok udio kapitala i poduzetnika iz SAD-a koji su prisutni u regiji također utječe na dolazak američkih turista.

Razvoj Cancuna

Pored pobrojanih privlačnih turističkih faktora, Cancun je odobran kao lokacija budućeg planskog turstičkog naselja na temelju ideje o stvaranju «geografske ravnoteže» meksičkog turizma, kao i zbog činjenice da je evaluacijom južne obale Yucatana utvrđeno da pravno-imovinske uvjete otkupa zemljišta za planiranu izgradnju s jedne, i pitanje opskrbe vodom s druge strane, optimalno zadovoljava upravo prostor nedaleko naselja Puero Juarez koji je tada imao samo 117 stanovnika i bio velikim dijelom neizgrađen.

Osnovni cilj projekta bila je izgradnja velikog i modernog turističkog kompleksa s pripadajućim, «uslužnim» gradom. Na prostranom praznom prostoru započela je izgradnja današnjeg Cancuna i u razdoblju od 1970. do 1976. godine izgrađena je potrebna infrastruktura, aerodrom i otvorena su tri hotela. U Cancunu je bilo ukupno 2023 soba u kojima je zaposleno 5000 ljudi koji su živjeli u gradu s 18 000 stanovnika. Pozitvni rezultati utjecali su na daljni razvoj Cancuna. 1982.g. broj soba porastao je na 5 285, a broj stanovnika u gradu na 70 000, da bi 1991.g. u više od 110 hotela bilo oko 18 000 soba, a broj stanovnika Cancun Citya porastao je na oko 300 000.

Čitav projekt dugoročno je planiran, a rokovi izgradnje i razvoja, iako su često bili produživani, uglavnom su poštovani s vidljivim rezultatima. Troškovi izgradnje infrastrukture pokazali su se znatno višim od očekivanih. Na samom početku korištenja, projekt Cancun bio je zatečen nevoljkošću avio-kompanija za uspostavu letova zbog njihovog straha od nerentabilnosti uvođenja redovnih linija. Međunarodno turističko tržište također je bilo izuzetno oprezno s rezerviranjem soba u hotelima Cancuna sve dok se sama destinacija ne pokaže dovoljno zanimljivom. U tim trenucima odlučujuću ulogu imali su domaći turisti koji su činili čak 63 % tržišnog udjela 1976. i 43 % 1980. Očekivani udio bio je 10-20 %.


Panorama Cancuna

Razvoj «Mundo Maya» projekta

Nasuprot planiranom i odgovarajuće financiranom projektu velikih razmjera o kojem smo govorili dosada, projekt «Mundo Maya» započet je na drugačiji način, bliskiji pojmu održivog razvitka od modela Cancuna. Od 1970-ih prostor nekadašnje kulture Maya počinje privlačiti šire krugove posjetitelja. Iako je bilo niz pokušaja da se arheološko-kulturna ostavština Maya turistički i komercijalno valorizira, sve do 1988.g. nije bilo značajnijeg pomaka. Te godine započelo je ostvarivanje projekta «Mayan Route» («Put Maya»). Održan je prvi međunarodni sastanak u Guatemali na kojem su sudjelovale države regije – Belize, Salvador, Guatemala, Honduras i Meksiko. 1992.g. projekt sada nazvan «Mundo Maya» dobiva i službenu državnu potvrdu članica, a 1995.g. nastala je i organizacija «Mundo Maya» s ciljem «stvaranja novog koncepta turizma; raznolike ponude usluga za novi oblik potražnje; koncept koji integrira kulturu, okoliš i razvoj sela u regiji». Značaj projektu dan je i činjenicom da je ministarstvo turizma svake zemlje članice ujedno i službeni predstavnik u organizaciji.

Temeljna ideja ovog projekta je «razvijanje originalnog i osnovnog turističkog projekta koji će stvoriti ekonomske učinke, očuvati i održavati socijalne, kulturne i psihološke karakteristike zajednice u regiji».


Naslovna stranica časopisa National Geographic iz 1980ih, s glavnom temom La Ruty Maya projekta

Suvremeni trendovi na turističkom tržištu

Projekt «Mundo Maya» počiva na nekoliko bitnih postavki i suvremenih trendova. Geografski promatrano, razvoj suvremenog međunarodnog turističkog tržišta obilježava stalno otkrivanje novih destinacija. Brojne države i regije bile su uspješne ne samo u privlačenju stranih turista, već i u pretvaranju turizma u značajan izvor prihoda. Primjetna je diverzifikacija turističkih destinacija, a one u Aziji Sjevernoj i Južnoj Americi, uključujući i Karibe uzimaju sve veći udio tržišta. 1950. 15 je država bilježilo 100 % od ukupno 25 milijuna turističkih dolazaka, a 1999. bilo je više od 70 zemalja s više od milijun dolazaka.

Iako neke prognoze govore o ne tako naglom opadanju interesa za masovni «sun & beach» turizam, ipak svjetsko turističko tržište u posljednjem desetljeću pokazuje sve izraženije znakove interesa za tzv. «eko-turizam», «avanturistički» turizam, ruralni i edukativni turizam. Pitanja okoliša, održivog razvoja i ekologije u cjelini postali su marketinški izuzetno važni privlačni faktori. Posljednjih je godina «spašavanje» npr. tropskih kišnih šuma, ili onoga što je od njih preostalo, preraslo znanstvene interese i postalo trend. Ipak znanstvenici kao model njihovog očuvanja predlažu kompleksni pristup tradicionalnih nedestruktivnih načina iskorištavanja, kao što je skupljanje plodova, ulja i ljekovitih biljaka, te tzv. «agro-forestring» odnosno poljoprivredno iskorištavanje postojećeg ekosistema umjesto krčenja. Tomu se sve češće pridodaje i održivi turizam – ideja na kojoj počiva projekt «Mundo Maya».


Indijanske žene pletu, selo uz jezero Atitlan, Gvatemala (foto: A.Lukic)

I konačno turistički trendovi u svijetu sve više pokazuju promjenu ponašanja turista koji nastoje doživjeti što je više moguće različitih iskustva tijekom svog puta. Slijedećih desetak godina, predviđa Feige 2000., kolizija «sun & beach» turizma s zabavom i avanturom (bez pravog rizika), uz ideje održivosti i eko-osvještenosti kao i porast u kvaliteti turističke ponude, dominirat će svjetskim tržištem.

Organizacija «Mundo Maya» pretvara Yucatan u «multi-destinaciju s raznolikom ponudom» koja integrira razvijen primorski «resort» turizam u Cancunu i novim obalnim centrima  s navedenom arheološko-kulturnom ponudom «Svijeta Maya» koji promovira avanturistički i eko-turizam. Svojim konceptom bliska je očekivanom razvoju tržišta.

Razvijena je hijerarhijska mreža turističkih centara. Najviši stupanj imaju tzv. distributivni centri koji predtavljau točke ulaza u «Svijet Maya». Opremljeni su međunarodnim zračnim lukama, kvalitetnim smještajnim kapacitetima i svim potrebnim turističkim sadržajima. Distributivni sub-centri, iduća kategorija, nemaju izravan pristup međunarodnom tržištu preko zračnih luka. Opremljeni su s nekoliko kategorija  smještajnih kapaciteta i neophodnim uslužnim sadržajima. Posljednju kategoriju predstavljaju tzv. tranzitna mjesta koja su odgovarajuće prometno dostupna, ali im nedostaju prikladni smještajni kapaciteti. Osiguravaju pristup važnim, a izoliranim i/ili udaljenim turističkim atrakcijama.

Navedena hijerarhijska mreža i njena čvorišta predstavljaju ujedno i okvir za definranje brojnih turističkih puteva, radijalnih ekskurzija i organiziranih putovanja.

Rezultati razvoja projekta «Cancun» i «Mundo Maya» – statistički pokazatelji turističkog razvoja

Prema broju soba Cancun je na drugom mjestu u Meksiku, iza Distrita Federal koji ima 46 302 sobe, ali i preko 20 milijuna stanovnika. Cancun danas ima 8000 soba više od npr. Acapulca.

Cancun je u 2000.g. zabilježio 3 043 342 turistička dolaska, od toga 2 254 087 stranih turista i 789 155 domaćih. Prema broju stranih posjetitelja Cancun je najznačajnija destinacija u Meksiku danas, iako po ukupnom broju domaćih i stranih turista Distrito Federal i Acapulco bilježe veći broj dolazaka. No kod tih odredišta prevladavaju domaći turisti (npr. u Acapulcu 86.5 %, a u Distrito Federal 77 %).

Quintana Roo ima 25 % ukupnog turističkog kapaciteta cijelog Meksika u najvišoj kategoriji (5 zvjedzdica), a po broju soba je 3. federalna država Meksika.



Zaključak: Utjecaj projekata «Cancun» i «Mundo Maya» na transformaciju prostora

Utjecaj spominjanih projekata promotrit ćemo na razini federalne države Quintana Roo. U njoj se nalazi Cancun, ali i niz arheološko-kulturnih atrakcija Maya kao i zaštićeni dijelovi ekosistema tropskih kišnih šuma. Upravo se tu isprepliću tradicionalni masovni oblici turizma vezanog uz kupališne centre i novi elementi avanturističkog i eko-turizma.

Turistički razvoj je od samoga početka intezivno utjecao na porast broja stanovnika ove države. Tako je od početka planskog razvoj turizma 1970-ih do 2000 g. stanovništvo ove države poraslo gotovo 10 puta (s 88 150 na 874 963). Istovremeno, stanovništvo Meksika poraslo je 1.2 puta.

Cancun, grad koji se razvio u blizini naselja sa 117 stanovnika 70-ih,  1990.g. imao je oko 300 000 stanovnika. Nagli razvoj Cancun Citya, grada namjena kojega je bila opskrba radnom snagom novorazvijenog kompleksa, izazvao je i brojne probleme. Doseljena radna snaga nije uzimala kredite i stanove na zakupljenom zemljištu ( i to uglavnom zbog krutosti sustava financiranja) već je započela izradnju squatter naselja izvan planiranog prostora. Takva ilegalna naselja razvojala su se i zbog toga što mnogi doseljenici nisu vjerovali u budućnost projekta ili pak zato što su mnogi od njih došli s namjerom povratka u svoj kraj. U oba slučaja stanovanje u ilegalnim naseljima bio je sigurniji izbor od ulaska u sustav državnog kreditiranja. Tako je nekoliko godina nakon otvaranja turističkog kompleksa planirana izgrađenost stanova bila vrlo mala, a squatterskih naselja puno. Ipak, po već ustaljenom modelu u prostornom razvoj latinoameričkog grada, započinje planiranje takvih ilegalnih naselja, uvodi se električna energija, uređuju se ulice i ono što su nekada bile straćare postaju prave kuće i oblikuje se naselje.



 Ovako visok porast broja stanovništva Quintana Roo zahvaljuje velikoj imigraciji potaknutoj prvenstveno potrebom za radnom snagom u uslužnom sektoru. U 2000.g. imigriralo je 16.33 % od ukupnog broja stanovnika, četiri puta više od nacionalnog prosjeka i uz Baju Californiu jedinu državu s udjelom većim od 10 %.

1995.g. je zabilježeno da je čak 54.82 % od trenutnih stanovnika Quintane Roo rođeno izvan te države. Nacionalni prosjek je 19.39 %, a niti jedna druga federalna država osim Quintane Roo nema više od 50 % stanovništva rođenih izvan države prebivališta.

I socijalno-ekonomska struktura stanovništva prati imigraciju radne snage. 1998.g. je gotovo 73 % stanovništva bilo zaposleno u tercijarnom sektoru, 15 % u sekundarnom, a 12.19 % u primarnom. Zaposlenost u tercijarnom sektoru je za gotovo 20 % viša od nacionalnog prosjeka.

Ovakvom ekonomskom razvoju odgovara i visoki udio urbanog stanovništva koji u Quintani Roo iznosi 82.46 % što je oko 8 % više od nacionalnog prosjeka (74.64 %).

Razvoj projekta Cancun utjecao je i na cjelokupni regionalni razvoj Quintane Roo, ali i Yucatana. Gotovo 60 % brutto proizvoda u trgovini, uslužnim i proizvodnim granama Quitane Roo stvara se u  djelatnostima kao što su hoteljerstvo, restorani, putničke agencije i sl. U sklopu projekta razvijena je regionalna prometna infrastruktura (autocesta),  izgrađen međunarodni aerodrom, proširena opskrba vodom i električnom energijom, unaprijeđena telekomunikacijska mreža. Razvoj Cancuna utjecao je i na turističku valorizaciju ostalih dijelova Quintane Roo, npr. Conzumela koji je postao vodeći ronilački centar i također ima mali međunarodni aerodrom.

Utjecaj Cancuna nadilazi regionalne okvire. Već je spomenuto da je Cancun drugi po broju soba u Meksika, a prvi bo broju stranih turista u državi. 1990.g. ukupna potrošnja stranih turista koji su došli zrakoplovom procijenjena je na 670 milijuna US$ što je jednako 3 % ukupne strane dobiti Meksika i oko 2 % ukupne zarade od turizma u Meksiku.

Spomenuti utjecaji na socio-ekonomsku, funkcionalnu i morfološku organizaciju prostora Quintane Roo, a posebno turističkog kompleksa Cancun i pripadajućeg grada imali su značajan odraz i u okolišu. No već je za potrebe izrade master plana razvoja Cancuna izrađena studija utjecaja na najosjetljiviji ekosisteme – lagune. Tijekom izgradnje kompleksa primjenjene su mjere povećanja cirkulacije u lagunama, a problem «cvjetanja» tj. pojave i rasta algi na površini koji se pojavio zbog povećanog donšenja nitrata i ostalih tvari riješio se odvođenjem uzročnika u duboke bunare i primjenom ostalih mjera pročišćavanja. Zaštićeni pojas kojem je pripalo 53 % ukupnog prostora planiranog za izgradnju također je imao značajnu ekološku, ali i estetsku funkciju. Regionalno promatrajući, turistički razvoj utjecao je i na programe zaštite rezervata biosfere Sin Kaan kojeg obilježava čitav niz ugroženih ekosistema.

Bitan aspekt održivosti cjelokupnog projekta, a posebno kasnije razvijenog koncepta Mundo Maya, jest integriranje lokalne mayanske zajednice u projekt.

I nacionalni turistički plan s kraja 60-ih naglašava da valja «razviti cjelovite turističke centre koji će poticati regionalni ekonomski razvoj, i to ne samo u turizmu, već i u poljoprivredi, industriji, obrtu i zanatstvu». Na Yucatanu se to dakako odnosi i na zajednicu Maya koja u čitavom Meksiku broji preko 700 000 stanovnika.




Program integracije Maya u projekt započet je edukacijom na njihovom materinjem jeziku. Do 1976. više od 3000 ljudi, od kojih je bilo mnogo pripadnika zajednice Maya – nekadašnjih poljoprivrednika, završilo je program edukacije španjolskog jezika i osnova građevinarstva. Analiza te edukacije 1979.g. pokazala je da je veliki broj mayanskog stanovništva trajno prešao iz poljoprivrede u turizam, te da je udio mayanskog stanovništva u različitim ekonomskim aktivnostima proporcionalan ukupnom broju zaposlenih u Cancunu. S porastom broja hotela započet je i program edukacije djelatnika za potrebe uslužnog sektora. On nije dao tako dobre rezultate mahom zbog toga što je potražnja bila znatno veća od ponude radne snage, pa su hoteli zapošljavali svo dostupno stanovništvo. Tijekom vremena program je unaprijeđen i u 1990-ima je obuhvaćao trogodišnji program nakon kojega svi koji uspješno završeni dobijaju zaposlenje u Canunu.


Na tržnici u Gvatemali (foto: A. Lukic)

Ipak, ovakva institucionalna naobrazba nije u potpunosti koristila činjenicu da Maye, njihova tradicija i život, predstavljaju element turističkog razvoja. Tek se u novije vrijeme razvijaju programi predstavljanja kulturnih i tradicijskih vrijednosti autohtonog stanovništva u ponudi Cancuna.

Rezultat navedenih programa, imigracije stanovništva iz Yucatana i ostalih dijelova Meksika, te turističkog razvoja je nešto viši dohodak po stanovniku u prostoru koji je prije tridesetak godina ovisio o samodostatnoj poljoprivredi i nužno trebao radna mjesta. Sveukupno, razina obrazovanja kao i životni uvjeti su porasli, ali velika imigracija stvara probleme u stanovanju.

Slikarstvo i geografija: Van Gogh, Mondrian i Haška slikarska škola

Imaju li slikarstvo i geografija dodirnih točaka? Pa naravno da imaju! To su ustanovili učenici sedmog razreda jedne osnovne škole posjetom galeriji ,,Klovićevi dvori” – šetali su polderima i plažama, gledali vjetrenjače i kanale, ulazili u radničke kuće, gradske crkve i sa slika očitavali geografiju Nizozemske na kraju 19. stoljeća.

O Nizozemskoj

U reljefnom smislu Nizozemska je dio Sjevernoeuropske nizine koja prema jugoistoku prelazi u ogranke Ardena. Zemlja ima izlaz na Sjeverno more, a obala je niska i pješčana. Dio Nizozemske je niži od razine mora. Taj je dio nastao nisušivanje mora nakon gradnje nasipa. Tako su nastali polderi. Kroz prošlost se Nizozemska proširivala na račun mora sve više  pa danas čak 25% površine čini nekadašnje morsko dno (polderi). Klima je oceanska: zime su blage, a ljeta hladna. Zbog reljefne otvorenosti često puše vjetar. Najveći gradovi u prošlosti i danas su Amsterdam, Roterdam i Den Haag. Neki gradovi su srasli i čine konurbaciju koja se zove Randstad Holland. Konurbacija Randstad Holland danas ima oko 8 milijuna stanovnika, a čine ju gradovi Amsterdam, Haarlem, Leiden, Den Haag, Delft, Rotterdam, Dordrecht, Gouda, Utrecht i Hilversum. Nakon reformacije u Nizozemskoj je vrlo raširen protestantizam. Većina otpada na reformacijsku baštinu teologa Jeana Calvina, tj. na Reformiranu crkvu.





O Haškoj slikarskoj školi

U drugoj polovini 19. stoljeća u nizozemskom gradu Haagu djelovali su slikari koji su, za razliku od svojih prethodnika, sustavno i realno prikazivali tadašnji život Nizozemske. Njihove slike često su pejzaži, na kojima vidimo tipične nizozemske scene – ravnice s vjetrenjačama, močvarama, stokom, ali su prikazani i ljudi u svojem jednoličnom životu – kako obavljaju teške i često slabo plaćene poslove, objeduju ili se odmaraju. Kao što je jednolična nizozemska ravnica, tako je jednolična bila njihova svakodnevica. Umjetnici haške slikarske škole ,,uhvatili” su ljude, životinje i krajeve u jednom od bezbrojnih sličnih ili istih trenutaka njihove svakodnevice. Tako u ovim radovima upoznajemo reljef, klimu, biljni pokrov, stanovništvo, gospodarstvo – geografska obilježja Nizozemske u njihovom međusobnom preplitanju koji nam daje jasnu sliku jednog prostora i jednog vremena.

Haška škola je prikazivala način života u Nizozemskoj u drugoj polovini 19. stoljeća. Ona prikazuje nešto tipično za Nizozemsku – poldere s teškim oblacima, ribare i poljoprivrednike.

Nema slavnih heroja, nego samo ribari, seljaci i njihove žene. Haška slikarska škola realno prikazuje tadašnji život u Nizozemskoj, a to je bila novost u nizozemskoj likovnoj umjetnosti. Česta je tema teški život siromašnih stanovnika Nizozemske i njihova dosadna svakodnevica. Osim života ljudi, haška škola često slika i nizozemski krajolik – nepregledna ravnica, stoka, vjetrenjače, more s velikim pješčanim plažama. Prikazan je život na selu, i u gradu.

O slikama s izložbe

Jozef Isräels: Ljudi koji jedu krumpir



Vidimo starije ljude, Nizozemce. Stoga što jedu povrće, mislimo da su iz poljoprivredne obitelji. U to vrijeme poljoprivreda u Nizozemskoj je bila razvijena. Po namještaju, kući, i odjeći mislimo da nisu baš jako bogati.

U istoj prostoriji izloženo je još nekoliko sličnih slika. Na svima pravladava tama. Ljudi na drugim slikama su siromašniji od ovih što zaključujemo po tome što oni jedu sa stola, a ostali s poda.

Slika nas se dojmila jer je pažljivo i lijepo naslikana kao i ostale slike toga slikara.

Jacob Maris: Mlada pletilja na balkonu




Slika prikazuje djevojčicu na terasi kako plete, a pored nje na stolu je crna ptica u krletki. U pozadini su zgrade i drvo. Slikar je imao zadatak naslikati djevojčicu, a volio je slikati pejzaže. Kako bi izvršio zadatak, naslikao je djevojčicu, ali je radi svog zadovoljstva u pozadinu ubacio još i prirodu!

Anton Mauve: Žena iz Lorena s janjetom

Na slici vidimo staru kuću u dvorišnom vrtu i ženu koja je obučena kao seljačka domaćica. Malo bijelo janje pije vodu. Krajolik je zelen. Vidimo mnogo drveća i malu livadu. Malo dalje vidimo mnogo kokoši kako kljucaju kukuruz.

Johannes Bosboom: De Nieuwe Kerk u Amsterdamu

Ovo je prikaz siromašne djece i jednog odraslog čovjeka u crkvi baroknog stila. Ljudi imaju odjeću po kojoj se vidi da su siromašni. U Nizozemskoj prevladava protestantizam, odnosno Reformirana crkva. Crkve se ne ukrašavaju kipovima i slikama. De Nieuwe Kerk znači Nova crkva.

Jacob Maris: Stari Dordrecht (Stara kuća)

Kuća blizu rijeke. Ljudi tada nisu imali moderne strojeve za pranje rublja kao danas pa su ga morali prati na rijeci.

Na njoj primjećujemo nekoliko brodica. Dobro se prepoznaje starija kuća po starim prozorima i zidovima.

Slika nam se svidjela baš kao i ostale jer su naslikane svaka na svoj način. Tehnika slikanja je posebna i to slikama daje posebnu čar.

Willem Redofs: Duga



Na slici vidimo dugu poslije kišnog dana. Bila je jesen, lišće je opadalo. Bilo je mnogo malih skromnih kućica. Vidimo dva mala potoka koji okružuju stazicu na kojoj se nalaze krave i zapušteni starac odjeven u krpe.

Tmurnim nebom ptice slobodno lete. Preko potoka pružaju se dva stara, drvena mosta. Kraj je dosta šumovit, no na drugoj strani je livada koja se pruža u nedogled.

Slika je jako lijepa. Vrlo je lijepo izvedeno osvjetljenje.

Philip Sadeé: Dio za siromahe

Na slici vidimo dugu pješčanu plažu i jako plitko more u koje ponire kopno. Ovdje su jako siromašni ljudi koji razmjenjuju ribu za novac. Žene su obuvene u prepoznatljive nizozemske klompe. Pokraj njih se nalazi brod pun ljudi odjevenih u krpe.
Malo dalje nalaze se dva konja i bijedna kočija. Malo dijete u plićaku lovi ribu bez obuće.
Iznad mutne vode lete ptice.
Jan Hendrik Weissenbrouch: Plaža

Ravnica pod vrlo blagim nagibom ulazi u more. Zato je plićak još vrlo daleko od obale. Kada bismo se htjeli kupati, trebalo bi dugo hodati kako bismo došli do dublje vode.
Plaža je pješčana. Brodice su također na suhom.

Krajolik je vrlo ravan, a pučina beskonačna. To sigurno utječe i na stanovnike Nizozemske. Sigurno su opušteni, a možda i dosadni.

Anton Mauve: Stado ovaca s pastirom u snijegu



Pastir čuva ovce zimi. Zbog utjecaja Atlanstkog oceana zime su u Nizozenskoj blage. Srednja temperatura zraka u siječnju iznosi 0.5 – 3 ºc. Toplina s mora ulazi duboko u kopno zato što je čitava Nizozemska jedna velika ravnica. I na slici prevladava ravničarski reljef.

Jacob Maris: Povrtnjaci kod Haaga

Vidimo povrtnjake kod grada Haaga. Nizozemska je danas poznata po uzgoju povrća, a očito je da je to bila i u 19. stoljeću kada je nastala ova slika. Na slici vidimo kanal koji prolazi kroz povrtnjake. To je navodnjavanje. Na slici primjećujemo nizinu te nebo s oblacima.

Willem Roelofs: Polderski krajolik s vjetrenjačom pokraj Abcoudea

Polder je zemljište niže od razine mora, dobiveno ograđivanjem dijela mora i njegovim isušivanjem. Nekadašnje morsko dno postalo je plodno zemljište. Slika prikazuje ravnicu na kojoj je livada, kanal i vjetrenjača. Velika vjetrenjača koristi energiju vjetra.

Jacob Maris: Kamena vjetrenjača

Na ovoj slici vidimo da se vjetrenjača nalazi u nizini i da je blizu mora. U Nizozemskoj ima puno vjetra zato što nema planina da mu se ispriječe. Nizozemska je poznata po vjetrenjačama. Energija vjetra tada se koristila za mljevenje žita, a danas za dobivanje električne energije.

Anton Mauve: Ovce na nasipu

Začudili smo se kad smo na jednoj od slika vidjeli uzbrdicu. Znamo da je Nizozemska ravna i da ima poldera. Ova je uzbrdica bila dosta strma. Onda nam je naziv slike otkrio da je to nasip kojim je pregrađeno more i nastao je polder.

Willem Maris: Krave u trstici

Na slici su naslikane krave kako stoje u močvari. Močvara se nalazi u ravnici, a uokolo je drveće. Oko krava u mutnoj močvari posvuda su trske. Krave jedu travu. Vedrim nebom lete ptice.

Willem Maris: Topao dan

Krave stoje u vodi. Jedna krava pije vodu, a druge se lijeno šetaju. Neke samo stoje i gledaju u daljinu. Vidi se da im je dosadno. Vruće im je i jedva čekaju da odu kući. Kraj močvare je grmlje i drveće.

O klasifikaciji oblaka

Oblaci su vidljive nakupine kapljica vode ili čestica leda, ili oba elementa zajedno, ponekad i s pothlađenim kapljicama vode. U oblacima se kapljice vode nalaze najčešće u donjem, a ledeni kristali u gornjem dijelu. Oblaci su jedan od oblika u kojem se voda javlja unutar kruženja vode u prirodi. Proces nastanka oblaka vezan je uz proces nastanka padalina, premda iz svih porodica oblaka ne padaju padaline. Padaline nastaju u kumulusima, kumulonimbusima, stratusima, stratokumulusima, altostratusima i nimbostratusima. Osnovni proces koji uzrokuje nastanak oblaka je hlađenje zraka, što se  može dogoditi na tri načina: termičkom konvekcijom, izdizanjem zraka uz frontalnu plohu ili uz reljefnu barijeru.
Postoje razne klasifikacije oblaka, a većina njih temelji se na njihovoj visini i obliku. Najosnovnija podjela je podjela na stratiformne i kumuliformne oblake. Stratiformni oblaci su oblaci čije su horizontalne dimenzije mnogo veće od vertikalne, a kumuliformni oblaci su oblaci čije su vertikalne dimenzije reda veličine kao i horizontalna. Najčešće se oblaci klasificiraju u porodice, koje su dobile imena kombinacijom latinskih naziva: cirrus (vlaknast), cumulus (grudast), stratus (slojevit), altus (visok) i nimbus (kišni). Na taj se način izdvaja deset porodica oblaka (sl. 1.): cirostratus, cirokumulus, cirus, nimbostratus, altostratus, altokumulus, stratokumulus, stratus, kumulus i kumulonimbus.



Sl. 1. Deset porodica oblaka (izvor)

Navedenu klasifikaciju, temeljenu na latinskim nazivima, prvi je uveo Luke Howard, početkom 19. stoljeća. On je razlikovao četiri porodice oblaka: kumuluse, stratuse, ciruse i nimbuse. Ta je klasifikacija bila prihvaćena kao temelj za kasnije klasifikacije oblaka te je na Prvoj međunarodnoj meteorološkoj konferenciji 1873. godine prihvaćena klasifikacija oblaka u deset porodica, koja se, uz manje izmjene, zadržala do danas. Formiranju te klasifikacije, nakon Luka Howarda, najviše su doprinijeli Hildebrand Hildebrandsson iz Sveučilišnog opservatorija u Uppsali u Švedskoj i Ralph Abercromby iz Kraljevskog meteorološkog društva, UK.
Prema visini na kojoj se javljaju oblaci se dijele u tri kata: visoki, srednji i niski kat. Kako se visina troposfere mijenja s geografskom širinom (u prosjeku, debljina se smanjuje s porastom geografske širine), tako se mijenjaju i granice tih katova. Oblaci visokog kata, u umjerenim geografskim širinama, nastaju na visinama iznad 6 km. Oblaci koji nastaju na tim visinama sastoje se od ledenih kristala, budući da ima malo vodene pare, a temperatura je niska (niža od -25°C). Oblaci visokog kata su: cirus, cirokumulus i cirostratus. Budući da su sastavljeni od ledenih kristala, ovi oblaci mogu izazvati halo. Halo je optička pojava oblika prstena ili luka uzrokovana refrakcijom ili refleksijom Sunčeve svjetlosti na ledenim kristalima koji lebde u atmosferi (sl. 2.).



Sl. 2. Halo nastao u cirusima (izvor)

Oblaci srednjeg kata nastaju na visini od oko 2 do 7 km. Budući da nastaju na temperaturi od -25 do 0°C sastavljeni su od ledenih kristala ili pothlađenih kapljica vode ili kombinacije jednih i drugih. Oblaci srednjeg kata su altokumulus i altostratus. Oblaci niskog kata imaju bazu do visine od 2 km. Kako nastaju pri temperaturi iznad -5°C sastoje se uglavnom od kapljica vode. Oblaci niskog kata su: stratus, nimbostratus i stratokumulus. Osim navedenih porodica oblaka, postoje i oblaci kojima je baza nisko, a imaju naglašenu vertikalnu dimenziju, pa se mogu protezati kroz dva ili čak tri kata. To su kumulus i kumulonimbus.
Deset porodica oblak dalje se dijeli dodavanjem naziva za vrstu ili oblik. Tako, na primjer, vrste kumulusa mogu biti: humilis, mediocris, congestus i fractus, vrste cirusa: fibratus, uncinus, spissatus, castellanus i floccus. Kod altostratusa i nimbostratusa ne izdvajajuu se vrste. Na taj način je dobiveno 28 vrsta oblaka. Oni se dalje dijele izdvajanjem njihovih varijacija (neki ih nazivaju i podvrstama) za pojedine porodice oblaka: duplicatus, intorsus, lancunosus, opacus, perlucidus, radiatus, translucidus, undulatus i vertebratus. Važno je napomenuti da neke varijacije oblaka mogu biti karakteristične za pojedine porodice, neke porodice mogu imati veći ili manji broj varijacija, dok neke porodice (kumulonimbusi i nimbostratusi) uopće nemaju varijacija. Također, obilježja gore navedenih varijacije razlikuju se od porodice do porodice i zato ovdje neće biti detaljno navedena. Dalje se oblaci mogu klasificirati prema specifičnim obilježjima i oblicima.
Na taj način se dobiva složena klasifikacija oblaka koja ovdje neće biti detaljno obrađena, budući da je preopsežna, već će biti prikazane neke karakteristične vrste oblaka, kao i zanimljive varijacije, te neki specifični oblici.
Kumulonimbusi su oblaci najvećeg vertikalnog razvoja, koji daju pljuskove kiše, krupne snježne pahulje ili tuču. Za njih je karakteristično jako izdizanje zraka i hlađenje, a često dosegnu gornju granicu troposfere. Slika 3. prikazuje cumulonimbus capillatus (što znači dlakav), koji nastaje kada se kumulonimbus izdigne do gornje granice troposfere zbog čega vrh ima oblik nakovnja ili nakupini oblaka sličnih cirusima, koji mu daje dlakav izgled. Kumulusi su razdvojeni oblaci, bijele boje i oštrih obrisa, čiji vrhovi nalikuju cvjetačama snježnobijele boje, a prema bazi su sve tamniji.



Sl. 3. Cumulonimbus capillatus

Stratusi su oblaci niskog kata, koji se javljaju kao jednoličan tanji oblačni sloj sive boje. Stratus je zapravo magla na visini. Nimbostratusi su oblaci koji se javljaju kao gusti sloj tamnosive boje, a daju trajnu kišu ili snijeg. Od svih stratiformnih oblaka nimbostratusi mogu biti najdeblji. Kako ova porodica oblaka izgleda unformno, ne izdvajaju se ni vrste ni varijacije. Stratokumulusi su najčešće valjkasti oblaci ili su nepravilnog oblika. Ako ih je više mogu biti spojeni u dugačke povezane strukture, među kojima može biti praznina.
Altokumulusi su oblaci srednjeg kata koji su često poredani u brazde pa nebu daju valovit izgled. Često se javljaju kao nizovi snježnobijelih kuglastih tvorevina. Zanimljiv oblik se javlja kada altikumulusi nastaju iznad planinskih vrhunaca. Altocumulus lenticularis ima oblik leće, vrlo bijele boje s izraženim kontrastima (sl. 4.).



Sl. 4. Altocumulus lenticularis

Altostratusi su također oblaci srednjeg kata koji se javljaju u obliku sivkaste, bjeličaste  ili plavkaste oblačne koprene, koja potpuno ili djelomično pokriva nebo. Altostratus translucidus (sl. 5.) naziv je za vrstu altostratusa koja je dovoljno tanka da se kroz njih nazire Sunce ili Mjesec.



Sl. 5. Altostratus translucidus

Cirusi su najviši oblaci od svih deset porodica oblaka. To su prozirni vlaknasti oblaci, koji su vrlo rijetko debeli, a javljaju se u obliku bijelih uskih pruga. Cirrus vertebratus varijacija je cirusa pri kojoj oblak sliči strukturi riblje kosti.



Sl. 6. Cirrus vertebratus

Cirokumulusi su nizovi manjih snježnobijelih kuglastih tvorevina koje liče na «ovčice». Oni se najlakše prepoznaju po tome što se na njima ne vidi sjena, ni na strani oblaka suprotnoj od Sunca. Cirostratusi su oblaci visokog kata u obliku prozirne bijele koprene. Često mogu pokrivati više tisuća kvadratnih kilometara, ali mogu biti tako tanki da se ni ne uočavaju. Najavljuju skoro pogoršanje vremena.
Osim navedenih oblika oblaka postoje još i specifični oblici koje nije moguće svrstati ni u jednu navedenu porodicu ili su karakteristični za sve porodice. Tako se tip oblaka mammatus (lat. dojka) može javiti na bazi cirusa, cirokumulusa, altokumulusa, altostratusa, stratokumulusa i kumulonimbusa. Ipak, najdojmljiviji su kada se jave na bazi kumulonimbusa (sl. 7.). Nastaju kao posljedica velikih razlika u temperaturi između baze i vrha oblaka u uvjetima visoke temperature i velike vlage zraka. Zrak se hladi pri vrhu kumulonimbusa te tone, zbog čega dolazi do kondenzacije.



Sl. 7. Cumulonimbus mamma

Virga je pojava vezana za oblake iz kojih padaju padaline, ali ne dolaze do zemljine površine, jer na putu do površine kapljice vode ili kristali leda dođu u sloj troposfere s dovoljno toplim i/ili suhim zrakom te ispare prije nego što padnu. Virga je karakteristična za oblake visokog kata (sl. 8.), budući da je tu put padalinama do površine Zemlje najduži, ali i za kumulonimbuse, kumuluse, stratokumuluse, nimbostratuse, altokumuluse i altostratuse. Općenito, ovaj je fenomen dosta čest.



Sl. 8. Virga – u obliku ledenih kristala što padaju iz cirusa

Na kraju spomenimo i contrailse (sl. 9.), oblake koji nastaju djelovanjem čovjeka, odnosno, kondezacijom vodene pare koju, zajedno s ostalim ispušnim plinovima, izbacuju zrakoplovi. Od tuda im i naziv (engl. condensation trail). Osim vodene pare ti oblaci sadrže i druge čestice, kao što se ugljikov dioksid, okside sumpora i dušika, ugljikov monoksid, nesagorjelo gorivo te sitne anorganske čestice, koje imaju važnu ulogu pri stvaranju contrailsa jer djeluju kao jezgre kondenzacije.