Geomorfologija krša Papuka – kap krša u srcu Slavonije

apuk je dio orografski izoliranog Slavonskog gorja (sl.1). Slavonsko gorje (Bognar, 2001) čine dva paralelna niza pružanja zapad-istok. Sjeverni niz čine Papuk (954 m) i Krndija (790 m), a južni niz čine Psunj (984 m) te Požeška (618 m) i Dilj gora (461 m). Između ova dva niza nalazi se Požeška zavala. Sjeverno od Slavonskog gorja prostrana je nizina Drave, a južno se nalazi dolina rijeke Save (sl. 2).


Gorski hrbat Papuk obuhvaća sjeverozapadni dio Slavonskog gorja (sl.3). Izdužen je pravcem ZSZ-IJI u duljini od oko 45 km. Najširi je na zapadu (oko 20 km), a najuži na krajnjem istoku (manje od 10 km). Najviši mu je istoimeni vrh visine 953 m. Papuk se orografski može podijeliti u tri dijela. Zapadni dio čine tri paralelna grebena: Lisina (Crni vrh 863 m), Ljutoč (716 m) i Ravna gora (Čučevo 854 m). Od središnjeg dijela odvajaju ga doline Djedovice i Brzaje. Središnji dio Papuka čini jednostruki raščlanjeni greben na kojem se ističu vrhovi Točak (887 m), Papuk (954 m) i Ivačka glava (913 m). To je ujedno najviši i najraščlanjeniji dio Papuka. Od istočnog dijela odvajaju ga doline Jankovačkog potoka i Dubočanke. Istočni dio Papuka je najuži i najniži. Čini ga jednostruki raščlanjeni greben s najvišim vrhom Češljakovački vis (825 m). Prema istoku se nastavlja u gorski hrbat Krndije (Kapavac 790 m) s kojim Papuk čini jedinstvenu orografsku cjelinu. Najviši vrh Krndije nalazi se u njenom zapadnom dijelu, a prema istoku Krndija je sve niža i sve manje orografski izražena. Granicu Papuka i Krndije tj. istočnu granicu Papuka predstavljaju doline Velike i Radlovačke rijeke.



Geološka građa područja Papuka (sl.4) obilježena je velikom raznolikošću (Jamičić i Brkić, 1987; Jamičić i dr., 1987; Jamičić, 2003; Pamić i dr., 2003). Najveći dio Papuka izgrađuju paleozojske metamorfne i magmatske stijene. Detaljna geološka istraživanja izdvojila su tri grupe takvih stijena: regionalnometamorfne stijene, migmatite i granitoidne stijene. Mezozojske stijene su zastupljene donjotrijaskim klastitima, srednjotrijaskim karbonatima koji izgrađuju vršni dio Papuka te gornjokrednom vulkanogeno-sedimentnom formacijom vrlo malog rasprostiranja. Tercijarno-kvartarne klastične naslage izgrađuju sjeverno i južno podnožje Papuka.


Sl. 4: Pregledna geološka karta PP Papuk (preuzeto iz Pamić i dr., 2003)

Na oblikovanje Slavonskog gorja pa tako i Papuka najveći utjecaj imali su tektonski pokreti tijekom neogena (Jamičić, 1995). Duž dolina Drave i Save se pravcem ZSZ-IJI pružaju dva važna rasjeda s izrazitim pomakom krila u desno. Ovi pomaci, kao i samo izdizanje Slavonskog gorja uzrokovani su snažnim pritiscima (tzv. regionalni stres) u pravcu sjever-jug. Između ova dva rasjeda nalazi se niz rasjeda pružanja SSI-JJZ i SI-JZ, koje karakteriziraju pomaci krila ulijevo. Ovi rasjedi imaju izrazit odraz u reljefu što se u području Papuka posebno ogleda u pomacima grebena, razvoju dubokih dolina dijagonalnog pružanja u odnosu na glavni greben te pojavi laktastih skretanja dolina.
Gorski hrbat Papuka je zajedno s ostalim dijelovima Slavonskog gorja nastao zbog djelovanja regionalnog stresa izdizanjem tijekom neogena, ponajviše u pliocenu. Osim izdizanja došlo je i do horizontalnih pomaka i rotacija pojedinih tektonskih blokova. Ovi tektonski pokreti traju još i danas. Na tektonski izdignuta područja Slavonskih planina djelovali su tijekom kvartara vanjski čimbenici oblikovanja reljefa. Najviše su djelovali procesi trošenja stijenske mase, selektivne denudacije zbog različite otpornosti stijena, derazijski procesi, procesi dubinske erozije, djelomično eolski procesi, a i procesi okršavanja. Recentno su na području Papuka razvijeni padinski i fluviodenudacijski procesi tj. dominantan je fluviodenudacijski (dolinski tip reljefa, sl. 5). Uz njega važni su i fluvijalni, ali i krški i fluviokrški morfogenetski tipovi reljefa. Tako se Papuk, osim geološkom tj. petrografskom, odlikuje i velikom geomorfološkom raznolikošću. Posebnu vrijednost geomorfološkoj raznolikosti daju upravo značajke krškog reljefa, netipičnog za ova područja.

Sl. 5: Dolinski reljef dijela Papuka (izvor: Google Earth 2009)

Zbog svoje izuzetne prirodne i povijesne vrijednosti Papuk je 23.4.1999. proglašen Parkom prirode. Park prirode Papuk obuhvaća područje središnjeg i istočnog dijela Papuka te krajnjeg zapadnog dijela Krndije, a prostire se na površini od 336 km2 (www.pp-papuk.hr). Područje Parka prirode Papuk je izduženo pravcem ZSZ-IJI u duljini od oko 35 km, a širine je 10-11 km. Duljina granica PP Papuk iznosi 92,5 km. Najviša točka Parka je vrh Papuk (953 m), a najniže točke su 195 m na južnom podnožju kod Kutine i 180 m na sjevernom podnožju kod Slatinskih Drenovaca tako da PP Papuk obuhvaća i 773 m visinske razlike. Zbog izrazitog geodiverziteta PP Papuk je 2007. proglašen Geoparkom i uvršten na UNESCO-vu listu Geoparkova koja do danas broji 64 geoparka u 19 zemalja svijeta (www.papukgeopark.com).
Kako je već napomenuto krš predstavlja jedan od važnih elemenata ovakve georaznolikosti Papuka, ali pojava krša na Papuku naglašava i veliku georaznolikost i vrijednost geobaštine cijelog područja Hrvatske.

Sl. 6: Grb Parka prirode Papuk

Uvjeti za krš na prostoru Papuka

Temeljni uvjet za razvoj krša je prisutnost tektonski izlomljenih vodotopivih karbonatnih stijena te dovoljna količina vode iz padalina koja vrši funkciju geomorfološkog agensa. Upravo je sudjelovanje srednjotrijaskih karbonatnih stijena u geološkoj građi Papuka (Jamičić i Brkić, 1987; Jamičić i dr. 1987) omogućilo razvoj krša. Srednjotrijaski karbonati se na površini prostiru u tri veće i nekoliko manjih zona (sl.4), a ukupno izgrađuju 9,7 % površine PP Papuk. U tim se zonama izmjenjuju dolomiti, dolomitični vapnenci i vapnenci, a primarna debljina ovih naslaga iznosi oko 250 m. Najveća zona trijaskih karbonatnih stijena nalazi se u vršnom dijelu Papuka u području Duboka rijeka – vrh Papuka – Jankovac – Pištanska rijeka. Ova se zona pruža pravcem Z-I u duljini od 14 km. Maksimalna širina zone je kod Jankovca (3 km), a njena površina iznosi 18,9 km2. Ova zona trijaskih karbonata se rasprostire u visinskom rasponu od oko 580 m. Najviša točka izgrađena od ovih stijena je sam vrh papuka na 983 m. Najniže točke ove zone trijaskih karbonata su oko 400 m kod Jankovaca na sjeveru i Duboke rijeke na zapadu te oko 450 m u dolini Dubočanke na jugu te oko 610 m u dolini Pištanske rijeke na istoku. Južna granica ove zone je rasjedna (reversni rasjed s vergencijom prema sjeveru), a karbonatne stijene su ovdje u rasjednom kontaktu s metamorfnim stijenama karbona i perma te s klastitima permotrijasa. Sjeverna granica ove zone je djelomično rasjedni kontakt s paleozojskim migmatitima (zapadni dio, reversni rasjed s vergencijom prema sjeveru), a djelomično je to normalni kontakt s klastičnim naslagama donjeg trijasa (istočni dio). Druga zona izgrađena od trijaskih karbonatnih stijena se nalazi na jugoistočnim obroncima središnjeg dijela Papuka, sjeverno od Velike, u području južnog dijela dolina potoka Dubočanke, Veličanke, Vranduka i Radovanke. Ova zona je izdužena pravcem SZ-JI, duljine je oko 2,7 km, najveće širine je oko 1,8 km (najšira je u dolinama, a najuža na grebenima), a zauzima površinu od oko 4,3 km2. Najniža točka ove zone je na oko 300 m nadmorske visine u dolinama Dubočanke i Veličanke dok ova zone doseže najveće visine oko 700 m na grebenu Mališćak i oko 550 m na Lapjaku. Na sjeveru i jugozapadu ove naslage su u normalnom kontaktu s uskim pojasom donjotrijaskih klastičnih naslaga dok su na sjeverozapadu, sjeveroistoku, istoku i jugu u tektonskom kontaktu s permotrijaskim klastitima. Treća zona se nalazi na krajnjim sjeveroistočnim obroncima Krndije, južno od Orahovice, a sjeverno od vrha Kapavac (790 m). Obuhvaća područje površine 9 km2, duljine je 4,1 km, a najveće širine 3,5 km.
Najniža točka ove zone je na oko 240 m u dolini Hercegovac, a najviša je točka u vrhu Rudine (705 m). Ova zona južno i jugoistočno ima normalni kontakt s uskim pojasom donjotrijaskih klastita te klastita permotrijasa, sjeverozapadno je u rasjednom kontaktu s metamorfnim stijenama karbona i perma, sjeveroistočno u transgresivnom i rasjednom kontaktu s miocenskim klastitima, a istočno je u tektonskom kontaktu s paleozojskim metamorfnim stijenama tzv. Psunjske formacije.
Trijaske karbonatne stijene Papuka čine niz prebačenih (prema SI i SSI) bora s osi pružanja SZ-JI i ZSZ-IJI. Ove strukture su ispresijecane dijagonalnim rasjedima s izraženom komponentom lijevog horizontalnog pomaka što je vidljivo i kod opisanih kontakta sa susjednim stijenama.
Ovakva geološka građa koja obuhvaća tektonski izlomljene karbonatne stijene izložene atmosferskim utjecajima umjerene klime (kao i najveći dio Hrvatske i ovo područje pripada klimi Cfb tj. umjerena topla vlažna klima s toplim ljetom) daje temeljne uvjete za razvoj krša.

Krš Papuka

Topljivost i sekundarna poroznost trijaskih karbonata omogućila je podzemno krško otjecanje u navedenim zonama. Ostale stijene s kojima su karbonati u kontaktu imaju ulogu hidrogeološke barijere. Hidrogeološka istraživanja (Stroj i Kuhta, 2007) najveće zone karbonatnih stijena u vršnom dijelu Papuka dokazala su podzemno otjecanje s krškim značajkama te dobro razvijen krški vodonosnik s pukotinskom (sekundarnom), ali i kanalskom (tercijarnom) poroznošću. Papukom se pruže topografska razvodnica između porječja rijeka Drave i Save. Međutim, kako sam vršni dio Papuka ima značajke krške hidrografije oborinske vode koje padnu na karbonatne stijene sjeverno od razvodnice (topografsko porječje Drave) djelomično teku podzemno prema izvorima s južne strane koji pripadaju porječju Save. Krški vodonosnici u vršnom dijelu Papuka gotovo se isključivo prihranjuju procjeđivanjem oborinskih voda (tzv. autogeni input u krški sustav) dok je prihranjivanje ponornicama sa susjednih nepropusnih područja odsutno (tzv. alogeni input u krški sustav). Međutim, zbog heterogenog sastava karbonata (dolomiti, dolomitični vapnenci, vapnenci) razvijeni su manji lokalni površinski vodotoci u okviru krškog područja koji nakon kratkog površinskog toka poniru u podzemlje. Na kontaktima karbonatnih (propusnih) i drugih (nepropusnih) stijena javljaju se izvori (tzv. output iz krškog sustava) od kojih su među važnijima: Jankovac, izvori Kovačice, Radetine, Dubočanke, Veličanke itd.


Sl. 7: 1 – ponikva u suhoj dolini, reliktnom dijelu doline Jankovaca; 2 – aktivna dolina Jankovca s nasipima i umjetnim jezerima

Krška geomorfologija nije jednako razvijena na svim karbonatnim područjima Papuka. Izrazitija krška morfologija zabilježena je u vršnom području Papuka (središnji Papuk) i području jugoistočno od doline Jankovca (istočni dio Papuka) te u nekoliko manjih zona na istočnom dijelu Papuka (npr. u izvorišnom dijelu Doljanovačke rijeke). Ostala područja izgrađena od karbonatnih stijena odlikuju se fluviokrškim reljefom. Krš vršnog dijela Papuka nalazi se istočno od vrha Papuka. Obuhvaća površinu oko 1,5 km2 te visinski raspon 700 – 913 m (Ivačka glava). Glavna morfološka karakteristika ovog područja nepostojanje je aktivne površinske hidrografske mreže. Područje okružuje centrifugalna hidrografska mreža čiji su vršni dijelovi okršeni tj. preoblikovani u povremeno aktivne, neaktivne ili reliktne doline. Na ovom se dijelu nalaze i ponikve (njih 17) kao znaci većeg stupnja okršenosti. Ovdje nalazimo i dvije lokalne ponorske doline koje kraćim dijelom imaju površinski vodotok na manje propusnim dolomitima, a završavaju ponorima (Uviraljke, duljine 250 i 100 m). Najokršenije područje Papuka je u zoni tzv. Jankovačkog krša, jugoistočno od doline Jankovca. Obuhvaća površinu oko 2,6 km2 te visinski raspon 490 m (izvor Jankovac) – 735 m (vrh Mrežarski rust). Najizrazitije geomorfološko obilježje ovog područja je veliki broj ponikava (168 ponikvi tj. 64,6 ponikvi/km2; sl.7-1). Također, u ovom području se nalazi i nekoliko manjih krških uvala. Hidrografske mreže na površini nema, a jasno je vidljiva mreža okršenih reliktnih dolina (sl. 7-1) koje su u vrijeme svoje aktivnost uglavnom pripadale drenažnom bazenu Jankovačkog potoka (sl.7-2). Ukupna duljina okršenih dolina tj. reliktne drenažne mreže iznosi preko 15 km što znači da je njena gustoća najmanje 5-6 km/km2. Uz područje Jankovačkog krša na zapad se nastavlja manja okršena zona gornjeg dijela doline Dubočanke. Zona je površine oko 0,5 km2, a odlikuje se suhom okršenom dolinom Jezerac te s nekoliko ponikava. Ova područja s izrazitim geomorfološkim značajkama krša zauzimaju površinu oko 4,5 km2 što je tek 13,8 % površine Papuka izgrađene od karbonatnih stijena tj. samo 1,3 % površine PP Papuk.
Ponikve, kao najkarakterističniji oblik u kršu razvijene su u uglavnom u navedena dva područja te u još nekoliko manjih područja. U kršu Papuka je na temelju topografskih karata mjerila 1:25.000 zabilježeno ukupno 204 ponikve. Većina ponikava Papuka su promjera manjeg od 30 m, dubine do 10 m. Najveće ponikve Papuka promjera su do 80 m, a dubina im doseže do 30-ak metara. Ponikve na najvećoj nadmorskoj visini nalaze sa na 830 m u blizini vrha Ivačka glava (913 m), a najniže ponikve se nalaze na 270 m kod Slatinskog Drenovca.
Uz ponikve, na nekim dijelovima (npr. Jankovački krš) terena dominiraju i suhe reliktne doline, ostaci nekadašnje površinske drenažne mreže. U krškom reljefu vršnog dijela Papuka se ističu i dvije aktivne ponorske doline, ali unutar područja autogenog dotoka vode u krški sustav. Ove ponornice topografski pripadaju bazenu porječja Šumečice koja pripada porječju Drave. U nastavku njihovih slijepih dolina nalaze se i suhe okršene doline koje ukazuju da je voda potoka Uviraljke prije okršavanja površinski tekla prema dolini Šumečice. Hidrogeološka istraživanja (bojanjem podzemnih tokova) su dokazala da danas voda Uviraljke teče podzemno prema jugoistoku te izvire na izvoru Veličanke. Na taj način vode Uviraljke danas pripadaju bazenu porječja Orljave tj. porječju rijeke Save.
Najveći dio terena Papuka izgrađenog od karbonatnih stijena imaju obilježja arealnog fluviokrša. To podrazumijeva da se je to područje oblikovano procesima korozije i erozije. Takav reljef područja ima obilježja slična fluviodenudacijskom reljefu (aktivne doline i jaruge), ali u njegovom razvoju važnu ulogu ima i proces korozije. Takve fluviokrške doline su npr. nizvodni dijelovi dolina Dubočanke, Veličanke i Radovanke (koja je ponornica) sjeverozapadno od Velike te dijelovi dolina Tisovac i Hercegovac kod Orahovice, a odlikuju se povećanom vertikalnom raščlanjenošću reljefa.


Sl. 8: Topografska snimka špilje Uviraljke (snimili: D. Basara, N. Bočić, D. Reš)

Osim površinskih na Papuku su zabilježeni i podzemni krški oblici. Za sada je poznato tridesetak ulaza u špilje i jame Papuka, a istraženo ih je 21 (Bedek, 2008). Najduža špilja PP Papuk je ponor Uviraljka (sl.8). Nalazi se na kraju istoimene ponorske doline u vršnom dijelu Papuka. Duljina ove špilje je 204 m, a dubina je 36 m. Špilja je nastala korozijskim i erozijskim radom vode potoka ponornice Uviraljke. Na njen nastanak veliki utjecaj su imale tektonske pukotine pružanja SI-JZ i SSZ-JJI. Po duljini se još ističe i jama Kovačica duljine 181 m, a po svojoj ljepoti je poznata i Antina špilja. Najdublja jama Papuka je jama Suhodolka duboka čak 101 m. Istraživanja ovih speleoloških objekata organizirana su posebno sa svrhom istraživanja bogate podzemne faune. Utvrđeno je da je krško podzemlje Papuka stanište brojnih podzemnih vrsta od kojih su  neke i endemske. Špilja Uviraljka je poznato zimovalište čak 11 vrsta šišmiša. Za posjetitelje su pristupačne neke male (sl. 9), ali zanimljive špilje: špilja Grofa Jankovića, Maksimova špilja te izvor-špilja Jankovačkog potoka koja se nalaze u dolini Jankovca nedaleko poznatog izletišta Jankovac.



Sl. 9: Špilje u području park-šume Jankovac: 1 – špilja grofa Jankovića, 2 – špilja u sedrenoj barijeri Jankovačkog slapa, 3 – u unutrašnjosti Maksimove špilje, 4 – izvor-špilja Jankovačkog potoka

Dolina Jankovca je kontaktna dolina na granici krškog i nekrškog područja (sl.7-2). Izvorišni dio doline se nalazi na krškom području (karbonatne stijene trijaske starosti). Niz većih ponikava predstavlja okršeno dno nekadašnjeg aktivnog dijela doline (sl.7-1). Na kontaktu s nepropusnim stijenama pojavljuje se krški izvor i spomenute manje špilja. Jedna od najvećih zanimljivosti izletišta Jankovac, a i čitavog Parka prirode Papuk je Jankovački slap. Nastao je na ušću potoka Jankovca u veći potok Kovačicu. Kako voda potoka Jankovca potiče iz krškog područja ona je zasićena otopljenim karbonatima koji se na povoljnom mjestu ponovo talože u obliku sedrenih formi. Sedra tako stvara visoku barijeru preko koje se obrušava voda potoka Jankovca niz 30 metara visoki Jankovački slap tj. vodopad (sl. 10). Dolina Jankovca je prirodnim (osedravanje) i antropogenim (nasipavanje i pregrađivanje) procesima promijenila svoj primarni uzdužni profil. Nasipima su stvorena umjetna jezera, a procese erozije i usijecanja zamijenili su akumulacijski procesi i usporeno otjecanje.

Sl. 10: Jankovački slap

Područje doline Jankovca s Jankovačkim slapom još je 1955. godine zaštićeno kao park-šuma te je uređeno za posjetitelje. Ovdje se nalaze uređene staze s brojnim poučnim pločama kojima se obilaze najvažnije prirodne ali i povijesne znamenitosti tog područja. Stoga je Jankovac poznato i lako pristupačno izletište koje svake godine mami sve više posjetitelja. Jedna od značajki Jankovca je da se na malom području mogu vidjeti i brojni elementi krškog reljefa i hidrografije poput izvora, špilja, jama, ponikva, aktivnih i suhih dolina, te njihov kontakt s fluviodenudacijskim reljefom.

Tenisice za Etiopiju!

S Margaretom Kulaš, profesoricom geografije iz karlovačke gimnazije razgovarali smo o akciji “Tenisice za Etiopiju”.

•    Koji je bio cilj akcije?
Humanitarna akcija “Tenisice za Etiopiju” imala je samo jedan cilj, prikupiti što više tenisica i poslati ih siromašnim afričkim atletičarima. Djeca Etiopije, te izuzetno siromašne zemlje, svakodnevno trenirajući pretrče kilometre – bosa! Trčanje afričkoj djeci, za razliku od njihovih europskih vršnjaka, najčešće nije samo zabava i rekreacija. Atletika i sport mnogima od njih zadnja su nada za bolje sutra i mogu ih izvući iz začaranog kruga siromaštva.



•    Tko je inicirao ideju o prikupljanju tenisica?
Čitava akcija provodila se u suradnji s Nikolom Borićem, trenerom Elvan Abeylegesse (bivša svjetska rekorderka na 5000 m, vlasnica dviju srebrnih medalja s Olimpijskih igara u Pekingu), glavnim trenerom turske reprezentacije dugoprugaša, čija je ideja bila da atletičari iz Etiopije gdje se održava većina treninga međusobno ne posuđuju tenisice već da svatko od njih ima svoj par.

Sl. 1. Nikola Borić, glavni trener turske reprezentacije za dugoprugaše

•    Koliko je ukupno prikupljeno tenisica?
Prikupljeno je oko 4500 pari tenisica. Glavnina je sakupljena tijekom provođenja akcije u osnovnim i srednjim školama. Akcija je trajala od sredine svibnja do kraja nastavne godine, odnosno do 18. lipnja. Uz to, prikupljanje se u više navrata obavljalo na javnim mjestima i sportskim terenima (9. svibnja u sklopu dva događaja: „Sportom u Europu” u Velikoj Gorici, te na ultramaratonu „Forrest Gump” koji se održao u parku Maksimir u Zagrebu gdje su sportaši donirali prvih 300 pari tenisica, te također 5. lipnja na Jarunu).


Sl. 2. Elvan Abeylegesse (bivša svjetska rekorderka na 5000 m, vlasnica
dviju srebrnih medalja s Olimpijskih igara u Pekingu) i Margareta Kulaš
(profesorica geografije u Gimnaziji Karlovac)

•    U koliko škola je provedena akcija?
Akcija je provedena u tristotinjak osnovnih i srednjih škola, uglavnom preko naših kolegica i kolega geografa koji su animirali učenike za ovu hvalevrijednu akciju.

•    Kako su učenici prihvatili akciju i odgovorili na nju?
Akcija je naišla na izuzetan odaziv učenika. Pokazalo se da im se ideja o pomoći mladim afričkim trkačima izuzetno svidjela. U mnogo slučajeva u ovu akciju uključili su se roditelji, bake i djedovi. Jedna je moja učenica iz Gimnazije u Karlovcu, gdje radim, donijela sedam pari tenisica. Neke su bile od roditelja, neke od brata. Pitala sam znaju li vlasnici tih tenisica da su im „nestale“. Ona je samo slegla ramenima na to i rekla: „Ne nose ih dvije zadnje godine i ne vjerujem da će uopće primjetiti da im nedostaju, a djeci u Etiopiji će sigurno koristiti“.

•    Je li lako provesti ovakvu akciju?
Kada sam poslala prvi e-mail Nikoli s idejom da klinci u školi prikupe tenisice, iskreno, nisam vjerovala da će akcija imati takav odjek, ali već nekoliko dana nakon toga javilo mi se puno ljudi koji su bili zainteresirani i koji su rekli da je to prava stvar. Nakon toga više nisam posumnjala u uspjeh. Naravno akcija, kao i sve druge koje okupljaju velik broj ljudi u različitim mjestima, zahtijeva značajan nivo organizacije koji obuhvaća prikupljanje, transport, selektiranje, pakiranje i skladištenje. Mislim da je glavni razlog zašto je ova akcija tako dobro uspjela činjenica da je novac potpuno isključen. Ljudi su puno više skeptični kada trebaju dati novac, pa makar i za neki plemeniti cilj, jer se pitaju gdje će i kod koga on završiti.


Sl. 3. Akcija prikupljanja tenisica na Jarunu, 5. lipnja

•    Misliš li da je lako zainteresirati ljude, da treba samo poticaj i prava ideja?
Mislim da za ovakav oblik akcije nije teško motivirati ljude. Neki su akciju shvatili kao dobro rješenje da isprazne stare ormare i oslobode prostor za nove supermoderne tenisice, neki su bili motivirani činjenicom da su za akciju čuli preko medija pa su jednostavno htjeli biti dio cijele priče. Neki su bili motivirani snimkama dokumentaraca koji prikazuju život u tom dijelu svijeta i htjeli su se solidarizirati s tim ljudima. Bio je nemali broj slučajeva da su ljudi u silnoj želji da pomognu vlastitim novcem kupili potpuno nove tenisice. Spomenut ću primjer Srednje škole Glina u kojoj su djeca iz jednog razreda koja nisu imala starih tenisica prikupila novac i kupila dva nova para.

•    Kako to da si se ti tako zainteresirala za ovu akciju, što te zaintrigiralo?
Predajem geografiju, a to je predmet koji objedinjuje i opća geografska znanja poput klimatologije ili demogeografije, ali uključuje i politiku, ekonomiju, međunacionalne odnose, odgovara na niz relevantnih pitanja današnjice i mislim da svatko tko gleda malo izvan svog dvorišta može sebi postaviti niz pitanja na koje geografija daje odgovore.

Tih sedamdesetih godina, u vrijeme kada sam i sama rođena, mame su slabije uhranjenoj djeci znale govoriti; „Dušo, moraš više jesti, gle kakva si, kao da si iz Biafre.“ I sama sam kao klinka bila štrkljava mršavica, kojoj bi mama u očaju govorila upravo takve i slične rečenice.  Nisam shvaćala izrečeno, samo me je zanimalo gdje je uopće ta Biafra, zašto je toliko spominju i zašto tamo djeca uopće umiru od gladi. Napokon mi je tata objasnio gdje se nalazi Biafra i da je to jedna pokrajina u Nigeriji u kojoj se, zahvaljujući ratu i zlu među ljudima, tada dogodila strašna humanitarna tragedija s milijunima prognanih, izgladnjelih i umrlih.

Inače gajim izuzetnu simpatiju prema Africi kao kontinentu žrtvi modernog svijeta, vrlo često slušam afričku glazbu i općenito volim afričku kulturu. Mi smo generacija koja je svoju socijalnu osjetljivost prema Africi razvijala od djetinjstva. U kolektivno pamćenje moje generacije urezane su velike humanitarne akcije poput Live Aida 1985. Mislim da hrvatskim građanima nije nikada bilo strano ni teško uključiti se u bilo koju humanitarnu akciju neovisno o kojem se dijelu svijeta radi. Unatoč svim zalima kapitalizma mi smo ipak još uvijek značajno socijalno osviješteno društvo.


Sl. 4. Prikupljeno je više od 4500 pari tenisica

•    Kako ste dogovorili prijevoz tenisica?
Prvi problem s kojim sam se susrela bio je kako će se tenisice iz škola transportirati do skladišta u Zagrebu. Na moj prvi upit City Ex-u za sponzorstvo dobila sam potvrdan odgovor i ovom prilikom na tome im zahvaljujem. Drugi veći problem pojavio se kada su kutije s tenisicama počele pristizati u Zagreb jer ih je bilo puno više od naših skladišnih kapaciteta. Prva je ideja bila da ih Nikola jednostavno prebaci avionom, ali sada ih ima za jedan kontejner od 20 feeta. S obzirom da je on glavni trener turske reprezentacije dugoprugaša u kojoj je reprezentaciji puno Etiopljana koji trče pod turskom zastavom, prijevoz kontejnerom sponzorirat će etiopski veleposlanik u Turskoj.


Sl. 5. Sortiranje tenisica po brojevima

•    Što bi poručila ljudima koji su se odazvali na ovu akciju?
Svima izuzetno zahvaljujem i obećajem im da će tenisice doći na pravo mjesto i u prave ruke, odnosno na prave noge.

•    Što tvojim učenicima znači sudjelovanje u ovakvoj akciji?
Citirat ću jednog svog učenika kojeg sam pitala zašto po ovoj vrućini svaki puta sudjeluje u preslagivanju tenisica po brojevima, pakiranju u kutije i njihovom slaganju u skladištu: „Mi klinci u Europi imamo tri ili više pari tenisica, a oni u Africi ni jedan. Čini mi se da s ovakvim svijetom nešto ne štima. Želja mi je to promijeniti.“

•    Što Etiopiji znači jedan kontejner tenisica?
Što zemlji sa 70 milijuna stanovnika znači 4500 pari tenisica? Ništa! A možda ipak znači!
Sve velike stvari započinju sasvim malim, nevažnim promjenama. I putovanje od milijun kilometara ipak započinje prvim korakom. Kontejner tenisica možda neće promijeniti svijet, ali daje primjer kako je moguće stvar okrenuti nabolje. Svijet se ne mora povezivati i globalizirati samo tako da nekoga eksploatiramo i nekome nešto prodajemo. Svijet se mora povezati i umrežiti doborotom i dobronamjernošću. Tek tada su mogući pomaci nabolje. Donirane tenisice nekome djetetu izmamit će osmjeh na lice, pomoći nekome mladom atletičaru u usponu, nekoj majci uliti nadu da netko tamo daleko, preko mora, ipak misli na njih i želi im dobro. I to će za početak biti dovoljno.

•    Što još reći za kraj?
Zadnja stvar koja je Africi danas potrebna jest sažaljenje i „humanitarna pomoć“. Ona treba dostojanstvo i priliku da sama izgradi vlasiti bolji svijet. Afrika je oduvijek bila ponosan kontinent, vrlo često potpuno drugačiji od svih naših zapadnjačkih stereotipnih predodžbi. Etiopija je danas ponosna zemlja koja gleda u budućnost. Zemlja sretnih ljudi. Stanovnici Etiopije danas u prosjeku vjerojatno optimističnije gledaju na budućnost od nas u Hrvatskoj. Materijalno bogatstvo nije nikakva garancija za sreću. A što onda jest? U ovoj sam akciji zaista vidjela da doniranje i osjećaj pružanja pomoći drugima mogu doprinijeti i našoj vlastitoj sreći.

U Pragu otkrivena spomen-ploča Andriji Mohorovičiću

U Klementinumu, Nacionalnoj knjižnici Češke Republike u Pragu, 22. rujna 2011. svečano je otkrivena spomen-ploča hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću (Volosko, 1857. – Zagreb, 1936.) u povodu obilježavanja 100. godišnjice otkrića Mohorovičićevog diskontinuiteta. Takav projekt obilježavanja ove značajne obljetnice pokrenuo je Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Državnim hidrometeorološkim zavodom, Hrvatskim geološkim institutom, Nacionalnom knjižnicom Češke Republike (Klementinum – Narodni knihovna České Republiky) te Hrvatsko-češkim društvom iz Zagreba. Nakon prigodnih govora, uz nazočnost predstavnika hrvatske i češke akademske zajednice, te članova Hrvatsko-češkog društva, spomen-ploču zajednički su otkrili predsjednik Sabora Republike Hrvatske, Luka Bebić, rektor Zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, direktor Slavenske knjižnice pri Češkoj nacionalnoj  knjižnici, dr. sc. Lukaš Babka te prorektor  Karlovog sveučilišta u Pragu, prof. dr. sc. Jan Skrha.

Slika 1: Sadržaj spomen-ploče s Mohorovičićevim portretom.

Prag – središte okupljanja slavenskih naroda u Habsburškoj monarhiji

No, što je uopće potaklo postavljanje spomen-ploče Mohorovičiću u Pragu? Naime, osim što se diči najstarijim sveučilištem u Srednjoj Europi (Karlovo sveučilište, utemeljeno 1348. godine), glavni grad Češke u 19. se stoljeću razvijao kao središte gospodarski najrazvijenije zemlje Habsburške Monarhije, odnosno od 1867. Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući  povoljnoj resursnoj osnovi (željezna ruda, ugljen) i ekspanziji željezničkog prometa, Češka se afirmirala kao industrijska regija-jezgra, a njezin glavni grad kao inovacijsko žarište iz kojeg su se širile civilizacijske tekovine u ostale dijelove te multikulturne monarhije. Kao najveći i najrazvijeniji slavenski grad, Prag je bio središte okupljanja, te kulturnog i političkog djelovanja slavenskih naroda koji su tvorili većinu u etničkom sastavu države (Budimpešta se istovremeno profilirala kao poslovno središte, a Beč kao kulturna metropola monarhije). Stoga je razumljivo što se upravo u Pragu razvila koncepcija o suradnji slavenskih naroda unutar Habsburške monarhije (austroslavizam) te što je u njemu održan i Prvi sveslavenski kongres (1848. godine).

Školovanje i rad Andrije Mohorovičića – od Praga do Zagreba

Staro i renomirano Karlovo sveučilište bilo je rasadnik akademskih kadrova, posebno tehničke inteligencije, koja je potakla ili dala zamah bržem znanstvenom razvoju i u drugim habsburškim nasljednim zemljama u kojima su se tek osnivala moderna sveučilišta. To se odnosi i na Hrvatsku u kojoj je organizirani znanstveno-nastavni rad počeo tek ponovnim osnutkom Sveučilišta u Zagrebu (1874. godine). Između ostalih, na Filozofskom fakultetu praškoga Karlovog sveučilišta, koje se nalazilo u današnjem kompleksu Klementinuma, krajem 19. stoljeća studirao je i Andrija Mohorovičić. Tu je između 1875. i 1878. pohađao studij matematike i fizike, u okviru kojega je stekao i temeljna znanja iz geofizike, meteorologije i seizmologije.
Po završetku studija Mohorovičić se vratio u rodnu Hrvatsku gdje je stečeno znanje i iskustvo sa studija u Pragu primjenjivao i dalje ga unaprjeđivao. Najprije je službovao kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku, a potom i Nautičkoj školi u Bakru. Od 1892. do 1921. bio je upravitelj Meteorološkog opservatorija u Zagrebu, na Griču (od 1921. Geofizički zavod), gdje je razvio plodnu nastavnu i znanstvenu djelatnost. Od godine 1984. kao naslovni docent, a od 1910. kao naslovni izvanredni sveučilišni profesor predavao je geofiziku i astronomiju, dok se na znanstvenom polju bavio praktičnom primjenom geofizičkih saznanja. Bio je naš prvi znanstveni meteorolog, klimatolog i seizmolog, a na taj način i utemeljitelj hrvatske geofizike. Pored ostaloga, reorganizirao je meteorološku, a postavio je i temelje seizmološkoj službi u Hrvatskoj i Slavoniji u skladu s organizacijskim načelima u tadašnjoj Austro-Ugarskoj i Europi.

Znanstveni doprinosi Andrije Mohorovičića

Kao što je općenito poznato, najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario  obrazloženjem zakonitosti širenja potresnih valova, a u okviru toga – posebno – otkrićem plohe diskontinuiteta u Zemljinoj kori. Do toga je rezultata došao istraživanjem pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, s epicentrom u dolini Kupe, 39 km jugoistočno od Zagreba. Na osnovi seizmografskih zapisa tog potresa prvi je utvrdio debljinu Zemljine kore i postojanje diskontinuiteta ispod nje. Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe (diskontinuiteta brzine potresnih valova) između Zemljine kore i njezina plašta, ali i to da debljina kore, tj. dubina diskontinuiteta, nije posvuda jednaka (najdublja je podno planinskih lanaca, a najplića ispod oceanskog dna).

Tim otkrićima stekao je svjetsku slavu, tako da danas nema znanstvenika u svijetu koji se bavi proučavanjem Zemlje, a da ne zna Mohorovičićevo ime. Takvim odjekom znanstvenog rada mogu se pohvaliti tek izuzetni i rijetki pojedinci. U njegovu čast, granična ploha koja  odijeljuje Zemljinu koru od plašta nazvana je Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Analitičko obrazloženje brzine potresnih valova kroz Zemljinu koru nazvano je Mohorovičićev zakon. Projekt bušenja kore kojim bi se probio Mohorovičićev diskontinuitet  i doprlo do plašta nazvan je 1959. MOHOLE (MO – prema Mohorovičiću, HOLE – prema engl. riječi za šupljinu). Naposljetku, njegovim imenom obilježeni su i jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, te jedan asteroid.

Nažalost, izvan užeg stručnog kruga u našoj javnosti nedovoljno je poznato da najveći objekt na Zemlji (ploha diskontinuiteta između kore i plašta) nosi ime jednoga hrvatskog znanstvenika. To je tim teže razumljivo što ta činjenica ima veliki didaktički potencijal i morala bi se na odgovarajući način vrednovati pri ostvarivanju, posebno odgojnih zadataka nastave. Taj bi propust nužno trebalo ispraviti eksplicitnim uvrštavanjem tog podatka u udžbenike i priručnike, odnosno popularizacijom kroz razne kvizove znanja i sl.
Postavljanjem ove spomen-ploče hrvatska i češka akademska zajednica odale su dužno priznanje velikom znanstveniku koji ih na specifičan način povezuje. Na taj način Mohorovičić se na najprimjereniji način vratio na mjesto (sociotop) u kojem je proveo svoje stručnoformativno razdoblje. Spomen-obilježje postavljeno je na pomno izabranom lokalitetu unutar baroknog kompleksa Klementinum, u atriju Kapele zrcala/Zrcadlová kaple u kojoj se održavaju koncerti klasične glazbe. Decentnu dvojezičnu brončanu ploču s Mohorovičićevim portretom izradio je češki kipar Martin Zet. Njome je taj visokovrijedni mikrolokalitet dodatno oplemenjen informativnim i estetski dopadljivim sadržajem (slika 1).

Spomen-obilježja hrvatskim velikanima u Pragu

Ovaj spomenik Mohorovičiću treće je hrvatsko spomen-obilježje praškim studentima, kasnijim znanstvenim velikanima u Pragu. Najprije je, na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba, 2006. postavljena spomen-ploča velikom izumitelju i istraživaču Nikoli Tesli (koji je također, kratko vrijeme – 1880. godine – studirao u Pragu), a 2008. godine otkriveno je u bronci izrađeno poprsje znamenitom kemičaru i dobitniku Nobelove nagrade (1975.) Vladimiru Prelogu (diplomirao i doktorirao kemiju na praškoj Tehničkoj visokoj školi, 1928., odnosno 1929. godine).

Takvo postavljanje javnih spomen-obilježja najistaknutijim hrvatskim znanstvenicima, koji su svoju stručnu izobrazbu, u cjelini ili djelomice, stjecali na praškom sveučilištu, nedvojbeno će pridonijeti širenju spoznaja o njihovom doprinosu razvoju svjetske znanosti, a na taj način i međunarodnoj prepoznatljivosti Hrvatske kao zemlje u kojoj su ostvareni tako respektabilni, pa i najviši znanstveni dometi. To se posebno odnosi na spomen-ploču Mohorovičiću, s obzirom da se  Klementinum, čiji je sastavni dio i Kapela zrcala, nalazi u najužem središtu Zlatnoga Praga, Starom gradu/Staré mesto, s velikom koncentracijom kulturno-povijesnih znamenitosti koju posjećuju brojni turisti. Pogotovo zbog činjenice što se spomen-lokalitet nalazi u frekventnom pješačkom prolazu između Starogradskog trga/Staromestské námesti i Karlova mosta/Karlův most koji povezuje Stari grad i Malu četvrt (s Praškim dvorcem i Hradčanyma/Pražsky hrad a Hradčany).
Dan kasnije, 23. rujna 2011. u Pragu je postavljena još jedna spomen-ploča, „hrvatskom političaru i prijatelju Čeha Stjepanu Radiću i češkoj učiteljici Mariji Dvořákovoj“. Ploča je postavljena na 113. godišnjicu njihova vjenčanja, u godini u kojoj se slavi 140. obljetnica Radićeva rođenja (Trebarjevo Desno, 1871. godine), Naime, i Stjepan Radić je bio je praški student početkom 1890-ih godina. Iako je zbog sukoba s policijom 1894. godine bio izbačen sa Sveučilišta, životno razdoblje u glavnom gradu Češke, u njegovim ranim dvadesetim godinama, znatno se odrazilo u Radićevu političkom sazrijavanju. Tomu je posebno pridonio Tomáš Masaryk koji je snažno utjecao na češku političku scenu od kraja 19. stoljeća, a također i hrvatske studente u Pragu, tako da se njegova ideološko-politička načela uvelike reflektiraju, kako u političkom programu, tako i   praktičnom djelovanju Stjepana Radića.

No, Radića je uz Češku i njezin glavni grad najviše i trajno vezala njegova supruga, ali i zaslužna suradnica, Marija Dvořákova (inače daljnja rođakinja poznatog skladatelja Antonina Dvořáka), u Hrvatskoj poznatija kao Marija Radić. Zahvaljujući tome, bio je veliki poznavatelj Češke, njezine povijesti, jezika i kulture. Štoviše, na češkom je pisao književna i publicistička djela, kao što su rječnik, gramatika i čitanka, kako bi i ostale Hrvate potaknuo da nauče taj jezik. Zbog takvog njegova doprinosa promicanju prijateljstva između hrvatskoga i češkog naroda, Hrvatski sabor i Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba inicirali su postavljanje ovog spomen-obilježja. Ploča je postavljena u crkvi sv. Norberta, mjestu gdje su se Stjepan Radić i Marija Dvořákova vjenčali 23. rujna 1898. godine.
Tome valja dodati da je u Pragu (u čuvenoj pivnici U Fleků/Kod Fleka) 2001. podignuta i, široj javnosti poznatija, popularna spomen-ploča na kojoj piše da je na tom mjestu 1911. godine osnovan Hrvatski nogometni klub Hajduk.

Prag kao mjesto sjećanja

Zahvaljujući postavljanju ovih ploča i poprsja praškim studentima – hrvatskim velikanima, Prag se profilirao kao specifično mjesto sjećanja, s najvećim brojem spomen-obilježja hrvatskim zaslužnicima među nacionalnim metropolama izvan Hrvatske. Osim što su dio kulture sjećanja, ti spomenici imaju značajnu povijesno-dokumentarnu i edukativnu funkciju. Oni svjedoče o tadašnjim intenzivnim vezama Češke i Hrvatske u okviru srednjoeuropskog kulturnog prostora, ali i aktivnoj ulozi i doprinosu najistaknutijih hrvatskih znanstvenika civilizacijskom razvoju toga vremena. Širenje tih spoznaja i na njima zasnovana percepcija zemlje neposredno pridonose i njezinom odgovarajućem ugledu u međunarodnoj zajednici. Tome posebno ide u prilog činjenica što je Prag jedan od turistički najposjećenijih gradova u Europi. Tako ga je, primjerice, 2010. godine ukupno posjetilo 4.743.373 posjetitelja (što je oko 7 puta više od broja posjetitelja Zagreba), od čega čak oko 87% čine strani turisti (u turističkom prometu Zagreba njihov je udio oko 27%). Među stranim turistima u Pragu prednjače gosti iz Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, a potom slijede oni iz Italije, SAD-a, Španjolske i Francuske.
S druge pak strane, svijest o međusobnim znanstveno-kulturnim vezama u prošlosti dobra je osnova za produbljivanje tih veza između Hrvatske i Češke, odnosno dvaju etnički i kulturno bliskih naroda i u suvremenom razdoblju. To je, između ostaloga, važno i zbog činjenice što Hrvatsku prosječno godišnje posjećuje više od 600.000 čeških turista (u 2010. godini zabilježen je broj od 605.132 turista iz Češke, što je činilo 5,7% ukupnog turističkog prometa Hrvatske u toj godini). No, kao i u vrijeme ondašnjih praških studenata iz Hrvatske, nadređenu važnost u njihovom međusobnom povezivanju trebala bi imati suradnja na znanstveno-stručnom planu. Takva orijentacija svoj će puni smisao dobiti u daljnjem unaprjeđenju budućih partnerskih odnosa između dvije zemlje u okviru Europske unije.

Etnički identiteti: crtica iz kolonijalnog života u Africi

Etnički i nacionalni identitet jedna je od sveprisutnih komponenti naše kulture. Pjesme koje pjevamo, jezik kojim govorimo, pa čak i karakterne osobine koje posjedujemo, sve to se na različite načine pridodaje „nama“ ili „njima“ u nastojanju da lakše razumijemo i uvedemo svojevrstan red u stvari koje nas okružuju. Bez obzira kada i kako je došlo do ovakvih podjela i na kojim temeljima su izgrađene, one se danas najčešće percipiraju kao trajna i nepromjenjiva činjenica koja se manifestira na različite načine, od izvora ponosa na utakmicama nogometne reprezentacije, preko lakoglazbenih natjecanja gdje se promatra koja nam je država dodijelila bodove, a tko nas ne voli pa nije, pa sve do ratnih sukoba u kojem se etnički i nacionalni identiteti koriste kao sredstvo manipulacije za postizanje najgorih ciljeva.Pitanjem nacija, etničkih grupa i nacionalnog identiteta bavili su se mnogi geografi, sociolozi, politolozi i drugi znanstvenici čije teorije više ili manje uspješno objašnjavaju ovakav vid ljudske organizacije. U literaturi se često mogu naći dvije osnovne teorije o postanku nacija, tzv. konstruktivistička ili funkcionalistička, te primordijalistička. Prema primordijalistima nacije su drevni i prirodni fenomen i jedan od prvih oblika ljudske organizacije, dok ih konstruktivisti smatraju stvorenim i «zamišljenim» zajednicama. Primordijalističke teorije većinom ne mogu objasniti društvene promjene jer promatraju nacije (i etničke grupe) kao statične, izolirane i homogene. Stoga su takve teorije uvelike napuštene nakon Drugog svjetskog rata, a mnogi znanstvenici priklanjaju se konstruktivističkom tumačenju prema kojima su društva i društveni identiteti u stalnom stanju promjene. No, korištenje pojmova „stvorene“ i „zamišljene“ ne implicira da su te zajednice fikcija ili laž, već da su socijalni konstrukt. Nakon što su stvorene i ukorijenjene u ljudima, postaju socijalno relevantne. Gotovo svi ljudi na svijetu smatraju se članovima ove ili one nacije ili etničke grupe. Nažalost, vlastitu „popularnost“ studije etničkog identiteta često duguju manje analizi lakoglazbenih natjecanja ili sportskih događaja, koliko genocidnim sukobima koji indirektno vuku svoje posljedice i iz ovakvih podjela. Jedna od takvih studija je povezana s narodima Hutu i Tutsi u Ruandi i njihovom sukobu devedesetih godina prošlog stoljeća.



Slika 1. Ruanda

Ruanda je država u u Srednjoj Africi, površinom dvostruko manja od Hrvatske (26 798 km2), a s dvostruko više stanovništva (oko 10 milijuna). Stanovništvo današnje Ruande sastoji se od tri glavne etničke (pod)grupe – Hutu (oko 84% stanovništva), Tutsi (oko 15%) i Twa (1%). Međuetnički brakovi su uobičajeni, a zajednički im je i jezik. Tutsi su bili vladajuća klasa u 15. stoljeću  kada je na snazi bio socioekonomski i politički sustav koji se bazirao na eksploataciji seljaka, većinom Hutua. Sustav je bio više klasni nego etnički. Status i bogatstvo (količina stoke) povezivani su s Tutsijima. Bogati Hutu mogao je postati Tutsi i obrnuto – Tutsi koji bi izgubio stoku i postao siromašan smatrao bi se Hutuom.
Za vrijeme kolonijalizma ova hijerarhijska struktura postupno se mijenjala i postala rigidnija, posebice za vrijeme belgijske vlasti. Kada su preuzeli upravljanje kolonijom od Njemačke 1916., Belgijanci su prepoznali da je politička moć u ruandskom društvu bila u rukama Tutsija. Odabrali su ih i za «svoje» vladare, dajući im znatne političke, ekonomske i obrazovne privilegije u zamjenu za njihovu lojalnost. Tokom godina belgijskog upravljanja Ruandom podjela između ove dvije grupe sve se više produbljivala i standardizirala. Tako su 1933. uvedene osobne iskaznice u kojima se jasno označavalo je li osoba Tutsi ili Hutu. Svatko tko je posjedovao više od 10 grla stoke označen je kao Tutsi.
Samo porijeklo razlike između Hutua i Tutsija bila je dugotrajna opsesija belgijskih kolonijalnih vladara. U raznim pseudoznanstvenim teorijama tako se nastojalo dokazati da su Tutsiji biološki superiornija rasa zbog svoje navodne veće sličnosti s bijelcima. Ponekad se išlo toliko daleko da se tvrdilo da su Tutsiji potomci Egipćana, Tibetanskih Magija ili narod koji je preživio potonuće Atlantide. U popisima stanovništva ponekad je veličina nosa ili boja očiju bila presudan faktor koji je odlučivao je li osoba Hutu ili Tutsi. Takav slijed događaja povećavao je razlike između grupa, a socijalna struktura postupno je postajala rasnom, da bi se naposljetku počela  smatrati trajnom i nepromjenjivom.





Slika 2 i 3 „Mjerenje“ fizičkih osobina za vrijeme popisa stanovništva u Ruandi


 „Posijecite visoka stabla“
Nakon Drugog svjetskog rata pokreti za neovisnost proširili su se Afrikom. Jedinstvena belgijska kolonija Ruanda-Urundi podijeljena je u dvije države, Ruandu i Burundi koje su 1962. proglasile neovisnost. I dok su u Burundiju na vlasti uz pomoć vojske ostali Tutsiji, Ruanda je postala jednostranačka država pod snažnom dominacijom Hutua. Odnosi unutar i između dvije države nastavljali su se radikalizirati, a povremeno bi izbijali i sukobi kao što je tzv. Burundski genocid iz 1972. kada je vojska pod kontrolom Tutsija masakrirala preko 100 000 Hutua. Najgori sukob dogodio se 1994., nakon što je 6. travnja 1994. iznad Kigalija oboren zrakoplov koji je prevozio predsjednike Burundija i Ruande (oba Hutu). U sljedeća tri mjeseca u tzv. Ruandskom genocidu pripadnici ruandske Hutu-vojske i paravojnih jedinica Interahamwe ubili su između 700 000 i milijun Tutsija.

Socio-ekonomske karakteristike imigranata SAD-a

Identitet pojedinih etničkih skupina u SAD-u teško je očuvati tijekom nekoliko naraštaja zbog činjenice da je američko društvo mješavina mnogih etničkih, vjerskih i drugih skupina, koje se međusobno miješaju sklapanjem prijateljstava i brakova (Getis i dr., 2001). Kada je imigracija bila uglavnom europska, koristio se izraz “melting pot”. Do sredine 20. stoljeća od imigranata se očekivala integracija u jedinstveno američko društvo i zanemarivanje svojih korijena i nasljeđa.

Kako se struktura imigranata mijenja i prevladavaju Azijati i Hispanoamerikanci, tako se i naziv mijenja u “salad bowl”. Njihova se prva, druga i treća generacija fizički razlikuje od Amerikanaca. Oni inzistiraju na razlikama i očuvanju nasljeđa i specifičnosti svake pojedine skupine te ostvarivanje prava na jedinstvenost unutar američkog društva. Smatra se da je kulturna asimilacija prva etapa u asimilacijskom procesu, dok je druga socio-ekonomski napredak (Skop i Li, 2005).

Većina imigranata, a vjerojatno i većina Amerikanaca, uspjeh opisuju u ekonomskom smislu. Razmatrajući veliku važnost napredovanja u obrazovanju, rastuću neravnomjernost u prihodima i različite kulturne prilagodbe koje imigranti moraju savladati, nije u potpunosti jasno koliko su imigranti uspješni. Geografi s University of California, Los Angeles (UCLA) mjerili su razinu prihoda, zvanje i udio onih imigranata koji su vlasnici svojih kuća, da bi procijenili koliko su uspješni otkako su došli u SAD. Rezultati su pokazali velike razlike u zarađivanju između imigranata različitih rasnih i etničkih skupina


Dohodak imigranata

Prosječan dohodak bijelih Amerikanaca sa završenom srednjom školom 2003. godine iznosio je 28 800 američkih dolara ($). Kod imigranata s istom razinom obrazovanja prosječni dohodci su bili nešto niži, pa su Azijati iste godine prosječno zarađivali 24 900 $, Hispanoamerikanci 23 204 $, a crnci 22 823 $.

Treba izdvojiti imigrante Zapadne Indije i pojedinih afričkih zemalja (rasno se smatraju crncima) koji u prosjeku zarađuju nešto više, pa imaju i povoljniji ekonomski status. Prosječni godišnji prihodi su usko povezani sa stupnjem obrazovanja imigranata što je prikazano u sljedećoj tablici. Kako stupanj obrazovanja raste, raste i ekonomski status, ali uz znatne razlike u zarađivanju između pojedinih skupina.

Tab. 1. Povezanost prosječnih godišnjih dohodaka (u dolarima) i stupnja
obrazovanja kod imigranata  2003. godine

Izvor: U.S. Census Bureau

Imigrantskim obiteljima najčešće treba 10 do 20 godina za prilagođavanje na novu zemlju, njenu ekonomiju, zarađivanje viših dohodaka te na vlasništvo kuće. Ranijim istraživanjima dokazano je da su muški imigranti koji ne dolaze iz izbjegličkih zemalja (uglavnom Afrike i Azije), nakon 10 do 20 godina, zarađivali isto kao i muškarci sličnih godina i obrazovanja rođenih u SAD-u  (Allen, 2006). Meksikanke nižeg stupnja obrazovanja imaju prihode koji su za oko 10% niže od žena bijele rase sličnog obrazovanja. Meksikanci koji su završili fakultet zarađuju 11% manje od muškaraca bijele rase istog stupnja obrazovanja (Allen, 2006).

Kod imigranata koji u SAD dolaze s fakultetskim obrazovanjem često dolazi do naglog pada njihovog položaja i prihoda nakon dolaska. To se najčešće događa jer njihove diplome nisu prepoznate u SAD-u ili je znanje engleskog jezika nedovoljno. Počinju raditi poslove koji su manje plaćeni i manje umno zahtjevni nego što su očekivali. Mnogi uzimaju dodatne sate engleskog ili polažu stručne ispite. Ako svoje kvalitete i sposobnosti dokažu, zajamčeno je povećanje prihoda. Ekonomski napredak je čest i za slabije obrazovane ljude. Tijekom vremena se smanjuje i udio siromašnih. Postotak siromaštva kod imigranata Latinske Amerike koji u SAD dolaze 1970-ih pada sa 27% na 22% 1980. i konačno na 17% 2000. godine  (U.S. Census Bureau, www.census.gov).

Poduzetničke ambicije imigranata i niše u zapošljavanju

Imigranti sa slabijim znanjem engleskog jezika i oni koji su zabrinuti da će se suočiti s diskriminacijom na tržištu rada pokazuju interes za pokretanje vlastitog posla. Ti poslovi se uglavnom odnose na trgovine prehranom, praonice ili slično. Većina zaposlenika na takvim radnim mjestima su sami članovi obitelji (Allen, 2006).


Sl.1. Trgovina prehrambenih proizvoda čiji su vlasnici u velikom postotku pakistanske
obitelji

Kada imigranti traže način da se ekonomski prilagode novoj zemlji, ustvari traže bolje poslove nego što su prije radili ili traže poslovne mogućnosti u određenom sektoru gospodarstva. Pronalazak takvih poslovnih mogućnosti je bio način povezivanja različitih etničkih grupa koji često vodi određenoj specijalizaciji poslova. Takva specijalizacija se često zove niša i može se mjeriti postotkom zaposlenih imigranata u određenom zanimanju u odnosu na ukupan broj ljudi zaposlenih u tom zanimanju (Allen, 2006).

Neobično jaka specijalizacija poslova dogodila se 1990. godine u Los Angelesu. Primjer za to su Kambodžani koji su u industriji tjestenine činili 30 puta veći udio zaposlenih, zatim Filipinci zaposleni u mikrobiološkim laboratorijima kao tehničari, Kineskinje koje rade kao farmaceutkinje i programerke te dadilje i kućne pomoćnice iz Salvadora (Allen, 2006). Niše su potpuno novi oblik prilagođavanja američkoj ekonomiji.


Sl. 2. Praonica rublja u Kaliforniji u vlasništvu meksičke obitelji


Oko 1/4 svih inženjera i kompjutorskih stručnjaka zaposlenih u Silicijskoj dolini (Kalifornija), središtu američke kompjutorske industrije, dolazi iz neke strane zemlje. Radi se većinom o stručnjacima iz Azije. U najnovije vrijeme sve češće surađuju i s kolegama iz zemalja koje su napustili prije više desetljeća. Sve to rezultira novim poslovnim projektima (Voice of America, www.voa.gov). Osim toga, Azijati su najčešće menadžeri, upravitelji i razni stručnjaci.

Crnci su 2002. godine imali najvišu stopu nezaposlenosti, čak 11%. Najčešće su zaposleni u proizvodnim i administrativnim djelatnostima te prodaji. Hispanoamerikanci imaju nešto nižu stopu nezaposlenosti u odnosu na crnce (8,1%) i uglavnom rade u uslužnim djelatnostima

Imigracija – pozitivan ili negativan proces?

Zbog toga što je u novoj sredini početak težak, dobar dio useljenika je slabijeg imovinskog stanja u usporedbi s prosječnim Amerikancem. Američko društvo ima dva stava o useljenicima: imigracija je korisna i imigracija je štetna. Direktor Centra za proučavanje imigracija zalaže se za ograničavanje useljavanja. Smatra da masovan dolazak useljenika koji rade slabo plaćene poslove ugrožava egzistenciju američkih radnika. U modernoj ekonomiji je sve manje mjesta za nekvalificirane ili srednje kvalificirane radnike, pa se američki radnici za ta mjesta moraju natjecati s useljenicima. Imigrantima je bolje, ali je pitanje kako to podnosi domaće stanovništvo? Kako podnose natjecanje za poslove s useljenicima?

Mnoge udruge koje pomažu useljenicima demantiraju takve tvrdnje i smatraju da stanje ipak nije toliko dramatično. Useljenici dolaze sa željom i planovima za bolji život što nikako nije loše za američku ekonomiju. Američka povijest je pokazala da se radi o uspješnom projektu kako za ekonomiju tako i za društvo (Voice of America, www.voa.gov).

S rastućim nejednakostima u raspodjeli prihoda, Meksikanci rođeni u SAD-u bi mogli i dalje ostati pripadnici radničke klase. Postoje mogućnosti formiranja socijalne klase koja bi bila vrlo slična klasi siromašnih crnaca rođenih u SAD-u. Procjene za budućnost ipak najavljuju optimističniju situaciju i priča o prilagođavanju imigranata na ekonomiju i život u SAD-u čini se pozitivna.

Suvremeno geografsko poimanje okoliša

Zadatak i cilj geografije u skladu s njezinim razvojem kao znanosti i zahtjevima prakse često se mijenjao tijekom vremena, no geografski okoliš oduvijek je predstavljao jednu od temeljnih tema njezina istraživanja. Danas je pitanje očuvanja okoliša jedan od ključnih izazaova čovječanstva.

O jednostranim pristupima poimanja okoliša

Jednostrana poimanja okoliša imala su tijekom vremena ne samo načelne, već i vrlo važne gospodarske i političke posljedice. Razumljivo da su se negativno odrazila i u svakodnevnoj praksi. Dugo vremena bila su prisutna, a još uvijek egzistiraju shvaćanja i gledišta da je prirodni okoliš odlučujući čimbenik u oblikovanju gospodarskoga i kulturnog razvoja društva. To determinističko gledište temeljeno na jednostranom uzročno-posljedičnom načelu u potpunosti odbacuje ulogu društveno-gospodarskih i kulturnih tradicionalnih čimbeničkih sustava  te ne uzima u obzir činjenicu međuovisnosti utjecaja.

Reflektira se to, što je od posebne važnosti, na neki način i u okviru našeg Zakona o zaštiti okoliša iz 1994. godine, u kojem se okoliš definira kao prirodno okruženje – zrak, voda, tlo, klima, biljni i životinjski svijet, te kulturna baština kao dio okruženja koji je stvorio čovjek. Dodati treba i određene nejasnoće i nedorečenosti u tumačenju pojma okoliša i kod geografa. Izraženo je to prvenstveno u korištenju pojmova okolina i okolica. Prvospomenuti se koristi u smislu društvenog okruženja (čovjek i rezultati njegova djelovanja), a okolica onog prirodnog (odnos biotičkih jedinki i abiotičkih elemenata prostora). Okoliš bi prema tome trebao predstavljati pojam za kompleksno čovjekovo okruženje, prirodno i društveno. Prihvatljivo, ali samo djelomično, jer nije jasno istaknuta nepobitna i nezaobilazna činjenica međuovisnosti utjecaja navedenih sustava i čimbenika u oblikovanju i razvoju okoliša. Zahvaljujući upravo tome ne iznenađuje činjenica da se u nas najčešće, može se čak reći da je i uobičajeno, pod pojmom okoliša podrazumijeva gotovo isključivo odnos čovjeka i njegova prirodnog okruženja. Slijedi zaključak da je de facto u osnovi riječ o biološkom tumačenju, pa prema tome “okoliš” predstavlja prirodnu kategoriju.

Nedovoljno jasna je i najnovija definicija okoliša objavljena u okviru geografskoga rječnika (Cvitanović, 2002) “složen prirodno i društveni pojam za područje Zemlje (?, primjedba Andrija Bognar) koje su oblikovali i sadržajno ispunili prirodni i društveni procesi” (čime?, primjedba Andrija Bognar); okoliš čine “prirodno okruženje, zrak, tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja, koje je stvorio čovjek”.

Nasuprotno gledište jest prenaglašavanje društvenih čimbenika, točnije njihove isključive važnosti u razvoju, a i u oblikovanju životnog standarda. Jedan od krajnje determinističkih izraza takvog shvaćanja jest posibilistički pristup u tumačenju pojma okoliša, koji u cijelosti odbacuje značenje i utjecaj prirodnih čimbenika okoliša na gospodarski i kulturni razvoj. Temeljno stajalište mu je da geografski okoliš, posebno ako se govori o naseobenim i proizvodnim lokacijama te geografskom položaju, pruža samo mogućnosti izbora, o kojima isključivo odlučuje čovjek. Ne obraća pri tome pozornost na utjecaj prirodnog okoliša i njegovu jasnu uzročnu povezanost s proizvodno-gospodarskim i kulturnim čimbenicima itd. Temeljna greška posibilističkog pristupa je u tome da načelno, posebno s gospodarsko-praktičkog gledišta, ne priznaje (ili pak nije prepoznao) onu, tako važnu, okolnost da su prostorni potencijali nejednolikog rasporeda na Zemlji, odnosno između pojedinih regija. Jednostavno rečeno posibilistički pristup s gospodarskog aspekta ne računa stvarnosti primjereno s prednostima koje proizlaze iz različitosti ekoloških potencijala proizvodno-prostornih i lokacijskih danosti. Čest je primjer da su mnogi gospodarsko-razvojni planovi na žalost temeljeni upravo na takvom jednostranom pristupu.

Palagruža
Sl.1. Palagruža, primjer prirodnog okoliša s vrlo malim utjecajem čovjeka

Pojam cjelovitoga geografskog okoliša

Čovjek nije, međutim, biološka već i proizvodno-potrošačka i društvena jedinka. Geografskom okolišu društva stoga neodvojivo pripada i tzv. “društveni odnos” koji se nije razvio u okviru prirodnog okoliša već i u uvjetima određenih proizvodno-gospodarskih, socijalnih, kulturnih i specifičnih demografskih, političkih i običajnih okolnosti u danim političkogeografskim okvirima, uključujući tu i baštinu te odnose sa susjedima. Tako shvaćen geografski okoliš, prema tome, sadrži prirodni i preoblikovani prostor, uključujući tu stanovništvo zajedno s mrežom njegovih proizvodnih, gospodarskih, naseobenih i kulturnih ustanova i sredstava, čemu osim toga treba dodati kao specijalne djelatnosti obranu, sigurnost, upravu i usluge. Iako je stanovništvo, zatim gospodarska i administrativno-prostorna struktura nastala u okviru prirodnoga prostora, njihov razvoj međutim nije rezultat utjecaja prirodnih procesa, stoga je metodologija njihova istraživanja različita s gledišta prakse i znanosti.

Tab. 1. Raščlamba geografskog okoliša i njegovo integralno istraživanje (tablica je zbog veličine dana u prilogu Suvremeno geog. poimanje okolisa – prilozi)

Čimbenici okoliša i njihova analiza

Čimbenici okoliša prema njihovoj funkciji i dinamici izmjena uvjetovanih i usmjerenih temeljnim čimbenicima (prirodnim i društveno-gospodarskim) mogu se svrstati u četiri podsustava:

– prirodni okoliš (geosfera, ekosfera)
– preoblikovani okoliš (izgrađeni, “umjetni” okoliš – tehnosfera)
– demografsko-ekonomski okoliš (proizvođačka sfera)
– političko-kulturni okoliš (potrošačka sfera).

Većinu podsustava i pojedinih čimbenika okoliša znanost i praksa dugo su parcijalno istraživale, no njihove međusobne veze i otkrivanje njihove međuovisnosti djelovanja danas su od odlučujućeg značaja. Zbog eksponencijalnog porasta broja stanovništva na Zemlji i intenzivnog porasta njegovih proizvođačkih i potrošačkih aktivnosti sve je slojevitije korištenje a isto tako preoblikovanje kako prirodnog tako i preoblikovanog okoliša. Slijedom toga došlo je do sve jače divergencije međuovisnosti utjecaja podsustava i čimbenika okoliša.

Uključivanjem naprednijih tehnologija u proizvodnju sve je jače izražena diferencijacija podjele rada između pojedinih gospodarskih regija, a pojačano je strujanje tvari i energije. Jačanje proizvođačkih potencijala ne rezultira samo gospodarskim prednostima već uzrokuje i pojavu određenih kriznih situacija u okolišu.

Nesumnjivo je da je temeljni zadatak gospodarske politike racionalno korištenje okoliša, točnije ostvarenje funkcionalnog uređenja prostora. To naravno podrazumijeva rješavanje niza parcijalnih zadataka (prostorna organizacija života, gospodarenje vodama, urbanistička rješenja, odgovarajuće gospodarenje i smještaj industrijskog i ostalog otpada raznog porijekla, zaštita okoliša, rješenje pitanja odvodnje onečišćenih voda itd.), čije se rješenje temelji na prepoznavanju uzročno-posljedičnih veza. Na žalost, sve do danas ne posjedujemo takav postupak kojim bi brojne i vrlo različite čimbenike okoliša analizirali na temelju jednog jedinstvenog pristupa i odgovarajućih metoda i izvršili kompleksan premjer mogućnosti (potencijala) pojedinih regija i njihovo racionalno korištenje u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu. Upravo stoga jedan je od temeljnih zadataka znanosti i prakse da izradi i provede analizu potencijala okoliša pojedinih regija temeljenu na kvalitativnom vrednovanju sustava dominantnih čimbenika te izraditi odgovarajući model analize cjelokupnog sustava okoliša svakoga pojedinog prostora.



Sl. 2. New York (prije 9. rujna 2001.), grad kao primjer preoblikovanog okoliša (tehnosfere)

Cjeloviti geografski okoliš sadržajno je slojevitiji, kompleksniji nego onaj prirodni. Dodati treba da je njegov potencijal složeniji i raznovrsniji pa društvu omogućuje povoljne egzistencijalne mogućnosti.

U ocjeni potencijala okoliša s antropocentričnog stanovišta iskorištavanje prirodnih danosti treba uvijek zajednički vrednovati s njegovim kulturnim, društveno-gospodarski i tehničkim mogućnostima. Samo vrednovanjem prostorne strukture neke regije, danosti okoliša i njegovih resursa i čimbenika (prednosti i nedostataka – slabosti) može se doći do premjera njezinih optimalnih mogućnosti i kapaciteta, dakle, točnije rečeno, do premjera potencijala regije. Rješenje nije lako pa zahtijeva kompleksni geografski pristup.

Potencijal prirodnog okoliša (ekološki potencijal) neke regije u širem smislu predstavlja zajednički utjecaj svih proizvodnih snaga područja (vidi tab. 2, P = A1 + E1 + A2 + E2), dok je njegov društveno-gospodarski potencijal rezultat zajedničkih stvaralačkih i potrošačkih aktivnosti čovjeka (tab. 2, P1 = A3 + E3 + A4 + E4).

Tab. 2. Shema geografskog okoliša, njegovih podsustava i parcijalnih danosti te čimbenika (tablica je zbog veličine dana u prilogu Suvremeno geog. poimanje okolisa – prilozi)

Integralni potencijal okoliša izraz je kompleksa mogućnosti koje pružaju čimbenici svih navedenih podsustava (tab. 1). Prema tome, potencijal okoliša nekog područja dan je prirodnim čimbenicima (prirodni i ekološki potencijali) te vrijednošću cjelokupnih proizvodnih i neproizvodnih aktivnosti čovjeka (čimbenicima društveno-gospodarskih, političkih i kulturnih potencijala). Integralni geografski potencijal neke regije ili pak države mijenja se pri tome prostorno i vremenski u zavisnosti o životnom standardu i nivou tehnološkog i znanstvenog napretka. Njegovo utvrđivanje moguće je ostvariti isključivo jednom antropogeno-gospodarstveno utemeljenom geografskom analizom. Trenutačno, poznajući nivo znanstvenih mogućnosti i opremljenosti (razina razvoja znanosti, metoda, sredstava i podatci), to nije moguće na zadovoljavajući način riješiti. Znači to istodobno da nismo u mogućnosti niti točnije izračunati prosječne sumarne vrijednosti potencijala okoliša za pojedine gospodarske grane. Da bi se to provelo, potrebno je provesti sveobuhvatne interdisciplinarne aktivnosti. Pretpostavka takvom rješenju su dakako dugotrajna i kompleksna planska istraživanja.

U okviru tab. 1 i 2 iznesene su teoretske pretpostavke načina vrednovanja cjelokupnoga geografskog okoliša. Naime, one sadrže naša viđenja razvoja čimbenika geografskog okoliša (danosti i energije) i analizu te tumačenje njihovih međusobnih veza kao i evoluciju prostorne strukture oblikovane međuovisnošću djelovanja svih navedenih čimbenika.

Razumljivo je da složenost prije navedenog zadatka ne znači da treba odustati od pokušaja da se traže odgovarajuća rješenja bez obzira na prije spomenuta dugotrajna i složena istraživanja, a da bi se pronašli prihvatljivi odgovori. Kako nam istraživanja prirodnog okoliša u skladu s našom dosadašnjom orijentacijom u radu stoje najbliže, najveća pažnja poklonjena je vrednovanju prirodnih i preoblikovanih okoliša.

U razradi metodike vrednovanja u razmatranje je ušlo sedam grupa ekoloških faktora prirodnog okoliša:

– reljefni
– geološki
– klimatski
– kopnene i podzemne vode
– tla
– potencijalni vegetacijski pokrov
– krajolik.

Vrednovanje je pritom provedeno s aspekta turističkoga i šumarskoga gospodarstva, zaštite okoliša i korištenja tla u poljodjelskim aktivnostima.

Suverenitet na prodaju? Hvatanje u koštac s marginalnošću u južnom Pacifiku – primjer otoka Niuea

.

MARGINALNOST JUŽNOPACIFIČKIH OTOKA

Dvije su osnovne dimenzije marginalnosti važne za južnopacifičke otoke: mjerilo i lokacija. Mjerilo određuje marginalnost kroz uvjete u kojima mali otoci nemaju dovoljno veliku populaciju, površinu ili dovoljno prirodnih resursa da se mogu natjecati na globalnom tržištu s državama koje posjeduju sve to u (znatno) većim količinama. U južnopacifičkoj regiji se nalazi 12 država i 10 zavisnih teritorija u kojima živi 9.4 milijuna stanovnika. Međutim, čak 6.2 milijuna ili 2/3 stanovnika živi u Papui Novoj Gvineji dok nijedna druga država/teritorij nema više od milijun stanovnika, a čak 10 njih ima ispod 100 000 stanovnika. Slično je i s otočnom površinom koja iznosi 552 km2 pri čemu čak 462 km2 ili 83 % otpada na Papuu Novu Gvineju, a većina ostalih država/teritorija ima površinu manju od 1000 km2. Tako mala kopnena površina gotovo je redovito popraćena oskudnim mineralnim sirovinama i nedostatkom plodnog tla.

S druge strane, lokacija može za južnopacifičke otoke predstavljati važno ograničenje budući da se nalaze daleko od tržišta pa su cijene uvoza i izvoza svih proizvoda znatno veće nego drugim državama što ponovno smanjuje konkurentnost južnopacifičkih državica na globalnom tržištu. Iako se južnopacifički otoci praktički nalaze u središtu ekonomski aktivne azijsko-pacifičke regije, poprilično su udaljeni od središta ekonomske aktivnosti u Aziji i Amerikama, brodske linije ih obično zaobilaze, a zračne rute prelijetaju.

U novije vrijeme sve više se pažnja okreće učincima klimatskih promjena na pacifičke otoke. Zbog velikog broja relativno niskih otoka postoji opasnost da će uslijed podizanja moske razine mnogi od njih, pa čak i čitave države (Kiribati, Tuvalu i sl.), biti poplavljeni. Povećana klimatska varijabilnost značajno će promijeniti – vrlo vjerojatno pogoršati – uvjete života na otocima. Takva ranjivost južnopacifičkih otoka u kombinaciji s njihovom marginalnošću može trajno ugroziti opstojnost malih otočnih država i ako one ne budu sposobne generirati radna mjesta, mnogi će se njihovi stanovnici okrenuti iseljavanju u potrazi za poslom, obrazovanjem i boljim uvjetima života. U mnogim je južnopacifičkim državama i teritorijima taj proces već počeo.

Tri su temeljna procesa koja su dovela do marginalizacije južnopacifičkih otoka. Učinci klimatskih promjena u vidu sve učestalijih ekstremnih vremenskih uvjeta (intenzivne oluje, tropskih cikloni, suša) pogoršavaju uvjete života na otocima, pogotovo manjima. To zajedno s općim promjenama u načinu života dovodi do preseljavanja stanovnika s manjih otoka u veće regionalne centre i glavne gradove uzrokujući depopulaciju manjih otoka i ubrzanu urbanizaciju tih centara. Treći je proces globalna geopolitika – dok je u hladnoratovskom razdoblju ova regija prosperirala pod patronatom supersila (kroz izdašnu pomoć i ekonomske subvencije), u posthladnoratovskom razdoblju uslijed neoliberalne ekonomije i slobodne trgovine uglavnom je prestao trgovinski protekcionizam, a lokalne industrije su postale ovisnije o vanjskoj pomoći i migracijama radne snage.

SUVERENITET I MARGINALNOST

Suverenitet se pokazao važnim sredstvom u borbi protiv marginalnosti. Države i teritoriji u južnopacifičkoj regiji imaju čitav spektar političke suverenosti – od potpune neovisnosti (npr. Fidži, Solomonovi Otoci) preko stupnjeva unutarnje samouprave (npr. Američka Samoa, Nova Kaledonija) i poluovisnosti (npr. Niue, Cookovi otoci) do potpune integriranosti u drugu državu (npr. Rapa Nui). Potpuna neovisnost nosi određenu političku prednost (glas u Skupštini UN-a, samoodređivanje), međutim suverenošću se kroz upravu nad resursima ili segmentom politike (npr. vanjskom politikom) može trgovati u zamjenu za materijalnu i političku pomoć ili pristup tržištu.

STUDIJA SLUČAJA: NIUE

Niue je južnopacifički teritorij kojeg čini koraljni otok veličine 259 km2 na kojem živi oko 1300 stanovnika. Zbog koraljnog postanka tlo je slabe plodnosti, mineralnih resursa praktički nema, a šumski resursi ne omogućuju dugoročno održivu ekonomsku eksploataciju. Unatoč velikoj morskoj ekonomskoj zoni država nije uspjela razviti izvoznički orijentirano ribarstvo kao ni izvoznički orijentiranu poljoprivredu koja je i dalje zadovoljava tek potrebe stanovništva. Stjenovita obala otežava razvoj turizma koji je u globalnim razmjerima orijentiran na atratkivne pješčane plaže i duboke luke za velike brodove. Najbliži susjed Niueu je Tonga udaljena više od 400 km preko koje se ostvaruje redovna prometna veza s Novim Zelandom. Pored svega, Niueu prijete potencijalno devastirajući prirodni hazardi koji su u prošlosti već razarali infrastrukturu i poljoprivrednu proizvodnju te pojačavali depopulaciju. Uzimajući sve to u obzir, Niue se očito može opisati kao marginaliziran teritorij u pogledu svog okoliša, resursa, ekonomije i udaljene lokacije.

Niue
Sl. 2. Otok Niue

Turizam se ipak čini jedinom realnom opcijom za ekonomski razvoj što pokazuje i rastući broj posjetitelja proteklih godina. Iako nema plaže, otok nudi turistima promatranje kitova, ribolov, bicikliranje i posjećivanje koraljnih špilja. Na taj način marginalnost Niuea izražena kroz negativne atribute poput izoliranosti, male površine i robusnog okoliša pretvorena je u prednost.

Ekonomija i uprava Niuea primarno se financiraju od vanjske pomoći (sl. 3) koja je iskorištena i za izgradnju ukupne turističke infrastrukture otoka. Razlog za izdašnu vanjsku razvojnu pomoć potječe od statusa suvereniteta Niuea. Naime, kad je otok 1974. dobio neovisnost od Novog Zelanda, njegovi stanovnici su na referendumu odabrali biti samoupravna država u slobodnoj zajednici (engl. free association) s Novim Zelandom koji je preuzeo odgovornost za obranu i vanjske poslove. Niueanci su time dobili novozelandsko državljanstvo te se stanovništvo kontinuirano preseljava u Novi Zeland u potrazi za poslom ili obrazovanjem pa 90 % ljudi koji se izjašnjavaju kao Niueanci danas živi u toj državi. Međutim potpuna depopulacija otoka malo je vjerojatna s obzirom na posvećenost lokalne samouprave održavanju zajednice, a s druge strane velik dio stanovništva koji trajno preselio u Novi Zeland ostao je u kontaktu s rodbinom na otoku kojoj šalju novčane pošiljke pomažući opstojnost lokalne zajednice. Mnogi se emigranti i vrate kako bi mirovinu proživjeli na rodnom otoku. Kad se razmotre drugi oblici suverenosti koje je Niue mogao prihvatiti, postaje jasno koliko je efikasno iskorišten prihvaćeni oblik suverenosti za rješavanje problema marginalnosti. Štoviše, marginalnost Nieua je vjerojatno jedan od najvažnijih razloga što prima prilično veliku vanjsku pomoć.

Službena razvojna pomoć Niueu od 1975. do 2009. godine u USD (prema tečaju iz 2009.)
Sl. 3. Službena razvojna pomoć Niueu od 1975. do 2009. godine u USD (prema tečaju iz 2009.)

.

ZAKLJUČAK

Niue je primjer prostora u kojem se istodobno i isprepleteno odvijaju procesi marginalizacije i razvoja. Pri tom se obilježja i procesi marginalnosti koji se u regiji općenito poimaju negativno u Niueu preobražuju u prednosti za razvoj turizma i čitavog otoka. Sve to postignuto je kroz pažljivo upravljanje neovisnošću i suverenitetom koje je omogućilo veliku vanjsku pomoć, a istodobno nije ugrozilo otočki identitet.