Robert Anthony De Niro- američki glumac i producent, koji je glumio u više od 100 filmova

Robert Anthony De Niro ( / d ə n ɪr oʊ / ; rođen 17. kolovoz 1943) je američki glumac i producent, koji je glumio u više od 100 filmova. Svoj prvi veliki filmske uloge bile su u sportskoj drami Bang bubnju Polako (1973) i Martin Scorsese je kriminal film Mean Streets (1973). On je ulogu mladog Vita Corleonea u Kum II (1974), za koji je osvojio Oscara za najbolju sporednu ulogu .

De Niro je dugogodišnja suradnja s Scorsese kasnije donijela mu je Oscara za najboljeg glumca za portret Jake LaMotta u 1980 filmu Razjareni bik . On je također zaradio nominacije za psihološke trilere Taksist (1976.) i Cape Fear (1991), oba u režiji Scorsesea. De Niro primio dodatne Oscara nominiran za Michael Cimino je Vijetnamskog rata drame Lovac na jelene (1978), Penny Marshall je drama buđenja (1990), a David O. Russell 's romantična komedija-drama U dobru i u zlu (2012). Njegov portret gangster Jimmy Conway u Scorsese je kriminal filmu Goodfellas (1990) i crnoj komediji filmu Kralj komedije mu (1983) zaradio BAFTA nominacije. [1]

De Niro je zaradio četiri nominacije za nagradu Zlatni globus za najboljeg glumca - Prijedlog Picture mjuziklu ili komediji , za svoj ​​rad u glazbenoj drami New York, New York (1977), nasuprot Liza Minnelli je akcijska komedija Midnight Run (1988), gangsterske komedije Analyze This (1999), a komedija Meet the Parents (2000). Ostali značajni nastupi uključuju uloge u Bilo jednom u Americi (1984.), Brazilu (1985.), The Untouchables (1987.), Backdraft (1991), Mary Shelley Frankenstein (1994), Heat (1995), Casino (1995), Jackie Brown (1997) i Machete (2010). On je također istovremeno režirao i glumio u filmovima kao što su kriminalistička drama A Bronx Tale (1993) i špijunskog filma The Good Shepherd (2006). De Niro je također dobio nagradu AFI za životno djelo 2003. godine i Zlatni globus Cecil B. DeMille nagrada u 2010. godini.

Rani život [ uredi ]

Robert Anthony De Niro [2] je rođen u Greenwich Village području Manhattan , New York, [3] , sina Virginia Admiral , slikara i pjesnika, i Robert De Niro, Sr. , jednog apstraktnog ekspresionističkog slikara i kipara. [ 4] njegov otac je bio pola talijanske i pol irskog podrijetla, dok mu je majka bila pola njemačkog podrijetla, a njezini drugih korijena, što nizozemski , engleski, francuski i irski. [5] [6] [7] Njegovi talijanski pradjedovi Giovanni De Niro i Angelina Mercurio, emigrirao iz Ferrazzano , Molise. Njegova baka po ocu, Helen O'Reilly, bila je unuka irskih imigranata. [8]

De Niro roditelji, koji su se upoznali na slikanje klase Hans Hofmann u Provincetown, Massachusetts , rastali kad je bio star tri godine nakon što je njegov otac izjavio da je homoseksualac. [9] On je prikupljena od strane njegove majke u Greenwich Villageu i Little Italija područja Manhattana. Njegov otac je živio u neposrednoj blizini i De Niro je proveo puno vremena s njim dok je odrastao. [10] Njegova majka je podignuta Presbyterian , ali je postao ateist kao odrasla osoba, dok je njegov otac bio je posustala katolkinja , jer u dobi od 12. [9 ] [11] protiv njegovih roditelja željama, njegovi djed i baka su ga tajno kršten u katoličkoj crkvi, dok je boravio s njima za vrijeme svojih roditelja razvoda. [9] [11]

De Niro prisustvovali PS 41 , javnu osnovnu školu na Manhattanu, putem šestog razreda. On tada ode na Elisabeth Irwin High School , privatnog gornjoj školi Little Red School , za sedmog i osmog razreda. [12] On je bio prihvaćen u Visokoj školi za glazbu i umjetnost za deveti razred, ali samo pristupilo kratko vrijeme prije prelaska u javnom srednje škole. [13]

De Niro počeo srednju školu na privatnoj McBurney školi [14] , a kasnije pohađao privatnu Rhodes Pripremni škola , [15] iako on nikada nije diplomirao bilo. [16] Nazvan "Bobby Milk" za bljedilo, De Niro se družili s grupa uličnih djecu kao mladić u Little Italy, od kojih su neki ostali mu doživotno prijateljstvo. [17] smjer njegova budućnost već nagovijestio njegov kazališni debi u dobi od 10, kada je igrao strašljivi lav u proizvodnji školskog od Čarobnjaka iz Oza . [3] [18] uz pronalaženju olakšanje od sramežljivosti do izvođenja, on je također fiksira kinu, a on je ispao iz srednje škole u dobi od 16 do potjeru glume. [17] studirao je glumu na Stella Adler konzervatoriju , kao i Lee Strasberg je Actors Studio . [16]

Karijera [ uredi ]

Gluma i filmaše [ uredi ]

De Niro prvi film uloga je došao u dobi od 20, kada je objavljena u Brian De Palma je 1963. godine filmom u svatove , ali film nije bio objavljen sve do 1969. On je tada pojavila u Roger Corman 's filmskom Bloody Mama (1970) , On je dobio popularni pozornost svojoj ulozi umire Major League Baseball igrač u Bang Drum Polako (1973), a započeo je suradnju sa Martina Scorsesea , kada je igrao mali-vrijeme kriminalac Johnny Boy u Mean Streets (1973). [3]

De Niro je imao ključnu ulogu u Francis Ford Coppola filmu The Godfather Part II (1974), igranje mladog Vita Corleonea . Coppola sjetio svoje prethodne audicije za uloge Sonny Corleone , Michael Corleone , Carlo Rizzi , a Paulie Gatto u Kumu . Njegova izvedba mu je donijela prvu Oscara za najbolju sporednu ulogu , iako Coppola preuzeo je nagradu kao De Niro nije bio prisutan na ceremoniji. De Niro postao prvi glumac koji je osvojio je Oskara govori uglavnom stranog jezika. U tom slučaju, više Sicilijanac dijalekti, [3] , iako je isporučio nekoliko redaka na engleskom jeziku. On i Marlon Brando , koji je igrao starijeg Vita Corleonea u prvom filmu, jedini su glumci koji su osvojili Oscara za portret isti izmišljeni lik. Njih dvojica okupili su zaslonskoj jedini put u The Score (2001). [ Citat potreban ]

Nakon rada s Scorsese u Mean Streets, De Niro je otišao na to imati uspješan radni odnos s njim u filmovima kao što su Taksist (1976.), New York (1977), Razjareni bik (1980), Kralj komedije (1983) , Goodfellas (1990), Cape Fear (1991), i Casino (1995). Također su djelovali zajedno u Guilty by Suspicion (1991) i pod uvjetom da njihove glasove za animirane značajke Shark Tale (2004). Taksist je osobito važno da De Niro karijeru. Njegov kultni nastup kao Travis Bickle ga katapultirao na zvijezde i zauvijek povezani njegovo ime Bickle je poznati " Govoriš meni? " monolog, koji je De Niro uglavnom improvizacija. [19] Uloga Bickle mu je donijela prvu nominaciju za Oscara za najboljeg glumca. Njegov portret Jake LaMotta u Raging Bull je slavljen, kao i interpretaciji Max Cady u Cape Fear. [ Citat potreban ]

Godine 1976, De Niro se pojavio 1900. godine , Bernardo Bertolucci je biografski istraživanje života u Italiji prije Drugog svjetskog rata , vidio kroz oči dvije talijanske prijatelja iz djetinjstva, na suprotnim stranama hijerarhiji društva. Također je glumio u The Last Tycoon (1976.), u režiji Elije Kazana . Kazan podsjeća da je De Niro "će učiniti gotovo sve kako bi uspjeli", istaknuvši da je prerezao težinu od 170 do 128 funti za ulogu u ovom filmu. Kazan dodaje da De Niro "jedna je od određenog broja glumaca sam usmjerenih koji naporno rade na njihovu trgovinu, a jedini koji je tražio da vježbati nedjeljom. Većina ostalih igraju tenis. Bobby i ja bi ići preko scene na strijeljanje Bobby je više pedantan ... on je vrlo maštovit on je vrlo precizno on shvati sve van i unutar i izvan on ima dobar osjećaj on je..... glumac : sve što je on izračunava na dobar način,. ali on računa ". [20] : 766 Kazan razvija i koristi one osobine ličnosti za njegov lik u filmu. [20] : 766 i premda je film učinio loše na blagajni, recenzenti hvalili De Niro glumi. Filmski kritičar Marie Brenner je napisao da je "za De Niro, to je uloga koja nadilazi čak i njegove briljantne i hrabar prikazivanja Vito Corleone u Kum II ... njegov nastup zaslužuje da se u usporedbi s vrlo najboljih". [21]

De Niro u Cannesu 2011. godine

De Niro je odigrao Michael Vronsky u hvaljenoj Vijetnamskog rata filma Lovac na jelene (1978), za koji je bio nominiran za najboljeg glumca u glavnoj ulozi. U strahu je postao typecast u mafijaškim ulogama, počeo se širi u povremenim comedic uloga u sredinom 1980-ih, te je imao puno uspjeha kao i tamo, s takvim filmovima kao Brazil (1985), Midnight Run (1988), Analyze This (1999) , Meet the Parents (2000), te Meet the Fockers (2004). Ostali filmovi True Confessions (1981), pada u ljubavi (1984), Bilo jednom u Americi (1984), Misija (1986), Angel Heart (1987), The Untouchables (1987.), Goodfellas (1990), buđenja (1990), topline (1995), Fan , (1996.), Sleepers (1996), Wag Pas (1997), Jackie Brown (1997), Ronin (1998) i besprijekoran (1999).

Godine 1987, De Niro je bio predsjednik žirija na 15. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu . [22] On se pojavio ovaj dječak je život (1993). Oko tog vremena, on je ponudio ulogu Mitch Leary u U Line of Fire (1993). Međutim, zbog rasporeda sukoba s svoj ​​redateljski debi A Bronx Tale (1993), on je odustao od uloge do John Malkovich , koji je kasnije primio Oscara nominirana za to. In A Bronx Tale, što De Niro dogovorenom usmjeriti nakon što je vidio scenarist je jedan čovjek off-Broadway igrati, on je igrao vozač autobusa koji se bori da zadrži svog sina dalje od lokalnog mafijaša. Na 20. Moskvi međunarodnom filmskom festivalu 1997. godine, bio je nagrađen častan nagradu za doprinos kinematografiji. [23]

De Niro će referenca u liniji vatre, uz Dirty Harry (1971) i Magnum Force (1973), više od Eastwood filmova dva, u Pravedno ubojstvo (2008). On je također pojavio u kriminal drama Cop Land (1997). On je glumio u policijska akcija-triler Heat (1995), zajedno s kolegama glumac i dugogodišnji prijatelj, Al Pacino . Dvojac privukao mnogo pažnje od navijača, kao i općenito su uspoređeni u cijeloj svojoj karijeri. Iako Pacino i De Niro i glumio u The Godfather Part II (1974), oni dijele nema vremena zaslona. Oni su ponovno pojavili zajedno u Pravedno ubojstvo (2008). [24]

De Niro s Mattom Damonom u Berlinu u veljači 2007. za premijeru Dobrog Pastira

De Niro je odigrao Master Chief Billy nedjelje u biografski film Men of Honor (2000), temelji se na životu Carl Brashear , prvi Afroamerikanac postane US Navy Master Diver. On je također bio domaćin 9/11 (2002), dokumentarac o 9/11 napadima , prikazane na CBS i naglaskom na video snimci koju je Jules i Gedeon Naudet koji je pokazao ulogu vatrogasaca nakon napada. On je reprizirao svoju ulogu kao Jack Byrnes u Meet the Fockers (2004), te je sadržanu u Stardust (2007). Svi filmovi su bili uspješni na blagajni, ali je dobio mješoviti recenzije. U promociji Shark Tale, De Niro je rekao da mu je prvo iskustvo s glasovnom glumom bila ugodna. [ Citat potreban ]

De Niro je morao odbiti ulogu u The Departed (2006), zbog obveza u pripremi The Good Shepherd (2006). On je rekao: "Htio sam da se želim ja mogao biti u stanju, ali sam bio priprema pastir dobri toliko da nisam mogao uzeti vremena da sam bio težak to odgonetati način da se to dok sam bio raditi.. pripremi. to jednostavno nije moguće. " [25] u lipnju 2006. godine, objavljeno je da je De Niro donirao svoju filmsku arhivu (uključujući skripte, nošnje, i rekvizite) na Harry Ransom Centru na Sveučilištu Texas u Austinu , 27. travnja 2009. godine, objavljeno je da je De Niro skup na Ransom Centar je otvoren za istraživače i javnost. De Niro režirao i glumio u The Good Shepherd (2006). Film ga je ponovno na zaslonu s Joe Pesci , s kojom je glumio u Razjareni bik, Dobri momci, A Bronx Tale, Bilo jednom u Americi, i Casino.

De Niro je najavio da će se pojaviti u filmskoj verziji iz BBC serije kriminal Edge of Darkness u 2010. Međutim, tek nakon što je stigao za početak snimanja, De Niro je napustio filma zbog kreativnih razlika. [26] On je zamijenio Ray Winstone . [27] [28] On se pojavio kao senator John McLaughlin u akcijskom filmu Machete (2010), i glumio u trileru Stone (2010). Ponovno je reprizirao svoju ulogu kao Jack Byrnes u Little Fockers (2010). On se pojavio u akcijskom filmu Killer Elite (2011), neograničene (2011) i romantičnoj komediji filmu Silvestrovo (2011). [29] [30]

De Niro u 2011. godini

De Niro je glumio u filmu Manuale d'amore 3 (2011). [31] [32] U siječnju 2011. godine, DZS je pokupila De Niro je pilot kriminal, NYC 22 (izvorno naslovljena novaka), ali je otkazan nakon emitiranja samo četiri epizode . [33] u 2011, De Niro je bio predsjednik žirija na 64. filmskom festivalu u Cannesu. [34] u 2012, on je glumio u filmovima u dobru i u zlu , slobodnjaci , crvena svjetla , a Biti Flynn . On je dobio nominaciju za Oscara za najboljeg sporednog glumca za ulogu u filmu U dobru i u zlu. [35]

8. travnja 2015., De Niro je otkrio da će on igrati Enzo Ferrari u filmu koji će biti izdan u 2016. [36]

Ostali radovi [ uredi ]

De Niro Kapitalna ulaganja su uključena ko-osnivača filmu studio Tribeca Productions , The Film Festival Tribeca , restorani Nobu i Tribeca Grill (koja je ko-ima s Broadway producentom Stewart F. Lane ), [37] The Greenwich Hotel (nalazi se u Tribeca), [38] i restoran u sklopu hotela, Locanda Verde (trčanje po glavni kuhar i suvlasnik Andrew Carmellini ). [39] Prema broju časopisa Gourmet srpnja 2010. godine, De Niro je u pregovorima s međunarodno poznat kuhar, Natalia Jibladze, pokrenuti kao-još-neimenovani restoran na Manhattanu pod njegovim Tribeca žiga. Kada je u Maleziji u 2010, on je večerao s premijerom Malezije supruge te je zatražio da otvori malajski restoran u Alor Setar , Kedah. [40]

Djelujući stil i nasljeđe [ uredi ]

Hvaljen zbog svoje predanosti uloge, koja proizlazi iz njegove pozadine u načinu djelovanja , De Niro je dobio 60 lb (27 kg), te naučili kako se okvir za ulogu Jake LaMotta u Razjareni bik , [3] masu zube za Cape Fear , živjeli u Siciliji za kum II , radio kao taksista za nekoliko tjedana za taksist , [41] i naučio svirati saksofon za New York City . Opet je na težini za svoju izvedbu Al Capone u nedodirljivih (1987). [ Citat potreban ]

De Niro je brend metode djelovanja uključuje zapošljavanje god ekstremni taktika on osjeća je potrebno izvući najbolje performanse od onih s kojima se radi. Tijekom snimanja Kralj komedije , režirao je pobio antisemitskih epiteta na co-zvijezda Jerry Lewis kako bi se poboljšala i ovjeriti ljutnju pokazao Lewis 'karaktera. Prema People magazin, tehnika je bila uspješna, a Lewis opozivu ". Zaboravio sam kamere su bile tamo ... ja sam ciljao u Bobbyjeve grlo" [42]

Osobni život [ uredi ]

De Niro nakon što mu je ručno i cipela-grafika stavi u cementu na TCL Chinese kazalištu u veljači 2013. godine

Obitelj [ uredi ]

De Niro oženio svoju prvu ženu, Diahnne Abbott , 1976. Imaju sina, Rafael, bivši glumac koji radi u New Yorku nekretnine. [43] De Niro je usvojila Abbott kćer Drena De Niro iz prethodne veze. Razveli su se 1988. De Niro ima dva sina Arona Kendrick Julian Henry De Niro začet po oplodnje in vitro i dostavljen od strane surogat majka 1995. godine, iz duge veze s bivšim modelom Toukie Smith . [44]

Godine 1997. De Niro oženio svoju drugu ženu, glumica Grace Hightower , na njihov Marbletown kuće. [45] Njihov sin Elliot rođen je 1998. godine, a par je Split u 1999. Razvod nikada nije bio dovršen, a 2004. godine su obnovili svoje zavjete. [ 45] U prosincu 2011., kćer koja se zove Helen Grace je rođena preko surogat. [46] [47] Osim njegovih šestero djece, De Niro ima četiri unuka, jedan od njegove kćeri drena i tri od svog sina Raphaela. [48] [49] [50] [51]

De Niro je najavio 25. ožujka 2016. da je njegov sin, Elliot, ima autizam i da je objasnio svoj ​​interes za njegovim uzrocima i liječenju. [52]

To je bio prijavljen u listopadu 2003. godine da je De Niro je bio s dijagnozom raka prostate . On je podvrgnut operaciji na Memorial Sloan-Kettering Cancer Center u prosincu 2003. [53]

Svojstva [ uredi ]

De Niro, koji je dugo boravio u New Yorku, je ulaganje u Manhattan 's Tribeca četvrti od 1989. On ima rezidenciju na istočnoj i zapadnoj strani Manhattana. On također ima 78-ral (32 ha) imanje u Gardiner, New York , koja djeluje kao primarni stanovanja. [54]

Pravna pitanja [ uredi ]

Tijekom filmskog snimanja u Francuskoj u veljači 1998. godine, De Niro je saslušati kao svjedok o buržoaskim prostitucije prsten. [55] De Niro negirao bilo kakvu umiješanost, [56] poslije podnošenja prigovora. [57] Unatoč govori u vrijeme da on ne bih se vratiti u Francusku, on je kasnije snimio tamo i predsjedao žirija na filmskom festivalu u Cannesu 2011. godine . [58]

U 2006, povjerenje koje posjeduje De Niro je Gardiner nekretnine tužio grad da imaju svoju porez na imovinu procjene smanjene, tvrdeći da je na 6.000.000 $, to ​​je bio prevelik i treba se usporediti samo sa sličnim svojstvima u Ulster County , gdje se nalazi Gardiner. Grad, koji je uspoređujući svoju vrijednost na sličnim posjedima u Dutchess County , preko rijeke Hudson i Connecticut je Litchfield županije , istočno od Dutchess, gdje mnogi drugi bogati New York City stanovnici zadržali imanja na velikim svojstvima, osvojio je u državnom Vrhovnom sud . [59] No, u 2014, povjerenje odvjetnici žalili na odluku, a grad nije bio siguran treba li i dalje braniti odijelo zbog vlastitih financijskih ograničenja (što bi zaradio daleko manje u platne povećanih poreza nego što su imali proveo u pravnim račune). To je napravio mnogo stanovnika, koji su u početku je suosjećao s De Nirom, ljuta, a neki predložio kako bi skupio novac privatno kako bi se grad i dalje odijelo. [54]

Izvješće lokalnim novinama o kontinuiranom sporu je pokupila The New York Times i napravio međunarodne vijesti. "Kad je pročitao o tome na dan izbora , on je otišao banane", zbog negativnog publiciteta, rekao je Gardiner grad vijećnik Wiegand. On je očito bio svjestan da je povjerenje podnio tužbu. Njegova računovođe preuzeo krivnju, navodeći njihovu fiducijarna obveza . Nešto kasnije, njegov odvjetnik sastao se s gradskim dužnosnicima, na De Niro smjeru, i ponudio im povlačenje tužbi i 129.000 $ u naknadu za grad pravnim računa, plaćenih od strane računovodstvene firme. [60] "[On] je napravio to vrlo jasno da je De Niro nije htio zeznuti grad, da on nije znao za bilo koji od njega i da je želio da riješiti što je prije moguće ", rekao je Wiegand. [61]

Politika [ uredi ]

De Niro je odlučan pobornik Demokratske stranke , i glasovno podržava Ala Gorea na predsjedničkim izborima 2000. godine . De Niro je javno podržao John Kerry u predsjedničkim izborima 2004. godine . U 1998, on je lobirao Kongres protiv osporavanja predsjednika Billa Clintona . [62]

Dok promicanje filmu The Good Shepherd sa co-zvijezda Matt Damon na 8. prosinca 2006, epizode Hardball s Chrisom Matthews na George Mason University , De Niro je pitanje koga bi želio vidjeti kao predsjednika Sjedinjenih Država. De Niro je odgovorio: "Pa, mislim da je dvoje ljudi: Hillary Clinton i Obama ." [63] Dana 4. veljače 2008. godine, De Niro podržava Obamu na skupu u Izod Center u New Jerseyu pred Super utorak . [64] On 19. ožujak 2012, De Niro i njegova supruga održao fundraiser za predsjednika Obame predizbornoj kampanji.

U 2012, De Niro pridružio protiv fracking kampanje Artists Against fracking . [65]

Vjerski pogledi [ uredi ]

De Niro je podignuta od strane ateista majke i gay oca koji je napustio Katoličku crkvu u dobi od 12. [9] [11] Njegovi djed i baka su ga tajno kršten katolik, a njegova baka bila glavni zagovornik katoličanstva u obitelji. [66 ] Dok on odbija da se pitanje o religiji u intervjuima, on je napravio neke komentare koje bi mogle ukazivati ​​na barem nekim katoličkim simpatije.

Na pitanje zašto on ne bi igrati Isusa Krista u Martin Scorsese je 1988 filma Posljednje Kristovo iskušenje , objasnio je na najmanje dva navrata:

"Last Temptation je nešto što nikada nisam bio zainteresiran za događaj. Ali sam reći [Scorsese]" Ako zaista imate problem, ako doista želite to učiniti, a ti mi treba, ja ću to učiniti. Ako vas ' re na zid i ne postoji drugi način, ja ću to učiniti kao prijatelja. " [9] [11]

"Nisam bio zainteresiran za igranje Krista. To je kao igrati Hamleta . Ja jednostavno ne žele to učiniti. Marty i ja smo razgovarali o tome. Mi radimo stvari jedni s drugima, jer smo željeli da rade zajedno, ali i za naše odvojenim razloga . Imam mina kao glumac, on ima svoje kao redatelj. To je najbolji način. " [11]

Osim toga, De Niro je igrao veliki broj katoličkih znakova u njegovim filmovima. On je čak igrao Katolička isusovački svećenik u 1986 filmu u misiju . [9]

Unatoč tome, on je jednom rekao: "Ako postoji Bog on ima puno za odgovor za" [7] [9] ukazuje agnosticizma.

Pokret protiv cijepljenja [ uredi ]

De Niro u početku podržao uključivanje kontroverznog dokumentarca o navodnoj prikrivanje cijepljenja, Vaxxed , u 2016. na Tribeca Film Festivalu . [67] [68] [69] On je objasnio njegov interes u filmu zbog njegovog obiteljskog iskustva s autističnom sinu . [68] De Niro odustao od prijedloga, nakon rasprave s znanstvenoj zajednici. [68] [70] on je rekao da je pritisak od strane nekih festivalskih filmaša ukloniti Vaxxed iz festivalskog line-up. On je također rekao da namjerava biti dio razgovora oko cjepiva i autizma koji se kreću prema naprijed. [71] Redatelj filma, Andrew Wakefield , [69] , koji se smatra ocem pokreta protiv cijepljenja, [72] je navodno komunicira sa Grace Hightower, a jedna izvijestio Razmjena suosjećao s njima govoreći: ". svoje obitelji život [je] bio blighted autizam" [73]

Mađarska historija

Mađari (na hrvatskom su se nekad nazivali i „Ugri“) narod su ugrofinskog podrijetla, a u Panonsku nizinu došli su pod vodstvom Arpada iz područja Dnjepra i Dona potkraj 9. stoljeća. Općenito se drži da su bili nomadski narod nesigurne izvorne postojbine koji je bio ustrojen u obliku konfederacije sedam mađarskih i tri kazarska plemena. Pretpostavlja se da ime „Ugri“ dolazi od turske riječi „onogur“ što znači „deset strijela“, označavalo bi združenu vojnu snagu u nomadskoj simbolici. 896. godine naselili su se u Transilvaniji, odakle su prešli u Panonsku nizinu i područje današnje Mađarske. S vremenom su se proširili i na današnje Gradišće i južnu Slovačku, a nakon poraza u bitki na Leškom 955. konačno su se smjestili u Panonskoj nizini, gdje su se pomiješali sa zatečenim Slavenima, Avarima, Dačanima (Rumunjima) i drugim narodima koji su u to vrijeme živjeli na ovome prostoru.

U tim je osvajanjima Mađare vodio Arpad (mađ. Árpád), kojega kasniji izvori pisani po nalogu Arpadovića predstavljaju kao jedinoga i vrhovnoga vođu ugarskih plemena prilikom osvajanja ovoga područja u 9. stoljeću. Nakon Arpada područjem su vladali različiti plemenski vođe. Gejza (971.–997.), knez (mađ. fejedelem) iz doma Arpadovića koji je bio vođa plemenâ u današnjoj zapadnoj Mađarskoj naumio je uključiti svoje područje u krug kršćanske Europe, te izgraditi državu po europskom modelu. Stoga je utemeljio i dinastiju imenujući svoga sina Vajka svojim nasljednikom, što se protivilo dotadašnjoj tradiciji prenošenja vlasti na najstarijeg člana vladajuće obitelji.

O najvećem dijelu rane mađarske povijesti svjedoče ljetopisi koji sadrže stare legende i izvješća o Hunima, Mađarima i o Ugarskom Kraljevstvu:

Anonymi Gesta Hungarorum (Anonimni spis Djela Mađara), što ih je napisao Magister P. oko 1200.;
Gesta Hunnorum et Hungarorum ili Gesta Hungarorum II. (Djela Huna i Mađara ili samo Djela Mađara), što ih je napisao Šimun iz Kéze krajem 13. stoljeća;
Chronicon Pictum (Oslikani ljetopis) s kraja 14. stoljeća;
Ljetopis Mađara, što ga je napisao Ivan Turočki 1480-ih.

Bertalan Székely: Sedam mađarskih vođa pred stvaranjem krvnog pakta, kojim su ujedinili sedam mađarskih plemena, 1896.
Srednjovjekovno Ugarsko Kraljevstvo (1000.-1526.)[uredi VE | uredi]
Tek potkraj 10. stoljeća organizirali su se u državu i prešli na kršćanstvo. Prvi mađarski kralj bio je Vajk, koji će uzeti ime Stjepan I. (mađ. Ištvan), a okrunjen je u prosincu 1000. godine. Do 1006. on je uspio utvrditi svoju vlast uklonivši sve suparnike, od kojih su neki htjeli obnoviti poganske običaje, a drugi se htjeli osloniti na Bizantsko Carstvo. Otada je započeo reforme kako bi pretvorio Ugarsku u feudalnu državu zapadnoga tipa, što je pratilo i prisilno pokrštavanje.

Iz toga je nastalo snažno kraljevstvo koje je uspijevalo izdržati navale njemačkih kraljeva i careva, kao i nomadskih naroda koji su slijedili Mađare s istoka. Dio ovih nomada asimiliran je među Mađare, a skupine Nijemaca naseljene su u Transilvaniju i dijelove današnje Slovačke, posebice nakon 1242. Kralj Ladislav I. osvaja 1090. godine Slavoniju, a nakon borbi s Petrom Svačićem i previranja u Hrvatskoj, Koloman uzima 1102. i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Premda se isprava Pacta conventa koja govori o personalnoj uniji između Ugarske i Hrvatske, među povjesničarima danas općenito drži kasnosrednjovjekovnom krivotvorinom, Hrvatska i Dalmacija ipak nisu poput ostalih zemalja asimilirane u Ugarsku, nego su uvijek zadržale svoju posebnost, dok je Slavonija nekad upravljana izravno iz Ugarske, a nekad kao sastavni dio hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog kraljevstva. Od ovoga razdoblja područje Ugarske i Hrvatske (sa Slavonijom i Dalmacijom) u hrvatskoj se historiografiji naziva Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo. 1222. kralj Andrija II. (u Hrvatskoj vladao kao Andrija I.) nakon pobune nižeg plemstva i znatno oslabljen donosi Zlatnu bulu kojom je ograničena kraljevska vlast, a zajamčena prava nižega plemstva.


Prva velika kriza ovoga kraljevstva nastupila je 1241.-1242. u doba tatarskih osvajanja kad je kralj bio Bela IV. (u Hrvatskoj vladao kao Bela III.). Nakon poraza ugarske vojske u bitci kod Muhija, kralj je pobjegao prema jugu, preko Zagreba do Trogira, a veliki dio stanovništva stradao je, nakon čega je pozvano stanovništvo okolnih zemalja kako bi napučilo opustošena područja. Vidjelo se za tatarske provale da su navalama mogli odoljeti samo utvrđeni gradovi, pa je kralj Bela naložio izgradnju utvrda koje su trebalo poslužiti za obranu od Tatara, no kasnije će se pokazati korisnima u obrani od Turaka. Iz toga je razdoblja i Zlatna bula Bele IV. kojom je zagrebački Gradec postao slobodan kraljevski grad. Troškovi izgradnje utvrda prisilili su kralja da se zaduži kod plemića, pa je kraljevstva moć što ju je Bela uspio privremeno obnoviti ponovno oslabila.


Arpadovići su vladali Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom do 1301. godine, kad je muška linija dinastije izumrla s posljednjim kraljem iz ove dinastije, Andrijom III. Mlečaninom. Naslijedio ga je Karlo I. Robert kao de iure kralj Hrvatske i Ugarske, a s njime započinje i razdoblje vlasti dinastije Anžuvinaca. Njegov najstariji sin Ludovik I. Veliki (1342.-1382. proširio je teritorij Ugarske sve do Crnog mora, a jedno je vrijeme vladao i Napuljskim Kraljevstvom. Od 1370., kad je umro Kazimir III. Veliki, postao je i kralj Poljske. Od tada do 1384. trajala je personalna unija Ugarske i Poljske. Može se reći da je u 14. stoljeću Ugarsko Kraljevstvo doživjelo svoj vrhunac. Ludovik za sobom ostavlja kćeri Mariju i Jadwigu, od kojih prva nasljeđuje hrvatsko-ugarsko prijestolje, a drugu poljsko plemstvo bira za poljsku kraljicu. Nastupa vrijeme dinastijskih borbi, a kraljevstvo je dodatno oslabljeno neslaganjem kraljice Marije i njezina muža Žigmunda Luksemburškog. Uz njega, pravo na prijestolje polagao je Tvrtko I. Kotromanić, bosanski kralj, te Karlo II. Drački. Konačno na prijestolju od 1387. ostaju kao suvladarai Marija i Žigmund koji je od 1433. bio i car Svetog Rimskog Carstvaa kao kralj vladao je i Češkom. U vrijeme Žigmundove vlasti Ugarska je pobijeđena u bitki kod Nikopolja protiv Turaka 1396., a 1401. Žigmund prodaje Dalmaciju Mletačkoj Republici za 1000 zlatnika. Usto, u Češkoj je njegova vlast bila poljuljana husitskom pobunom, a u Transilvaniji seljačkim ustankom.

Od 1440. do 1526. Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom vlada litavsko-poljska loza Jagelovića, uz prekid od 1444. do 1490. kad vladaju Habsburgovac Ladislav V. Postum, te Matija Korvin. Ovaj posljednji zapravo je i zadnji veliki hrvatsko-ugarski kralj. Vladao je od 1458. do 1490. Bio je sin plemića i vojskovođe Janka Hunjadija čija je ideja bila da se Ugarsko Kraljevstvo može obraniti od Turaka samo ako ima snažno zaleđe. Stoga je Matija počeo graditi snažno carstvo, šireći granice prema jugu i sjeverozapadu, osvojivši čak 1485. i Beč. Istovremeno je provodio i unnutarnje reforme, a u kraljevstvu se širila najviša kultura i umjetnost renesanse. Nakon smrti naslijedio ga je opet Jagelović, Vladislav II. Plemstvo tada ponovno jača, a kraljeva je središnja vlast sve slabija. 1493. hrvatsko se plemstvo u krbavskoj bitci nastoji bezuspješno oduprijeti Turcima. Dvije godine prije Vladislavove smrti, 1514., događa se pobuna panonskih i djelomično transilvanskih seljaka. Tako je kraljevstvo sasvim oslabilo što je povećalo opasnost od turskoga osvajanja. Za Vladislavova nasljednika, Ludovika II., 1521. pada Beograd, a1526. odigrala se presudna Mohačka bitka na kojoj je hrvatsko-ugarska vojska poražena, a život gubi i sam kralj. Time započinje stopedesetgodišnje razdoblje turske vladavine nad većim dijelom zemlje. Zapadni dijelovi zemlje dolaze pod vlast Hasburgovaca.

Kroz cijelo ovo razdoblje Ugarsko Kraljevstvo zadržalo je svoj stari ustroj utemeljen na slobodi plemstva, povlaštenim narodima poput Sasa, slobodnim kraljevskim gradovima i zasebnim saborima za Hrvatsku i Dalmaciju te Slavoniju.

Novi vijek (1526.-1740.)[uredi VE | uredi]
██ Kraljevska Ugarska s Hrvatskom (pristala uz Ferdinanda I.)
██ Istočna Ugarska kojom je vladao Zapolja, a potom u vazalskom odnosu s Turskom
██ Neodlučena područja
██ Područja Hrvatske i Ugarske pripojena Osmanskom Carstvu
██ „Universitas Siculorum“ (područje Sekelja)
██ „Universitas Saxorum“ (područje Saksonaca)
]]

Kroz oko 150 godina borbi s Turcima, Osmansko Carstvo osvojilo je velike dijelove Ugarskoga Kraljevstva i nastavilo svoje širenje sve do 1556. godine. Nakon Mohačke bitke 1526. uslijedilo je razdoblje općeg rasula i borbe za vlast. Podijeljeno plemstvo izabralo je dva različita vladara, Ivana Zapolju pretežito na istoku Ugarske i u Slavoniji, te Ferdinanda I. Habsburškog u zapadnim dijelovima Ugarske i u Hrvatskoj (vidi: Cetinski sabor). Došlo je do građanskog rata, što je dodatno oslabilo zemlju, a Turci 1541. osvajaju i Budim, čime je zemlja podijeljena na tri dijela. Sjeverozapadna Ugarska (današnja Slovačka), zapadni prekodunavski krajevi, Gradišće i sjeveroistok današnje Mađarske, te ostaci Hrvatske, bili su pod habsburškom vlašću. Otada, pa do kraja 17. stoljeća ovo će se područje nazivati Kraljevska Ugarska. Istočni dijelovi kraljevstva kojima je u početku vladao Ivan Zapolja, a posebice Transilvanija, postat će kneževina u vazalnom odnosu prema Osmanskom Carstvu. Konačno, središnji dio Ugarske zajedno s Budimom bio je uključen u Osmansko Carstvo i podijeljen na sandžake. Dijelovi Hrvatskoga Kraljevstva već su ranije bili izgubljeni te se nad njih odnosi naziv „Turska Hrvatska.“ Područja pod turskom vlašću napustila je većina građanstva i plemstva, a stanovništvu su nametnuti veliki porezi što je dovelo do iseljavanja. Mnoga su manja naselja nestala. Turke nije zanimao oblik kršćanstva kojemu su pripadali njihovi podanici, pa se među Mađarima, kamo nije dostizala habsburška protureformacija raširio kalvinizam. Istovremeno, u krajevima naseljenim Hrvatima snažno je djelovanje franjevaca koji zadržavaju katoličku vjeru u narodu.

U Hrvatskoj, Slavoniji i u kasnijem Banatu stvara se postupno Vojna krajina kao oblik zaštite protiv daljnjeg turskog nadiranja. U Kraljevskoj Ugarskoj Požun postaje novi glavni grad (1536.-1784.), krunidbeni grad (1563.-1830.) i sjedište zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora (1536.-1848.).

Između 1604. i 1711. redale su se pobune mađarskog i hrvatskog plemstva protiv habsburške vlasti, a u mađarskom dijelu kraljevstva bile su to i protukatoličke pobune. Među njima je i Zrinsko-frankopanska urota iz 1671. godine, potaknuta snažnom centralizacijom i apsolutističkim načinom vladanja Leopolda I., ali i sklapanjem sramotnoga Vašvarskoga mira nakon Prvog turskog rata iz (1663.-1664.). Urota je propala, a Hrvatska je ostala bez dviju vodećih plemićkih obitelji. Posljednja pobuna bila je ona Franje II. Rákóczija iz 1711., koji je na kraju bio prisiljen pobjeći u Poljsku, potom u Francusku i konačno u Tursku, gdje je 1735. i umro. Kako bi spriječili buduće pobune, Habsburzi su porušili dobar dio utvrda koje su bile na nekadašnjoj granici prema Turskoj, a stanovništvu su dozvolili uporabu građevnog materijala iz tih utvrda.


Članci kojima je prihvaćena „Pragmatička sankcija“ u Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu.
1686. Austrija vodi kršćanske snage u novi rat protiv Turaka te osvaja Budim, a u sljedećih nekoliko godina i čitavu zemlju osim područja oko Temišvara. Hrvatskom dijelu kraljevstva tada je vraćena Slavonija i Lika, a Mletačkoj Republici unutrašnjost Dalmacije. Sljedeće godine (1699.) sklopljen je Karlovački mir kojim su ta osvajanja i potvrđena, a 1718. čitavo je područje Ugarske oslobođeno od osmanske vlasti. Već 1687. požunski je sabor priznao Habsburgovcima pravo nasljedne vlasti u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu, te nije više bio potreban izbor budućega kralja u saborima (hrvatskom i zajedničkom hrvatsko-ugarskom). Leopolda I. na prijestolju je tako 1705. naslijedio njegov sin, Josip I., car Svetog Rimskog Carstva, koji je vladao do 1711. Njegov brat Karlo VI. donosi 1713. Pragmatičku sankciju kojom se regulira nedjeljivost habsburških zemalja i nasljedno pravo, a glavna je značajka omogućavanje nasljedstva ženskom linijom. Hrvatski sabor već je prethodne godine, 9. ožujka 1712. donio Hrvatsku pragmatičku sankciju, kojom se na isti način određuje nasljeđivanje hrvatskoga prijestolja, a požunski sabor tu će sankciju prihvatiti tek 1723. Pragmatičku sankciju ipak neće priznati vodeće europske sile, pa će nakon Karlove smrti bez muškoga potomstva nastupiti Rat za austrijsko nasljedstvo.
Ugarsko Kraljevstvo u 18. i 19. st.[uredi VE | uredi]
1740.-1780.[uredi VE | uredi]
Kad je Marija Terezija 1740. naslijedila prijestolje, suočila se s opasnošću iz Pruske čiji je kralj bio Fridrik II. Veliki pod kojim je ova zemlja postala druga po snazi (nakon Austrije) među njemačkim krajevima i koji nije priznavao Pragmatičku sankciju iz 1713., te je napadom na Šlesku započeo Rat za austrijsko nasljedstvo koji je trajao do 1748. Marija Terezija bila je uvučena u niz ratova (Sedmogodišnji rat, Rat za bavarsko nasljedstvo i sl.). 1741. pojavila se pred Hrvatsko-ugarskim saborom držeći u naručju svoga novorođenoga sina i tražeći podršku ugarskoga plemstva što joj je i pošlo za rukom.

Već u vrijeme Karla VI., a onda i u doba Marije Terezije Ugarska je doživjela gospodarski pad uvjetovan stoljećima osmanske vlasti, pobunama i ratovima, čime je drastično smanjen i broj stanovnika. Stoga su Habsburzi počeli naseljavati opustošene krajeve stanovništvom iz ostalih područja, ponajprije Nijemcima, a onda i ostalim narodima. Tako se broj stanovnika između 1720. i 1787. utrostručio, a broj Mađara nije više dostizao ni polovicu ukupnoga broja. Sredinom 18. stoljeća gospodarstvo je bilo pretežno poljoprivredno i slabo razvijeno (90% stanovništva bavilo se poljoprivredom), a plemstvo se nije pobrinulo oko uvođenja novih metoda u zemljoradnju i stočarstvo. Između 1767. i 1848. mnogi su kmetovi napustili svoje zemljoposjednike i postali slobodni težaci, budući da nerazvijena industrija nije nudila dovoljno radnih mjesta.

1780.-1848.[uredi VE | uredi]
Josip II., koji je bio pod snažnim utjecajem prosvjetiteljstva, centralizirao je upravu cijelim carstvom te je njime upravljao uredbama kao apsolutistički vladar. Odbio je krunidbu za ugarskoga kralja, kako nebi potpao pod ugarske pravne običaje na koje je kralj tom prilikom prisezao. 1781. proglasio je Patent o toleranciji kojim su protestantima i pravoslavnima zajamčena sva građanska prava, a Židovima sloboda bogoslužja. Usto, uveo je njemački jezik kao službeni jezik u svim svojim zemljama umjesto latinskoga, a seljacima je dozvolio slobodu kretanja, ženidbe i da šalju djecu u izučavanje zanata. Ugarsko Kraljevstvo, Hrvatsko Kraljevstvo i Veliko Kneževstvo Transilvanije postale su samo jedno područje, pod jedinstvenom upravom, nazvano Zemlje Krune sv. Stjepana. Hrvatski sabor donio je 1790. odluku da se sva vlast u Hrvatskoj prenese na Ugarsko namjesničko vijeće. Time je personalna unija Ugarske i Hrvatske postala realnom unijom, želja je Hrvatskoga sabora bila da se na taj način Hrvati udruže s Mađarima u borbi protiv germanizacije. Pod utjecajem Francuske revolucije i kao otpor germanizaciji, dolazi u Ugarskoj do pokreta političkog i kulturnog preporoda.

Za vrijeme Napoleonskih ratova Ugarski se sabor čitavo desetljeće nije sastajao, no od 1820-ih započinje razdoblje reformi. Pritom je plemstvo nastojalo zadržati svoje povlastice (izuzeće od poreza, isključivo pravo glasa i sl.). Stoga je narodni pokret mogao dovesti samo do nacionalnih ciljeva, ali ne i onih društvenih i gospodarskih. Tako je uveden mađarski jezik u službenu uporabu umjesto latinskoga, što je pak izazvalo otpor ostalih naroda u kraljevstvu, osobito je to pospješilo razvoj slovačkoga narodnog preporoda i hrvatskoga narodnog preporoda.

1836.-1840. u kraljevstvu je bilo 36-37% Mađara (bez Hrvatske i Slavonije 48%), a popis iz 1850.-1851. donosi 45,4% Mađara.

Nakon 1840. proces reformi je zaustavljen, a Metternichov apsolutizam dovodi do širenja revolucionarnih ideja.

1848.-1867.[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Revolucija u Mađarskoj 1848.


„Dvanaest zahtjeva“ iz 1848.
15. ožujka 1848. u Pešti i Budimu održane su masovni protesti koji su mađarskim reformistima omogućili da objave svoj popis od „dvanaest zahtjeva“, kojima su se tražile veće građanske slobode i šira nacionalna, posebice gospodarska, samostalnost. Pod vodstvom Lajosa Kossutha i Lajosa Batthyányja zbačeni su Habsburgovci, a u Mađarskoj je osnovana republika. Nakon što je poražena revolucija u samoj Austriji, a na vlast došao Franjo Josip, započela je borba protiv Mađara, a Austrijancima su se u njoj pridružili i drugi narodi (Hrvati, Srbi, Slovaci, Rumunji i transilvanijski Nijemci, koji nisu htjeli prihvatiti mađarsku vlast. Hrvate je predvodio ban Josip Jelačić. Bilo je međutim i pripadnika tih naroda na mađarskoj strani kao ugarski Hrvati. Od pojedinaca, posebno se isticao Srbin Jovan Damjanić koji je zapovijedao 3. mađarskim korpusom.

U početku su mađarske snage počele pobjeđivati, no onda je Franjo Josip tražio pomoć ruskoga cara Nikole I., „žandara Europe“, te je njegova vojska napala Mađarsku. General Artúr Görgey predao se u kolovozu 1849., a Julius Freiherr von Haynau, austrijski vojskovođa, postao je upravitelj zemlje kroz sljedećih nekoliko mjeseci. 6. listopada zapovijedio je pogubljenje 13 vođa mađarske vojske kao i premijera Mađarske Republike Battyanyja, dok je Kossuth na vrijeme otišao u izbjeglištvo.

Kroz sljedeće godine Mađarska je bila podijeljena na pet okruga pod vojnom upravom, a upraviteljem Mađarske imenovan je nadvojvoda Albrecht von Habsburg. Hrvatska i Slavonija tada su sasvim odvojene od Mađarske.

Dvojna monarhija[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji i Austro-Ugarska


Austro-ugarska Monarhija sa Zemljama Krune sv. Stjepana označenima zeleno (16: Ugarska; 17: Hrvatska i Slavonija).
Zbog vanjskih i unutarnjih problema pred kojima se Franjo Josip našao, postalo je neizbježno preoblikovanje ustroja čitave Monarhije, kako bi se očuvalo njezino jedinstvo. Austrijsko-pruski rat s bitkama poput poput Viške bitke, i s konačnim porazom u Bitki kod Sadove iz srpnja 1866., prisilili su cara na reforme. Procijenjeno je da je najvažnije postići dogovor s Mađarima, te je postignut sporazum između bečkog dvora i Mađara koje je predvodio Franjo Dijak. Ovaj sporazum nazvan je Austro-ugarska nagodba. Tako je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba kojom je stvorena dvojna monarhija, koja je međutim urodila nezadovoljstvom među ostalim narodima Monarhije, posebice Česima, koji su se pozivali na Češko državno pravo, ali i ostalim Slavenima. Ponovno je uspostavljeno ugarsko ustavno ustrojstvo, a Franjo Josip okrunjen je iste godine i za ugarskoga kralja krunom sv. Stjepana. Na toj krunidbi nije bilo izaslanika Hrvatskoga sabora, budući da se Hrvati u tom trenutku nisu smatrali ugarskim podanicima (na krunidbi je bilo prisutno slavonsko izaslanstvo).


Administrativna podjela Zemalja Krune sv. Stjapana na 64 županije u Ugarskoj i 8 županija u Hrvatskoj i Slavoniji.
Car je od Mađara tražio da se sporazume s Hrvatima koji su se također pozivali na svoje Državno pravo, te je tako sljedeće godine, 1868., sklopljena i Hrvatsko-ugarska nagodba kojom Hrvati pristaju biti dijelom Zemalja krune sv. Stjepana, zadržavajući određenu autonomiju Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. S druge strane, Transilvanija je postala sastavnim dijelom Ugarske.

Austro-Ugarska podijeljena je na taj način na dvije države kojima su zajedničke ostale osoba vladara, vanjski poslovi, vojska i gospodarska politika. Prvi premijer Zemalja Krune sv. Stjepana bio je Gyula Andrássy. Utjecaj što su ga u Monarhiji sada dobili Mađari omogućio im je uspješno spriječavanje bilo kakvih promjena koje bi išle prema priznavanju težnji Čeha ili južnih Slavena za novim preuređivanjem zemlje u trijalističkom obliku (Nijemci - Mađari - Slaveni). Usto, snažna nastojanja oko mađarizacije u Ugarskoj, potakla su buđenje nacionalnoga otpora među Rumunjima, Srbima i Slovacima. Prema popisu iz 1910. u Ugarskoj, bez Hrvatske i Slavonije, 54% stanovništva govorilo je mađarskim jezikom, 16% rumunjskim jezikom, 11% slovačkim, 10% njemačkim.

Unatoč političkim problemima i nacionalnim trvenjima, ovo je bilo razdoblje intenzivnoga gospodarskog rasta, te je nekoć zaostalo Ugarsko Kraljevstvo početkom 20. stoljeća preraslo u modernu, industrijaliziranu zemlju, premda je poljoprivreda ostala dominantna gospodarska grana. Velik broj današnjih mađarskih ustanova, kao i administrativni ustroj potječu iz ovoga razdoblja.
Mađarska Republika 1918.-1919.[uredi VE | uredi]
Pred kraj Prvog svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske, nastala je nova situacija i za Mađarsku. 28. listopada 1918. neovisnost je proglasila Čehoslovačka, čime je Mađarska ostala bez slovačkog dijela i potkarpatskog područja, 29. listopada Hrvatski sabor raskinuo je sve državno-pravne veze, kako s Austrijom, tako i s Mađarskom, a 31. listopada i sama je mađarska vlada prekinula uniju s Austrijom, čime je Austro-Ugarska i službeno prestala postojati, a Mađarska je 16. studenoga postala neovisna republika. Srpska i francuska vojska polovicom studanoga osvojile su Bačku, Banat, Srijem, Pečuh i Temišvar, a skupština koja nije odražavala pravi brojčani odnos pojedinih naroda proglašava 25. studenoga ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom. 22. studenoga 1918. Rumunjsko središnje vijeće koje je okupljalo Rumunje u Transilvaniji javilo je mađarskoj vladi da je preuzelo vlast u Transilvaniji, a 1. prosinca iste godine u gradu Alba Iulia (mađ. Gyulafehérvár) proglašeno je sjedinjenje Transilvanije s Rumunjskim Kraljevstvom.


██ Rumunjska okupacija, travanj 1919.
██ Sovjetska Republika Mađarska (SRM)
██ Oslobođeno od strane SR Mađarske
██ Francuska i jugoslavenska kontrola
Baranjsko-Bajska Srpsko-Mađarska Republika (14. do 21. kolovoza 1921.)
Do veljače 1919. mađarska je vlada, zbog neuspjeha na unutarnjem i vojnom planu, izgubila podršku u narodu. Nakon što su sile Antante 21. ožujka zahtijevale dodatne teritorijalne ustupke od Mađarske, grof Mihály Károlyi daje ostavku, a na vlast dolazi Komunistička partija Mađarske na čelu s Bélom Kunom, te proglašava Mađarsku Sovjetsku Republiku. Komunisti su došli na vlast najviše zahvaljujući činjenici da su bili jedina organizirana borbena skupina koja je obećala povratak izgubljenih teritorija, oslanjajući se i na sovjetsku Crvenu Armiju. Obećali su također jednakost i socijalnu pravdu. U početku su postigli zamjetne vojne uspjehe, izbacivši čehoslovačke jedinice iz spornih područja i proglasivši satelitsku Slovačku Sovjetsku Republiku. Namjeravali su napasti i rumunjsku vojsku u Transilvaniji. Na unutarnjem planu, nacionalizirali su industriju i trgovačka društva, te sproveli reforme u stanogradnji, prometu, bankarstvu, zdravstvu, kulturnim ustavnovama. Izvršili su i zemljišnu reformu koja se odnosila na sva zemljoposjedništva veća od 400.000 četvornih metara.

Ipak, podrška naroda komunističkoj vlasti bila je kratkotrajna, a nakon pokušanog puča, vlada je uvela strahovladu potpomognutu paravojnim formacijama. 590 ljudi poguljeno je bez suđenja. Zemljišna reforma oduzela je zemljišta plemićima, ali ih nije podijelila seljacima, a sovjetska Crvena Armija nikad nije došla u pomoć sovjetskoj Mađarskoj. Premda komunistička mađarska vojska nije izgubila nijednu bitku, pod pritiskom Antante morala se povlačiti s teritorija. Sve je to dovelo do unutarnjeg nezadovoljstva. Na koncu je i prodiranje rumunjske vojske prisililo Bélu Kuna i njegove suradnike na bijeg u Austriju. Budimpešta je osvojena 6. kolovoza 1919. Tako je nakon samo 133 dana nestalo Mađarske Sovjetske Republike.

S druge strane organizirale su se kontrarevolucionarne, konzervativne snage pod vodstvom transilvanijskog plemića Istvána Bethlena i bivšeg vrhovnog zapovjednika austro-ugarske mornarice Miklósa Horthyja. Oni su počeli preuzimati vlast najprije na zapadu zemlje, a onda su se širili i na ostala područja, a mnogi su komunisti i ostali ljevičari pogubljeni bez suđenja. Tada su počela i progonstva Židova, koji su optuženi za vojne neuspjehe komunističke vlade u kojoj su i sami velikim dijelom sudjelovali. Rumunjska vojska u povlačenju je opustošila zemlju, a štete su bile tako velike da Pariška mirovna konferencija 1919. od Mađarske nije tražila plaćanje ratne štete Rumunjskoj. 16. studenoga Horty ulazi u Budimpeštu, a njegova vlada polako vraća sigurnost u zemlji, zaustavlja nasilje i uspostavlja vlast. U tom je razdoblju zatočeno na tisuće pristalica Károlyija i Kuna, a svi radikalni politički pokreti zabranjeni su.

Mađarsko Kraljevstvo 1920.-1944.[uredi VE | uredi]
Međuratno razdoblje[uredi VE | uredi]
U siječnju 1920. održani su prvi izbori s općim pravom glasa za muškarce i žene u političkoj povijesti Mađarske. Samo glasovanje nije imalo puni demokratski legitimitet, budući da je dio lijevih stranaka i pokreta bio zabranjen, a dio je bojkotirao izbore. U jednodomnom parlamentu desnica je imala ogromnu većinu. U ožujku je parlament i službeno poništio Austro-ugarsku nagodbu iz 1867., a u Mađarskoj je obnovljena monarhija, dok je izbor kralja odgođen do smirivanja prilika. Umjesto kralja izabran je namjesnik u osobi Miklósa Horthyja, s ovlastima imenovanja premijera, pravom veta na zakone, pravom sazivanja i raspuštanja parlamenta i vrhovnim zapovjedništvom nad oružanim snagama.


Područja Austro-Ugarske u granicama novih zemalja (svijetlo su označena područja Zemalja Krune sv. Stjepana).
Nakon pregovora u Parizu, Mađarska je potpisala 4. lipnja 1920. bila prisiljena potpisati Trianonski sporazum kojim je ostala bez dvije trećine zemalja koje su joj pripadale u Autro-Ugarskoj. Gotovo trećina od ukupno 10 milijuna Mađara našla se u drugim zemljama. Osim Hrvatske i Slavonije koje su imale poseban status, Mađarska je ostala bez Prekmurja i Međimurja, te dijela Bačke i dijela Baranje koji su pripojeni Kraljevini SHS. Dio Banata priopao je također Kraljevini SHS, a drugi dio Rumunjskoj (Beograd je bio prisiljen ustupiti Rumunjskoj podrujčje oko Temišvara i povući se iz Pecsa). Čitava Transilvanija pripala je Rumunjkoj, tzv. Gornja Ugarska, odnosno Slovačka s potkarpatskim područjem, ušla je u sastav Čehoslovačke, a jedan manji dio pripao je i Poljskoj. Veći dio Gradišća pripao je nakon plebiscita Austriji.


Trianonska granična oznaka iz 1922. na granici Mađarske i Rumunjske.
Nove međunarodne granice odvojile su Mađarska industrijska postrojenja od osnovnih materijala, a mađarska industrija i poljoprivreda ostala se bez većeg dijela svoga tradicionalnog tržišta. Znatno su smanjeni izvori drvnog materijala, obradive površine smanjene su za 43%, a drastično su smanjeni i izvori željezne rude. S druge strane, u Mađarskoj je ostalo oko 51% stanovništva zaposlenog u industriji i oko 56% industrije, od čega čak 82% teške industrije, kao i 70% banaka.

Horthy je u srpnju 1920. premijerom imenovao grofa Pála Telekija, čija je desničarska vlada ograničila primanje „politički nesigurnih elemenata“ na sveučilišta, što se najčešće odnosilo na Židove. Kako bi utišala seljačko nezadovoljstvo, vlada je razdijelila 3.850 četvornih kilometara obradivog zemljišta manjim gazdinstvima. Telekijeva vlada morala je podnijeti ostavku nakon sukoba s Karlom IV. koji je polagao pravo na mađarsko prijestolje. To je dovelo do podjele na mađarskoj političkoj sceni koju je dobro znao iskoristiti grof István Betheln koji je osnovao novu Stranku jedinstva, a Horthy ga je imenovao premijerom. Nakon što ni u drugom pokušaju nije uspio doći na mađarsko prijestolje, u listopadu 1921. umro je Karlo IV.


Miklós Horthy, namjesnik Mađarskoga Kraljevstva (slika iz 1921.)
Kroz sljedećih deset godina Bethlen je dominirao mađarskom politikom, reformiravši izborni zakon, zapošljavajući svoje pristalice u državnom aparatu i manipulirajući izborima u ruralnim područjima. Obnovio je red u zemlji dajući dobra mjesta radikalnim kontrarevolucionarima u zamjenu za prestanak nasilja protiv Židova i ljevičara. Već 1921. sklopio je sporazum sa socijal-demokratima i sindikatima, legalizirajući, između ostaloga, njihove aktivnosti i oslobodivši političke zatvorenike, u zamjenu za socijalni mir i prestanak širenja antimađarske propagande. Uveo je 1922. Mađarsku u Ligu naroda i počeo otklanjati njezinu međunarodnu izolaciju sklopivši 1927. sporazum o prijateljstvu s Italijom. Kroz cijelo razdoblje nastojanje oko revizije Trianonskog sporazuma bilo je vodeća linija mađarske politike koja je služila i za zataškavanje gospodarskih i unutarnjih političkih problema.

1932., u vrijeme Velike depresije političko je raspoloženje otišlo još desnije, a Horthy je premijerom imenovao Gyulu Gömbösa koji je Mađarsku uveo u užu suradnju s Njemačkom s kojom je potpisao sporazum kojim je mađarsko gospodarstvo izvučeno iz depresije ali je postalo i ovisno o Njemačkoj, kako u pogledu sirovina, tako i u pogledu tržišta.

Adolf Hitler Mađarskoj je ponekad obećavao povrat izgubljenih teritorija, a ponekad prijetio vojnom intervencijomi ekonomskim pritiskom, kako bi je natjerao na podršku nacističkoj politici. 1935. osnovana je i mađarska fašistička stranka. Gömbösev nasljednik na premijerskom mjestu Kálmán Darányi nastojao je smanjiti njemački pritisak, donijevši zakon kojim je židovska prisutnost po profesijama ograničena na 20%, no to nije zadovoljilo ni Nijemce ni mađarske radikale. Nakon Darányijeve ostavke u svibnju 1938., premijer postaje Béla Imrédy koji je ispočetka nastojao poboljšati odnose s Velikom Britanijom, no nakon Anschlussa Austrije, u ožujku iste godine, ponovno je od jeseni prisiljen osloniti se na Treći Reich i Italiju. Kako bi si osigurao položaj na desnici, Imrédy je potiskivao sve suparnike, pa je i fašistička stranka zabranjena, a preustrojio je vladu na totalitarističkim osnovama i donio još oštriji Drugi židovski zakon. Taj je zakon potvrdila i sljedeća vlada na čelu s Pálom Telekijem.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Zemljovid Mađarske u doba Drugog svjetskog rata:
██ Mađarska u granicama iz 1920.
██ Područja pridodana do sredine 1941.
Uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata mađarski je teritorij ponovno povećan, osobito Bečkim arbitražama. Već 1938. Mađarskoj je uz posredovanje Trećeg Reicha i Italije Prvom bečkom arbitražom vraćen južni dio Slovačke, a 1940. Drugom bečkom arbitražom i sjevernu Transilvaniju. 20. studenoga 1940. Mađarska pristupa Trojnom paktu, a u prosincu potpisuje i Sporazum o vječnom prijateljstvu s Kraljevinom Jugoslavijom. U travnju 1941., nakon puča u Jugoslaviji, Hitler traži od Mađarske potporu u napadu na tu zemlju. Teleki tada izvršava samoubojstvo, a premijer postaje desničarski radikal László Bárdossy koji vodi zemlju u rat, te zauzima Bačku, Prekmurje i Međimurje (NDH nije nikad priznala Mađarsku vlast u Međimurju).

1. srpnja 1941. Mađarska ulazi i u rat protiv Sovjetskog Saveza. Horthy prisiljava Bárdossyja na odstup, a premijer postaje Miklós Kállay koji i dalje daje podršku Njemačkoj, ali i započinje pregovore sa zapadnim Saveznicima. U Bitci kod Staljingrada mađarska vojska doživljava težak poraz. Nakon toga, svjestan mađarskoga približavanja Saveznicima, Hitler u ožujku 1944. odlučuje okupirati zemlju. Iz Mađarske je tada deportirano 437.402 Židova. U kolovozu Horthy imenuje antifašističkoga premijera, a u rujnu 1944. sovjetske snage prelaze mađarsku granicu. 15. kolovoza potpisano je primirje sa Sovjetskim Savezom, no mađarska se vojska nastavlja boriti. 20. siječnja 1945. nova privremena vlada sklapa ponovno primirje sa Sovjetskim Savezom, a sovjetske operacije u Mađarskoj službeno završavaju 4. travnja iste godine.

Narodna Republika Mađarska[uredi VE | uredi]
Uvođenje komunističkog sustava[uredi VE | uredi]

Zastava Narodne Republike Mađarske od 1949. do 1956.
Nakon Pariške mirovne konferencije održane 1946., Mađarska potpisuje Pariški mirovni sporazum kojim se ponovno vraća u granice od prije 1938., uz manje teritorijalne ustupke Čehoslovačkoj. Polovica njemačkoga stanovništva deportirana je u Njemačku, a sa Čehoslovačkom provedena je prisilna zamjena stanovništva. Na prvim izborima, u studenome 1945. komunisti osvajaju samo 17% glasova, no sovjetska vojna uprava stvara koalicijsku vladu u kojoj komunisti zauzimaju ključne pozicije. 1. veljače 1946. Mađarska se proglašava republikom, a prvi je predjsednik vođa Maloposjedničke stranke Zoltán Tildy. Komunistički vođa László Rajk postaje ministar unutarnjih poslova i utemeljuje tajnu policiju. Od veljače sljedeće godine počinju uhićenja članova Maloposjedničke i Seljačke Stranke. Spajanjem komunista i socijal-demokrata nastaje Mađarska radnička stranka, koja te godine na izborima postaje najjača pojedinačna stranka. 18. kolovoza 1949. novim ustavom Mađarska postaje Narodna Republika Mađarska s uređenjem po uzoru na sovjetski ustav iz 1936. Otada počinje staljinistička vlast u Mađarskoj koju provodi Mátyás Rákosi, a u čistkama strada i Rajk. Na doživotni zatvor osuđen je i kardinal József Mindszenty.

Revolucija 1956. i „gulaš komunizam“[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mađarska revolucija 1956.

Nakon niza namještenih sudskih procesa, a u novom ozračju koje je vladalo u Sovjetskom Savezu nakon Staljinove smrti i dolaska na vlast Nikite Hruščova, 1956. dolazi do protesta u Budimpešti, a na čelo zemlje dolazi Imre Nagy, dok vodstvo partije preuzima János Kádár. Oslobođeni su politički zatvorenici, tisak je dobio slobodu, a navijštene su i ostale političke slobode, kao i istupanje iz Varšavskog pakta.

4. studenoga 1956. Hruščov šalje u Mađarsku Crvenu Armiju koja osvaja sve strateški važne točke, a mađarske su snage brzo poražene. Kádár je već ranije bio odveden u Moskvu, gdje je nakon ucjena i nagovaranja prihvatio prijeći na sovjetsku stranu. Nagy je uhićen, nakon što je povjerovavši obećanju o osobnoj sigurnosti napustio svoje sklonište u jugoslavenskom veleposlanstvu. Pogubljen je 1958.

Razdoblje od 1962. do 1988., kroz koje je na vlasti bio János Kádár, poznato je kao razdoblje „gulaš komunizma“, budući da je proveden niz reformi, a Mađarska je smatrana jednom od najslobodnijih zemalja istočnoga bloka. 1988. Kádár se povlači, a zamjenjuje ga kao partijski vođa Imre Pozsgay. 1989. parlament donosi „demokratski paket“, kojim se dozvoljava slobodno osnivanje sindikata, sloboda udruživanja i okupljanja i sloboda tiska, ako i novi izborni zakon. U listopadu iste godine provedena je i korijenita promjena ustava. U travnju je već Sovjetski Savez potpisao s Mađarskom sporazum o povlačenju jedinica sovjetske vojske iz te zemlje do lipnja 1991.

U listopadu 1989. komunisti održavaju svoj posljednji kongres i utemeljuju Mađarsku socijalističku stranku, a parlament donosi odluku o višestranačkim izborima, dok je ime zemlje promijenjeno u Republika Mađarska.

Republika Mađarska od 1990.[uredi VE | uredi]

Mađarski parlament u Budimpešti
Na prvim slobodnim parlamentarnim izborima, održanim u svibnju 1990. komunisti su izgubili vlast, a vladu formira koalicija narodnjaka, desnog centra i liberalnih stranaka. Premijer postaje József Antall. U zemlju se uvodi tržišna ekonomija, a započinje i približavanje Europskoj uniji. U ovom razdoblju stanovništvo osjeća pad životnog standarda, a dolazi i do porasta nezaposlenosti. 1991. zemlja postaje, zajedno s Čehoslovačkom i Poljskom članica Višegradske skupine, a 1999. i članica NATO-a.

Od 1. svibnja 2004. Mađarska je punopravna članica Europske unije.

Austrija-savezna republika i kontinentalna zemlja u srednjoj Evropi

Austrija (njem. Republik Österreich ?/Poslušaj) službeno Republika Austrija, jeste savezna republika i kontinentalna zemlja u srednjoj Evropi sa više od 8,5 miliona stanovnika. Graniči se sa Češkom i Njemačkom na sjeveru, Mađarskom i Slovačkom na istoku, Slovenijom i Italijom na jugu i Švicarskom i Lihtenštajnom na zapadu. Austrija se prostire na 83.871 km2 i ima alpsku klimu. Austrija je planinska zemlja koja se nalazi unutar Alpa. Većina stanovništva govori lokalnim bavarskim dijalektom njemačkog jezika koji je službeni jezik države. Drugi lokalni jezici su mađarski, hrvatski i slovenski.

Korijeni današnje Austrije datiraju još iz vremena dinastije Habsburg kada je velika većina zemlje bila dio Svetog Rimskog carstva. Od vremena reformacije, mnogi sjeverno njemački kneževi su, prezirući autoritet cara, koristili protestantizam kao zastavu pobune. Tridesetogodišnjim ratom, u kojem su uticaj imali Kraljevina Švedska i Kraljevina Francuska, došlo je do uspona Pruske, a Napoleonova invazija je oslabila moć cara. Tokom 17. i 18. stoljeća, Austrija je bila u mogućnosti da zadrži svoju poziciju kao jedna od velikih sila Evrope. Austrija se, kao odgovor na krunisanje Napoleona za Francuskog kralja, proglasila carstvom 1804. godine. Nakon Napoleonovog poraza, Pruska se pojavila kao glavni konkurent Austrije. Austrijski poraz od Pruske u bici kod Koniggratza za vrijeme Austrijsko-Pruskog rata 1866. godine, otvorio je put Pruskoj da uspostavi kontrolu nad ostatkom Njemačke. Carstvo je 1867. godine reformirano u Austro-Ugarsku. Nakon poraza od Francuske 1870. godine u Francusko-Pruskom ratu, Austrija je izostavljena od formiranja novog Njemačkog carstva. Za vrijeme julske krize 1914. godine zbog atentata na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, Njemačka se pridružila Austriji u izdavanju ultimatuma Srbiji koji je doveo do proglašenja Prvog svjetskog rata.

Nakon raspada Habsburškog (Austro-Ugarskog) carstva 1918. godine, Austrija je usvojila i koristila ime Republika Njemačka Austrija u pokušaju da se ujedini sa Njemačkom, ali joj je bilo zabranjeno mirovnim sporazumom u Saint-Germain-en-Layeu 1919. godine. Prva Austrijska republika je osnovana 1919. godine. Anschlussom 1938. godine, Austriju je okupirala i anektirala nacistička Njemačka. To je trajalo sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, nakon čega je Njemačka okupirana od strane saveznika a Austrija obnavlja svoj bivši demokratski ustav. Državnim ugovorom 1955. godine, Austrija je ponovo uspostavljena kao suverena država, okončavši okupaciju. Iste godine je Austrijski parlament usvojio Deklaraciju o neutralnosti tako da je postala trajno neutralna država.

Danas, Austrija je parlamentarna demokratska država koja se sastoji od devet pokrajina. Glavni i najveći grad, sa stanovništvom većim od 1,7 miliona, je Beč. Austrija je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, sa nominalnim BDP-om po glavi stanovnika od 52,216 $. Ova zemlja je razvila visok standard življenja i 2014. godine je rangirana na 21. mjesto u svijetu po Indeksu ljudskog razvoja. Austrija je članica Ujedinjenih naroda od 1955. godine, pridružila se Evropskoj uniji 1995. godine i osnivač je OECD-a. Austrija je potpisala Šengenski sporazum 1995. godine i usvojila evropsku valutu euro 1999. godine.

Starije kameno doba[uredi | uredi izvor]
Područje Austrije bilo je naseljeno i u starijem kamenom dobu, o čemu svjedoči i jedan od najvrijednijih nalaza arheologije u Austriji tzv. Willendorfska Venera. Nastala je oko 25.000 godina p. n. e. na području današnjeg Willendorfa kod Wachaua u Donjoj Austriji. Pronađena je 1908. godine, a danas se nalazi u Prirodno-historijskom muzeju u Beču

Kelti, rimske provincije[uredi | uredi izvor]
Na području današnje Austrije keltska plemena - Ambidraven, Ambisonten, Boier, Kampi i Noriker, osnivaju kraljevstvo Noricum. Ovo kraljevstvo bilo je poznato po izvozu željeza, sve do područja današnje Italije, kao i po svojim konjima. Imali su i svoju kovnicu novca. Širenjem Rimskog carstva, kroz mirno osvajanje, pod rimskim vojskovođama i carskim sinovima Tiberijem i Druzom 15. godine p. n. e. područje današnjeg Tirola i Vorarlberga prelazi u posjed Rima. Rimljani osnivaju provincije Norikum, Panonija i Retija. Veći rimski gradovi u to vrijeme bili su : Solva - kod mjesta Wagna, Ovilava - Wels, Lauriacum - Lorch kod Ennsa, Cetium - Sankt Pölten, Vidobona - Beč, Iuavavum - Salzburg.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]
Nakon što su teritorij današnje Austrije osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavarci i Franci, ona dolazi pod vlast dinastije Babenberga od 10. do 13. vijeka, kad su ih naslijedili Habsburgovci. 976. godine spominje se markgrof Leopold I iz dinastije Babenberg, kao povjerenik cara Otona I. Prvo pominjanje Austrije, kao Ostarrîchi [2] zabilježeno je 1. novembra 996. godine u ugovoru o poklonu 950 ha zemljišta, cara Otona III, biskupu od Freisinga u okolini današnje općine Neuhofen an der Ybbs u Donjoj Austriji rječima:

...in regione vulgari vocabulo Ostarrîchi in marcha et in comitatu Heinrici comitis filii Luitpaldi marchionis.
Oko 1000. godine pojavljuju se imena za Austriju, koja imaju i druga značenja, kao npr. in orientali regno, in oriente, Osterland Austria i terra orientalis. Danas većina jezika naziva Austriju tim imenom, izuzev slovačkog Rakúsko, češkog Rakousko i finskog jezika Itävalta.

Izumiranjem dinastije Babenberg, Rudolf Habsburški 1240. godine postaje prvi njemački kralj iz dinastije Habsburg, te uzima ime Rudolf I. vojvoda austrijski i štajerski. Dinastija Habsburg vladala je Austrijom sve do svog izumiranja 1780. godine, kada ju je naslijedila lotarinška dinastija pod imenom Habsburg-Lotaringija.

Austrijsko Carstvo[uredi | uredi izvor]
Raspadom Svetog Rimskog Carstva 1804. godine, Franjo II, kao poslijednji vladar tog carstva osniva Austrijsko Carstvo i uzima ime Franjo I, austrijski car. Carstvo se prostiralo na područjima današnje Austrije, Češke, Slovačke, Rumunije, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Mađarske, sjevernih dijelova Italije, kao i dijelova Poljske, Njemačke i Bosne i Hercegovine.

Austro-Ugarska monarhija[uredi | uredi izvor]
Austrijsko Carstvo je 1867. godine podijeljeno je kao dvojna monarhija, Austro-Ugarske na austrijski i mađarski dio. Odlukom Berlinskog kongresa Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, koju 1908. godine anektira. Napadom Austro-Ugarske na Srbiju 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat. Sa ukupnom površinom od 676.615 km2 Austro-Ugarska je bila druga po veličini zemlja u Evropi, a po broju stanovnika sa oko 53 miliona 1914. godine, treća u Evropi. Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je mirovnim ugovorom u Saint-Germainu i mirovnim sporazumom u Trianonu 1918. godine, nastala Austrija u današnjim granicama, nazvana Prva Republika, sa prvim predsjednikom vlade Karlom Rennerom. 1938. godine Austriju je pripojila nacistička Njemačka.

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]
Krajem Drugog svjetskog rata 1945. godine saveznici su podijelili Austriju na četiri okupacione zone sve do 1955. godine, kad je stekla potpunu nezavisnost, pod uvjetima da ostane neutralna, te da se odrekne težnji za ponovnim pripojenjem Njemačkoj. 27. aprila 1945. godine proglašena je privremena vlada na čelu sa Karlom Rennerom. Ta vlada proglašava uspostavljenje tzv. Druge republike i upravlja Austrijom, sa manjim promjenama, sve do prvih legitimnih izbora 1949. godine. Nakon deset godina okupacije od strane Saveznika, Austrija potpisuje u Beču 15. maja 1955. Austrijski državni ugovor, čime se zvanično potvrđuje austrijska nezavisnost i savezničke okupacione rupe napuštaju Austriju.

Savremeno doba[uredi | uredi izvor]
Austrija je 1995. godine postala članica Evropske Unije, a 1999. je uvela valutu euro.

Geografija[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Geografija Austrije
Austrija se proteže maksimalno u smjeru zapad-istok 575 km, a u sjeverno-južnom pravcu 294 km. Oko 60% površine Austrije je brdovito i dio je planinskog vijenca Alpe. Na istočnoj granici prema Češkoj, nalaze se obronci Karpata. Nizine se nalaze istočno i uzduž toka Dunava, te u južnoj Štajerskoj i Gradišću, koje je na rubu Panonske nizije. Ukupno 43% Austrije je pošumljeno. Najniža tačka Austrije je Hedwighof u općini Apetlon u Gradišću 114 m, a najviši vrh je Großglockner sa 3.798 m

Najviši planinski vrhovi[uredi | uredi izvor]
Najviši planinski vrh Großglockner 3.798 m u Austriji nalazi se u saveznoj pokrajini Koruškoj. Osim njega Austrija ima preko 900 vrhova sa visinom većom od 3.000 m.[3] Neki veći vrhovi su:

Wildspitze 3.774 m ,
Weisskugel 3.738 m,
Großvenediger 3.662 m,
Hinterer Brochkogel 3.628 m,
Hintere Schwärze 3.624 m,
Similaun 3.607 m,
Wiesbachhorn 3.564 m ,
Rainerhorn 3.560 m
Rijeke[uredi | uredi izvor]
Najveći dio Austrije, oko 80.566 km2 pripada Dunavskom slivu, a samo mala područja na zapadu pripadaju slivu Rajne (2.366 km2), te na sjeveru slivu Elbe sa površinom od 918 km2.

Ostale veće rijeke u Austriji su: Lech, Isar, Inn, Salzach, Traun, Enns, Ybbs, Erlauf, Pielach, Traisen, Wienfluss, Fischa, Große Mühl, Kleine Mühl, Rodl, Aist, Kamp, Göllersbach, Rußbach, Thaya, March, Mura i Lainsitz.

Jezera[uredi | uredi izvor]
Najveće jezero u Austriji je Neusiedler See u Gradišću. Ukupno 77% površine od ukupno 315 km2 pripada Austriji, a ostatak pripada Mađarskoj. Drugo najveće jezero je Attersee sa 46 km2 u Gornjoj Austriji, te Traunsee sa 24 km2. Na tromeđi sa Njemačkom i Švicarskom Austriji pripada i manji dio Bodenskog jezera. Tačna granica između država na Bodenskom jezeru nije definirana. Osim njih, posebno za turizam, su važna jezera u Koruškoj: Wörthersee, Millstätter See, Ossiacher See i Weißensee. Druga poznatija jezera u Austriji su Mondsee i Wolfgangsee
Nacionalni parkovi[uredi | uredi izvor]
Austrija ima sedam nacionalnih parkova: Hohe Tauern, Gesäuse, Nockberge i Kalkalpen, Neusiedler See - Seewinkel, Thayatal i Donauauen.

Klima[uredi | uredi izvor]
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.
Politika[uredi | uredi izvor]
Po austrijskom Ustavu iz 1920., te dopunama iz 1929. godine godine Austrija je federalna, parlamentarna demokratska republika, koja se sastoji od devet saveznih pokrajina.[4] Ustav je ponovo stupio na snagu nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.

Aktivno pravo glasa na izborima u Austriji imaju sve osobe koje su:

državljani Austrije.
osobe koje na dan izbora imaju napunjenih 16 godina. Do 2007. godine starosna granica bila je 18 godina.
Pasivno pravo glasa, imaju sve osobe koje na dan izbora imaju napunjenih 18 godina, osim ako nisu izuzeti iz prava za glasanje.

Predsjednik[uredi | uredi izvor]
Šef države je predsjednik, koji se bira direktno na izborima svakih šest godina. Po austrijskom Ustavu, mandat se predsjedniku može samo jednom produžiti, sa narednih šest godina. Predsjednik ima funkciju proglašavanja i mogućnost raspuštanja vlade, savezne skupštine, kao i pokrajinskih skupština, glavni je zapovjednik oružanih snaga Austrije, kao i službeni predstavnik Austrije na međunarodnom nivou. Sadašnji predsjednik Austrije je Heinz Fischer, član Socijalističke partije Austrije (SPÖ) izabran je prvi put na izborima 25. aprila 2004., a drugi put, kao nezavisni kandidat na izbori za predsjednika Austrije, 25. aprila 2010. godine.

Skupština[uredi | uredi izvor]
Austrijska skupština sastoji se od dva doma:

Državno vijeće (njem:Nationalrat) sastoji se od 183 zastupnika, koji se biraju na direktnim i tajnim izborima svakih pet godina. Do 2007. godine mandat u skupštini trajao je četiri godine. Skupština donosi najvažnije zakone, te je za njihovo usvajanje potrebna, obično apsolutna većina (najčešće dvotrećinska). Za ulazak u skupštinu postavljena je granica od 4%. Glasovi partija, koje osvoje manje od 4%, dijele se partijama sa većim procentualnim udjelom. Državnim vijećem predsjedavaju tri predsedjnik koji se biraju iz redova tri najjače partije. U mandatu od 2008. godine predsjednica vijeća je Barbara Prammer (SPÖ), drugi predsjednik je Fritz Neugebauer (ÖVP), a treći, član FPÖ Martin Graf.
Savezno vijeće (njem:Bundesrat) Članovi se biraju iz pokrajinskih skupština. Savezno vijeće ima pravo veta na odluke, koje se u državnom vijeću, može pobiti. Samo u iznimnim slučajevima, ako su prava pokrajina ugrožena, savezno vijeće ima apsolutno pravo veta. Politički kritičari, zbog zastupanja partijskih interesa zastupnika, a ne interesa pokrajina, često smatraju ovo vijeće nepotrebnim.
Na izborima 2008. godine za skupštinu koji su održani 28. septembra izabrane su sljedeće partije:

Socijalistička partija Austrije (SPÖ) 29,26% i 57 predstavnika,
Narodna partija Austrije (ÖVP) 25,98% i 51 predstavnik
Slobodarska partija Austrije (FPÖ) 17,54% i 34 predstavnika
Savez za budućnost Austrije (BZÖ) 8,26% i 21 predstavnik
Zeleni 8,05% i 20 predstavnika
Ostale partije dobile su manje od 4 % te nisu imale pravo za ulazak u parlament
Zbog najviše osvojenih glasova mandat za sastav vlade povjeren je članu Socijalističke partije Austrije (SPÖ) Werneru Faymannu.

Vlada[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Austrijska vlada
U Austriji je vlada, pored predsjednika države najviši organ uprave. Članovi vlade su predsjednik vlade (njem:Bundeskanzler), podpredsjednik vlade (njem:Vizekanzler) i savezni ministri.

Predsjednik vlade[uredi | uredi izvor]
Predsjednika vlade postavlja predsjednik države, uobičajeno ga predlaže nakon izbora, najjača partija u parlamentu, mada to nije pravilo. Vlada predlaže predsjednika vlade, predsjedniku i on predlog može također odbiti. Predsjednik države ima ovlasti, da na osnovu prijedloga vlade, raspusti skupštinu te raspiše nove izbore. Predsjednik vlade je primus inter pares u vladi, predlaže i otpušta ministre, mada nema ovlasti mješanja u resor pojedinog ministarstva. Nakon izbora u septembru 2008. godine, te nakon 56 dana pregovaranja, SPÖ je ušao u koaliciju sa ÖVP, te je za predsjednika vlade izabran Werner Faymann, a za podpredsjednika, Josef Pröll, član ÖVP.

Ministarstva[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Vlada Faymann II
Austrijska vlada, izabrana na izborima 2008. godine, ima četrnaest članova, uključujući predsjednika i podpredsjednika vlade. Broj članova je promjenljiv, te je u zavisnosti od pojedine vlade. Podpredsjednik vlade Josef Pröll obavlja i funkciju ministra financija.

Političke partije[uredi | uredi izvor]
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.
Izbori u Austriji[uredi | uredi izvor]

Podjela Austrije
Izbori za Evropski parlament[uredi | uredi izvor]
Austriju zastupa u Evropskom parlamentu 18 predstavnika, koji se biraju svakih pet godina na izborima. Birači glasaju za biračke liste političkih partija, te mogu i direktno svoj glas dati kandidatu na izabranoj listi političke partije. Od 2009. godine Austriju će predstavljat 17 predstavnika. Na izborima za Evropski parlament održanim 8. juna 2009. godine u Austriji, pobijedila je Narodna partija Austrije (ÖVP) sa 29,8 % i 6 predstavnika u parlamentu. Na drugom mjestu je Socijalistička partija Austrije sa 23,9% i 5 predstavnika

Vojska[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Austrijska vojska
Austrijska vojska (njem: Österreichisches Bundesheer ) je regularna vojska Austrije, koja po članu 79 par. 1 Ustava ima zadatak vojne odbrane zemlje. Vojsku čini oko 35.000 regularnih vojnika i oko 30.000 milicionera uključenih u miliciju. Opremljena je sa oko 9000 vozila i 150 aviona i helikoptera. Kao kopnena zemlja bez izlaza na more, Austrijska vojska u svom sastavu nema Vojnu mornaricu.

Zapovjednik Austrijske vojske je de facto predsjednik Austrije, dok stvarnu (de iure) komandu ima Ministar odbrane. Trenutni Ministar odbrane je Norbert Darabos, a zapovjednik Generalštaba je general Edmund Entacher.

Služenje vojnog roka u Austriji je obavezno za sve podobne muškarce od 17 godina. Služenje je moguće kao služenje u oružanim snagama u trajanju od 6 mjeseci, te kao civilno služenje u raznim humanitarnim organizacijama u trajanju od 9 mjeseci. Osim toga moguće je služenje u raznim inozemnim međunarodnim oranizacijama, muzejima, koje za cilj imaju obilježavanje holokausta.

U Austriji će se 20. januara 2013. održati referendum, na osnovu čijih rezultata će se odlučiti o ukidanju redovnog služenja vojnog roka i uvođenje profesionalne vojske u Austriji.[5]

Političke podjele[uredi | uredi izvor]
Austrija je savezna republika i dijeli se na devet saveznih pokrajina. Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom ISO 3166-2:AT. Pokrajine su podijeljene na okruge i statutarne gradove. Okruzi su podijeljeni na gradove, općine i općine sa tzv. markt statusom.
Austrija je regionalno po NUTS normama Evropske unije podijeljena na 3 regije nivoa NUTS-1: Istočnu, Južnu i Zapadnu Austriju, zatim na 9 regija drugog nivoa NUTS-2, 35 regija trećeg nivoa NUTS-3, te na 2354 općine, koje se grupišu kao LAU-2.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Alpe
Austrija ima razvijenu tržišnu privredu i visok životni standard. Njeguje dobre veze sa privredama Evropske Unije, pogotovo s Njemačkom. Članstvo u EU privuklo je strane investitore, koje posebno privlači položaj Austrije između sadašnjih i budućih članica EU. Sporiji ekonomski rast u obližnjoj Njemačkoj i općenito u svijetu usporio je ekonomski porast na 1.2% u 2001. godini.

Promet[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Lista autoputeva i brzih cesta u Austriji
Stanovništvo[uredi | uredi izvor]
Po članu 8 Ustava Austrije iz 1920. godine, službeni jezik u Austriji je njemački jezik. Austrijska varijanta njemačkog jezika je maternji jezik oko 98% od ukupnog broja austrijskih državljana. Razlika tzv. austrijskog njemačkog, sastoji se u riječima, koje su karakteristične u upotrebi na području Austrije, različitim gramatičkim pravilima, kao i korištenjem riječi koje su u njemački jezik ušle iz jezika susjednih naroda (slovenskog, mađarskog i italijanskog jezika). U području Gradišća i Koruške, službeni jezik je pored njemačkog, hrvatski i slovenski, na kojim se jezicima, može odvijati dvojezična nastava u školama, izdavati dokumenti, obilježavati zvanične državne institucije i prometne oznake. U nekim općinama Gradišća je romski jezik priznat kao službeni jezik.

Austrija ima i mnogo radnika useljenika. Najveći broj je useljenika iz Turske, državljana balkanskih zemalja (BiH, Srbija, Hrvatska, Kosovo, Rumunija, Albanija i dr.).

Religija[uredi | uredi izvor]
U Austriji je službeno priznato dvanaest religija [7] i religioznih zajednica. Za službeno priznanje od strane države potrebno je priznanje, zahtjevom zatražiti od Ministarstva školstva i kulture. Nakon ispunjavanja preduvjeta, religioznoj se zajednici priznaje status, čime zajednica ostvaruje određene prednosti i povlastice, koje joj država garantira i potpomaže. Uslovi za prihvatanje državno priznate religiozne zajednice su između ostalog:

broj članova, koji bi trebao prelaziti 16.000 članova,
pozitivan odnos zajednice prema državi i društvu,
obavezivanje zajednice na sprječavanju psihičkog uticaja na razvoj zajednice, te
kontrola finacijskih sredstava zajednice, koja ne bi trebala biti korištena samo u religiozne svrhe.
Ispunjavanjem ovih uslova i dobijanjem statusa, religiozna zajednica ima pravo na:

organizovanje nastave religije i njeno financiranje od strane državnih organa,
oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na zemljište,
pravo na postavljanje svećenika u vojsci, stručnom savjetu državne televizije ORF i dušebrižnika u bolnicama, kao i
zaštitu crkvenog osoblja od progona, zbog propovijedanja u smislu tokova i pravila zajednice,
Priznate religije u Austriji
Religija Broj članova 1
Rimokatolička crkva 2 5.600.000
Islam 515.914 [8]
Protestantizam 375.000
Grčka-pravoslavna crkva 175.000
Jehovini svjedoci 23.200
Starokatolička crkva 14.500
Budizam 10.400
Judaizam 8.000
Istočne pravoslavne crkve 5.000
Nova apostolska crkva 4.200
Mormoni 2.250
Metodisti 1.250
1 Broj članova zasnovan na popisu stanovnistva 2001. godine
2 Broj na osnovu podataka iz 2007. godine

Kultura[uredi | uredi izvor]
U Austriji su rođeni mnogi slavni kompozitori, među ostalima Mozart, Johann Strauss otac i sin, Schönberg, Webern i Berg.

Treba spomenuti i slavne fizičare Boltzmanna i Schrödingera, filozofe Wittgensteina i Gödela, psihoanalitičara Freuda, pisca Musila i slikara Klimta.

Eukaliptus

Eukaliptus / ˌ Ju k ə l ɪ p t ə / a [2] L'Heritier 1789 [3] je raznolik rod od cvjetnice stabala i grmlja (uključujući i izdvojene skupine s višestrukim zaustavio na mallee naviku rasta) u mirte obitelj, Myrtaceae . Pripadnici roda dominiraju stabla floru Australiji . Postoji više od 700 vrsta eukaliptusa, a većina su porijeklom iz Australije, a vrlo mali broj se nalaze u susjednim područjima Nove Gvineje i Indonezije . Jedna vrsta, Eucalyptus deglupta , kreće se daleko na sjeveru kao i Filipina . Samo 15 vrste se javljaju izvan Australije, sa samo devet od njih ne javlja u Australiji. Vrsta eukaliptusa se ​​uzgaja široko u tropskom i umjerenom svijeta, uključujući Sjevernu i Južnu Ameriku , Europu , Afriku , u mediteranskom bazenu , na Bliskom istoku , u Kini , a indijski potkontinent , iako većina vrsta ne podnosi mraz.

Eukaliptus je jedan od tri slična rodova koji se obično nazivaju " eukaliptusa ", a ostali su Corymbia i Angophora . Mnoge vrste, ali daleko od svega, poznati su kao desni stabala, jer oni zrače obilne Kino iz bilo prekida u kore (npr scribbly desni ). Generički naziv je izveden iz grčkih rijeci ευ (EU) "dobro" i καλύπτω (kalýpto) "pokriti", pozivajući se na operculum na čaške da je u početku skriva cvijet . [4]

Neke vrste eukaliptusa su privukle pažnju vrtlarskim, globalnih razvojnih istraživača i ekologa zbog poželjne osobine, kao što se brzo rastućih izvore drva, proizvodnju ulja koje se može koristiti za čišćenje i kao prirodni insekticid , ili sposobnost da se koristiti za odvod močvare i time smanjiti rizik od malarije . Ulje eukaliptusa pronalazi mnogo koristi kao u aromaterapiji, kao lijek za bolove u zglobovima. Stabla eukaliptusa pokazuju allelopathic učinke; oslobađaju spojeve koji inhibiraju druge biljne vrste iz raste u blizini. Izvan njihovih prirodnih rasponima, eukaliptusa su oba hvaljen zbog svoje pozitivne gospodarskog utjecaja na siromašne populacije [5] [6] : 22 i kritiziran zbog "vodi opijanje" stranci , [7] . Što je dovelo do kontroverzi oko njihovog ukupnog utjecaja [8]

U toplim danima, eukaliptus šuma ponekad umotan u smog su slični magla isparava hlapivih organskih spojeva ( terpenoids ); Australian Blue Mountains uzeti svoje ime od izmaglici. [9]

Veličina i navika [ uredi ]
Zrela eukaliptusa može biti u obliku niske grm ili vrlo velikom stablu. U vrste mogu se podijeliti u tri glavne navike i četiri kategorije veličine.

Kao generalizacije " šuma stabla" single stabljikom i imaju krunu formira manji dio cijele visine stabla. " Woodland stabla" su single stabljikom, iako mogu granati na maloj udaljenosti iznad razine tla.

" Mallees " su multistemmed od razine tla, obično manje od 10 m (33 ft) u visine, često s krunom uglavnom na krajevima grančica i pojedinačne biljke se mogu kombinirati u obliku otvorenog ili zatvorenog formacije. Mnogi mallee stabla može biti tako nisko raste kao da se smatra grm .

Dvije druge oblike drveća zapažene su u Zapadnoj Australiji i opisan pomoću izvorne nazive "malj" i "marlock". U " malj " je male do srednje veličine stabla koja ne proizvodi lignotubers i ima relativno dugu debla, a strmo grananje navike i često upadljivo gusto terminala krunu . To je normalna navika zrelih zdravih jedinki eukaliptusa occidentalis , E. astringens , E. spathulata , E. gardneri , E. dielsii , E. forrestiana , E. salubris , E. clivicola i E. ornata . Glatka kora od mallets često ima satiny sjaj i može biti bijela, krem, siva, zelena, ili bakra.

Pojam marlock je različito se koristi; u Forest Trees of Australia, što se definira kao mala stabla bez lignotubers , ali s kraćim, donjem grananja debla nego malj. Oni obično rastu u više ili manje čistih sastojina. Jasno prepoznatljivi primjeri su sastojine E. Platypus , E. vesiculosa , a nevezano E. stoatei .

Pojam "Morrell" je malo nejasne podrijetla i čini se da se odnosi na stabla u zapadnom Australian wheatbelt i zlatnim poljima koje imaju dugu, ravnu debla, sasvim grubo lajao. Sada se koristi uglavnom za E. longicornis (crvena Morrell) i E. melanoxylon (crna Morrell).

Veličine Tree slijediti konvencija:

Mali: 10 m (33 ft) u visini
Srednje: 10-30 m (33-98 ft)
Tall: 30-60 m (98-197 ft)
Vrlo visoka: više od 60 m (200 ft)
Lišće [ uredi ]
Gotovo sve eukaliptusa su zimzelene , ali neke tropske vrste gube svoje lišće na kraju suhe sezone. Kao iu ostalim članovima mirta obitelji, lišće eukaliptusa su prekrivene ulje žlijezde. Obilne ulja i proizvodi su važno obilježje roda. Iako je zrela eukaliptus stabala može se nadvila i potpuno poljskoga, njihova nijansa je karakteristično slučajan, jer je lišće obično visi prema dolje.


Eukaliptus tetragona , pokazujući plavozelene lišće i stabljike

Sjeme eukaliptusa camaldulensis
Listovi na zrele biljke eukaliptusa su najčešće kopljast , petiolate , očito se izmjenjuju i voštana ili sjajno zelene. Za razliku od toga, lišće sadnice su često suprotno , kitnjaka i plavozelene , ali postoje mnoge iznimke od ovog obrasca. Mnoge vrste, kao što su E. melanophloia i E. setosa zadržati maloljetnički list oblik čak i kada je biljka reproduktivno zreo. Neke vrste, kao što je E. macrocarpa , E. rhodantha i E. Crucis su tražen nakon ukrasnih zbog ovog cjeloživotnog maloljetničkog list obliku. Nekoliko vrsta, poput E. petraea , E. dundasii i E. lansdowneana , imaju sjajnu zeleno lišće tijekom njihovog životnog ciklusa. E. caesia pokazuje suprotan uzorak razvoja lisne većini eukaliptusa, sa sjajnim zelenim listovima sadnica fazi i dosadno, plavozelene lišća u zrelim kruna. Kontrast između maloljetnih i odraslih lisnih faza je vrijedna u identifikaciji polja.

Četiri list faze priznaju u razvoju biljke eukaliptusa podataka: "sadnica", "maloljetnik", "srednji" i "za odrasle" faze. Međutim, nije definitivan prijelazna točka javlja između faza. Intermedijarni faza, kada se često formiraju najveći lišće, povezuje maloljetnika i odraslih faze. [10]

Sve u svemu, osim nekoliko vrsta, lišće se formira u parovima na suprotnim stranama kvadratnom stabljike, uzastopnih para se pod pravim kutom jedna na drugu (decussate). U nekim uskim poljskog vrste, na primjer E. oleosa , sadnica ostavlja nakon što je drugi list par često su grupirani u koji se može detektirati spiralnom rasporedu oko pet jednostranog stabljike. Nakon spiralnog faze, koja može trajati od nekoliko do više čvorova, raspored vraća na decussate apsorpcijom nekih lica list nosivih stabljike. U tim vrstama s suprotnim odrasle lišće lista parova, koji su nasuprot formirana na stabljike vrhu, odvajaju se na njihovim bazama po nejednakom produljenja stabljike proizvoditi očito alternativne odrasle lišće.
Cvijeće [ uredi ]
Najviše lako prepoznatljivi karakteristike vrsta eukaliptusa jasne su cvijeće i voće (kapsule ili "gumnuts"). Cvijeće imaju brojne mekane prašnika koji mogu biti bijele, krem, žute, ružičaste ili crvene boje; u korijenu, a prašnici su zatvoreni u kapu poznat kao operculum koji se sastoji od spojenih lapovima i laticama, ili oboje. Dakle, cvijeće nemaju latice, ali umjesto da se ukrasiti s mnogo upadljiv prašnika. Kako su prašnici proširiti je operculum se izbaci, cijepanje od čašice bazi cvijeta; ovo je jedna od značajki koja ujedinjuje rod. Ime Eucalyptus, od grčke riječi EU-, dobro, i kaluptos, pokriti, što znači "dobro pokrivena", opisuje operculum. Woody voće ili kapsule su grubo konične i imaju ventile na kraju koji se otvara za oslobađanje sjemenke, koje su poput voska, u obliku šipke, oko 1 mm u dužinu, a žuto-smeđe boje. Većina vrsta nemojte cvijet do odrasle lišće počinje da se pojavi; E. cinerea i E. perriniana su značajne iznimke.


Tamna, ispucala ' ironbark "od E. sideroxylon
Kora [ uredi ]

Kora detalj E. angophoroides , kutija jabuka

Izvanredna boje kore od E. deglupta porijeklom iz jugoistočne Azije

The 'box' kora E. quadrangulata , bijela kutija
Pojava eukaliptusa kore ovisi o starosti biljke, način kore šupe, duljina kore vlakana, stupanj brazda, debljina, tvrdoća i boja. Svi zreli eukaliptusa staviti na godišnjoj sloj kore, što doprinosi povećanju promjera stabljike. Kod nekih vrsta, najudaljeniji sloj umire i godišnje listopadna, bilo u duge trake (kao u E. sheathiana ) ili u različito čija veličina pahuljicama ( E. diversicolor , E. cosmophylla ili E. cladocalyx ). To su gume ili glatkim zalajao vrsta. Guma kora može biti dosadno, sjajna, ili satiny (kao u E. ornata ) ili mat ( E. cosmophylla ). U mnogim vrstama, mrtvi kora zadržana. Njegov vanjski sloj postupno fragmenti sa trošenja i baca ne mijenjajući bitno grubo zalajao prirodu debla ili stabljike - na primjer E. Marginata , E. jacksonii , E. obliqua i E. porosa .

Mnoge vrste su "pola laje 'ili' blackbutts 'u kojem je mrtva kora se zadržava u donjem dijelu debla ili stabljike - na primjer, E. brachycalyx , E. ochrophloia i E. occidentalis - ili samo u debelim crnim akumulacije na bazi, kao u E. clelandii . Kod nekih vrsta u ovoj kategoriji, na primjer E. youngiana i E. viminalis , grubo bazalni kora je vrlo ribbony na vrhu, gdje se ustupa glatka gornja stabljike. Glatka gornja kora od pola kore i da je od potpuno glatkih zalajao drveća i mallees može proizvesti izvanredne boje i interesa, na primjer E. deglupta . [10]

Različite obično priznati vrste kore obuhvaćaju:

Stringybark - sastoji se od dugih vlakana, a može se izvesti u dugim komadima. To je obično gusta sa spužvastom teksture.
Ironbark - teško je, grubo i duboko ispucala. To je impregniran sa suhim kino (a SAP isijavao od stabla) što daje tamno crvene ili čak i crne boje.
Teselacijska - kora je razbijena u mnogih različitih pahuljice. Oni su corkish i mogu oljuštiti.
Box - ima kratka vlakna. Neki također pokazuju popločenja.
Vrpce - ima koru dolaze off u dugim, tankim komadima, ali je još uvijek labavo pričvršćen na nekim mjestima. Oni mogu biti dugačke vrpce, čvršća, trake ili uvijena kovrče.
Fosilni [ uredi ]
Najstariji definitivna eukaliptusa fosili su iznenađujuće iz Južne Amerike , gdje eukaliptusa više nisu endemski, iako su uvedene iz Australije. Fosili su od ranog eocena (51,9 Mya), a pronađeni su u Laguna del Hunco depozit u pokrajini Chubut u Argentini . [11] To pokazuje da je rod imao Gondwanan distribuciju. Fosilna lišće također se javljaju u miocena Novog Zelanda, gdje se danas roda nije materinji, ali opet su uvedene iz Australije. [12]

Unatoč istaknutosti eukaliptusa u modernoj Australiji, procjenjuje se da pridonese 75% od modernog vegetacije, fosilni zapis je vrlo rijedak u velikom dijelu u kenozojski , te predlaže da se taj porast za prevlast je geološki novija pojava. Najstariji pouzdano datiran macrofossil od eukaliptusa je 21 milijuna godina stara stabla panj uvukla u bazalta u gornjoj Lachlan doline u New South Walesu . Drugi fosili su pronađeni, ali mnogi su ili nepouzdano datira inače nepouzdano identificirati. [13]

To je korisno uzeti u obzir gdje eukaliptusa fosili nisu pronađeni. Opsežna istraživanja je otišao u fosilnim floras u paleocena na Oligocen Jugoistočne Australiji, a nije uspio otkriti jednu eukaliptusa primjerak. Iako dokazi su rijetke, najbolje je hipoteza da je sredinom tercijara, a kontinentalne margine Australiji podržani samo još Mesić noneucalypt vegetacije, a to eukaliptusa vjerojatno pridonio kosu vegetacije u sušnom kontinentalnoj unutrašnjosti. S progresivnim isušivanja kontinenta još od miocena , eukaliptusa je raseljeno u kontinentalnim margine, a veći dio Mesić i prašume vegetacije koja je nekada tu bio eliminiran u cijelosti. [13]

Sadašnji ogledima od eukaliptusa u Australiji može biti artefakt ljudskog utjecaja na njezinu ekologiju. U novije sedimenata, brojni nalazi dramatičnog povećanja obilja Eucalyptus peludi su povezane s povećanim razinama ugljen. Iako se to dogodi na različitim cijenama u cijeloj Australiji, to je uvjerljiv dokaz za vezu između umjetnog povećanja učestalosti požara s dolaskom Aboridžini i povećane učestalosti ovog izuzetno požara tolerantni roda. [13]

Vrste i križanje [ uredi ]
Više od 700 vrsta su poznate eukaliptusa; odnose se na Popis eukaliptusa vrsta za sveobuhvatan popis vrsta. Neki su se razišli s matici roda u mjeri u kojoj su oni prilično izolirane genetski i nisu u stanju da bude prepoznat od strane samo nekoliko relativno nepromjenjivih obilježja. Većina, međutim, može se smatrati da pripadaju velike ili male grupe srodnih vrsta, koje su često u zemljopisnoj kontaktu jedni s drugima, a između kojih gena i dalje pojavljuje razmjene. U tim situacijama, mnoge vrste pojavljuju u razred u jedan od drugog, a prijelazni oblici su zajedničke. Drugim riječima, neke vrste su relativno fiksni genetski, kao što je izraženo u svojoj morfologiji , dok drugi nisu u potpunosti razlikovao od svoje najbliže rodbine.

Hibridni pojedinci nisu uvijek prepoznati kao takva na prvoj zbirci, a neki su bili imenovani kao nove vrste, kao što su E. chrysantha (E. preissiana × E. sepulcralis) i E. "rivalis" (E. Marginata × E. megacarpa). Hibridni kombinacije nisu posebno često na terenu, ali i neki drugi objavljeni vrste često viđen u Australiji su predložili da se hibridne kombinacije. Na primjer, E. erythrandra Vjeruje se da je E. angulosa × E. teraptera a zbog svoje široke distribucije često naziva u tekstovima. [10]

Renantherin , fenolni spoj prisutan u lišću nekih vrsta eukaliptusa, omogućuje chemotaxonomic discrimanation u odjeljcima renantheroideae i renantherae [14] i omjer količine leucoanthocyanins znatno se razlikuje u pojedinim vrstama. [15]

Vezani rodova [ uredi ]
Mali rod sličnih stabala, Angophora , je također bio poznat još od 18. stoljeća. U 1995. novih dokaza, uglavnom genetski, pokazuje da neki ugledni vrsta eukaliptus su zapravo srodniji Angophora nego na druge eukaliptusa; su podvojeni u novi rod Corymbia . Iako odvojeni, tri skupine savezničkih i ostaje prihvatljivo da se odnosi na članove sva tri roda, Angophora, Corymbia i eukaliptusa, kao "eukaliptusa".


Eukaliptus regnans prelazi 80 metara, u području opsežne prijave, Tasmanija
Visok drvo [ uredi ]
. Nekoliko vrsta eukaliptusa su među najviših stabala u svijetu eukaliptusa regnans , australski 'planina jasen ", je najviša od svih cvjetnice biljke ( angiosperme ); Danas su se najviši izmjerene primjerak nazvan Centurion je 99,6 m (327 ft) visok. [16] Obala Douglas-jela je približno iste visine; samo obala Redwood je jači, a oni su četinjača ( golosjemenjače ). Šest drugih vrsta eukaliptusa prelaziti 80 metara visine: Eucalyptus obliqua , Eucalyptus delegatensis , Eucalyptus diversicolor , eukaliptusa nitens , Eucalyptus globulus i eukaliptusa viminalis .

Frost netolerancija [ uredi ]
Većina eukaliptusa nisu tolerantni mraza, ili samo podnijeti lagani mraz do -5 ° C (23 ° F); hardiest su snijeg gume, poput eukaliptusa pauciflora , koja je u stanju izdržati hladnoće i smrzavanja do otprilike -20 ° C (-4 ° F). Dvije podvrste E. pauciflora subsp. niphophila i E. pauciflora subsp. debeuzevillei posebno su čak i hardier i može tolerirati čak i vrlo teške zime. Nekoliko drugih vrsta, posebno iz visoke visoravni i planine centralne Tasmaniji poput eukaliptusa coccifera , eukaliptusa subcrenulata i eukaliptusa gunnii , [17] Također su proizvedene ekstremno hladno-izdržljiv oblika i to je sjeme nabavio iz tih genetski jednogodišnja vrsta koje se sade za ukrašavanje u hladnijim dijelovima svijeta.Odnosi životinja [ uredi ]

Phascolarctos cinereus ( koala ) jede eukaliptus lišće

Vrsta lisnih osa hranjenje ličinke na listovima eukaliptusa
Eterično ulje izvađen iz lišća eukaliptusa sadrži spojeve koji su snažni prirodni dezinfekcijska sredstva, a može biti toksičan u velikim količinama. Nekoliko tobolčar biljojedi , osobito koale i neke possums , su relativno tolerantni od njega. Bliska povezanost tih ulja s drugim jačih toksina zove formiliran fluorglucinola spojevi ( euglobals , macrocarpals i sideroxylonals ) [18] omogućuje koale i druge tobolčar vrste kako bi izbor hrane temelji se na miris lišća. Za koalama, ovi spojevi su najvažniji čimbenik u listu izboru.

Eukaliptus cvijeće proizvesti veliku obilje nektara , osigurava hranu za mnoge oprašivača , uključujući kukce , ptice, šišmiši i possums . Iako eukaliptusa stabla su naizgled dobro branio od biljojeda od strane uljima i fenolnih spojeva, imaju insekata štetočina. To uključuje eukaliptus Longhorn sonde Phoracantha semipunctata i afidnih nalik lisne buhe poznate kao " zvono lerps ", oba od kojih su etablira kao štetočina u cijelom svijetu, gdje god se eukaliptusa uzgaja.

Eusocial buba Austroplatypus incompertus čini i brani svoje galerije isključivo unutar eukaliptusa biljaka.

Ostali podaci: Lista Lepidoptera koji se hrane eukaliptusa
Prilagodba na vatru [ uredi ]

Epicormic izdanci izbijaju snažno iz epicormic pupova ispod požara oštećeno kore na trupu od eukaliptusa stabla

Eukaliptus šuma u stanju obnove
Eukaliptusa nastao prije između 35 i 50 milijuna godina, nedugo nakon što je Australija-Nova Gvineja odvojene od Gondvane , njihov uspon podudara s povećanjem depozita fosilnog ugljena (sugerirajući da vatra je faktor čak i tada), ali su tek manja komponenta tercijarna prašuma do prije oko 20 milijuna godina, kada je postupno sušenje kontinenta i iscrpljivanja hranjivih tvari u tlu dovelo je do razvoja više otvorenog tipa šuma, pretežno Casuarina i bagrema vrsta.

Aridification Australije tijekom razdoblja sredinom tercijarni (prije 25-40 milijuna godina), u kombinaciji s godišnjim prodorom tropske oluje konvekcijom i pripadajući munje, duboko u kontinentalnoj unutrašnjosti stimulira postupnu evoluciju, diverzifikaciju i geografsku ekspanziju zapaljiva bioti. Izostanak velikih rijeka ili planinskih lanaca znači da nema geografskih barijera za provjeru širenje požara. Od monsunskoj 'kolijevka', protupožarni promicanje vrsta se proširila na veće oborine sredinama, gdje je munja bila je rjeđa, postupno premještanje Gondwanan prašumu od svih, ali najviše vatrom zaklonjena staništa. [19]

Dvije vrijedne drvo stabala, alpska pepela E. delegatensis i australski planinski jasen E. regnans , su ubijeni u požaru, a samo regenerirati iz sjemena. Isto 2.003 požara koji je imao malo utjecaja na šumama oko Canberri rezultiralo tisućama hektara mrtvih jasena šuma. Međutim, mala količina pepela preživio i staviti nove jasena, kao dobro. Bilo je nekih rasprava o tome da li da napusti tribine ili pokušati žetve uglavnom neoštećenu drvo, koje se sve više prepoznaje kao štetnu praksu.

Opasnosti [ uredi ]
Dva najčešća opasnosti vrsta eukaliptusa do ljudi koji su požar i pada grane.

Opasnost od požara [ uredi ]

Stabla eukaliptusa sagnuo zbog jake vjetrove i vrućine u Kaliforniji požara listopada 2007. godine . Oni se nalaze u San Dieguito River Park u San Diego županiji i naginje zapadu
Ulje eukaliptusa je visoko zapaljiv (Zapaljene stabla su poznati da eksplodira); [8] [20] šumskih požara može lako putovati kroz naftom bogatog zraku krošnjama drveća. [21] [22] eukaliptusa pribaviti dugoročnu požara preživljavanja od njihova sposobnost regeneracije iz epicormic pupoljaka koji se nalazi duboko u njihovom debelom korom, ili iz lignotubers , [23] ili izradom serotinous voća.

U sezonski suhe klime hrastovi često protupožarne, posebice u otvorenim travnjacima, kao trava vatra nije dovoljna da zapali raspršene stabala. U kontrasta eukaliptus šuma teži promovirati vatru zbog nestabilnih i vrlo zapaljivih ulja proizvedenih lišća, kao i za proizvodnju velikih količina legla koja je visoka u fenola, sprječavajući njezin slom od gljiva i tako akumulira kao velike količine suha, zapaljivo gorivo. [23] Prema tome, gusti eukaliptusa Biljke mogu biti predmet katastrofalne firestorms. U stvari, gotovo trideset godina prije Oakland Firestorm 1991. , studija eukaliptusa na području upozorio da je legla ispod stabala gradi se vrlo brzo i treba redovito pratiti i ukloniti. [24] Procijenjeno je da 70% energija oslobađa kroz izgaranjem vegetacije u Oakland požara došlo zbog eukaliptusa. [25] u National Park Service studije, utvrđeno je da je opterećenje goriva (u tonama po hektaru) od ne-izvornih eukaliptusa šumi je gotovo tri puta tako velik kao materinji hrastove šume. [25]

Padaju grane [ uredi ]

Fallen E. camaldulensis udovi na pješačkoj stazi
Neke vrste guma stabala ispadne grane neočekivano. U Australiji, Parkovi Victoria upozorava kamperi nisu u logor pod rijeka crvene desni . [26] Neki vijeća u Australiji, kao što su Gosnells, Zapadna Australija , su uklonjeni eukaliptusa nakon izvješća štete od pala grana, čak iu licu dugih, dobro publicitet prosvjeda za zaštitu pojedinih stabala. [27] bivši australski Nacionalni botanički vrtovi redatelj i savjetovanje Arborist, Robert Boden, je citiran koji se odnosi na "ljetne podružnice kap". [28] Ispuštanje grana priznaje se u Australiji književnosti kroz izmišljeni smrti Judy u sedam malih Australaca . Iako su sve velike stabla može pasti grane, težina eukaliptus drvo je visoko zbog svoje gustoće i visokog sadržaja smole. [ Citat potreban ]

Uzgoj i uporaba [ uredi ]

Eukaliptus niphophila u Nacionalnom parku Namadgi
Eukaliptus je uvedena iz Australije s ostatkom svijeta nakon Cook ekspedicije u 1770. pribavljenih od strane Sir Joseph Banks , botaničar na ekspediciji, to je naknadno uveden u mnogim dijelovima svijeta, osobito u Kaliforniji , Brazilu , Ekvadoru , Kolumbiji , Etiopija , Maroko , Portugal , Južna Afrika , Uganda , Izrael , Galicia i Čile . Na nalogu 250 vrsta su oranicu u Kaliforniji. [29] U Portugalu i Španjolskoj , eukaliptusa su posađeni u celulozu plantažama . Eukaliptus su temelj za nekoliko industrija, kao što je piljenje, celuloze, ugljen i druge. Nekoliko vrsta postale su invazivna i uzrokuju velike probleme za lokalne ekološke sustave, uglavnom zbog nepostojanja divljači hodnike i rotacije upravljanja. Eukaliptusa imaju mnogo koristi koje su ih ekonomski važnih stabla, te su postali usjev u siromašnim područjima kao što su Timbuktu , Afrike [6] : 22, a peruanski Ande , [5] , unatoč zabrinutosti da su stabla invazivna u nekim zemljama kao što su Južna Afrika . [7] najpoznatiji su možda sorte Karri i žuta kutija . Zbog svog brzog rasta, prije svega prednost ovih stabala je njihova drva. Oni mogu biti sjeckani off na korijen i rasti natrag. Oni pružaju brojne poželjne karakteristike za upotrebu kao ukras , drvo, ogrjevno drvo i celulozu . Također se koristi u različitim industrijama, od ograde i ugljen za celuloze vađenje za biogoriva . Brzi rast također čini eukaliptusa pogodan kao šumski pojasevi i smanjiti eroziju .

Eukaliptusa privući ogromnu količinu vode iz tla kroz proces transpiracije . Oni su posađeni (ili ponovno sade) na nekim mjestima za snižavanje podzemne vode i smanjuju Zaslanjivanje tla . Eukaliptusa također se koristi kao način smanjenja malarije odvođenjem tlo u Alžiru, Libanon, Sicilija, [30] i drugdje u Europi , u Kavkazu (zapadna Gruzija ), i Kalifornija. [31] drenaža otklanja močvare koje pružaju stanište za komarac ličinke , ali isto tako može uništiti ekološki produktivne površine. Ovaj odvodnje nije ograničena samo na površini tla, jer su korijeni eukaliptusa su do 2,5 m (8,2 ft) u dužinu i može, ovisno o mjestu, čak i doći do Freatski zonu
PULPWOOD [ uredi ]
Eukaliptus je najčešći kratko izvor vlakana za celulozu kako bi pulpu . [32] Eucalyptus globulus (u umjerenim klimama) i hibrid eukaliptusa urophylla x Eucalyptus grandis (u tropskim klimama) najčešće su korištene sorte u proizvodnji papira . [ Citat potreban ] dužina vlakana od eukaliptusa je relativno kratka i ujednačena s niskim grubosti u usporedbi s drugim tvrdog drva koji se koriste kao celulozu. Vlakna su vitki, ali relativno debelih zidova. To daje jedinstvenu formaciju papira i visoke neprozirnosti koji su važni za sve vrste finih radova . Niska grubost je važan za visoku kvalitetu premazani papir . [32] Eukaliptus je pogodan za mnoge tkiva radova kao što su kratke i tanke vlakana daje velik broj vlakana po gram i niske grubost pridonosi mekoću. [32]

Ulje eukaliptusa [ uredi ]
Ulje eukaliptusa lako Parna destilirana iz lišća i može se koristiti za čišćenje i kao industrijsko otapalo, kao antiseptik, za dezodoriranja, te u vrlo malim količinama hrane dodataka, posebno slatkiša , kapi protiv kašlja , paste za zube i dekongestivi. Ima odbijanja kukaca svojstva (Jahn 1991 a, b, 1992), te je aktivni sastojak u nekim komercijalnim komaraca repelenata (Fradin & Day 2002). Eucalyptus globulus je glavni izvor eukaliptus ulje u svijetu.

Med [ uredi ]
Nektar nekih eukaliptusa proizvodi visoke kvalitete monofloral med .

Glazbeni instrumenti [ uredi ]
Eukaliptusa drvo se također često koristi kako bi didžeridu , tradicionalni australski aboridžinske Puhački . Deblo stabla je izdubljen od termita, a zatim smanjiti ako je rodila je odgovarajuće veličine i oblika.

Boje [ uredi ]
Svi dijelovi eukaliptusa mogu se koristiti kako bi boje koje su materijalno na proteinskih vlakana (poput svile i vune ), jednostavno obradom dio biljke s vodom . Boje koje treba postići u rasponu od žute i narančaste do zelene, tan, čokolade i duboko hrđe crvene boje. [33] Preostali nakon obrade materijala može se sigurno koristiti kao malč ili gnojiva . [ Citat potreban ]

Ležišta [ uredi ]
Stabla eukaliptusa u australskoj unutrašnjosti sastaviti zlato iz desetaka metara ispod zemlje kroz korijenski sustav i položiti ga kao čestice u svojim lišćem i granama. Detektor Maia za x-zrakama elementarnog slike na Australian sinkrotronskim jasno pokazuju naslage zlata i drugih metala u strukturi eukaliptusa ostavlja iz Kalgoorlie regije Zapadne Australije da bi bilo ući u trag pomoću drugih metoda. Mikroskopska list vezani "nuggets" ne vrijedi se prikupljanjem, ali može pružiti ekološki benigni način lociranja podvodne mineralnih naslaga. [34]

Eukaliptus kao plantaža vrste [ uredi ]
U 20. stoljeću, znanstvenici diljem svijeta eksperimentirao s vrstama eukaliptusa. Nadali su se da im rastu u tropskim krajevima, ali većina eksperimentalni rezultati nisu uspjeli do otkrića u 1960-1980 u odabiru vrsta, uzgajanja i uzgojnih programa "otključana" potencijal eukaliptusa u tropima. Prije tada, kao i Brett Bennett je navedeno u 2010 članku, eukaliptusa bili su nešto o " El Dorado " šumarstva. Danas, eukaliptus je najčešće sade vrsta drveta u plantažama širom svijeta, [35] u Južnoj Americi (uglavnom u Brazilu , Argentini , Paragvaju i Urugvaju ), Australiji , Indiji , Galicije i još mnogo toga. [36]

Sjeverna Amerika [ uredi ]
Kalifornija . U 1850-ih, eukaliptus stabla su uvedeni u Kaliforniji Australci u Kaliforniji Gold Rush . Velik dio Kalifornije ima sličnu klimu dijelova Australije. Do ranih 1900-ih, tisuće jutara eukaliptusa je zasijano na poticaj državne vlasti. Postojala je nada da će oni pružaju obnovljivi izvor drva za gradnju, izrada namještaja i željezničkih veza . Ubrzo je otkrio da i za ovu namjenu eukaliptusa je osobito neprikladna, jer su veze izrađene od eukaliptusa ima tendenciju da obrat, dok sušenjem, a suhe veze bile tako teške da je gotovo nemoguće čekić željeznički šiljcima u njima.

Oni su otišli na umu da je obećanje eukaliptusa u Kaliforniji temelji se na starim prašume Australije. To je bila pogreška jer su mlada stabla koja se bere u Kaliforniji nije mogao usporediti po kvaliteti na stoljetnoj eukaliptus drvo u Australiji. Ona reagira drugačije žetve. Stariji stabla nisu podijeliti ili warp kao dijete California usjeva učinio. Postojala je velika razlika između ta dva, a to bi propast eukaliptus industrije Kaliforniji. [37]

Jedan od načina na koji eukaliptusa, uglavnom plava guma E. globulus , pokazali su se dobrima u Kaliforniji bio je u pružanju zaštitu od vjetra za autoceste, naranče lugova i drugih gospodarstava u uglavnom bez drveća središnjem dijelu države . Oni su također divio kao hlad i ukrasnog drveća u mnogim gradovima i vrtovima.

Eukaliptus plantaža u Kaliforniji su kritizirali jer su se natjecati s izvornim biljkama i ne podržavaju domaću životinje. Vatra je također problem. 1991 Oakland Hills Firestorm koji je uništio gotovo 3.000 kuća i ubijeno 25 osoba djelomice potaknut velikim brojem eukaliptusa u blizini kuća. [38]

U nekim dijelovima Kalifornije, eukaliptusa nasadi se uklanjaju i izvorni stabla i biljke obnovljena. Pojedinci su također ilegalno uništio neke stabala i osumnjičeni su za uvođenje insekata štetočina iz Australije koji napadaju stabla. [39]

Stabla eukaliptusa također raste u dijelovima Pacific Northwest: Washington , Oregon i dijelovima British Columbia .

Južna Amerika [ uredi ]
Urugvaj . Antonio Lussich uveo eukaliptusa u Urugvaju u oko 1896, tijekom koje je sada Maldonado Department , i da se proširio po cijeloj jugoistočnoj i istočnoj obali. Tu nije bilo nikakvih stabala na području, jer se sastoji od suhih pješčanih dina i kamenje. (Lussich također uveo mnoge druge stabala, osobito bagrem i borova , ali nisu proširili tako masivno.)

Urugvajski šumarstvu usjevi koriste vrsta eukaliptusa su unapređen od 1989. godine, kada je nova Nacionalna šumarska Zakon utvrđeno da 20% nacionalnog teritorija će biti posvećen šumarstvu. Kao glavni krajolik Urugvaj je travnjaci (140,000 km 2 , 87% državnog teritorija), većina šumskih plantaža će biti uspostavljen u prerijskih područja. [40] [41] [42] sadnje Eucalyptus sp. kritiziran je zbog zabrinutosti da je tlo će se razgraditi nedostatka hranjivih tvari i drugih bioloških promjena. [41] [42] [43] U posljednjih deset godina, u sjeverozapadnim krajevima Urugvaja Eucalyptus sp. Plantaže su postigli godišnje stope pošumljavanja 300%. To zona ima potencijal šumovito područje 1.000.000 hektara, oko 29% nacionalnog teritorija posvećen šumarstvu, od kojih je oko 800.000 hektara trenutno pod šumom po monokulturi Eucalyptus spp. [44] Za očekivati ​​je da će radikalna i trajna zamjena vegetacije poklopac dovodi do promjena u količini i kvaliteti organske tvari u tlu. Takve promjene mogu također utjecati na plodnost tla i prostornog tla i kemijska svojstva. Kakvoće tla učinci povezani s Eucalyptus sp. plantaže može imati negativne posljedice na kemiju tla, [43] [45] [46] na primjer: zakiseljavanja tla, [47] [48] [49] željezna ispiranja, allelopathic aktivnosti [48] i visoki C: N omjer legla . [45] [50] [51] [52] Osim toga, kao i većina znanstveno razumijevanje utjecaja promjena pokrova zemljišta odnosi se na ekosustave gdje su šume zamijenjene su travnjaci ili usjeva, ili travnjake je zamijenio usjeva, učinci na okoliš struje Urugvajski Land cover promjene nisu dobro razumjeli. [53] prva znanstvena publikacija na studijama tla u zapadnim plantažama zona drveća (usmjerena na proizvodnju celuloze) pojavila se 2004. godine, a što je opisano na zakiseljavanje tla i promjene ugljika u zemlji, [54] sličan podzolisation procesu i uništavanje gline (ilit-poput minerala), koji je glavni rezervoar kalija u tlu. [55] Iako su ova istraživanja provedena u važnom području za uzgoj šumskog, ne mogu definirati trenutnu situaciju u ostatku zemljište na oranicu eukaliptusa. Osim toga, nedavno je Jackson i Jobbagy su predložili drugi nepovoljan utjecaj na okoliš koji mogu nastati kao posljedica eukaliptusa kulture na prerijskih tlima. Potok zakiseljavanje [56]

Vrste eukaliptusa najviše posađene su E. grandis , E. globulus i E. dunnii ; oni se koriste uglavnom za pulpe mlinovi. Oko 80.000 hektara E. grandis nalaze u odjelima Rivera, Tacuarembó i Paysandú je prvenstveno namijenjena za čvrste tržištu drva, iako jedan dio njega koristi se za sawlogs i šperploča. Današnje pod komercijalnim šumske plantaže je 6% od ukupnog broja. Glavne koristi od drva proizvedenog su elementarni bez klora pulpa mlin za proizvodnju (za celuloze i papira ), sawlogs , šperploča i bioenergija ( termo generacije). Većina proizvoda dobivenih iz pilane i celuloze mlinovi , kao i iverice i trupaca , izvoze. Ovo je podigao prihod od ovog sektora u odnosu na tradicionalne proizvode iz drugih sektora. Urugvajski šumarstvu plantaže imaju stopu rasta od 30 kubičnih metara po hektaru godišnje, a komercijalna eksploatacija događa nakon 9 godina.

Brazil . Eukaliptus je uvedena u Brazilu 1910. godine, na drva supstitucije i ugljen industriji. Ona je napredovala u lokalnom okruženju, a danas ima oko 7.000.000 hektara posađeno. Drvo je visoko cijenjen od strane ugljen i celuloze i papira industrija. Kratki rotacije omogućuje veću proizvodnju drva i pribor drva za nekoliko drugih aktivnosti, pomažu sačuvati autohtone šume od sječe. Kada se dobro upravlja, plantaži tla može izdržati beskrajne ponovnu sadnju. Eukaliptusa Biljke su također korišteni kao pauze vjetra . Brazilske plantaže imaju svjetski rekord stope rasta, obično više od 40 kubičnih metara po hektaru godišnje, [57] i komercijalne berbe se događa nakon godina 5. Zbog stalnog razvoja i vladinih sredstava, dosljedno se poboljšao rast u odnosu na prethodnu godinu. Eukaliptus može proizvesti do 100 kubnih metara po hektaru godišnje. Brazil je postala top izvoznik i proizvođač eukaliptusa okruglog drveta i celuloze, te je odigrao važnu ulogu u razvoju australskom tržištu kroz zemlje [ razjašnjenja potrebna ] počinio istraživanja na ovom području. Lokalni proizvođači željeza u Brazilu oslanjaju na održiv način uzgaja Eukaliptus za ugljen ; to je uvelike povećao je cijenu od drvenog ugljena u posljednjih nekoliko godina. U plantaže su uglavnom u vlasništvu i djelovao za nacionalnu i međunarodnu industriji drvnih imovine tvrtki kao što su Thomson šumarstva , Greenwood uprave ili proizvođača celuloze kao što Aracruz celuloze i Stora ENSO .

Sve u svemu, Južna Amerika se očekuje da će proizvoditi 55% svjetske eukaliptusa okruglog drveta do 2010. godine mnoge organizacije za zaštitu okoliša kritiziraju korištenje egzotičnih vrsta drveća za šumarstvo u Latinskoj Americi. [58]
Afrika [ uredi ]
Etiopija . Eukaliptus je uvedena u Etiopiju u bilo 1894. ili 1895. godine, bilo je car Menelika II 's francuskom savjetnika Mondon-Vidailhet ili Englez kapetan O'Brian. Menelika II podržali njegovu sadnju oko svog novog glavnog grada Addis Ababa jer je masivan deforestacije oko grada za ogrjev . Prema Richard RK Pankhurst "Velika prednost od eukaliptusa je da su brzo raste, potrebno je malo pažnje, a kad sjeći odrastao ponovno iz korijena, to bi mogao biti dobivenih svakih deset godina Stablo pokazao uspješnim od početka." . [59] zasadima eukaliptusa šire iz glavnog grada prema drugim rastućim urbanim središtima kao što su Debre Markos . Pankhurst navodi da su najčešći vrsta pronađena u Addis Ababa je sredinom 1960-ih godina bio je E. globulus , iako je također pronašao E. melliodora i E. rostrata u velikom broju. David Buxton, pisanje središnjoj Etiopiji sredinom 1940-ih, primijetio da su eukaliptus stabla "postao sastavni - i ugodan - elementa u Shoan krajolika, te je u velikoj mjeri zamijenio sporo raste nativni 'cedar' Juniperus Procera ). " [60]

Bilo je uobičajeno vjeruje da je žeđ od eukaliptusa "liječi isušiti rijeke i bunare", stvarajući tako protivljenje vrsta koje u 1913 je izdao proglas naručivanje djelomično uništenje svih koji su stajali drveća, a njihova zamjena s dud stabala. Pankhurst izvještava: "U proglasu ipak ostao mrtvo slovo na papiru, nema dokaza o eukaliptusa se ​​iščupao, a još manje od dudova stabla zasađen." [61] eukaliptusa ostati definiranje osobina Addis Ababa.

Madagaskar . Velik dio Madagaskara izvornog šuma je zamijenjen s eukaliptusa , prijeti bioraznolikosti izoliranjem preostalih prirodnih područja, kao što su Nacionalni park Andasibe-Mantadia .

Južna Afrika . Brojne eukaliptus vrste su uvedeni u Južnoj Africi , uglavnom za drvo i ogrjev , ali i za ukrasne svrhe. Oni su popularni sa pčelarima za med oni pružaju. [62] Međutim, u Južnoj Africi, oni se smatraju invazivnim, sa svojim mogućnostima vode sisa prijeti opskrbe vodom. Oni također otpuštaju kemikalije u okolno tlo koji ubija izvornih natjecatelja. [7]

Eukaliptus sadnice se obično ne može natjecati s autohtonim travama , ali nakon požara kad se skine poklopac trava, sjeme krevet može biti stvoren. Sljedeći eukaliptus vrste su bili u mogućnosti da postane naturalizirani u Južnoj Africi: E. camaldulensis , E. cladocalyx , E. diversicolor , E. grandis i E. lehmannii . [62]

Zimbabve . Kao što je u Južnoj Africi, mnogi eukaliptus vrste su uvedeni u Zimbabveu , uglavnom za drvo i ogrjev i E. robusta i E. tereticornis su zabilježeni kao što je postala postoji naturalizirani. [62]

Europa [ uredi ]
U kontinentalnom Portugalu , na Azorima i na sjeveru Španjolske (posebno u pokrajinama Cantabria, Vizcaya Asturias i Galiciji ) poljoprivredno zemljište je zamijenjen s eukaliptusa plantaže.

U Italiji je eukaliptus samo stigao na prijelazu iz 19. stoljeća i velikih plantaža su počeli početkom 20. stoljeća s ciljem isušivanja močvarnog tla pobijediti malarije. [ Citat potreban ] To je, njihov brzi rast u talijanski klima i odlična funkcioniraju kao šumski pojasevi, ima ih čest prizor na jugu zemlje, uključujući i otoke Sardiniji i Siciliji . [ citat potreban ] također su cijenjena zbog karakterističnog mirisa i degustaciju meda koji se proizvodi od njih. Raznolikost eukaliptusa najčešće naći u Italiji je E. camaldulensis . [63]

U Grčkoj , eukaliptus široko naći, osobito u južnoj Grčkoj i na Kreti . Se uzgaja i koristiti u razne svrhe, uključujući kao sastojka u farmaceutskim proizvodima (primjerice, kreme, eliksiri i sprejevi) i za proizvodnju koža. To je uvezena 1862. od strane botaničara Theodoros Georgios Orphanides. Glavni vrsta Eucalyptus globulus .

Azija [ uredi ]

A 2-godišnji Klonska blok nasada blizu Kattumunnur u Karur .
Eukaliptus sjeme vrste E. globulus su uvezeni u Palestini u 1860, ali nije dobro aklimatizacije. [64] Kasnije, E. camaldulensis je više uspješno uveli i to je još uvijek vrlo česta stablo u Izraelu . [64] Korištenje stabala eukaliptusa za odvod močvarno zemljište je uobičajena praksa u krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. [64] [65] Njemački Templer kolonija Sarona počela sadnja eukaliptusa u tu svrhu 1874. godine, iako se još ne zna gdje je sjeme potječe. [66] Mnogi cionistički kolonije također su usvojili praksu u sljedećim godinama pod vodstvom Mikveh Israel Poljoprivrednoj školi . [64 ] [65]

U Indiji, Institut za šumarsku genetiku i Oplemenjivanje šumskog drveća, Coimbatore započeo eukaliptus uzgojni program u 1990. Organizacija objavio četiri vrste konvencionalno uzgojenih s visokim prinosom i genetski poboljšanih klonova za komercijalne i istraživačkih interesa u 2010. [67] [68] [69]

Stabla eukaliptusa su uvedeni Šri Lanki u kasnom 19. stoljeću čaja i kave biljke, za zaštitu vjetar, hlad i goriva. Šumarstvo presađivanje eukaliptusa započeo u 1930 u iskrcenog planinskim područjima, a trenutno postoji oko 10 vrsta prisutnih na otoku. Oni čine 20% od glavnih pošumljavanja zasadi. Oni pružaju željeznički pragovi , kolje , piljene građe i ogrjevnog drva , ali su kontroverze zbog njihovog štetnog utjecaja na biološku raznolikost, hidrologije i plodnosti tla. Oni su povezani s drugim invazivnim vrsta, eukaliptus žučnog osa , Leptocybe invasa . [70] [71]

Pacific Islands [ uredi ]
Hawaii Oko 90 vrsta eukaliptusa su uvedene na otocima, gdje su raseljeni i neke domaće vrste koje zbog veće potrebe maksimalna visina, brzo rastu i niže vode. Osobito vidljiv je duga eukaliptusa ( Eucalyptus deglupta ), porijeklom iz Indonezije i Filipina, čija je kora padne da bi se otkrilo prtljažnik koji može biti zelena, crvena, narančasta, žuta, ružičasta i ljubičasta. [72]

Nenativnim eukaliptus i bioraznolikost [ uredi ]
Zbog sličnih povoljnih klimatskih uvjeta, eukaliptusa plantaže često zamjenjuju hrastove šume, na primjer, u Kaliforniji, Španjolskoj i Portugalu. Nastale monokulture su izrazili zabrinutost zbog gubitka biološke raznolikosti, kroz gubitak žira da sisavci i ptice se hrane, nedostatak šupljinama koje u hrastovima pružiti zaklon i gniježdenje ptica i malih sisavaca i pčelinjih zajednica, kao i nedostatak oboren stabala u upravljanim plantažama. Proučavanje odnosa između ptica i eukaliptusa u San Francisco Bay Area otkrili da ptice raznolikost bila je slična u rodnom šumi nasuprot eukaliptus šuma, ali su vrste bile drugačije. [73] Jedan od načina na koji se avifauna promjena je da je šupljina gnjezdarice uključujući djetlići, sove, chickadees, karolinka, itd su nedovoljno razvijen u eukaliptusa nasadima jer karijes otpornog drva od ovih stabala sprječava stvaranje šupljine propadanja ili iskopa. Isto tako one vrste ptica koja skupljati kukce iz lišća, kao što su trstenjaka i vireos, imaju broj stanovnika opada kada eukaliptusa zamijeniti hrastove šume. Ptice koje ne dobro u eukaliptusa gajevima u Kaliforniji kao visok vertikalne staništa poput čaplje i egrets (možda zato Redwood stabla su manje dostupni), ili imaju veće račune, koji mogu igrati ulogu u sprečavanju njihove nosnice od toga da bude začepljen eukaliptusa smole / teren. [74] point Reyes Bird Observatory primjećuje da ponekad kratkog naplaćeno ptice kao što su rubin-okrunjen carić su pronađena mrtva ispod stabla eukaliptusa sa svojim nosnicama začepljen sa terena. [25]

Monarch leptira koristiti eukaliptus u Kaliforniji za nad-prezimljavanje, ali u nekim mjestima imaju sklonost za Montereyu borova . [25]

Povijest [ uredi ]
Iako eukaliptusa mora biti viđen od vrlo ranih europskih istraživača i sakupljača, nema botaničke zbirke njih se zna da su napravljene sve do 1770. godine kada je Joseph Banks i Daniel Solander stigao u Botany Bay s kapetan James Cook . Tamo su prikupljeni primjerci E. gummifera , a kasnije, u blizini rijeke Endeavour u sjevernom Queenslandu , E. platyphylla ; niti jedan od tih vrsta je nazvana kao takav u to vrijeme.

Godine 1777., na Cook treće ekspedicije, David Nelson prikupio eukaliptusa na Bruny otoku na jugu Tasmanije . Ovaj primjerak je odveden u Britanskom muzeju u Londonu , a ime je dobio eukaliptus obliqua od strane francuskog botaničara L'Héritier , koji je radio u Londonu u to vrijeme. On je skovao generičko ime od grčke korijene eu i calyptos , što znači "dobro" i "pokriven" u odnosu na operculum cvijeta pupoljak koji štiti razvijaju cvjetne dijelovima kao što se cvijet razvija i se prolijeva zbog pritiska nastajanju prašnika na cvatnju. To je najvjerojatnije jedna nesreća koja L'Heritier izabrao značajku zajedničku za sve eukaliptusa.

Ime obliqua je izvedena iz latinske obliquus , što znači "zakošenosti", koja je botanički pojam koji opisuje list bazu gdje su dvije strane lisne plojke su nejednake dužine, a ne zadovoljavaju peteljka na istom mjestu.

E. obliqua je objavljen u 1788-89, što se podudara s prvim službenim europskog naseljavanja Australije. Između zatim i prijelazu iz 19. stoljeća, još nekoliko vrsta eukaliptusa su ime i objavljeni. Većina od njih su bili u engleski botaničar James Edward Smith , a većina su bili, kako se moglo i očekivati, drveće Sydney regiji. To su ekonomski vrijedne E. pilularis , E. saligna i E. tereticornis .

Prvi endem Zapadne Australije Eukaliptus da se prikupljati i dalje zove bio Yate ( E. cornuta ) od strane francuskog botaničara Jacques Labillardière , koji je prikupio u ono što je sada Esperance područje u 1792. [10]

Nekoliko Australski botaničari su bili aktivni tijekom 19. stoljeća, posebno Ferdinand von Mueller , čiji je rad na eukaliptusa uvelike pridonio prvog sveobuhvatnog račun roda u George Bentham je Flora Australiensis 1867. Račun je najvažnije rano sustavno liječenje od rod. Bentham je podijeljena u pet serija čije razlike su se temeljile na karakteristike prašnika, osobito anthers (Mueller, 1879-84), rad je razradila Joseph Henry Maidena (1903-33) i još jednom William Faris Blakely (1934). Anther sustav postao previše složen da bude djelatan i novije sustavni rad usmjerio na karakteristike pupova, voća, lišća i kore.