Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik
Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, što se jasno vidi već prvim pogledom na njegovo pjesničko stvaralaštvo. Na njegovo pjesništvo jednako je utjecalo njegovo porijeklo, rodni kraj i domovina, ali i književni pravci ekspresionizma i avangarde, čije se odlike javljaju u njegovim pjesmama.
Ivanišević za svoje pjesme često uzima motive iz rodnog zavičaja – Istre i Mediterana. Nerijetko piše dijalektom i osvrće se na svoje osobne misli vezane uz njegov kraj, ljude ili općenito domovinu, ali on nipošto nije politički pisac, čak niti domoljub u nacionalističkom smislu riječi. On voli čovjeka, a domovinu voli kao zbir ljudi koji mu nešto znače na osobnoj, ali i osnovi svijesti, društva, povijesti i kulture. Sve te lokalne teme Ivanišević obrađuje na posve svjetovan, moderan način. Njegove pjesme obiluju ekspresionističkim frazama, avangardnim slikama, a ne libi se ni nadrealističnih prikaza svijeta, čak i s primjesama apokaliptičnih vizija.
Ivanišević eksperimentira jezikom, jezičnim izrazom i konstrukcijom stihova. Izbjegava rimu, ali se voli igrati riječima, pa mu rima katkad dođe kao nusprodukt. On bježi od svih zacrtanih normi u svojim pjesmama, ne želi se uklapati u postojeće konvencije, on ruši očekivanja, ali ipak ima kontrolu nad svojim stihovima, postavlja ih u nekakav neobičan, ali ipak smislen red. Sve ovo je utjecalo na to da kao pjesnik nije bio uvijek shvaćen u nekadašnjim književnim krugovima, gdje su pisci i kritičari bili navikli na određeni stil pjesama. Upravo to je jedna od stvari zbog kojih je Drago Ivanišević postao značajan kao liričar.
Pjesme ovog izuzetnog pjesnika obiluju stilskim figurama, ali najčešće metaforama i nesvakidašnjim analogijama, što i jest odlika moderne i ekspresionističke lirike.
Moj did – analiza pjesme
Pjesma “Moj did” Drage Ivaniševića lirska je misaona pjesma napisana na štokavskom dijalektu i to na ikavici. Vrlo jednostavnim lirskim motivima pjesnik je iznio jednu jako duboku misaonu pjesmu. On piše o svom djedu, na način na koji bi o svom djedu govorio dijete. Ipak, svakodnevni motivi posloženi su u snažni metaforički opis jednog čovjeka, obuhvativši cijeli njegov životni put, sve do smrt. U pjesmi je prvenstveno opisan djedov karakter; prikazan je kao čovjek koji je znao sa svima. Za njega nije bilo niti nedodirljivih niti nevažnih, sve od zvijezda, Sunca i Mjeseca, pa do koze, tovara i vjetra, sve je za pjesnikova djeda bilo dovoljno važno njegove pažnje. On se od djetinjstva povezivao s prirodom, trčeći bos po ledinama i tako sve do starosti, kada je postao jedno s maslinom, kao predstavnikom prirode, ali i njegova rodnog kraja, što je opisano u stihu gdje pjesnikova baka ne raspoznaje djedove noge među korijenjem masline. I tako sve do djedove smrti.
U pjesmi je opisan život čovjeka koji je vrijedio jer je upoznao vrijednost svega, a pogotovo svoje vlastite zemlje, što se vidi po izboru motiva koji simboliziraju upravo Istru i Mediteran – rodni kraj pjesnika i njegove obitelji. U tome se sastojala jedinstvenost i ljepota djedova život. To je bio okidač djedove sreće – značaj malih stvari jednako koliko i velikih.
Motivi koje u pjesmi susrećemo su uglavnom oni iz prirode. To su “zvizde”, “sunce”, “misec”, “tovar”, “zmija”, “koza”, “kiša”, “vitar”, “mraz”, “zviri”, “jastreb”, “masline”. Ipak, pjesma sadrži i društvene motive, poput “did”. “baba”, “oči”, “žile”, “noge”, te religijski motiv “Bog”.
Stilske figure koje je pjesnik koristio u pjesmi su inverzija (“Moj se did sa zvizdan družija”), epifora (ponavljanje riječi “družija” na kraju stihova), asonanca (ponavljanje samoglasnika “a” i “o”), aliteracija (ponavljanje suglasnika “d”), polisidenton (nizanje veznika “i”) i usporedba (“baba moja s očiman o’jastreba”)
S obzirom da u pjesmi ima dosta ponavljanja, čini se da nekim mjestima ima i rime. Drago Ivanišević se trudio izbjeći rimu u svojim pjesmama, ali se čini da joj je u ovoj pjesmi, slučajni ili namjerno, pronašao mjesto. Rima je na trenutke obgrljena, ali je u većini pjesme zapravo odsutna. Pjesma je monostih, a stihovi u njoj su osmerci, deseterci i dvanaesterci.
Bilješka o autoru
Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Bio je pjesnik, dramatik, prevoditelj, slikar, urednik i kazališni redatelj.
Rođen je u Trstu 1907. godine, srednju školu završio je u Splitu, a fakultet u Beogradu gdje je diplomirao francuski jezik, jugoslavensku književnost i komparativnu povijest književnosti na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Školovao se i u Rimu i Münchenu, a doktorirao je Padovi.
Radio je kao asistent Branka Gavelle u beogradskom kazalištu, bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je radio i kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo je osnovao i Glumačke škole HNK-a. Bavio se raznim poslovima vezanim za kazališne i kulturu, ali i značajnim književnim radom.
Uređivao je časopis Teatar, te pisao eseje, kritike, novele, drame, ali je ipak najznačajniji ostao kao pjesnik i to dijalektalni, jer je najčešće pisao na čakavštini ili štokavskoj ikavici.
Zbirke pjesama na čakavštini izdana mu je 1960. godine pod imenom “Jubav”. Prije toga objavio je zbirku “Zemlja pod nogama2, 1940. godine, a zatim i zbirke “Kotarica stihova”, “Srž”, “Igra bogova ili pustinje ljubavi”, “Vrelo bez prestanka”, “Ljubav2 i mnoge druge.
Drago Ivanišević bio je jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, te zasigurno jedan od značajnijih. Umro je u Zagrebu 1981. godine.
Roman “Gargantua” kompozicijski izgleda tako da se bavi opisom života glavnog junaka Gargantue
Roman “Gargantua” kompozicijski izgleda tako da se bavi opisom života glavnog junaka Gargantue. Autor nam otkriva i najmanje pojedinosti o njemu, od porijekla, rođenja i djetinjstva te o njegovom životu kasnije u Parizu pa sve do povratka kući i oslobađanja svojih krajeva.
U prvom trenu ovaj roman se čini poput viteškom ili pikarskog romana u kojem se nižu zgode iz života glavnog lika poput njegove biografije. No, ipak, u Rabelaisovom romanu priča nije u prvom planu. U prvom planu su prvotno razne poslovice, stihovi, Biblija, parodija, razni politički događaji i tome slično. Iz toga razloga mogli bismo primijetiti da se radnja ustvari događa između samih priča koje je autor unio u tekst, a one su u prvom planu.
Autor je u roman često ubacio razne komične scene i to kroz dosjetke i jezične igre. Tako u 9. poglavlju romana možemo uočiti kako autor opisuje da je riječ “lukobran” znači da je luk obran, a “jednakost” označava jednu kost.
U djelu autor često bira parodiju, izražavajući se na latinskom jeziku koji je pomalo izmijenjen. To možemo posebice primijetiti u poglavlju kada Gargantua pregovara s Janotusom de Bergmardom o otetim zvonima.
Također možemo primijetiti da autor bira slobodan način izražavanja, upotrebljavajući ulični govor s mnogo psovki i vulgarnih izraza.
Pošto su junaci romana divovi tako kod autora sve što je velikih dimenzija izaziva podsmijeh. Isto tako, često se mogu vidjeti mnogobrojna, pomalo čak i zamorna, nabrajanja. Tako postoji čitav popis igara koje su postojale u vrijeme kada je autor pisao roman. Njihov popis proteže se čak na šest stranica, a nalazi se u 22. poglavlju. U 5. poglavlju možemo uočiti isto takvo redanje poslovica. Takav izričaj redanjem, kao da netko viče na ulici ili na trgu, nije neobičan za književnost onoga vremena, a svrstava se u parodiju.
Uz sve, to u “Gargantui” možemo uočiti i velik broj poglavlja, čak 58, od kojih su neka izrazito kratka. U romanu koristi i velike brojeve, često neprikladne i besmislene.
Podrijetlo djela mogli bismo vezati uz viteške romane arturijanskoga kruga i uz folklor. Glavni lik Gargantua navodno je lik iz folklora.
Tipično za njegov roman je preuveličavanje i pretjerivanje. Obično u hrani i piću, ali i aludirajući na donje dijelove tijela. Tako se spominje da je Gargantulovoj majci za vrijeme poroda ispao čmar jer je pojela previše tripica. Tripice se često javljaju u opisima i one su simbolične. Označavaju kraj jednog starog razdoblja i početak novog.
Tjelesne izlučevine i izmet često se spominju u romanu. Tako u 17. poglavlju možemo pročitati kako glavni lik Gargantua svojim mokrenjem potopi 260 418 ljudi ili u 39 poglavlju mokraća njegove kobile potopi neprijateljsku vojsku.
Rabelais se u romanu vodi i “Grotesknim realizmom”, odnosno on veliča karneval i praznike, bez norma i restrikcija. On izvrće hijerarhiju i daje prednost parodiji koja je tipična za karneval.
Ovaj roman današnjim je čitateljima u velikoj mjeri nerazumljiv. Razlog tomu može biti što je Rabelais drukčije tumačio tadašnje povijesne događaje. Oni događaji, često vulgarni i današnjem čitatelju negativni i neprihvaćeni, u njegovom romanu opisani su kao nešto sasvim pozitivno.
Kratak sadržaj
Autor nas već u samom početku romana, u predgovoru, obavještava da radnje romana neće biti napeta niti će imati zaplet, rasplet i kraj. On u romanu niže zgode i događaje, a tako i završava roman.
Roman “Gargantua” započinje opisom života glavnog lika Gargantue. Sve od njegovog rođenja, najranijih dana djetinjstva, opisom i detaljima njegove obitelji te koje je značenje njegova imena.
Nadalje, slijede poglavlja koja opisuju njegov život, kako je odrastao i gdje i kako se školovao. Za njegov odgoj je zaslužan učitelj Ponokrat.
Nakon negog vremena, Gargantua odluči otići u Pariz. Na putu su ga pratili njegov učitelj Ponokrat, Filotomije, paž Eudemon te konjušar Gimnast.
Tamo je Gargantua ukrao Bogorodičina zvona te slijedi priča o tome kako su se vršili pregovori za njihov povratak. Naposljetku, Gargantua odluči vratiti zvona te vrijeme dalje provodi kao zgubidan, ne radeći ništa. Dane je provodio konstantnim igranje različitih igara, uživao je u jelu i piću, dok je za vrijeme obroka učio. Kada je dan bio kišovit, on bi ga provodio prelijevajući vodu iz jedne čaše u drugu i tako u krug.
Nakon nekog vremena došlo je do sukoba i spora između naroda Gargantuovog kraja i pogačara iz Lernea. Sukob se zakomplicirao pa je izbio veliki rat. Pogačari pod glavnim zapovjedništvom kralja Napržice (Picrocholea) krenu u pohod na Gargantuin kraj.
Veležder (Grandgousier), Gargantuin otac, odluči sinu poslati pismo u Pariz kako bi mu pomogao u rješavanju sukoba i obrani kraljevstva. U isto vrijeme, on se trudi kako bi što lakše i bezbolnije, bez daljnjeg ratovanja okončao sukobe tako što pregovara s neprijateljima. No, Napržica ima velike planove. Sa svojom vojskom planira osvojiti cijelu mediteransku obalu.
Gargantua odluči napustiti Pariz i otići u svoj rodni kraj kako bi pomogao ocu. Putem, kako nailazi na neprijatelje, tako ih i oslobađa. Sreće redovnika Ivana od Nadjeva (Jean des Entommeures). Redovnik je jedini uspio spasiti svoju opatiju i vinograde od neprijateljske vojske, a tada im se i on pridruži u borbi.
Kada je Gargantua konačno stigao kući, njegova majka je od uzbuđenja i ushićenja preminula. Veležder (Grandgousier) odluči sinu pripremiti svečanost u čast dolaska.
Nakon gozbe, Gargantua odlazi u borbu kako bi oslobodio krajeve i porazio Napržicu. I to mu naposljetku i uspijeva. Kada je porazio neprijatelja i redovnik Ivan biva oslobođen iz zarobljeništva u koje je bio upao.
Na kraju, Gargantua odluči nagraditi svoju vojsku jer je bila uspješna u borbama, a isto tako daje da se redovniku Ivanu izgradi Telemska opatija u kojoj će on biti opat i tako ga se nagradi za sve dobro što je učinio za svoju zemlju. Naveo je da će u Telemskoj opatiji vrijediti samo jedno pravilo, a to je: “Čini što htjedneš”.
Bilješka o autoru
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.
1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.
Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.
Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.
Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.
Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.
1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.
Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.
Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.
Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.
1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.
Umro je u Parizu, 1933. godine.
Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.
U prvom trenu ovaj roman se čini poput viteškom ili pikarskog romana u kojem se nižu zgode iz života glavnog lika poput njegove biografije. No, ipak, u Rabelaisovom romanu priča nije u prvom planu. U prvom planu su prvotno razne poslovice, stihovi, Biblija, parodija, razni politički događaji i tome slično. Iz toga razloga mogli bismo primijetiti da se radnja ustvari događa između samih priča koje je autor unio u tekst, a one su u prvom planu.
Autor je u roman često ubacio razne komične scene i to kroz dosjetke i jezične igre. Tako u 9. poglavlju romana možemo uočiti kako autor opisuje da je riječ “lukobran” znači da je luk obran, a “jednakost” označava jednu kost.
U djelu autor često bira parodiju, izražavajući se na latinskom jeziku koji je pomalo izmijenjen. To možemo posebice primijetiti u poglavlju kada Gargantua pregovara s Janotusom de Bergmardom o otetim zvonima.
Također možemo primijetiti da autor bira slobodan način izražavanja, upotrebljavajući ulični govor s mnogo psovki i vulgarnih izraza.
Pošto su junaci romana divovi tako kod autora sve što je velikih dimenzija izaziva podsmijeh. Isto tako, često se mogu vidjeti mnogobrojna, pomalo čak i zamorna, nabrajanja. Tako postoji čitav popis igara koje su postojale u vrijeme kada je autor pisao roman. Njihov popis proteže se čak na šest stranica, a nalazi se u 22. poglavlju. U 5. poglavlju možemo uočiti isto takvo redanje poslovica. Takav izričaj redanjem, kao da netko viče na ulici ili na trgu, nije neobičan za književnost onoga vremena, a svrstava se u parodiju.
Uz sve, to u “Gargantui” možemo uočiti i velik broj poglavlja, čak 58, od kojih su neka izrazito kratka. U romanu koristi i velike brojeve, često neprikladne i besmislene.
Podrijetlo djela mogli bismo vezati uz viteške romane arturijanskoga kruga i uz folklor. Glavni lik Gargantua navodno je lik iz folklora.
Tipično za njegov roman je preuveličavanje i pretjerivanje. Obično u hrani i piću, ali i aludirajući na donje dijelove tijela. Tako se spominje da je Gargantulovoj majci za vrijeme poroda ispao čmar jer je pojela previše tripica. Tripice se često javljaju u opisima i one su simbolične. Označavaju kraj jednog starog razdoblja i početak novog.
Tjelesne izlučevine i izmet često se spominju u romanu. Tako u 17. poglavlju možemo pročitati kako glavni lik Gargantua svojim mokrenjem potopi 260 418 ljudi ili u 39 poglavlju mokraća njegove kobile potopi neprijateljsku vojsku.
Rabelais se u romanu vodi i “Grotesknim realizmom”, odnosno on veliča karneval i praznike, bez norma i restrikcija. On izvrće hijerarhiju i daje prednost parodiji koja je tipična za karneval.
Ovaj roman današnjim je čitateljima u velikoj mjeri nerazumljiv. Razlog tomu može biti što je Rabelais drukčije tumačio tadašnje povijesne događaje. Oni događaji, često vulgarni i današnjem čitatelju negativni i neprihvaćeni, u njegovom romanu opisani su kao nešto sasvim pozitivno.
Kratak sadržaj
Autor nas već u samom početku romana, u predgovoru, obavještava da radnje romana neće biti napeta niti će imati zaplet, rasplet i kraj. On u romanu niže zgode i događaje, a tako i završava roman.
Roman “Gargantua” započinje opisom života glavnog lika Gargantue. Sve od njegovog rođenja, najranijih dana djetinjstva, opisom i detaljima njegove obitelji te koje je značenje njegova imena.
Nadalje, slijede poglavlja koja opisuju njegov život, kako je odrastao i gdje i kako se školovao. Za njegov odgoj je zaslužan učitelj Ponokrat.
Nakon negog vremena, Gargantua odluči otići u Pariz. Na putu su ga pratili njegov učitelj Ponokrat, Filotomije, paž Eudemon te konjušar Gimnast.
Tamo je Gargantua ukrao Bogorodičina zvona te slijedi priča o tome kako su se vršili pregovori za njihov povratak. Naposljetku, Gargantua odluči vratiti zvona te vrijeme dalje provodi kao zgubidan, ne radeći ništa. Dane je provodio konstantnim igranje različitih igara, uživao je u jelu i piću, dok je za vrijeme obroka učio. Kada je dan bio kišovit, on bi ga provodio prelijevajući vodu iz jedne čaše u drugu i tako u krug.
Nakon nekog vremena došlo je do sukoba i spora između naroda Gargantuovog kraja i pogačara iz Lernea. Sukob se zakomplicirao pa je izbio veliki rat. Pogačari pod glavnim zapovjedništvom kralja Napržice (Picrocholea) krenu u pohod na Gargantuin kraj.
Veležder (Grandgousier), Gargantuin otac, odluči sinu poslati pismo u Pariz kako bi mu pomogao u rješavanju sukoba i obrani kraljevstva. U isto vrijeme, on se trudi kako bi što lakše i bezbolnije, bez daljnjeg ratovanja okončao sukobe tako što pregovara s neprijateljima. No, Napržica ima velike planove. Sa svojom vojskom planira osvojiti cijelu mediteransku obalu.
Gargantua odluči napustiti Pariz i otići u svoj rodni kraj kako bi pomogao ocu. Putem, kako nailazi na neprijatelje, tako ih i oslobađa. Sreće redovnika Ivana od Nadjeva (Jean des Entommeures). Redovnik je jedini uspio spasiti svoju opatiju i vinograde od neprijateljske vojske, a tada im se i on pridruži u borbi.
Kada je Gargantua konačno stigao kući, njegova majka je od uzbuđenja i ushićenja preminula. Veležder (Grandgousier) odluči sinu pripremiti svečanost u čast dolaska.
Nakon gozbe, Gargantua odlazi u borbu kako bi oslobodio krajeve i porazio Napržicu. I to mu naposljetku i uspijeva. Kada je porazio neprijatelja i redovnik Ivan biva oslobođen iz zarobljeništva u koje je bio upao.
Na kraju, Gargantua odluči nagraditi svoju vojsku jer je bila uspješna u borbama, a isto tako daje da se redovniku Ivanu izgradi Telemska opatija u kojoj će on biti opat i tako ga se nagradi za sve dobro što je učinio za svoju zemlju. Naveo je da će u Telemskoj opatiji vrijediti samo jedno pravilo, a to je: “Čini što htjedneš”.
Bilješka o autoru
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.
1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.
Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.
Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.
Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.
Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.
1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.
Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.
Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.
Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.
1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.
Umro je u Parizu, 1933. godine.
Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine
Nekoliko prvih poglavlja autor je posvetio upoznavanju glavnog junaka. Prikazuje se njegovo rođenje i djetinjstvo, kako je proveo svoje mlade dane te odlazak u Pariz. Povratak u svoju zemlju obilježen je oslobađanjem krajeva kojeg su zauzeli neprijatelji.
Autor nam u romanu prikazuje zgode i nezgode koje se tiču glavnog junaka te na pravi pogled ovo djelo djeluje kao biografski roman. No, ako malo bolje promotrimo radnju možemo vidjeti da u njoj nema klasičnog uvoda, zapleta i raspleta radnje već da autor njih koristi samo neposredno. Naime, oni su mu samo jedna vrsta izlike kako bi mogao između njih ubaciti zgode glavnog lika.
Uz to, on u radnju ubacuje poslovice, dosjetke, parodije, rasprave i druge slične građe. Tako se radnja romana ustvari odvija neposredno i ona je ubačena između priča i anegdota.
Kratak sadržaj
Roman “Pantagruel” započinje prikazom povijesti roda Pantagruelove obitelji i cijelom listom njegovih predaka. Odmah nakon toga, pisac nas upoznaje s opisom Pantagruelova rođenja i smrti njegove majke Blenouste (Badebec). Ona je umrla prilikom njegova rođenja.
Nadalje, slijedi opis Pantagruelova djetinjstva. Svi detalji o njegovom odrastanju i odgoju. Naime, brigu o njemu i njegovom odgoju preuzeo je odgojitelj i učitelj Epistemon.
Pantagruel nakon završenog studija odlazi u Pariz gdje susreće Panurga koji mu priča kako je neko vrijeme proveo u Turskoj, u zatočeništvu.
Nakon toga Pantagruel bude uvučen u jednu sudsku raspravu. On u tom sporu bude arbitar pošto niti internacionalno sudsko vijeće nije uspjelo donijeti zadovoljavajuću presudu.
Kada je preslušao obje strane, i tuženika i tužitelje, Pantagruel je donio besmislenu presudu. Ipak s tom presudom su svi prisutni bili zadovoljni.
Priča se vraća na Panurga koji počinje svoju životnu priču. Priča o tome kako je bio zarobljen u Turskoj i kako se uspio osloboditi. U sljedećim poglavljima knjige važnu ulogu ima i dalje Panurg. Možemo vidjeti njegove prijedloge oko izgradnje zidina u Parizu, o njegovoj domišljatosti kroz koju možemo vidjeti ideje kako zbija šalje noseći više od dvadeset vrećica pribora koje su pune pribora koji mu pomaže u zbijanju svih tih šala i pošalica.
Nadalje, autor nam priča o Panurogom susretu s Taumastom, engleskim učenjakom. Zanimljiva je njihova rasprava koju su vodili isključivo rukama. Zatim je Panurg pokušao i zavesti jednu parišku gospođu, ali na kraju mu to nije pošlo za rukom.
I kako je vrijeme odmicalo, a Pantagruel je vodio vrlo zanimljiv život u Parizu, provodeći dane zabavljajući se s Panurgom, do njega je stigla vijest u smrti njegova oca. Isto tako saznao je da su Žednjaci (Dipsodi) izvršili napad na njegovu Utopiju, mjesto gdje se rodio.
Odluči otići osloboditi svoje kraljevstvo, a u pomoć mu priskaču njegovi prijatelji. Uz Panurga, Eustena, Epistemona te Karpalima, Panurga uspješno uspije poraziti čak 660 konjanika. Odlučili su ostaviti samo jednoga živog jer će im on poslužiti kao rob.
Nakon uspješno privedene kraju bitke, odluče vrijeme provesti u odmoru i gozbi. Upute svog zarobljenika da neprijateljima prenese vijesti o njihovoj pobjedi. Pantagruel zahtjeva da se kralj Anarh i njegova vojska predaju.
Pantagruel i njegovi prijatelji upute se u daljnje pohode. Oni uhvate neprijatelje na spavanju te se bore s divovima. Pobijede njihovog vođu Vukodlaka (Loupgarou) koji je bio saveznik kralja Anarha.
Pantagruel je zbog svih tih svojih zasluga, a najviše radi toga jer je pobijedio neprijatelje Žednjake (Dipsodi), dobio svečani doček u tom gradu imena Nejasnik (Amaurot).
Poslije slavlja, Pantagruel poziva sve da mu se priključe kako bi zajedničkim snagama porazili Žednjačko kraljevstvo.
I upute se svi zajedno u pohod na Žednjačko kraljevstvo. No, tamo ih dočeka otpor Slanaca (Almiroda). Prije samog napada, Pantagruel svojim jezikom zaštiti cijelu svoju vojsku od kiše koja je najednom počela padati.
U tom trenutku, pripovjedač Alcofribas ulazi u Pantagruelovu utrobu. Kada pripovjedač nakon šest mjeseci izlazi iz Pantagruelove utrobe, on ga obavještava da je uspješno porazio Slance (Almirode) i da će mu pokloniti Gulaš-vlastelinstvo.
Autor nam nakon toga govori kako se Pantagruel razbolio, što je rezultiralo pojavom toplica u Italiji i Francuskoj.
Na samom kraju, autor najavljuje nove knjige i nove dogodovštine Pantagruela.
Jezičnom sporazumijevanju i općenito jeziku, autor je posvetio dosta prostora u romanu. To možemo vidjeti u 6. poglavlju, odnosno u susretu Pantagruela i Limuzinca te u 9. poglavlju kada se po prvi puta susreću Pantagruel i Panurg, dva velika prijatelja. Panurg mu tada odgovara na 14 različitih jezika.
Od 10. do 13. poglavlja odvija se sudska rasprava između Prdosrka (Humevense) i Guzoljuba (Baisecul). Guzoljubov govor ističe se time što on govori pravilnim rečenicama koje su zasebno razumljive, ali su povezane u nepovezani dio koji u konačnici nije razumljiv. To možemo shvatiti kao parodiju na sudske rasprave.
Od 18. do 19. poglavlja odvija se rasprava Panurge s Englezom. Ta rasprava specifična je po tome što oni komuniciraju rukama. Time se autor vjerojatno ruga tadašnjem raspravljanju o banalnostima. On je smatrao da su se rasprave vodile dugo i široko, ali njima se ništa nije reklo.
Junaci romana su divovi, ali u njemu prevladava i sve ono što je veliko i široko. Tako autor puno paženje posvećuje velikobrojnim nabrajanjem poslovica, imena i popisa knjiga. U prvom poglavlju knjige možemo vidjeti cijelu seriju imena Pantagruelovih rođaka i to čak na dvije i pol stranice. 7. poglavlje donosi nam popis knjiga iz jedne knjižnice u Parizu, a on se proteže na čak šest stranica.
Autor je sklon velikom nabrajanju, gomilanju, a to možemo vidjeti i u broju poglavlja. “Pantagruel” sadrži 34 poglavlja od kojih su neka izrazito kratka. Često koristi velike brojeve koji u realnom svijetu nemaju neko značenje u situacijama koje opisuje.
Možemo zaključiti da prave radnje u romanu nema. Ne postoji klasični uvod, zaplet i rasplet događaja što je karakteristično za romane. Pisac je njih upotrijebio samo da bi ispričao svoje priče.
Podrijetlo romana vezano je uz vitešku tradiciju i folklor. Tumačenje lika nam govori da se korijeni imena mogu izvući iz folklorne tradicije. Autor nam tumači u prvom poglavlju romana značenje imena Pantagruel. Panta na grčkom jeziku znači “hoću reći sve”, a gruel znači na hagarskom jeziku “hoće reći žedan”.
Autor se često poslužuje groteskama, a njihovo značenje je da umiranje ide ruku pod ruku s rađanjem isto kao i razaranje sa stvaranjem.
Često se koriste velike količine hrane i piće pa tako u “Pantagruelu”, glavni lik kada je beba pije mlijeko koje je proizvod 4600 krava.
Rabelais u svom djelu često spominje izmet i ostale izlučevine. Tako možemo vidjeti u 28. poglavlju da Pantagruel pobjeđuje neprijatelja tako da se pomokri na cijelu vojsku, a u 32. poglavlju toplice u Italiji i Francuskoj nastale su od njegove mokraće. Izmet i izlučevine za autora znače novi život.
Bilješka o autoru
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.
1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.
Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.
Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.
Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.
Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.
1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.
Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.
Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.
Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.
1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.
Umro je u Parizu, 1933. godine.
Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.
Autor nam u romanu prikazuje zgode i nezgode koje se tiču glavnog junaka te na pravi pogled ovo djelo djeluje kao biografski roman. No, ako malo bolje promotrimo radnju možemo vidjeti da u njoj nema klasičnog uvoda, zapleta i raspleta radnje već da autor njih koristi samo neposredno. Naime, oni su mu samo jedna vrsta izlike kako bi mogao između njih ubaciti zgode glavnog lika.
Uz to, on u radnju ubacuje poslovice, dosjetke, parodije, rasprave i druge slične građe. Tako se radnja romana ustvari odvija neposredno i ona je ubačena između priča i anegdota.
Kratak sadržaj
Roman “Pantagruel” započinje prikazom povijesti roda Pantagruelove obitelji i cijelom listom njegovih predaka. Odmah nakon toga, pisac nas upoznaje s opisom Pantagruelova rođenja i smrti njegove majke Blenouste (Badebec). Ona je umrla prilikom njegova rođenja.
Nadalje, slijedi opis Pantagruelova djetinjstva. Svi detalji o njegovom odrastanju i odgoju. Naime, brigu o njemu i njegovom odgoju preuzeo je odgojitelj i učitelj Epistemon.
Pantagruel nakon završenog studija odlazi u Pariz gdje susreće Panurga koji mu priča kako je neko vrijeme proveo u Turskoj, u zatočeništvu.
Nakon toga Pantagruel bude uvučen u jednu sudsku raspravu. On u tom sporu bude arbitar pošto niti internacionalno sudsko vijeće nije uspjelo donijeti zadovoljavajuću presudu.
Kada je preslušao obje strane, i tuženika i tužitelje, Pantagruel je donio besmislenu presudu. Ipak s tom presudom su svi prisutni bili zadovoljni.
Priča se vraća na Panurga koji počinje svoju životnu priču. Priča o tome kako je bio zarobljen u Turskoj i kako se uspio osloboditi. U sljedećim poglavljima knjige važnu ulogu ima i dalje Panurg. Možemo vidjeti njegove prijedloge oko izgradnje zidina u Parizu, o njegovoj domišljatosti kroz koju možemo vidjeti ideje kako zbija šalje noseći više od dvadeset vrećica pribora koje su pune pribora koji mu pomaže u zbijanju svih tih šala i pošalica.
Nadalje, autor nam priča o Panurogom susretu s Taumastom, engleskim učenjakom. Zanimljiva je njihova rasprava koju su vodili isključivo rukama. Zatim je Panurg pokušao i zavesti jednu parišku gospođu, ali na kraju mu to nije pošlo za rukom.
I kako je vrijeme odmicalo, a Pantagruel je vodio vrlo zanimljiv život u Parizu, provodeći dane zabavljajući se s Panurgom, do njega je stigla vijest u smrti njegova oca. Isto tako saznao je da su Žednjaci (Dipsodi) izvršili napad na njegovu Utopiju, mjesto gdje se rodio.
Odluči otići osloboditi svoje kraljevstvo, a u pomoć mu priskaču njegovi prijatelji. Uz Panurga, Eustena, Epistemona te Karpalima, Panurga uspješno uspije poraziti čak 660 konjanika. Odlučili su ostaviti samo jednoga živog jer će im on poslužiti kao rob.
Nakon uspješno privedene kraju bitke, odluče vrijeme provesti u odmoru i gozbi. Upute svog zarobljenika da neprijateljima prenese vijesti o njihovoj pobjedi. Pantagruel zahtjeva da se kralj Anarh i njegova vojska predaju.
Pantagruel i njegovi prijatelji upute se u daljnje pohode. Oni uhvate neprijatelje na spavanju te se bore s divovima. Pobijede njihovog vođu Vukodlaka (Loupgarou) koji je bio saveznik kralja Anarha.
Pantagruel je zbog svih tih svojih zasluga, a najviše radi toga jer je pobijedio neprijatelje Žednjake (Dipsodi), dobio svečani doček u tom gradu imena Nejasnik (Amaurot).
Poslije slavlja, Pantagruel poziva sve da mu se priključe kako bi zajedničkim snagama porazili Žednjačko kraljevstvo.
I upute se svi zajedno u pohod na Žednjačko kraljevstvo. No, tamo ih dočeka otpor Slanaca (Almiroda). Prije samog napada, Pantagruel svojim jezikom zaštiti cijelu svoju vojsku od kiše koja je najednom počela padati.
U tom trenutku, pripovjedač Alcofribas ulazi u Pantagruelovu utrobu. Kada pripovjedač nakon šest mjeseci izlazi iz Pantagruelove utrobe, on ga obavještava da je uspješno porazio Slance (Almirode) i da će mu pokloniti Gulaš-vlastelinstvo.
Autor nam nakon toga govori kako se Pantagruel razbolio, što je rezultiralo pojavom toplica u Italiji i Francuskoj.
Na samom kraju, autor najavljuje nove knjige i nove dogodovštine Pantagruela.
Jezičnom sporazumijevanju i općenito jeziku, autor je posvetio dosta prostora u romanu. To možemo vidjeti u 6. poglavlju, odnosno u susretu Pantagruela i Limuzinca te u 9. poglavlju kada se po prvi puta susreću Pantagruel i Panurg, dva velika prijatelja. Panurg mu tada odgovara na 14 različitih jezika.
Od 10. do 13. poglavlja odvija se sudska rasprava između Prdosrka (Humevense) i Guzoljuba (Baisecul). Guzoljubov govor ističe se time što on govori pravilnim rečenicama koje su zasebno razumljive, ali su povezane u nepovezani dio koji u konačnici nije razumljiv. To možemo shvatiti kao parodiju na sudske rasprave.
Od 18. do 19. poglavlja odvija se rasprava Panurge s Englezom. Ta rasprava specifična je po tome što oni komuniciraju rukama. Time se autor vjerojatno ruga tadašnjem raspravljanju o banalnostima. On je smatrao da su se rasprave vodile dugo i široko, ali njima se ništa nije reklo.
Junaci romana su divovi, ali u njemu prevladava i sve ono što je veliko i široko. Tako autor puno paženje posvećuje velikobrojnim nabrajanjem poslovica, imena i popisa knjiga. U prvom poglavlju knjige možemo vidjeti cijelu seriju imena Pantagruelovih rođaka i to čak na dvije i pol stranice. 7. poglavlje donosi nam popis knjiga iz jedne knjižnice u Parizu, a on se proteže na čak šest stranica.
Autor je sklon velikom nabrajanju, gomilanju, a to možemo vidjeti i u broju poglavlja. “Pantagruel” sadrži 34 poglavlja od kojih su neka izrazito kratka. Često koristi velike brojeve koji u realnom svijetu nemaju neko značenje u situacijama koje opisuje.
Možemo zaključiti da prave radnje u romanu nema. Ne postoji klasični uvod, zaplet i rasplet događaja što je karakteristično za romane. Pisac je njih upotrijebio samo da bi ispričao svoje priče.
Podrijetlo romana vezano je uz vitešku tradiciju i folklor. Tumačenje lika nam govori da se korijeni imena mogu izvući iz folklorne tradicije. Autor nam tumači u prvom poglavlju romana značenje imena Pantagruel. Panta na grčkom jeziku znači “hoću reći sve”, a gruel znači na hagarskom jeziku “hoće reći žedan”.
Autor se često poslužuje groteskama, a njihovo značenje je da umiranje ide ruku pod ruku s rađanjem isto kao i razaranje sa stvaranjem.
Često se koriste velike količine hrane i piće pa tako u “Pantagruelu”, glavni lik kada je beba pije mlijeko koje je proizvod 4600 krava.
Rabelais u svom djelu često spominje izmet i ostale izlučevine. Tako možemo vidjeti u 28. poglavlju da Pantagruel pobjeđuje neprijatelja tako da se pomokri na cijelu vojsku, a u 32. poglavlju toplice u Italiji i Francuskoj nastale su od njegove mokraće. Izmet i izlučevine za autora znače novi život.
Bilješka o autoru
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.
1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.
Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.
Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.
Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.
Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.
1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.
Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.
Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.
Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.
1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.
Umro je u Parizu, 1933. godine.
Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.
Howard Pyle bio je američki pisac, ilustrator i učitelj
Roman Vesele pustolovine Robina Hooda koji se proslavio u grofoviji Nottingham, Howard Pyle napisao je prema predaji i legendama o slavnom odmetniku iz trinaestog stoljeća koji je uzimao bogatima i davao siromašnima. Nije dokazano da je Robin Hood zaista postojao kao povijesna osoba. Unatoč tome, roman je omiljen među čitateljima već mnogo generacija.
Roman se sastoji od 22 poglavlja, a svako od njih opisuje neku avanturu Robina Hooda i njegove družine. Iako su odmetnici i radili su protiv zakona, Robin Hood i družina su prikazani kao junaci koji se bore za pravdu. Robin Hood prikazan je kao moralna sila koja odlučuje o tome koga i kako teba kazniti. Iako je zločinac i bježi od zakona, on je plemenita i iskrena osoba, koja se brine za dobrobit siromašnih te ispravlja nepravdu koju im nanose nadmoćniji i bogatiji. Takav je i ostatak njegove družine koju je okupio oko sebe.
Radnja se odvija u srednjovjekovnoj Engleskoj te započinje kad Robin, kao osamnaestogodišnji mladić, igrom slučaja ubije nekog stranca u šumi i od tog trenutka započinje njegov život odmetnika koji provodi u šumi Sherwood. Oko sebe okuplja mladiće slične sebi, također odmetnike, ali plemenite i poštene ljude, s kojima se bori protiv nepravde bogatih. Radnju pratimo kroz epizode koje su podijeljene na poglavlja, a svaka epizoda predstavlja neku pustolovinu Robina Hooda i njegove družine.
Tijekom romana, autor se često obraća čitateljima dok opisuje njihove pustolovine, a one su često opisane na šaljiv način te time pridonose zanimljivosti romana. Iako je namijenjen mlađim čitateljima te je pisan u veselom tonu, roman završava smrću glavnog junaka, čime je autor napravio neočekivani preokret u radnji. Robin Hood i njegova družina opisani su od samog okupljanja pa do raspada, što je trajalo dugi niz godina. Za to vrijeme su ispravili mnogo nepravde, pomogli siromašnima i kaznili bogate te su bili oslobođeni svih optužbi protiv svojih zločina i iskusili život na dvoru, u službi kralja te omiljeni u visokom društvu. Na kraju se vraćaju odmetničkom životu u šumi, čime radnja poprima cikličku strukturu jer započinje opisom događaja koji je Robina Hooda doveo u šumu, preko okupljanja družine i njihovih pustolovina te na kraju, povratka na početak.
Smrt Robina Hooda opisana je u zadnjem poglavlju epilogu, ali i bez tog poglavlja radnja ima zaokruženu radnju te bi završila sretno za Robina Hooda i njegovu družinu, kad su se došli u službu kralja te očistili svoja imena.
Kratak sadržaj
Radnja započinje u Nottinghamu u Engleskoj, za vrijeme vladavine Henrika II. Sa svojom veselom družinom, Robin Hood je obitavao u šumi Sherwood. Bio je odmetnik, ali su ga ljudi voljeli jer je uvijek bio spreman pomoći. Kad je imao 18 godina, kralj je najavio turnir u kojem pobjednik osvaja puno piva. Robin Hood odluči se uputiti na turnir je je bio vješt strijelac, ali putem sretne družinu od 15 ljudi koji se rugaju njegovoj odučnosti da pobjedi na turniru. Oklade se jer su sigurni da Robin Hood samo dječak koji ne posjeduje nikakve vještine, a kad ih on uvjeri u suprotno, naljute se i otjeraju ga, pokušavajući ga pogoditi strijelom, koja ga promaši jer su bili pijani. Robin Hood uzvrati istom mjerom i pogodi jednog od njih, ubijajući ga.
Tako je postao razbojnik i odmetnik koji je svoj dom pronašao u šumi. Osim toga, upustio se u krivolov na jelene i glava mu je bila ucijenjena na 200 funti. Šerif Nottinghama odluči da će on biti taj koji će uhvatiti Robina jer osim što je želio novac, čovjek kojeg je Robin ubio bio je njegov rođak.
U idućih godinu dana u šumi su se skupljali drugi koji su poput Robina, iz različitih razloga postajali odmetnici i oni ga izaberu za vođu. Odlučili su se osvećivati bogatima i krasti od njih pa to davati siromašnima i svima kojima je učinjena nepravda.
Uvijek su bili u potrazi za dobrom avanturom pa je Robin Hood jednog dana naišao na nekog čovjeka koji je s druge strane prelazio isti mosta kao on. Most je bio uzak i bilo je prostora samo za jednu osobu, ali nijedan od njih nije htio ustupiti mjesto drugom i oni se odluče na dvoboj. Robin Hood napokon je pronašao nekog ravnog sebi u borbi, a kad je njegova družina došla u pomoć i htjela napasti stranca, on mu ponudi mjesto u svojoj družini. Nazvali su ga Mali John i na gozbi mu Robin ponudi mjesto desno od sebe kao znak časti i visokog položaja koji mu dodjeljuje u družini, kao svoje desne ruke.
Šerif grofovije Nottingham izdao je nalog za uhićenje Hooda i ponudi bogatu nagradu one tko ima saznanja o njemu. Ali svi su u Nottinghamu znali za Robina Hooda i nitko se nije usudio pričati protiv njega pa je šerif poslao glasnika u grad Lincoln kako bi tamo pronaša nekoga tko bi mu znao reći nešto o Robinu.
Gasnik se putem odluči odmoriti u nekoj krčmi i tu naiđe na skupinu ljudi kojima je ispričao zašto je u tim krajevima te da je u potrazi za Robinom Hoodom. Jedan od ljudi iz skupine, ponudi se da će ga on pronaći jer je smatrao da mu to neće biti nikakav problem u uputio se u potragu.
Ubrzo sretne Robina Hooda u šumi, ali ne zna da je to on te da pita gdje ga može pronaći, a Hood mu kaže da ga je baš sreo tog jutra te da mu je jako sličan, ali upozorava čovjeka da se pripazi jer je Hood jako lukav i mogao bi mu ukrasti nalog koji ima protiv njega. Njih dvojica upute se u obližnju krčmu gdje su svi poznavali Robina i kad ga je napio, Robin mu ukrade nalog te kaže vlasniku krčme da slobodno zahtijeva da mu čovjek plati sve što je popio, iako je Robin već namirio taj dug. Kad su se opet sreli i družina došla u pomoć Robinu, on mu ponudi da se pridruži njegovoj družini i čovjek to prihvati.
Kad je do šerifa došla vijest o tome, on se razljuti i obeća kako će glasnika koji ga je izdao osuditi na smrt. Uputio se kralju, ali on mu odbija pomoći jer smatra da se on kao šerif sam treba brinuti za zakon. Zato šerif smisli plan da će organizirati turnir u kojem će pojedniku biti dodijeljena bogata nagrada jer je bio siguran da će i Robin Hood htjeti sudjelovati. Robin je naravno bio odlučan pobijediti na turniru, a kad ga jedan od njegovih ljudu iz družine upozorio da je to zamka namijenjena upravo njemu, postane još odlučniji, ali odluči da će se svi maskirati kako bi mogli sudjelovati da ih ne prepoznaju.
Šerif je razočaran jer se Robin Hood nije pojavio, ali na turniru se jedan stranac posebno istaknuo, a nitko nije znao tko je on. Imao je povez preko oka i bio obučen u grimiz. Kad je pobijedio, šerif mu osobno uruči nagradu i ponudi mu da radi za njega, govoreći mu kako je bolji od kukavice Robina Hooda. Stranac, koji je zapravo bio maskirani Robin Hood, odbije njegovu ponudu i time ga uvrijedi. Robina je uvrijedilo što ga je šerif nazvao kukavicom i lošim strijelcem pa mu pošaljem poruku kojom mu daje do znanja da ga je nasamario na turniru.
Sad je šerif odlučio posati naoružane ljude u šumu u potragu za Robinom, a kad je on čio za to odučio je da će se pritajiti jer im ne želi učiniti ništa nažao, ali ako budu prisiljeni branit će se. Nakon sedam dana skrivanja, pošalje Willa Stutelyja, preodjevenog u fratra, u izvidnicu. On se odluči raspitati se u obližnjoj krčmi u kojoj su se u tom trenutku nalazili šerifovi ljudi. Primijetili su njegovu zelenu robu, po kojoj je družina bila prepoznatljiva, ispod odjeće fratra i odveli su ga u Nottinham gdje će ga sutradan objesiti kao upozorenje Robinu Hoodu i njegovim ljudima. Ali Robin Hood i njegova družine pojavljuju se prije izvršenja kazne i oslobađaju Willa, a šerif koji je tad shvatio da se ne može boriti protiv njih, odluči da ih više neće progoniti jer je pokušao tri puta i sva tri puta su bila neuspješna.
U idućih godinu dana družina se smirila. Kad je Hood jednog dana išao šumom u potrazi za avanturom naiđe na mesara koji se uputio prodati meso i Hood kupi od njega sve što je imao te se umjesto njega uputio u Nottingham na tržnicu. Prodavao je meso za nižu cijenu od drugih pa su obližnji prodavači počeli pričati kako je sigurno ukrao sve što je došao prodati. Zatim su mu neki od njih prišli i pozvali ga na gozbu kod šerifa, što on prihvati.
Šerif, koji ga nije prepoznao u odjeći mesara, pozove ga da sjedne njemu zdesna. Mislio je kako će iskoristiti situaciju i prevariti mesara pa tako zaraditi nešto novca i oni se dogovore da mu Hood proda svoj zanat. Kako bi izvršili predaju, Hood ga povede u šumu Sherwood i pozove svoju družinu te im najavi da je šerif došao na gozbu. Sad je šerif shvatio gdje se nalazi i da to nije dobra situacija za njega pa pokuša nakon gozbe što prije otići od njih, ali Hood mu kaže da mora patiti svoj boravak 300 funti. Robin ga savjetuje da se sjeti toga idući put kad poželi nekog prevariti.
U studenom je došlo vrijeme za veliki sajam koji se održavao svakih pet godina. Kako bi bio siguran da Robin Hood neće doći na turnir osigurao je da nagrada pobjedniku bude nešto što Robina neće zanimati. Kad su to čuli, Mali John odlući ipak otići na sajam, iako se Robin s tim nije slagao. Na turniru se istakne i pobijedi te mu šerif, koji ga nije prepoznao jer je bio maskiran, ponudi posao i Mali John pristane jer je smatrao da bi to bila dobra šala.
Iako je taj posao prihvatio iz šale, ubrzo se navikao na povlašteni život jer je bio šerifova desna ruka, spavao je do podneva i jako se udebljao. Nakon šest mjeseci shvati da mu nedostaje njegova družina i odluči im se vratiti. Kad je zahtijevao od sluge da mu posluži doručak, on odbije i Mali john sam provali u smočnicu kako bi došao do hrane. Kad je kuhar to vidio, sluga ga nahuška protiv Malog Johna i oni se bore, ali u sred borbe shvate da je jedini azlog borbe taj što je sluga tako rekao. Mali John onda pozove kuhara u družinu i on pristane pa se vrate u šumu Sherwood, noseći šerifovo srebrno posuđe. Robin Hood nije odobravao tu krađu jer je smatrao da su se šerifu već dovoljno osvetili i vrati mu ono što mu pripada.
Robin Hood pošalje Malog Johna da naruči šivanje njihove nove zelene odjeće po kojoj je družina prepoznatljiva, ali Mali John skrene s puta i ode u krčmu. Sutradan vidi nekog čovjeka, kožara Arthura kako se šulja šumom i oduči ga slijediti jer je čovjek bio poznat po krivolovu zbog jelenje kože i mesa. Oni se u šumi odluče boriti. Robin Hood sazna da Mali John nije poslušao njegovo naređenje i odluči ga potražiti kad u šumi čuje glas Malog Johna i sakrije se kako bi gledao borbu. Arthur je bio jednako dobar, a možda i bolji od Malog Johna i uspio ga je poraziti, što je oduševilo Robin Hooda i on mu ponudi mjesto u družini.
Na povratku, njih trojica sretnu nekog stranca koji je izgledao kao plemić i Robin Hood se razljuti jer je pretpostavio da je i on bogataš koj čini nepradne siromašnima. Zapovijedi mu da mu preda sve što ima, ali ovaj odbije. Nakon borbe, stranac se predstavi kao Will Gamwell, koji je došao tražeći ujaka Robina Hooda. Poslali su ga njemu kako bi poput Robina, pobjegao zakonu jer je ubio očevog slugu koji mu se usudio suprotstavljati. Robin Hood ga savjetuje da bi trebao promijeniti ime i nazove ga Will Scarlet, zbog grimizne odjeće koju je nosio.
Zatim družina susretne nekog mlinara i odluči se našaliti s njim pretvarajući se da su lopovi i da će opljačkati, a onda ga odvesti na gozbu i vratiti mu sve što su mu uzeli. Kad mu narede da im da sve što ima, mlinar ih upozori neka se ne usude učiniti mu nešto nažao jer je to područje u kojem obitava Robin Hood koji je protiv nepravde prema siromašnima. Baci im brašno u lice, a kad mu Robin prizna tko su, on im ne povjeruje pa je Hood prisiljen pozvati svoju družinu. Naposlijetku, prime i mlinara u družinu i upute se na gozbu u čast svih novih članova družine.
Zalihe novca su im se smanjivale i Robin pošalje dio družine da pronađu nekoga i dovedu ga na gozbu koju bi ta osoba morala platiti. Dugo je družina nekog tražila, a onda čuju nekog mladića kako plače u blizini. Oni ga odvedu natrag u šumu i on im ispriča kako se zove Allan a Dale i putujući je pjevač, ali nema nikakvog bogatstva. Njegova zla sreća je u tome što je pronašao svoju ljubav, ali njezin otac je odredio da će se udati za nekog drugog. Družina mu odluči pomoći tako što će ga vjenčati s njegovom dragom prije nego što se ona uda za drugoga. Od tog trenutka, Allan je bio dio družine.
Will Scarlet predloži da pronađu fratra Tucka koji bi ih vjenčao te ga prije vjenčanja prime u družinu. Na dan vjenčanja, dolaze u crkvu gdje se ceremonija odvija i Robin, koji se pretvarao da je svirač, prekine vjenčanje i objavi madoženji da ga Ellen ne voli te da će se ona vjenčati s Allanom. Njezin otac se usprotivi, ali Stephen, koji joj je trebao biti muž, kaže kako nije znao da se oni vole te da ako je to njezina želja, može se udati za njega. Robin ponudi ocu novac, u zamjenu za njegov blagoslov za vjenčanje i on pristane.
Družina dugo nije imala društvo na gozbi pa pođu pronaći nekoga. Robin naiđe na viteza Richarda i pozove ga, ali on mu odgovara da svojim raspoloženjem ne bi pridonio veseloj atmosferi te da nema novca kojim bi platio svoje sudjelovanje na gozbi. Robin ga ipak pozove i vitez mu putem priča kako je razlog što nema novaca taj što je sve što posjeduje u zalogu samostana te da ima tri dana da plati dug, inače će mu sve oduzeti. U dug je pao jer je morao dati jamčevinu za sina viteza, koji je na nekom turniru ubio viteza Sir Waltera.
Ostatak družine na gozbu je doveo biskupa iz Hereforda i fratre i Robin svima ispriča zlu sudbinu viteza Richarda te pita biskupa ne bi li mu on mogao pomoći s obzirom da je najbogatiji biskup u kraju, ali biskup ne odgovori. Zatim Robin uzme sve bogatstvo koje su imali i od tog novca naredi da će se patiti dug Sir Richarda, ali pristane uzeti novac samo kao posudbu, obećavši da će ga ubrzo vratiti.
U rano proljeće Mali John i Robin Hood odluče se uputiti u potragu za avanturom. Mali John preodjene se u fratra, a Robin u prosjaka i oni pođu svatko svojim putem. Mali John sretne tri dame koje su se uputile na tržnicu s košarama i pomogne im nositi teret, usput ih zabavljajući pričama i žaleći što je u toj situaciji preodjeven u fratra. Ostavi ih pred ulazom u grad i uputi se u krčmu gdje sretne neku veselu skupinu i oni ga časte pićem te su oduševljeni koliko može popiti, a on ih zabavlja pjesmama. Pjesmu prekidaju dva fratra koja se okome na njega da mu ne priliči kao crkvenom čovjeku biti na takvom mjestu, ali oni im se ruga, na oduševljenje svih prisutnih.
Kad se rastao na raskrižju s Malim Johnom, Robin Hood krenuo je u potragu za nekim prosjakom s kojim bi se mogao zamijeniti za odjeću i iskusiti takav život. Nakon pola dana potrage naišao je na prosjaka i u zamjenu za obrok, donese mu piće iz obližnje krčme u kojoj prosjak nije dobrodošao. Zatim se on i Robin zamijene za odjeću i Robin krene dalje u potragu za avanturom. Naiđe na četiri prosjaka, koji su držali po jedan znak. Na jednom je pisalo da je jedan od njih gluh, jedan slijep, treći glup, a četvrti jadnik. Oni ga pozovu da objeduje s njima, a kad su čuli da je iz Sherwooda, zaključe kako ne bi za sav novac koji nose sa sobom, proveli noć u toj šumi, kako ne bi naišli na Robina Hooda. Jedan od njih kaže kako nose novac u obližnji grad, ali drugi ga upozore da mu ne mogu vjerovati jer ga ne poznaju. Zatim ga napadnu jer su smatrali da je špijun i da previše zna, ali nisu se mogli mjeriti sa snagom Robina Hooda i on im uzme bogatstvo te nastavi dalje svojim putem.
Odluči da će potražiti još jednu avanturu i naiđe na nekog bogatog čovjeka koji je nepristojan prema njemu jer misli da je prosjak, ali kad mu Robin pokaže koliko novca ima, nastave dalje zajedno i čovjek ga upozorava da ne bi trebao tako olako spemati novac jer Robin Hood ože naići i opljačkati ga. Otkriva mu tajnu mjesto gdje on drži novac, u cipelama, i Robin mu kaže tko je on zaista i opljačka ga.
Richard Partington dolazi u Sherwood potražiti Robina kako bi mu prenio kraljičinu poruku kojim ga poziva u London na sudjelovanje na turniru. On prihvaća te povede Malog Johna, Willa Scarleta i Allana a Dalea, a kad stignu kraljica ih ugosti i oni joj pričaju o svojim pustolovinama. Na dan turnira kraljica se kladi s kraljem da će dovesti najbolje strijelce u cijeloj zemlji, koji će pobijediti čak i one iz njegove službe koji su smatrani najboljima. Kralj pristaje, ali kad Robin Hood i družina pobijede, razljuti se i zatraži ponavljanje igre, nakon čega napušta turnir jer je Robin opet bio uvjerljivo najbolji.
Iako je obećao kraljici da će dati slobodu na 40 dana Robinu i njegovim ljudima, kralj je bio ljut zbog neuspjeha na turniru i na nagovor biskupa pošalje svoje ljude u potragu za Robinom da ga uhite. Kraljica šalje Richarda Partingtona da a na to upozori i oni uspiju pobjeći. Potraga za Robinom i njegovom družinom trajala je dugo, sve dok Robin nije došao kraljicu moliti za milost i ona mu je pomogla.
Pročulo se da kralj Rikard putuje zemljom te da će svratiti u Nottingham. Na gozbi želi od šerifa saznati nešto o Robinu Hoodu, o kojem svi pričaju, ali on mu govori da je Hood običan lopov. Drugi ljudi pričaju priče o Robinu i večer prođe u smijehu i zabavi. Kralj se odluči maskirati i otići u susret Robinu, a on, ne znajući da je to kralj, opljačka ga, ali govori sve najbolje o kralju i oni nazdravljaju u njegovo ime. Naposlijetku, kralj ih pomiluje i oslobodi njihovih zločina te ih pozove sebi u službu, što Robin Hood i njegova družina prihvate.
U epilogu se opisuje kako je dužina živjela nakon što su se odrekli odmetničkog života. Mali John se nakon par godina života na dvoru vratio u Nottingham i živio mirnim životom. Will Scarlet se nakon nekog vremena vratio kući odakle je bio protjeran zbog ubojstva očevog sluge. Robin je bio kraljev miljenik pa je dobio titulu grofa od Huntingdona te je pratio kralja u rat. Allan a Dale i njegova žena, pratili su Robina gdje god je išao.
Kad se vratio u šumu Sherwood, shvati koliko mu je taj život nedostajao te odluči ostati, skupa sa svojom družinom. Ali kad je kralj Ivan, koji je naslijedio kralja Rikarda, to čuo, odluči im se osvetiti pošalje svoje ljude u šumu, ali oni nisu imali šanse protiv družine. U borbi je smrtonosan udarac zadobio šerif.
Robina je nakon toga uhvatila vrućica i on odluči otići svojoj rođakinji da mu pomogne. Ali kad je čula da se vratio odmetničko životu, uplašila se da bi to moglo biti kobno za nju jer joj je Robin pomogao steći sve što je imala, samo se pravila da će pomoći, ali pusti Robina da iskrvari. Tako je završio život Robina Hooda.
Vrsta djela: pustolovni roman
Mjesto radnje: šuma Sherwood, Nottingham
Vrijeme radnje: srednji vijek
Likovi: Robin Hood, Mali John, šerif, David od Doncastera, Will Stutely, kožar Arthur, Will Gamwell, Allan a Dale, fratar Tuck, Sir Richard, biskup, Richard Partington
Analiza likova
Robin Hood – junak po kojem roman nosi ime te vođa družine razbojnika koji se bore protiv nepravde, kradu od bogatih i daju siromašnima. Dolazi u šumu Sherwood kao osamnaestogodišnjak nakon što je igrom slučaja ubio nekog čovjeka te postao odmetnik koji bježi od zakona. U šumi okuplja slične sebi, mladiće koji su dobri u borbi te zbog različitih razloga odmetnici kao i on pa se skupa s njima bori protiv nepravde te odlazi u pustolovine. Iako bježi od zakona, dolazi na turnir koji pobijedi, a koji je šerif organizirao kako bi ga mogao uhvatiti, ali Robin je bio maskiran i šerif nije znao tko je on pa ga, zadivljen njegovim talentom, poziva u svoju službu, što on odbija. Nogo puta tijekom romana, Robin je nasamario šerifa, ali on nikad nije u potpunosti odustajao od osvete te je koristio svaku priliku kako bi mu naudio. Iako je Robin Hood bio zločinac i odmetnik, bio je iskrena i poštena osoba te se borio za nemoćne i siromašne i u tome je njegova prava vrijednost. Na kraju je oslobođen optužbi zbog zločina koji je počinio te se pridružuje službi kralja i iskusi život na dvoru, ali ljubav prema pumi i takvom načinu života je prevladala i on se vrati u šumu. Na kraju gubi život, zbog nećakinje koja mu iz zlobe nije htjela pomoći i spasiti mu život.
Šerif – glavni negativac u romanu koji od početka želi uhvatiti Robina i time se proslaviti, ali ga on svaki put nasamari. Čovjek kojeg je Robin ubio bio je njegov rođak i to mu daje dodatni razlog za osvetu. Izdaje nalog na Robinovo uhićenje te nudi bogatu nagradu onome tko ima neke informacije koje bi pomogle u hvatanju Robina Hooda. Ali nitko se ne javi jer je Roin Hood svima poznat te se nitko ne usudi raditi protiv njega. Zbog toga šerif pošalje svoje ljude u potragu za Robinom te u tri različita slučaja, Robin mu svaki put umakne, otvoreno mu se rugajući i ismijavajući ga. Na kraju romana, svoju zloću plaća životom te se na neki način zadovoljava pravda jer je bio glavni negativac u romanu.
Mali John – Robinova desna ruka i lik koji se osim Robina najviše istakao u pustolovinama. Pravo ime mu je John Little, ali ga družina naziva Little John. On je postao član družine nakon što je došao u sukob s Robinom na mostu te se pokazao kao odličan borac, ravan Robinu po talentu i snazi. On ga poziva u družinu te ga postavlja za svoju desnu ruku i nudi mu mjesto za stolom sa svoje desne strane, čime mu ukazuje veliku čast. Mali John od tog trenutka postaje Robinom najvjerniji prijatelj. Jednom odlazi na turnir koji je organiziran kako bi uhvatili Robina Hooda, ali bio je maskiran i pobijedio je, zbog čega ga šerif poziva u svoju službu, govoreći mu kako je bolji čak i od Robina Hooda i on to prihvaća. Mjesecima je bio u njegovoj službi te se navikao na lagodan život i udebljao, ali nakon nekog vremena shvati da mu nedostaje život u šumi i njegova družina pa im se vrati. Zajedno s družinom, ostavlja šumu i odlazi na dvor u službu kralja, ali kad sazna da se Roin vratio u šumu, pridružuje mu se i ostaje s njim do samog kraja.
Will Scarlet – nećak Robina Hooda, koji dolazi u šumu tražeći ujaka jer bježi od zakona. Rekli su mu da je najbolje da se sakrije u šumi jer je ubio očevog slugu i sad je odmetnik. Isprva ga je Robin Hood htio napasti i opljačkati jer je smatrao da je prebogato obučen, ali kad se predstavio i ispričao svoju priču, ostaje s družinom. Pravo ime mu je Will Gamwell, ali družina ga naziva Will Scarlet, zbog grimizne odjeće koju je nosio i jer su smatrali da bi tako bio sigurniji.
Allan a Dale – putujući pjevač kojeg družina sretne jednog dana u šumi i on im ispriča da je tužan jer je pronašao svoju ljubav, ali mu je zabranjeno biti s njim jer je njezin otac smatrao da se ona treba udati za nekog bogatog. Družina mu odluči pomoći i ujediniti ga s njegovom ljubavi. Na dan njezinog vjenčanja dolaze u crkvu te obaviještavaju kako se to vjenčanje neće dogoditi jer se mladenci ne vole. Natjerao je Elleninog oca da im da blagoslov i Allan i ona su se vjenčali. Allan a Dale je bio dio družine sve od trenutka kad su ga pronašli u šumi.
Bilješka o autoru
Howard Pyle bio je američki pisac, ilustrator i učitelj zaslužan za velik broj ilustracija uključujući one za priče, bajke i avanturističke romane.
Rodio se 03. ožujka 1853. godine u Wilmingtonu, Delaware. U Philadelphiji je studirao je umjetnost tri godine, a nakon toga, 1876. godine, se preselio u New York gdje je radio kao ilustrator magazina. 1880. godine vratio se Wilmington. Radio je klasične ilustracije kakve možemo vidjeti u knjizi “Pustolovine Robina Hooda”.
Nakon toga učio je za ilustratora te je osnovao školu za umjetnost (Brandywine School of Art) koju su pohađali slavni umjetnici poput N. C. Wyeth i Maxfield Parrish.
Uskoro niti jedna knjiga nije bila izdana da je on nije ilustrirao. U isto vrijeme je i pisao te je radio i na ilustraciji svojih knjiga.
Oženio se za Anne Poole s kojom je dobio i sedmero djece.
Umro je 09. studenog 1911. godine u Firenci, u Italiji.
Roman se sastoji od 22 poglavlja, a svako od njih opisuje neku avanturu Robina Hooda i njegove družine. Iako su odmetnici i radili su protiv zakona, Robin Hood i družina su prikazani kao junaci koji se bore za pravdu. Robin Hood prikazan je kao moralna sila koja odlučuje o tome koga i kako teba kazniti. Iako je zločinac i bježi od zakona, on je plemenita i iskrena osoba, koja se brine za dobrobit siromašnih te ispravlja nepravdu koju im nanose nadmoćniji i bogatiji. Takav je i ostatak njegove družine koju je okupio oko sebe.
Radnja se odvija u srednjovjekovnoj Engleskoj te započinje kad Robin, kao osamnaestogodišnji mladić, igrom slučaja ubije nekog stranca u šumi i od tog trenutka započinje njegov život odmetnika koji provodi u šumi Sherwood. Oko sebe okuplja mladiće slične sebi, također odmetnike, ali plemenite i poštene ljude, s kojima se bori protiv nepravde bogatih. Radnju pratimo kroz epizode koje su podijeljene na poglavlja, a svaka epizoda predstavlja neku pustolovinu Robina Hooda i njegove družine.
Tijekom romana, autor se često obraća čitateljima dok opisuje njihove pustolovine, a one su često opisane na šaljiv način te time pridonose zanimljivosti romana. Iako je namijenjen mlađim čitateljima te je pisan u veselom tonu, roman završava smrću glavnog junaka, čime je autor napravio neočekivani preokret u radnji. Robin Hood i njegova družina opisani su od samog okupljanja pa do raspada, što je trajalo dugi niz godina. Za to vrijeme su ispravili mnogo nepravde, pomogli siromašnima i kaznili bogate te su bili oslobođeni svih optužbi protiv svojih zločina i iskusili život na dvoru, u službi kralja te omiljeni u visokom društvu. Na kraju se vraćaju odmetničkom životu u šumi, čime radnja poprima cikličku strukturu jer započinje opisom događaja koji je Robina Hooda doveo u šumu, preko okupljanja družine i njihovih pustolovina te na kraju, povratka na početak.
Smrt Robina Hooda opisana je u zadnjem poglavlju epilogu, ali i bez tog poglavlja radnja ima zaokruženu radnju te bi završila sretno za Robina Hooda i njegovu družinu, kad su se došli u službu kralja te očistili svoja imena.
Kratak sadržaj
Radnja započinje u Nottinghamu u Engleskoj, za vrijeme vladavine Henrika II. Sa svojom veselom družinom, Robin Hood je obitavao u šumi Sherwood. Bio je odmetnik, ali su ga ljudi voljeli jer je uvijek bio spreman pomoći. Kad je imao 18 godina, kralj je najavio turnir u kojem pobjednik osvaja puno piva. Robin Hood odluči se uputiti na turnir je je bio vješt strijelac, ali putem sretne družinu od 15 ljudi koji se rugaju njegovoj odučnosti da pobjedi na turniru. Oklade se jer su sigurni da Robin Hood samo dječak koji ne posjeduje nikakve vještine, a kad ih on uvjeri u suprotno, naljute se i otjeraju ga, pokušavajući ga pogoditi strijelom, koja ga promaši jer su bili pijani. Robin Hood uzvrati istom mjerom i pogodi jednog od njih, ubijajući ga.
Tako je postao razbojnik i odmetnik koji je svoj dom pronašao u šumi. Osim toga, upustio se u krivolov na jelene i glava mu je bila ucijenjena na 200 funti. Šerif Nottinghama odluči da će on biti taj koji će uhvatiti Robina jer osim što je želio novac, čovjek kojeg je Robin ubio bio je njegov rođak.
U idućih godinu dana u šumi su se skupljali drugi koji su poput Robina, iz različitih razloga postajali odmetnici i oni ga izaberu za vođu. Odlučili su se osvećivati bogatima i krasti od njih pa to davati siromašnima i svima kojima je učinjena nepravda.
Uvijek su bili u potrazi za dobrom avanturom pa je Robin Hood jednog dana naišao na nekog čovjeka koji je s druge strane prelazio isti mosta kao on. Most je bio uzak i bilo je prostora samo za jednu osobu, ali nijedan od njih nije htio ustupiti mjesto drugom i oni se odluče na dvoboj. Robin Hood napokon je pronašao nekog ravnog sebi u borbi, a kad je njegova družina došla u pomoć i htjela napasti stranca, on mu ponudi mjesto u svojoj družini. Nazvali su ga Mali John i na gozbi mu Robin ponudi mjesto desno od sebe kao znak časti i visokog položaja koji mu dodjeljuje u družini, kao svoje desne ruke.
Šerif grofovije Nottingham izdao je nalog za uhićenje Hooda i ponudi bogatu nagradu one tko ima saznanja o njemu. Ali svi su u Nottinghamu znali za Robina Hooda i nitko se nije usudio pričati protiv njega pa je šerif poslao glasnika u grad Lincoln kako bi tamo pronaša nekoga tko bi mu znao reći nešto o Robinu.
Gasnik se putem odluči odmoriti u nekoj krčmi i tu naiđe na skupinu ljudi kojima je ispričao zašto je u tim krajevima te da je u potrazi za Robinom Hoodom. Jedan od ljudi iz skupine, ponudi se da će ga on pronaći jer je smatrao da mu to neće biti nikakav problem u uputio se u potragu.
Ubrzo sretne Robina Hooda u šumi, ali ne zna da je to on te da pita gdje ga može pronaći, a Hood mu kaže da ga je baš sreo tog jutra te da mu je jako sličan, ali upozorava čovjeka da se pripazi jer je Hood jako lukav i mogao bi mu ukrasti nalog koji ima protiv njega. Njih dvojica upute se u obližnju krčmu gdje su svi poznavali Robina i kad ga je napio, Robin mu ukrade nalog te kaže vlasniku krčme da slobodno zahtijeva da mu čovjek plati sve što je popio, iako je Robin već namirio taj dug. Kad su se opet sreli i družina došla u pomoć Robinu, on mu ponudi da se pridruži njegovoj družini i čovjek to prihvati.
Kad je do šerifa došla vijest o tome, on se razljuti i obeća kako će glasnika koji ga je izdao osuditi na smrt. Uputio se kralju, ali on mu odbija pomoći jer smatra da se on kao šerif sam treba brinuti za zakon. Zato šerif smisli plan da će organizirati turnir u kojem će pojedniku biti dodijeljena bogata nagrada jer je bio siguran da će i Robin Hood htjeti sudjelovati. Robin je naravno bio odlučan pobijediti na turniru, a kad ga jedan od njegovih ljudu iz družine upozorio da je to zamka namijenjena upravo njemu, postane još odlučniji, ali odluči da će se svi maskirati kako bi mogli sudjelovati da ih ne prepoznaju.
Šerif je razočaran jer se Robin Hood nije pojavio, ali na turniru se jedan stranac posebno istaknuo, a nitko nije znao tko je on. Imao je povez preko oka i bio obučen u grimiz. Kad je pobijedio, šerif mu osobno uruči nagradu i ponudi mu da radi za njega, govoreći mu kako je bolji od kukavice Robina Hooda. Stranac, koji je zapravo bio maskirani Robin Hood, odbije njegovu ponudu i time ga uvrijedi. Robina je uvrijedilo što ga je šerif nazvao kukavicom i lošim strijelcem pa mu pošaljem poruku kojom mu daje do znanja da ga je nasamario na turniru.
Sad je šerif odlučio posati naoružane ljude u šumu u potragu za Robinom, a kad je on čio za to odučio je da će se pritajiti jer im ne želi učiniti ništa nažao, ali ako budu prisiljeni branit će se. Nakon sedam dana skrivanja, pošalje Willa Stutelyja, preodjevenog u fratra, u izvidnicu. On se odluči raspitati se u obližnjoj krčmi u kojoj su se u tom trenutku nalazili šerifovi ljudi. Primijetili su njegovu zelenu robu, po kojoj je družina bila prepoznatljiva, ispod odjeće fratra i odveli su ga u Nottinham gdje će ga sutradan objesiti kao upozorenje Robinu Hoodu i njegovim ljudima. Ali Robin Hood i njegova družine pojavljuju se prije izvršenja kazne i oslobađaju Willa, a šerif koji je tad shvatio da se ne može boriti protiv njih, odluči da ih više neće progoniti jer je pokušao tri puta i sva tri puta su bila neuspješna.
U idućih godinu dana družina se smirila. Kad je Hood jednog dana išao šumom u potrazi za avanturom naiđe na mesara koji se uputio prodati meso i Hood kupi od njega sve što je imao te se umjesto njega uputio u Nottingham na tržnicu. Prodavao je meso za nižu cijenu od drugih pa su obližnji prodavači počeli pričati kako je sigurno ukrao sve što je došao prodati. Zatim su mu neki od njih prišli i pozvali ga na gozbu kod šerifa, što on prihvati.
Šerif, koji ga nije prepoznao u odjeći mesara, pozove ga da sjedne njemu zdesna. Mislio je kako će iskoristiti situaciju i prevariti mesara pa tako zaraditi nešto novca i oni se dogovore da mu Hood proda svoj zanat. Kako bi izvršili predaju, Hood ga povede u šumu Sherwood i pozove svoju družinu te im najavi da je šerif došao na gozbu. Sad je šerif shvatio gdje se nalazi i da to nije dobra situacija za njega pa pokuša nakon gozbe što prije otići od njih, ali Hood mu kaže da mora patiti svoj boravak 300 funti. Robin ga savjetuje da se sjeti toga idući put kad poželi nekog prevariti.
U studenom je došlo vrijeme za veliki sajam koji se održavao svakih pet godina. Kako bi bio siguran da Robin Hood neće doći na turnir osigurao je da nagrada pobjedniku bude nešto što Robina neće zanimati. Kad su to čuli, Mali John odlući ipak otići na sajam, iako se Robin s tim nije slagao. Na turniru se istakne i pobijedi te mu šerif, koji ga nije prepoznao jer je bio maskiran, ponudi posao i Mali John pristane jer je smatrao da bi to bila dobra šala.
Iako je taj posao prihvatio iz šale, ubrzo se navikao na povlašteni život jer je bio šerifova desna ruka, spavao je do podneva i jako se udebljao. Nakon šest mjeseci shvati da mu nedostaje njegova družina i odluči im se vratiti. Kad je zahtijevao od sluge da mu posluži doručak, on odbije i Mali john sam provali u smočnicu kako bi došao do hrane. Kad je kuhar to vidio, sluga ga nahuška protiv Malog Johna i oni se bore, ali u sred borbe shvate da je jedini azlog borbe taj što je sluga tako rekao. Mali John onda pozove kuhara u družinu i on pristane pa se vrate u šumu Sherwood, noseći šerifovo srebrno posuđe. Robin Hood nije odobravao tu krađu jer je smatrao da su se šerifu već dovoljno osvetili i vrati mu ono što mu pripada.
Robin Hood pošalje Malog Johna da naruči šivanje njihove nove zelene odjeće po kojoj je družina prepoznatljiva, ali Mali John skrene s puta i ode u krčmu. Sutradan vidi nekog čovjeka, kožara Arthura kako se šulja šumom i oduči ga slijediti jer je čovjek bio poznat po krivolovu zbog jelenje kože i mesa. Oni se u šumi odluče boriti. Robin Hood sazna da Mali John nije poslušao njegovo naređenje i odluči ga potražiti kad u šumi čuje glas Malog Johna i sakrije se kako bi gledao borbu. Arthur je bio jednako dobar, a možda i bolji od Malog Johna i uspio ga je poraziti, što je oduševilo Robin Hooda i on mu ponudi mjesto u družini.
Na povratku, njih trojica sretnu nekog stranca koji je izgledao kao plemić i Robin Hood se razljuti jer je pretpostavio da je i on bogataš koj čini nepradne siromašnima. Zapovijedi mu da mu preda sve što ima, ali ovaj odbije. Nakon borbe, stranac se predstavi kao Will Gamwell, koji je došao tražeći ujaka Robina Hooda. Poslali su ga njemu kako bi poput Robina, pobjegao zakonu jer je ubio očevog slugu koji mu se usudio suprotstavljati. Robin Hood ga savjetuje da bi trebao promijeniti ime i nazove ga Will Scarlet, zbog grimizne odjeće koju je nosio.
Zatim družina susretne nekog mlinara i odluči se našaliti s njim pretvarajući se da su lopovi i da će opljačkati, a onda ga odvesti na gozbu i vratiti mu sve što su mu uzeli. Kad mu narede da im da sve što ima, mlinar ih upozori neka se ne usude učiniti mu nešto nažao jer je to područje u kojem obitava Robin Hood koji je protiv nepravde prema siromašnima. Baci im brašno u lice, a kad mu Robin prizna tko su, on im ne povjeruje pa je Hood prisiljen pozvati svoju družinu. Naposlijetku, prime i mlinara u družinu i upute se na gozbu u čast svih novih članova družine.
Zalihe novca su im se smanjivale i Robin pošalje dio družine da pronađu nekoga i dovedu ga na gozbu koju bi ta osoba morala platiti. Dugo je družina nekog tražila, a onda čuju nekog mladića kako plače u blizini. Oni ga odvedu natrag u šumu i on im ispriča kako se zove Allan a Dale i putujući je pjevač, ali nema nikakvog bogatstva. Njegova zla sreća je u tome što je pronašao svoju ljubav, ali njezin otac je odredio da će se udati za nekog drugog. Družina mu odluči pomoći tako što će ga vjenčati s njegovom dragom prije nego što se ona uda za drugoga. Od tog trenutka, Allan je bio dio družine.
Will Scarlet predloži da pronađu fratra Tucka koji bi ih vjenčao te ga prije vjenčanja prime u družinu. Na dan vjenčanja, dolaze u crkvu gdje se ceremonija odvija i Robin, koji se pretvarao da je svirač, prekine vjenčanje i objavi madoženji da ga Ellen ne voli te da će se ona vjenčati s Allanom. Njezin otac se usprotivi, ali Stephen, koji joj je trebao biti muž, kaže kako nije znao da se oni vole te da ako je to njezina želja, može se udati za njega. Robin ponudi ocu novac, u zamjenu za njegov blagoslov za vjenčanje i on pristane.
Družina dugo nije imala društvo na gozbi pa pođu pronaći nekoga. Robin naiđe na viteza Richarda i pozove ga, ali on mu odgovara da svojim raspoloženjem ne bi pridonio veseloj atmosferi te da nema novca kojim bi platio svoje sudjelovanje na gozbi. Robin ga ipak pozove i vitez mu putem priča kako je razlog što nema novaca taj što je sve što posjeduje u zalogu samostana te da ima tri dana da plati dug, inače će mu sve oduzeti. U dug je pao jer je morao dati jamčevinu za sina viteza, koji je na nekom turniru ubio viteza Sir Waltera.
Ostatak družine na gozbu je doveo biskupa iz Hereforda i fratre i Robin svima ispriča zlu sudbinu viteza Richarda te pita biskupa ne bi li mu on mogao pomoći s obzirom da je najbogatiji biskup u kraju, ali biskup ne odgovori. Zatim Robin uzme sve bogatstvo koje su imali i od tog novca naredi da će se patiti dug Sir Richarda, ali pristane uzeti novac samo kao posudbu, obećavši da će ga ubrzo vratiti.
U rano proljeće Mali John i Robin Hood odluče se uputiti u potragu za avanturom. Mali John preodjene se u fratra, a Robin u prosjaka i oni pođu svatko svojim putem. Mali John sretne tri dame koje su se uputile na tržnicu s košarama i pomogne im nositi teret, usput ih zabavljajući pričama i žaleći što je u toj situaciji preodjeven u fratra. Ostavi ih pred ulazom u grad i uputi se u krčmu gdje sretne neku veselu skupinu i oni ga časte pićem te su oduševljeni koliko može popiti, a on ih zabavlja pjesmama. Pjesmu prekidaju dva fratra koja se okome na njega da mu ne priliči kao crkvenom čovjeku biti na takvom mjestu, ali oni im se ruga, na oduševljenje svih prisutnih.
Kad se rastao na raskrižju s Malim Johnom, Robin Hood krenuo je u potragu za nekim prosjakom s kojim bi se mogao zamijeniti za odjeću i iskusiti takav život. Nakon pola dana potrage naišao je na prosjaka i u zamjenu za obrok, donese mu piće iz obližnje krčme u kojoj prosjak nije dobrodošao. Zatim se on i Robin zamijene za odjeću i Robin krene dalje u potragu za avanturom. Naiđe na četiri prosjaka, koji su držali po jedan znak. Na jednom je pisalo da je jedan od njih gluh, jedan slijep, treći glup, a četvrti jadnik. Oni ga pozovu da objeduje s njima, a kad su čuli da je iz Sherwooda, zaključe kako ne bi za sav novac koji nose sa sobom, proveli noć u toj šumi, kako ne bi naišli na Robina Hooda. Jedan od njih kaže kako nose novac u obližnji grad, ali drugi ga upozore da mu ne mogu vjerovati jer ga ne poznaju. Zatim ga napadnu jer su smatrali da je špijun i da previše zna, ali nisu se mogli mjeriti sa snagom Robina Hooda i on im uzme bogatstvo te nastavi dalje svojim putem.
Odluči da će potražiti još jednu avanturu i naiđe na nekog bogatog čovjeka koji je nepristojan prema njemu jer misli da je prosjak, ali kad mu Robin pokaže koliko novca ima, nastave dalje zajedno i čovjek ga upozorava da ne bi trebao tako olako spemati novac jer Robin Hood ože naići i opljačkati ga. Otkriva mu tajnu mjesto gdje on drži novac, u cipelama, i Robin mu kaže tko je on zaista i opljačka ga.
Richard Partington dolazi u Sherwood potražiti Robina kako bi mu prenio kraljičinu poruku kojim ga poziva u London na sudjelovanje na turniru. On prihvaća te povede Malog Johna, Willa Scarleta i Allana a Dalea, a kad stignu kraljica ih ugosti i oni joj pričaju o svojim pustolovinama. Na dan turnira kraljica se kladi s kraljem da će dovesti najbolje strijelce u cijeloj zemlji, koji će pobijediti čak i one iz njegove službe koji su smatrani najboljima. Kralj pristaje, ali kad Robin Hood i družina pobijede, razljuti se i zatraži ponavljanje igre, nakon čega napušta turnir jer je Robin opet bio uvjerljivo najbolji.
Iako je obećao kraljici da će dati slobodu na 40 dana Robinu i njegovim ljudima, kralj je bio ljut zbog neuspjeha na turniru i na nagovor biskupa pošalje svoje ljude u potragu za Robinom da ga uhite. Kraljica šalje Richarda Partingtona da a na to upozori i oni uspiju pobjeći. Potraga za Robinom i njegovom družinom trajala je dugo, sve dok Robin nije došao kraljicu moliti za milost i ona mu je pomogla.
Pročulo se da kralj Rikard putuje zemljom te da će svratiti u Nottingham. Na gozbi želi od šerifa saznati nešto o Robinu Hoodu, o kojem svi pričaju, ali on mu govori da je Hood običan lopov. Drugi ljudi pričaju priče o Robinu i večer prođe u smijehu i zabavi. Kralj se odluči maskirati i otići u susret Robinu, a on, ne znajući da je to kralj, opljačka ga, ali govori sve najbolje o kralju i oni nazdravljaju u njegovo ime. Naposlijetku, kralj ih pomiluje i oslobodi njihovih zločina te ih pozove sebi u službu, što Robin Hood i njegova družina prihvate.
U epilogu se opisuje kako je dužina živjela nakon što su se odrekli odmetničkog života. Mali John se nakon par godina života na dvoru vratio u Nottingham i živio mirnim životom. Will Scarlet se nakon nekog vremena vratio kući odakle je bio protjeran zbog ubojstva očevog sluge. Robin je bio kraljev miljenik pa je dobio titulu grofa od Huntingdona te je pratio kralja u rat. Allan a Dale i njegova žena, pratili su Robina gdje god je išao.
Kad se vratio u šumu Sherwood, shvati koliko mu je taj život nedostajao te odluči ostati, skupa sa svojom družinom. Ali kad je kralj Ivan, koji je naslijedio kralja Rikarda, to čuo, odluči im se osvetiti pošalje svoje ljude u šumu, ali oni nisu imali šanse protiv družine. U borbi je smrtonosan udarac zadobio šerif.
Robina je nakon toga uhvatila vrućica i on odluči otići svojoj rođakinji da mu pomogne. Ali kad je čula da se vratio odmetničko životu, uplašila se da bi to moglo biti kobno za nju jer joj je Robin pomogao steći sve što je imala, samo se pravila da će pomoći, ali pusti Robina da iskrvari. Tako je završio život Robina Hooda.
Vrsta djela: pustolovni roman
Mjesto radnje: šuma Sherwood, Nottingham
Vrijeme radnje: srednji vijek
Likovi: Robin Hood, Mali John, šerif, David od Doncastera, Will Stutely, kožar Arthur, Will Gamwell, Allan a Dale, fratar Tuck, Sir Richard, biskup, Richard Partington
Analiza likova
Robin Hood – junak po kojem roman nosi ime te vođa družine razbojnika koji se bore protiv nepravde, kradu od bogatih i daju siromašnima. Dolazi u šumu Sherwood kao osamnaestogodišnjak nakon što je igrom slučaja ubio nekog čovjeka te postao odmetnik koji bježi od zakona. U šumi okuplja slične sebi, mladiće koji su dobri u borbi te zbog različitih razloga odmetnici kao i on pa se skupa s njima bori protiv nepravde te odlazi u pustolovine. Iako bježi od zakona, dolazi na turnir koji pobijedi, a koji je šerif organizirao kako bi ga mogao uhvatiti, ali Robin je bio maskiran i šerif nije znao tko je on pa ga, zadivljen njegovim talentom, poziva u svoju službu, što on odbija. Nogo puta tijekom romana, Robin je nasamario šerifa, ali on nikad nije u potpunosti odustajao od osvete te je koristio svaku priliku kako bi mu naudio. Iako je Robin Hood bio zločinac i odmetnik, bio je iskrena i poštena osoba te se borio za nemoćne i siromašne i u tome je njegova prava vrijednost. Na kraju je oslobođen optužbi zbog zločina koji je počinio te se pridružuje službi kralja i iskusi život na dvoru, ali ljubav prema pumi i takvom načinu života je prevladala i on se vrati u šumu. Na kraju gubi život, zbog nećakinje koja mu iz zlobe nije htjela pomoći i spasiti mu život.
Šerif – glavni negativac u romanu koji od početka želi uhvatiti Robina i time se proslaviti, ali ga on svaki put nasamari. Čovjek kojeg je Robin ubio bio je njegov rođak i to mu daje dodatni razlog za osvetu. Izdaje nalog na Robinovo uhićenje te nudi bogatu nagradu onome tko ima neke informacije koje bi pomogle u hvatanju Robina Hooda. Ali nitko se ne javi jer je Roin Hood svima poznat te se nitko ne usudi raditi protiv njega. Zbog toga šerif pošalje svoje ljude u potragu za Robinom te u tri različita slučaja, Robin mu svaki put umakne, otvoreno mu se rugajući i ismijavajući ga. Na kraju romana, svoju zloću plaća životom te se na neki način zadovoljava pravda jer je bio glavni negativac u romanu.
Mali John – Robinova desna ruka i lik koji se osim Robina najviše istakao u pustolovinama. Pravo ime mu je John Little, ali ga družina naziva Little John. On je postao član družine nakon što je došao u sukob s Robinom na mostu te se pokazao kao odličan borac, ravan Robinu po talentu i snazi. On ga poziva u družinu te ga postavlja za svoju desnu ruku i nudi mu mjesto za stolom sa svoje desne strane, čime mu ukazuje veliku čast. Mali John od tog trenutka postaje Robinom najvjerniji prijatelj. Jednom odlazi na turnir koji je organiziran kako bi uhvatili Robina Hooda, ali bio je maskiran i pobijedio je, zbog čega ga šerif poziva u svoju službu, govoreći mu kako je bolji čak i od Robina Hooda i on to prihvaća. Mjesecima je bio u njegovoj službi te se navikao na lagodan život i udebljao, ali nakon nekog vremena shvati da mu nedostaje život u šumi i njegova družina pa im se vrati. Zajedno s družinom, ostavlja šumu i odlazi na dvor u službu kralja, ali kad sazna da se Roin vratio u šumu, pridružuje mu se i ostaje s njim do samog kraja.
Will Scarlet – nećak Robina Hooda, koji dolazi u šumu tražeći ujaka jer bježi od zakona. Rekli su mu da je najbolje da se sakrije u šumi jer je ubio očevog slugu i sad je odmetnik. Isprva ga je Robin Hood htio napasti i opljačkati jer je smatrao da je prebogato obučen, ali kad se predstavio i ispričao svoju priču, ostaje s družinom. Pravo ime mu je Will Gamwell, ali družina ga naziva Will Scarlet, zbog grimizne odjeće koju je nosio i jer su smatrali da bi tako bio sigurniji.
Allan a Dale – putujući pjevač kojeg družina sretne jednog dana u šumi i on im ispriča da je tužan jer je pronašao svoju ljubav, ali mu je zabranjeno biti s njim jer je njezin otac smatrao da se ona treba udati za nekog bogatog. Družina mu odluči pomoći i ujediniti ga s njegovom ljubavi. Na dan njezinog vjenčanja dolaze u crkvu te obaviještavaju kako se to vjenčanje neće dogoditi jer se mladenci ne vole. Natjerao je Elleninog oca da im da blagoslov i Allan i ona su se vjenčali. Allan a Dale je bio dio družine sve od trenutka kad su ga pronašli u šumi.
Bilješka o autoru
Howard Pyle bio je američki pisac, ilustrator i učitelj zaslužan za velik broj ilustracija uključujući one za priče, bajke i avanturističke romane.
Rodio se 03. ožujka 1853. godine u Wilmingtonu, Delaware. U Philadelphiji je studirao je umjetnost tri godine, a nakon toga, 1876. godine, se preselio u New York gdje je radio kao ilustrator magazina. 1880. godine vratio se Wilmington. Radio je klasične ilustracije kakve možemo vidjeti u knjizi “Pustolovine Robina Hooda”.
Nakon toga učio je za ilustratora te je osnovao školu za umjetnost (Brandywine School of Art) koju su pohađali slavni umjetnici poput N. C. Wyeth i Maxfield Parrish.
Uskoro niti jedna knjiga nije bila izdana da je on nije ilustrirao. U isto vrijeme je i pisao te je radio i na ilustraciji svojih knjiga.
Oženio se za Anne Poole s kojom je dobio i sedmero djece.
Umro je 09. studenog 1911. godine u Firenci, u Italiji.
Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti
Budući da je drama Tri sestre nastala u razdoblju druge polovice 19. stoljeća, ona s razlogom za sobom nosi određene motive i atmosferu koja se proteže kroz većinu književnih djela toga razdoblja. Naime, čovjek je u tom razdoblju pasivniji, propitkuje svoju egzistenciju, on se više ne bori s vanjskim silama već i onim unutarnjim – bori se protiv samog sebe, što se i odražava u dugim i praznim monolozima glavnih likova. Drama u to doba dobiva jednu donekle novu sliku, mijenja se njen eksterijer, produbljuje se psihološka interpretacija, mijenja se scenski prostor. Glavni temelj tadašnje drame je borba u svakom smislu; istina i pravda se međusobno sukobljavaju, kao i jedna s drugom, čovjek sa svojom sudbinom i snovima, pojedinac s društvom.
Čehov je oslikao tu borbu svojim motivima koje provlači kroz svoje stvaralaštvo, a neki od njih su duhovni ideal, smisao života, nepravda, ljepota u svakom obliku, dosada, praznina, mrtvilo, nejednakost, itd. On u svojim djelima opisuje svaku vrstu jednog naroda, građanske klase, kroz obične životne situacije. Svakodnevne situacije prikazuje na jedan pomno i dobro razrađen način s umjetničkim odabirom teza i perfektnim predočenjem. Mir, tišina i glazba često su pojmovi koji karakteriziraju Čehovljev svijet. U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob, već sve što se događa u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutrašnjih sukoba likova. Također, inzistira na isticanju pojma prolaska vremena koji je čak i temelj njegovih djela, pa i ostalih u to doba. Dakle, situacija je konstantno neizvjesna upravo zbog protoka vremena i vječitog gledanja u budućnost za boljim životom. No i s druge strane prisutna je potreba za pomnim ukrašavanjem i isticanjem didaskalija i mjesta zbivanja kako bi se likovi i njihova psihološka stanja u najboljem obliku dočarala i u suprotnom kod čitatelja zamjetila i shvatila.
Upravo je na taj način i svim ostalim motivima oslikano djelo “Tri sestre”. Ono bi se zaista moglo prikazati u obliku umjetničke slike tmurne i pasivne atmosfere nad kojom prevlada čežnja i neizvjesnost.
Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji bez obzira na vječni optimizam ne iščezavaju. Drama Tri sestre analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.
Kratak sadržaj
Dakle, dramu Tri sestre čine četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i bez velikih preokreta. Vrijeme radnje je negdje u 19. stoljeću, u provincijskom ruskom gradu gdje živi obitelj Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina, te brat Andrej. Iako su se doselili prije jedanaest godina iz Moskve, sestre Prozorov nikada se nisu navikle na život u provinciji. Moskva je prostor duše triju sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će započeti pravi život jer je sadašnji samo san i privremeno stanje. Drama se pretežno bavi intelektualcima u provincijskoj sredini koji uzaludno troše svoje snage u procesu stjecanja svijesti o vlastitoj nemoći. Sreća je sinonim za besplodno maštanje o blistavoj budućnosti, a jedina čvrsta točka jest zajednički dom ili imanje od koga se pokušavaju otrgnuti ili im ga otimaju. Čehovljeve Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke i bez pogovora podvrgavaju kapricioznoj ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu samima sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.
Prvi čin drame, ujedno i prikazan kao jutro nade, započinje lijepim sunčanim danom, a u središtu su pozornosti tri sestre, Irina koja slavi imendan i simbol je mladosti i proljeća, Olga je glavna odgovorna u obitelji nakon očeve smrti i na koncu Maša, sestra koja je nezadovoljna svojim brakom i uzaludno potrošenom mladosti.
Tri sestre nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u provincijskom gradiću, no pokušavaju se vratiti u Moskvu gdje su rođene i obrazovane. Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, utjecajni Protopopov, zadaju nevolje trima sestrama te se prekrasan dom pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima i gramzivošću. Tada je cjelokupna, već pomalo melankolična, atmosfera počela zaprimati oblik beznađa satkanog od još veće čežnje i tuge.
U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana, a tada je ujedno i godišnjica od smrti njihovog oca. Tada je, naime, prazničko, svibanjsko popodne koje je prožeto velikim nadama. U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin. Irina ne može sakriti svoju sreću i s druge strane nju samu propitkuje. Maša, neprestano zviždanjem pokušava ugasiti svoje viđenje pojma sreće njene sestre, odaginjući misli o svojim bračnim okovima i uzaludno potrošenoj mladosti. No, Irina i dalje nastavlja širiti svoju sreću; “Ne znam, zaista mi je u duši tako svijetlo! Jutros se sjetih da mi je imendan i odjednom osjetih radost, i sjetih se djetinjstva, kad je mama još bila živa. I kakve su me divne misli uzbudile, kakve misli!” Čebutikin, Soljoni, Tusenbach došli su u dom sestara i jednog brata, Andreja. No, ubrzo se taj dom, usporedno sa srećom puni bračnim lažima, gramzivošću i nečovječjem. U međuvremenu razgovaraju o filozofskim temama, radu i sreći koju on donosi čovjeku, smislu života, a potom dolazi Veršinjin, kako Anfisa kaže, njihova kućna pomoćnica i dadilja, “nepoznati pukovnik”. On se divi vremenu koje je prošlo i razvoju djevojki u tom periodu. Veršinjin je bio oficir u istoj brigadi u kojoj je njihov otac bio zapovjednik. Nakon njihovog razgovora, Olgu, Mašu i Irinu uhvati čežnja za Moskvom i njenim čarima. Stadu ga pitati beskrajna pitanja o Moskvi. U međuvremenu se začuje violina na kojoj je Andrej svirao, a potom im se on pridruži u njihovom razgovoru i druženju. Nedugo nakon toga, ulazi Kuligin u mundirnom fraku i prilazi Irini da joj čestita imendan. Cijeli je ovaj čin prožet presvučenim veseljem i radosnom atmosferom koju popraćuje lijepo i sunčano proljetno vrijeme. To je i, ujedno, metaforički prikaz početka koji za sobom nosi vesel ton koji se s vremenom istrošuje. Društvo se počinje častiti pićem, a poneki i odlaze. Pri kraju čina prikazano je nezadovoljstvo od strane Nataše koja nije baš najbolje prihvaćena od društva, a Andrej ju tješi i miluje riječima i priznaje svoju veliku ljubav za nj, što će u naredno vrijeme rezultirati njihovim zarukama. Učinio je to pomalo nespretno i brzopleto, a u kasnije doba žali za tom odlukom.
U drugom činu gotovo i nema vanjskih događanja. Svaki od likova živi svoj život. Likovi očekuju slavlje povodom maškara.Tada je vrijeme poklada i sve se nadaju veselju i plesu u njihovom domu. Na samom početku Andrej i Maša razgovaraju o Bobiku, sinčiću. U međuvremenu im se pridružuje Ferapont, a Andrej ispovješćuje svoje misli o njegovom trenutnom stanju i snovima o moskovskom sveučilištu. Nedugo nakon toga ulaze Maša i Veršinjin u sobu. Radnja je usmjerena prema njima i njihovom dijalogu, a posebice na priznavanju ljubavi za Mašom od strane Veršinjina, a ona se žali na svoga muža. Irina i Tusenbach ulaze kroz dvoranu i sada slijedi njihov dijalog. Irina se vratila s posla i govori o incidentu na poslu no ubrzo ga izbjegava iščekujući maškare. U međuvremenu se saznaje da je Andrej ponovo počeo kartati i izgubio mnoge novce i zapravo od tada živi pod papučom žene Nataše. Pred kraj ovog čina likovi raspravljaju o životu, piju i razglabaju. U međuvremenu Nataša zabranjuje kućnu zabavu koja nije po njezinom ukusu, navodno zbog bolesti sinčića Bobika, a zatim odlazi na noćnu vožnju s ljubavnikom Protopopovim.
Treći čin kao u klasičnoj drami, donosi vrhunac zapleta kada negdje u gradu bukti požar. Njegov početak pun je katastrofičnih detalja. Naime, njegova radnja odvija se nakon 4 godine. Prikazan je u jednoj noći – noći gubitka. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom, izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Kroz svu tu radnju isprepliću se vanjski i unutarnji tok događaja; sestre saznaju da je Andrej prokartao kuću i založio je i s bolnom nostalgijom se prisjećaju nada koje su polagale u brata, i s druge strane, komični efekt izjave Feraponta da je i Moskva 1812. gorjela, što znači prolom svih snova i maštanja sestara. Moskva gori u njihovim dušama. No, Andrej hladno i bezosjećajno, bez obzira na ono što se događa oko njega i bez obzira na požar, svira besciljno svoju violinu. I kao u pravoj filmskoj sceni na vrhuncu vrhunca isprepliču se razni zvukovi i glasovi, Andrejeva violina, sirene za uzbunu, ridanje sestara, ulični povici, i šire uzbunu i potresnu atmosferu.Prikaz Nataše koja nijemo prolazi kućom, noseći svijeću u ruci hoda kao da je ona potpalila požar. Naime, najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša je jednima od početka bila svjesna Natašine pogubnosti i bratova ništavnosti. U međuvremenu se Nataša brine da njena kćer i sin ne dobe influencu, a kućnu pomoćnicu Anfisu ružnim riječima i hladnim postupcima tjera iz njihove kuće. ovim detaljima pomno je prikazano lice Natašino, u najgorim i neizvjesnim situacijama. No, slijede i ostali nizovi detalja ostalih likova koji su ujedno i simboli i razrješenja nekima od situacija. Naime, Čebutikin u pripitom stanju nehotice razbija sat koji je sestrama budio dragu i lijepu uspomenu na pokojnu majku, a i Moskvu, a zatim se se osuđuje zbog nesposobnosti jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru te počinje piti. Takav pripit ocrnio je trima sestrama uspomenu na Moskvu i pokojnu majku koju je volio jer je ona bila jedina svijetla točka iz njegove prošlosti. Maša priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu, a Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. Irina pristaje pristala udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i to zbog jedinog cilja – odlaska u Moskvu. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čiji su ključevi izgubljeni i zgoreni, pa i neupotrebljivi.
U četvrtom činu vojnici napuštaju grad i opraštaju se od sestara Prozorov, u turobnoj i mučnoj atmosferi. Taj čin može se i prozvati jeseni oproštaja. Ovdje ne smijemo zaboraviti meteorološko vrijeme u drami koje se strogo i simbolično ulijeva u radnju i mijenja njenu atmosferu i značenje koje za sobom nosi; započinje proljetnim jutrom probuđenih nada i završava jesenjim danom u kome su se one rasplinule. Time drama dobiva višu i univerzalnu dimenziju, koja je tipična kod tragedija i koja je povezana s nezaustavljivim silama koje nasuprot slučajnosti, banalnosti i sklonosti samouništenju vladaju sudbinom ljudskog roda. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Tusenbach uvrijedi Soljanija koji je također zaljubljen u Irinu te ga zatim poziva na dvoboj. Tusenbach pogiba u dvoboju, a Čebutikin je pasivni promatrač koji nije ništa poduzeo kako bi spriječio dvoboj. Irina je promijenila posao počinje raditi u gradskoj upravi, no i dalje mrzi svoj posao koji joj daju osjećaj da joj život samo prolazi. Olga je postala upraviteljica te se s Anafisom seli u iznajmljeni stan pokraj gimnazije.
Četvrti čin prožet je odlascima i opraštanjima, a sestre zauvijek odlaze iz svog doma. Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nataša obilazi kuću te zapovjednički naređuje promjene. Najprije je dala posjeći javor i jelovu aleju. Nada u budućnost nije potpuno nestala za tri sestre, ali razrješenje njihovih puteva ostaje nedorečeno te ostavlja čitatelju mogućnost nagađanja. Rasplet ove drame daleko je od klasične katarze. Ona ostaje djelomično nedovršena, a budući život njenih likova je ostao zaključan u zraku, a čitatelji ga mogu samo nagađati i zamišljati.
Drama završava monolozima triju sestara, a izgovaraju ga uz glazbu koja prati vojsku na odlasku iz grada. Monolozi otkrivaju njihovu spoznaju o nemogućnosti da se u budućnosti dogodi išta dobroga i o osuđenosti na besmislen život.
Vrsta djela: Drama
Mjesto radnje: Rusija
Vrijeme radnje: Negdje u 19. stoljeću
Likovi: Irina, Olga, Maša, Andrej, Nataša, Kuligin, Veršinjin, Tusenbach, Soljoni, Čebutikin, Fedotik, Rode, Ferapont, Anfisa
Analiza likova
Olga: Ona je najstarija od svih sestara, 28 godina. Zaposlena je kao profesorica u školi. Voljela bi imati muža i osjećati se donekle ispunjenom i s druge strane ispuniti i tu obavezu’; “Sve je dobro, no čini mi se da se udam i cijeli dan sjedim kod kuće, bilo bi bolje.” Kao i njene sestre, silno se želi vratiti u Moskvu i ispuniti svoju želju koju iščekuje poduže vrijeme. Budući da je najstarija, preuzela je najveću brigu kad im je otac umro. Ima averziju prema svom životu i generalno na činjenicu bivanja i ispunjavanja životnih ‘misija’ i obaveza. Od posla kojeg svakodnevno obavlja u školi, dobiva dojam da je okusila sve što je mogla u životu i da je stara za ostale stvari. Iz tog razloga nema veliku nadu u svoj život i općenito za njega samog od strane svih ostalih. Jedino što je pokreće je odlazak u Moskvu i samo postojanje tog grada.
Maša: Svjesna činjenice da se udala prerano, s 18 godina, ne doživljava svoju sreću i ne dopušta joj da ju obuzme. Također, ne voli ni vidjeti tuđu sreću. Okružena je melankolijom, a nije zadovoljna u braku s Kuliginom, gimnazijskim profesorom. Svjesna je činjenice da su ona i njene sestre isuviše obrazovane, a ne mogu iskoristiti tu vještinu. Njeni snovi o oslobađanju kroz rad brzo se ruše, jer im je dostupan samo “rad bez poezije, bez misli”. Konstantno ju obuzima jaz između životnih očekivanja i njihove realizacije. Pred kraj drame priznaje da je zaljubljena u Veršinjina koji joj tijekom radnje drame priznaje svoje velike osjećaje prema njoj.Lako se predaje porivima, kao što je alkohol, čiji je povod život ubavi.
Irina: Kao i svaka od sestara, Irina misli da će svoju pravu ljubav pronaći u Moskvi i zato odbija svoje mnoge udvarače (Tusenbach, Soljoni). Najmlađa je od sestara, na početku drame ima samo 20 godina. Smatra da rad ispunjuje i gradi čovjeka, tjera ga u neke daljnje visine; “Čovjek treba da se trudi, da radi u znoju lica svoga, bio on tko mu drago, i samo je u tome sav smisao i cilj njegova života, njegova sreća i zanosi. Kako je lijepo biti radnik, koji ustaje pred zoru i na ulici tuca kamenm ili pastir, ili učitelj, koji uč djecu, ili mašinista na željeznici… Samo neka se radi, bolje je nego biti mlada žena, koja se diže u podne, zatim u krevetu pije kavu, a zatim se dva sata oblači… o, kako je to užasno!” Također, plaši se prolaznosti vremena i života. Ne voli što ju svi još uvijek smatraju mlađom djevojčicom, a ona se silno želi osjećati starije i ispunjavati životne obaveze.
Natalija: Andrejeva zaručnica, a kasnije žena. Tek pred vrhuncem trećeg i četvrtog čina njeno se pravo lice otkriva. Iako je kroz cijelu dramu držala svoj lik suzdržanim, hladno se počela odnositi prema kućnoj pomoćnici i dadilji, a zatim prema ostalim ukućanima. Andrej ne zna zašto ju toliko voli i odakle mu tolika ljubav za nj, no kasnije se njegovi osjećaji prema njoj hlade. Natalija ga prevari s Protpopovom kada tijekom maškara svih potjera iz kuće, a zatim ode sa njime van u crnu noć. Njen je lik, zapravo, negativan i nakon njenog preseljenja u kuću Prozorovih ona jednostavno unosi negativnu energiju i osjećaj simbolične prenapućenosti.
Andrej: Nakon smrti njegovog oca gubi sav žar za onime što je radio. On je projekcija svih ambicija njegovih sestara, no suviše je lijen da bi išta učinio od samoga sebe. Iako je uvijek ciljao na veliko radno mjesto na sveučilištu, nikada to nije ostvario. Radi kao mali činovnik kojim upravlja ženin ljubavnik. Potpuno je nezainteresiran i neaktivan u životu. Može se reći da je njegov lik oličenje socijalnog i duhovnog pada obitelji Prozorov. Njegova žena guši njegove ambicije i on ubrzo postaje njen papučar.
Bilješka o autoru
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.
Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.
Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.
Čehov umire u lječilištu Badenweiler 1904. godine.
Čehov je oslikao tu borbu svojim motivima koje provlači kroz svoje stvaralaštvo, a neki od njih su duhovni ideal, smisao života, nepravda, ljepota u svakom obliku, dosada, praznina, mrtvilo, nejednakost, itd. On u svojim djelima opisuje svaku vrstu jednog naroda, građanske klase, kroz obične životne situacije. Svakodnevne situacije prikazuje na jedan pomno i dobro razrađen način s umjetničkim odabirom teza i perfektnim predočenjem. Mir, tišina i glazba često su pojmovi koji karakteriziraju Čehovljev svijet. U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob, već sve što se događa u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutrašnjih sukoba likova. Također, inzistira na isticanju pojma prolaska vremena koji je čak i temelj njegovih djela, pa i ostalih u to doba. Dakle, situacija je konstantno neizvjesna upravo zbog protoka vremena i vječitog gledanja u budućnost za boljim životom. No i s druge strane prisutna je potreba za pomnim ukrašavanjem i isticanjem didaskalija i mjesta zbivanja kako bi se likovi i njihova psihološka stanja u najboljem obliku dočarala i u suprotnom kod čitatelja zamjetila i shvatila.
Upravo je na taj način i svim ostalim motivima oslikano djelo “Tri sestre”. Ono bi se zaista moglo prikazati u obliku umjetničke slike tmurne i pasivne atmosfere nad kojom prevlada čežnja i neizvjesnost.
Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji bez obzira na vječni optimizam ne iščezavaju. Drama Tri sestre analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.
Kratak sadržaj
Dakle, dramu Tri sestre čine četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i bez velikih preokreta. Vrijeme radnje je negdje u 19. stoljeću, u provincijskom ruskom gradu gdje živi obitelj Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina, te brat Andrej. Iako su se doselili prije jedanaest godina iz Moskve, sestre Prozorov nikada se nisu navikle na život u provinciji. Moskva je prostor duše triju sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će započeti pravi život jer je sadašnji samo san i privremeno stanje. Drama se pretežno bavi intelektualcima u provincijskoj sredini koji uzaludno troše svoje snage u procesu stjecanja svijesti o vlastitoj nemoći. Sreća je sinonim za besplodno maštanje o blistavoj budućnosti, a jedina čvrsta točka jest zajednički dom ili imanje od koga se pokušavaju otrgnuti ili im ga otimaju. Čehovljeve Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke i bez pogovora podvrgavaju kapricioznoj ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu samima sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.
Prvi čin drame, ujedno i prikazan kao jutro nade, započinje lijepim sunčanim danom, a u središtu su pozornosti tri sestre, Irina koja slavi imendan i simbol je mladosti i proljeća, Olga je glavna odgovorna u obitelji nakon očeve smrti i na koncu Maša, sestra koja je nezadovoljna svojim brakom i uzaludno potrošenom mladosti.
Tri sestre nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u provincijskom gradiću, no pokušavaju se vratiti u Moskvu gdje su rođene i obrazovane. Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, utjecajni Protopopov, zadaju nevolje trima sestrama te se prekrasan dom pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima i gramzivošću. Tada je cjelokupna, već pomalo melankolična, atmosfera počela zaprimati oblik beznađa satkanog od još veće čežnje i tuge.
U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana, a tada je ujedno i godišnjica od smrti njihovog oca. Tada je, naime, prazničko, svibanjsko popodne koje je prožeto velikim nadama. U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin. Irina ne može sakriti svoju sreću i s druge strane nju samu propitkuje. Maša, neprestano zviždanjem pokušava ugasiti svoje viđenje pojma sreće njene sestre, odaginjući misli o svojim bračnim okovima i uzaludno potrošenoj mladosti. No, Irina i dalje nastavlja širiti svoju sreću; “Ne znam, zaista mi je u duši tako svijetlo! Jutros se sjetih da mi je imendan i odjednom osjetih radost, i sjetih se djetinjstva, kad je mama još bila živa. I kakve su me divne misli uzbudile, kakve misli!” Čebutikin, Soljoni, Tusenbach došli su u dom sestara i jednog brata, Andreja. No, ubrzo se taj dom, usporedno sa srećom puni bračnim lažima, gramzivošću i nečovječjem. U međuvremenu razgovaraju o filozofskim temama, radu i sreći koju on donosi čovjeku, smislu života, a potom dolazi Veršinjin, kako Anfisa kaže, njihova kućna pomoćnica i dadilja, “nepoznati pukovnik”. On se divi vremenu koje je prošlo i razvoju djevojki u tom periodu. Veršinjin je bio oficir u istoj brigadi u kojoj je njihov otac bio zapovjednik. Nakon njihovog razgovora, Olgu, Mašu i Irinu uhvati čežnja za Moskvom i njenim čarima. Stadu ga pitati beskrajna pitanja o Moskvi. U međuvremenu se začuje violina na kojoj je Andrej svirao, a potom im se on pridruži u njihovom razgovoru i druženju. Nedugo nakon toga, ulazi Kuligin u mundirnom fraku i prilazi Irini da joj čestita imendan. Cijeli je ovaj čin prožet presvučenim veseljem i radosnom atmosferom koju popraćuje lijepo i sunčano proljetno vrijeme. To je i, ujedno, metaforički prikaz početka koji za sobom nosi vesel ton koji se s vremenom istrošuje. Društvo se počinje častiti pićem, a poneki i odlaze. Pri kraju čina prikazano je nezadovoljstvo od strane Nataše koja nije baš najbolje prihvaćena od društva, a Andrej ju tješi i miluje riječima i priznaje svoju veliku ljubav za nj, što će u naredno vrijeme rezultirati njihovim zarukama. Učinio je to pomalo nespretno i brzopleto, a u kasnije doba žali za tom odlukom.
U drugom činu gotovo i nema vanjskih događanja. Svaki od likova živi svoj život. Likovi očekuju slavlje povodom maškara.Tada je vrijeme poklada i sve se nadaju veselju i plesu u njihovom domu. Na samom početku Andrej i Maša razgovaraju o Bobiku, sinčiću. U međuvremenu im se pridružuje Ferapont, a Andrej ispovješćuje svoje misli o njegovom trenutnom stanju i snovima o moskovskom sveučilištu. Nedugo nakon toga ulaze Maša i Veršinjin u sobu. Radnja je usmjerena prema njima i njihovom dijalogu, a posebice na priznavanju ljubavi za Mašom od strane Veršinjina, a ona se žali na svoga muža. Irina i Tusenbach ulaze kroz dvoranu i sada slijedi njihov dijalog. Irina se vratila s posla i govori o incidentu na poslu no ubrzo ga izbjegava iščekujući maškare. U međuvremenu se saznaje da je Andrej ponovo počeo kartati i izgubio mnoge novce i zapravo od tada živi pod papučom žene Nataše. Pred kraj ovog čina likovi raspravljaju o životu, piju i razglabaju. U međuvremenu Nataša zabranjuje kućnu zabavu koja nije po njezinom ukusu, navodno zbog bolesti sinčića Bobika, a zatim odlazi na noćnu vožnju s ljubavnikom Protopopovim.
Treći čin kao u klasičnoj drami, donosi vrhunac zapleta kada negdje u gradu bukti požar. Njegov početak pun je katastrofičnih detalja. Naime, njegova radnja odvija se nakon 4 godine. Prikazan je u jednoj noći – noći gubitka. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom, izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Kroz svu tu radnju isprepliću se vanjski i unutarnji tok događaja; sestre saznaju da je Andrej prokartao kuću i založio je i s bolnom nostalgijom se prisjećaju nada koje su polagale u brata, i s druge strane, komični efekt izjave Feraponta da je i Moskva 1812. gorjela, što znači prolom svih snova i maštanja sestara. Moskva gori u njihovim dušama. No, Andrej hladno i bezosjećajno, bez obzira na ono što se događa oko njega i bez obzira na požar, svira besciljno svoju violinu. I kao u pravoj filmskoj sceni na vrhuncu vrhunca isprepliču se razni zvukovi i glasovi, Andrejeva violina, sirene za uzbunu, ridanje sestara, ulični povici, i šire uzbunu i potresnu atmosferu.Prikaz Nataše koja nijemo prolazi kućom, noseći svijeću u ruci hoda kao da je ona potpalila požar. Naime, najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša je jednima od početka bila svjesna Natašine pogubnosti i bratova ništavnosti. U međuvremenu se Nataša brine da njena kćer i sin ne dobe influencu, a kućnu pomoćnicu Anfisu ružnim riječima i hladnim postupcima tjera iz njihove kuće. ovim detaljima pomno je prikazano lice Natašino, u najgorim i neizvjesnim situacijama. No, slijede i ostali nizovi detalja ostalih likova koji su ujedno i simboli i razrješenja nekima od situacija. Naime, Čebutikin u pripitom stanju nehotice razbija sat koji je sestrama budio dragu i lijepu uspomenu na pokojnu majku, a i Moskvu, a zatim se se osuđuje zbog nesposobnosti jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru te počinje piti. Takav pripit ocrnio je trima sestrama uspomenu na Moskvu i pokojnu majku koju je volio jer je ona bila jedina svijetla točka iz njegove prošlosti. Maša priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu, a Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. Irina pristaje pristala udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i to zbog jedinog cilja – odlaska u Moskvu. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čiji su ključevi izgubljeni i zgoreni, pa i neupotrebljivi.
U četvrtom činu vojnici napuštaju grad i opraštaju se od sestara Prozorov, u turobnoj i mučnoj atmosferi. Taj čin može se i prozvati jeseni oproštaja. Ovdje ne smijemo zaboraviti meteorološko vrijeme u drami koje se strogo i simbolično ulijeva u radnju i mijenja njenu atmosferu i značenje koje za sobom nosi; započinje proljetnim jutrom probuđenih nada i završava jesenjim danom u kome su se one rasplinule. Time drama dobiva višu i univerzalnu dimenziju, koja je tipična kod tragedija i koja je povezana s nezaustavljivim silama koje nasuprot slučajnosti, banalnosti i sklonosti samouništenju vladaju sudbinom ljudskog roda. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Tusenbach uvrijedi Soljanija koji je također zaljubljen u Irinu te ga zatim poziva na dvoboj. Tusenbach pogiba u dvoboju, a Čebutikin je pasivni promatrač koji nije ništa poduzeo kako bi spriječio dvoboj. Irina je promijenila posao počinje raditi u gradskoj upravi, no i dalje mrzi svoj posao koji joj daju osjećaj da joj život samo prolazi. Olga je postala upraviteljica te se s Anafisom seli u iznajmljeni stan pokraj gimnazije.
Četvrti čin prožet je odlascima i opraštanjima, a sestre zauvijek odlaze iz svog doma. Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nataša obilazi kuću te zapovjednički naređuje promjene. Najprije je dala posjeći javor i jelovu aleju. Nada u budućnost nije potpuno nestala za tri sestre, ali razrješenje njihovih puteva ostaje nedorečeno te ostavlja čitatelju mogućnost nagađanja. Rasplet ove drame daleko je od klasične katarze. Ona ostaje djelomično nedovršena, a budući život njenih likova je ostao zaključan u zraku, a čitatelji ga mogu samo nagađati i zamišljati.
Drama završava monolozima triju sestara, a izgovaraju ga uz glazbu koja prati vojsku na odlasku iz grada. Monolozi otkrivaju njihovu spoznaju o nemogućnosti da se u budućnosti dogodi išta dobroga i o osuđenosti na besmislen život.
Vrsta djela: Drama
Mjesto radnje: Rusija
Vrijeme radnje: Negdje u 19. stoljeću
Likovi: Irina, Olga, Maša, Andrej, Nataša, Kuligin, Veršinjin, Tusenbach, Soljoni, Čebutikin, Fedotik, Rode, Ferapont, Anfisa
Analiza likova
Olga: Ona je najstarija od svih sestara, 28 godina. Zaposlena je kao profesorica u školi. Voljela bi imati muža i osjećati se donekle ispunjenom i s druge strane ispuniti i tu obavezu’; “Sve je dobro, no čini mi se da se udam i cijeli dan sjedim kod kuće, bilo bi bolje.” Kao i njene sestre, silno se želi vratiti u Moskvu i ispuniti svoju želju koju iščekuje poduže vrijeme. Budući da je najstarija, preuzela je najveću brigu kad im je otac umro. Ima averziju prema svom životu i generalno na činjenicu bivanja i ispunjavanja životnih ‘misija’ i obaveza. Od posla kojeg svakodnevno obavlja u školi, dobiva dojam da je okusila sve što je mogla u životu i da je stara za ostale stvari. Iz tog razloga nema veliku nadu u svoj život i općenito za njega samog od strane svih ostalih. Jedino što je pokreće je odlazak u Moskvu i samo postojanje tog grada.
Maša: Svjesna činjenice da se udala prerano, s 18 godina, ne doživljava svoju sreću i ne dopušta joj da ju obuzme. Također, ne voli ni vidjeti tuđu sreću. Okružena je melankolijom, a nije zadovoljna u braku s Kuliginom, gimnazijskim profesorom. Svjesna je činjenice da su ona i njene sestre isuviše obrazovane, a ne mogu iskoristiti tu vještinu. Njeni snovi o oslobađanju kroz rad brzo se ruše, jer im je dostupan samo “rad bez poezije, bez misli”. Konstantno ju obuzima jaz između životnih očekivanja i njihove realizacije. Pred kraj drame priznaje da je zaljubljena u Veršinjina koji joj tijekom radnje drame priznaje svoje velike osjećaje prema njoj.Lako se predaje porivima, kao što je alkohol, čiji je povod život ubavi.
Irina: Kao i svaka od sestara, Irina misli da će svoju pravu ljubav pronaći u Moskvi i zato odbija svoje mnoge udvarače (Tusenbach, Soljoni). Najmlađa je od sestara, na početku drame ima samo 20 godina. Smatra da rad ispunjuje i gradi čovjeka, tjera ga u neke daljnje visine; “Čovjek treba da se trudi, da radi u znoju lica svoga, bio on tko mu drago, i samo je u tome sav smisao i cilj njegova života, njegova sreća i zanosi. Kako je lijepo biti radnik, koji ustaje pred zoru i na ulici tuca kamenm ili pastir, ili učitelj, koji uč djecu, ili mašinista na željeznici… Samo neka se radi, bolje je nego biti mlada žena, koja se diže u podne, zatim u krevetu pije kavu, a zatim se dva sata oblači… o, kako je to užasno!” Također, plaši se prolaznosti vremena i života. Ne voli što ju svi još uvijek smatraju mlađom djevojčicom, a ona se silno želi osjećati starije i ispunjavati životne obaveze.
Natalija: Andrejeva zaručnica, a kasnije žena. Tek pred vrhuncem trećeg i četvrtog čina njeno se pravo lice otkriva. Iako je kroz cijelu dramu držala svoj lik suzdržanim, hladno se počela odnositi prema kućnoj pomoćnici i dadilji, a zatim prema ostalim ukućanima. Andrej ne zna zašto ju toliko voli i odakle mu tolika ljubav za nj, no kasnije se njegovi osjećaji prema njoj hlade. Natalija ga prevari s Protpopovom kada tijekom maškara svih potjera iz kuće, a zatim ode sa njime van u crnu noć. Njen je lik, zapravo, negativan i nakon njenog preseljenja u kuću Prozorovih ona jednostavno unosi negativnu energiju i osjećaj simbolične prenapućenosti.
Andrej: Nakon smrti njegovog oca gubi sav žar za onime što je radio. On je projekcija svih ambicija njegovih sestara, no suviše je lijen da bi išta učinio od samoga sebe. Iako je uvijek ciljao na veliko radno mjesto na sveučilištu, nikada to nije ostvario. Radi kao mali činovnik kojim upravlja ženin ljubavnik. Potpuno je nezainteresiran i neaktivan u životu. Može se reći da je njegov lik oličenje socijalnog i duhovnog pada obitelji Prozorov. Njegova žena guši njegove ambicije i on ubrzo postaje njen papučar.
Bilješka o autoru
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.
Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.
Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.
Čehov umire u lječilištu Badenweiler 1904. godine.
Franjo Horvat Kiš (Lobor, 1876. – Zagreb, 1924.) hrvatski je pripovjedač i putopisac
U selu koje se skrilo pod Ivančicu smjestila se kuća Jože Zaplatića. U njegovom domu ne vlada bogatstvo i obilje nego naprotiv ponekad samo tri puta godišnje imaju kruha. Kruh je na stolu za blagdane i usred ljeta kad je oranje.
Joži Zaplatiću je teško naći orače jer bi oni samo meso jeli koje on nema i zato jer ne plaća novcem nego šalje svog sina da pomogne drugima.
Njegov sin Stjepan je loš težak koji bi, kao i svi drugi, puno pojeo. On par puta zamahne motikom i već se okreće, gleda ptice, popravlja kosu itd. Čak i kad ga ismijavaju on se smije jer mu laska kad netko o njemu priča. Možda ne radi dobro, ali zna gdje se i kada se jede.
Joža ima još jednog sina i kćer imenom Imbra i Magda. Kćer mu nije društvena i najviše se voli zatvarati u sobu. Ima već 30-ak godina, ali još uvijek ju nitko nije došao zaprositi. S druge strane Imbra je otišao u treće selo zaprositi djevojku, ali i to ga je selo jedva usrećilo.
Za druge Zaplatići su mrtvi ljudi jer se s njihova brda ne čuje glazba i ništa drugo osim deranja djece koja se valjaju po blatu i love piliće. Jedino Stjepan to nije radio dok je bio malen.
Kao ni ostali Zaplatići ne može ni Stjepan izgovoriti ”r” ili ”l” nego ih zamjenjuje s v. On broji već 38 godina, ali nema ženu. Skoro nikada ne govori nego se samo malo nasmije, dovoljno da pokaže zube, i do slušatelja dopre glas sličan zvuku krila ptice koja leti. On se ne udaljava previše od svojeg sela i ne ide na tjedni sajam. Štoviše rijetko odlazi u crkvu koja mu je u blizini. Ljeti leži pod orahom,a zimi ga možete naći kraj peći dok se djeca igraju oko njega. U kući također ne komunicira previše, a kad priča s ljudima često priča o svojoj školi i citira stihove koji su mu jedino znanje iz nje.
U proljeće svi su radili kako bi skupili novce da kupe jelo kojega je nestalo u Jožinoj kući, ali Stjepan je ostao kod kuće. S obzirom da nisu mogli za sve zaraditi uspjeli su nagovoriti Stjepana da s ocem ode na sajam i proda svinju te su tamo odmah kupili i kukuruza.
Otac je nosio kukuruz i po putu uzdisao zbog tereta i s namjerom da bez riječi kaže Stjepanu kako bi bilo pristojno da on nosi teret jedan dio puta, ali on to nije doživljavao.
Na kraju je ostao pod kestenom jer mu je dojadilo očevo uzdisanje. Dok je tamo sjedio kraj njega je prošla djevojka. Stjepanova glava je poletjela za njenim tijelom, odjećom koja je lepršala oko nje te je na kraju pošao za njom.
Iako je isprva brzao kad joj je došao skroz blizu usporio je u strahu da će se ona okrenuti i pogledati ga. Išao je i išao za njom sve dok mu se nije pogled susreo s njim, ali samo je okrenuo glavu i nastavio brzati dalje.
Ugledao je svoga oca koji ga je pozvao da ponese dio kukuruza i Stjepan ga je onda uzeo. Kad je došao kući sjedio je i razmišljao, a sve više ga je obuzimao neki čudan osjećaj kojeg se nije mogao riješiti. Postao je izrazito nemiran. Čak mu je i za stolom bilo teško sjediti i osjećaj je nešto u grlu i to nešto ga je gušilo te je svom silom htjelo izaći van.
Iako je uvijek bio lijen kad je čuo da treba prekopati vinograd sa zadovoljstvom se primio posla u nadi da će se tako riješiti neugode koja ga je obuzela. Iznenadio je svoju obitelj kad je prvi uzeo motiku u ruke i kopao brže od svih.
Navečer je sjedio do kasno vani i fućkao. Unatoč tome što ga je otac zvao da ide spavati on je dugo tako sjedio. Kad je napokon došao do svog ležaja kraj peći zaspao je i sanjao snove koje ni sam nije razumio.
Drugoga dana spremio je još veće iznenađenje svoje obitelji kad je uzeo komad pogače, motiku i otišao raditi u grofov vinograd. Kad su drugi težaci vidjeli Stjepana počeli su se smijati jer su znali da on nije nikakav radnik, ali smijeh je zamijenilo divljenje kad se Stjepan punom parom primio posla.
Kad bi stao malo i odmorio se ponovno je osjetio onaj osjećaj te se brzo primio motike kako bi ga ubio. Posao je bio gotov, a on je ponosno brojio plaću pred svojim ukućanima. Nije se obazirao onda na oca, sestru ili brata nego na bratovu djecu koja su gledala u sav njegov novac.
Svoj novac je pospremio pod jastuk i smješkao se dok je spavao na tom blagu. Prije spavanja on je vidio kako mu se približava neka slika djevojke i kasnije sanja kako ju je vidio u crkvi među djevojkama te na kraju završio na vjenčanju s njom.
Čim se probudio zgrabio je motiku i krenuo nazad u grofov vinograd, ali prije toga otišao je k svojoj sestri kako bi joj rekao da mu treba čista odjeća za nedjeljnu misu na koju inače nije običavao ići. Do nedjelje ta rutina se ponavljala. Po noći su ga mučili snovi, a po danu je radio koliko god je mogao samo da bi što više potisnuo onaj osjećaj. Kad je došla nedjelja svi njegovi susjedi su ga sa sumnjom gledali dok se prije vremena lagano šetao na misu.
Nitko nije vjerovao da je to onaj isti Stjepan koji je bio neradnik i nije išao na misu. Stalno je pogledom nešto tražio, ali to nije mogao naći. Kad bi mu se pogled susreo s nečijim smetali bi mu ti pogledi jer je osjećao kako ga oni grizu i jedu.
Našao je ono što je tražio. Dražesna, lijepa slika iz njegovih snova je išla cestom. Njegova glava se odmah okrenula za njom i neopaženo ju je slijedio. Ona se uvukla među djevojke s kojima je kasnije i otišla s mise. Stjepan nije znao ni tko je ni čija je.
Kupio je par cigareta, šibice i sjedio je na kućnom pragu dok su ga djeca molila za jedan dim cigarete. On im je obećao da će svakome dati cigaretu jer će se oženiti. Kad je to njegov otac saznao odlučio je da će prodati i dio polja na kojem je rastao izvrstan krumpir samo kako bi ga oženio.
Imbra se tome protivio, ali Joža mu je rekao da treba novce za Stjepanovu svadbu. Nije se usudio Stjepana izravno pitati tko je djevojka nego je djeci govorio kako da se raspitaju za njegovu zaručnicu.
Stjepan im naravno nije znao odgovoriti jer nije znao tko je ona. Odlazio je i dalje svaku nedjelju na misu, vraćao se s cigaretama, a preko radnog tjedna zarađivao je novce kojima je kupio novi kaput, šešir i čizme je dao popraviti.
Kad god bi se otac bar malo pokušao raspitati o djevojci Stjepan bi otišao bez riječi. Samo je djeci govorio nešto o njoj. Veselio se svakoj nedjelju zbog nje i već ju je čuo kako priča kad je kraj njega prošla grupa djevojaka među kojima je bila i ona. Govorila im je ”I tebe ću pozvati, i tebe, i tebe”, a Stjepanu su te riječi stalno prolazile kroz glavu.
Jednog popodneva dok je radio začuo je dječje urlikanje. Kad je podigao glavu vidio je svatove kako izlaze iz crkve. Kroz glavu su mu prošle riječi njegove djevojke te je u velikom strahu čekao da se svatovi približe. Njegovi najveći strahovi su postali istina. Ona je bila mladenka. Gledao je u svatove i stajao kao stup. Čak i kad su svatovi prošli on je dalje stajao kao stup.
Tek kasnije je došao jedan od sinova njegova brata jer mu je morao javiti da ide na večeru. Nije došao do kuće nego je legao pod jabuku.
Dugo je tamo mirno ležao, a onda se začuo plač i stenjanje. Kad su došli brat i otac da vide što mu je on nije odgovarao te je svoga brata udario nogom. Na kraju su ga ostavili da leži sam. Obilazili su ga svaki dan da ide na posao, ali on nije reagirao. Samo je ležao i gledao u jednu točku. Djeca su skakala oko njega i smijala mu se, ali on se više nije zabavljao s njima kao prije. Samo je ležao.
Bilješka o autoru
Franjo Horvat Kiš (Lobor, 1876. – Zagreb, 1924.) hrvatski je pripovjedač i putopisac. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a učiteljsku kolu završava u Osijeku. Kao učitelj nižih razreda radio je u Karlovcu i do smrti bio je tajnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Radio je kao feljtonist, pjesnik, pisac stručnih članaka i surađivao je s mnogim časopisima.
U zbirci ”Ženici” bavi se sudbinom malih ljudi, a u pirpovijestima ”Zašto” i ”Obijalo” piše o širim društvenim temama.
Stil mu obilježava klasična realistička naracija, deskripcija, metoda unutarnjeg monologa i psihološka raščlamba. Pisao je putopise prolazeći od Zagreba preko Sofije do Carigrada te Istrom.
Njegova važnija izdanja su ”Sabrana djela”, ”Izabrana djela” te ”Pripovijetke i putopisi”. Umro je od tuberkuloze.
Joži Zaplatiću je teško naći orače jer bi oni samo meso jeli koje on nema i zato jer ne plaća novcem nego šalje svog sina da pomogne drugima.
Njegov sin Stjepan je loš težak koji bi, kao i svi drugi, puno pojeo. On par puta zamahne motikom i već se okreće, gleda ptice, popravlja kosu itd. Čak i kad ga ismijavaju on se smije jer mu laska kad netko o njemu priča. Možda ne radi dobro, ali zna gdje se i kada se jede.
Joža ima još jednog sina i kćer imenom Imbra i Magda. Kćer mu nije društvena i najviše se voli zatvarati u sobu. Ima već 30-ak godina, ali još uvijek ju nitko nije došao zaprositi. S druge strane Imbra je otišao u treće selo zaprositi djevojku, ali i to ga je selo jedva usrećilo.
Za druge Zaplatići su mrtvi ljudi jer se s njihova brda ne čuje glazba i ništa drugo osim deranja djece koja se valjaju po blatu i love piliće. Jedino Stjepan to nije radio dok je bio malen.
Kao ni ostali Zaplatići ne može ni Stjepan izgovoriti ”r” ili ”l” nego ih zamjenjuje s v. On broji već 38 godina, ali nema ženu. Skoro nikada ne govori nego se samo malo nasmije, dovoljno da pokaže zube, i do slušatelja dopre glas sličan zvuku krila ptice koja leti. On se ne udaljava previše od svojeg sela i ne ide na tjedni sajam. Štoviše rijetko odlazi u crkvu koja mu je u blizini. Ljeti leži pod orahom,a zimi ga možete naći kraj peći dok se djeca igraju oko njega. U kući također ne komunicira previše, a kad priča s ljudima često priča o svojoj školi i citira stihove koji su mu jedino znanje iz nje.
U proljeće svi su radili kako bi skupili novce da kupe jelo kojega je nestalo u Jožinoj kući, ali Stjepan je ostao kod kuće. S obzirom da nisu mogli za sve zaraditi uspjeli su nagovoriti Stjepana da s ocem ode na sajam i proda svinju te su tamo odmah kupili i kukuruza.
Otac je nosio kukuruz i po putu uzdisao zbog tereta i s namjerom da bez riječi kaže Stjepanu kako bi bilo pristojno da on nosi teret jedan dio puta, ali on to nije doživljavao.
Na kraju je ostao pod kestenom jer mu je dojadilo očevo uzdisanje. Dok je tamo sjedio kraj njega je prošla djevojka. Stjepanova glava je poletjela za njenim tijelom, odjećom koja je lepršala oko nje te je na kraju pošao za njom.
Iako je isprva brzao kad joj je došao skroz blizu usporio je u strahu da će se ona okrenuti i pogledati ga. Išao je i išao za njom sve dok mu se nije pogled susreo s njim, ali samo je okrenuo glavu i nastavio brzati dalje.
Ugledao je svoga oca koji ga je pozvao da ponese dio kukuruza i Stjepan ga je onda uzeo. Kad je došao kući sjedio je i razmišljao, a sve više ga je obuzimao neki čudan osjećaj kojeg se nije mogao riješiti. Postao je izrazito nemiran. Čak mu je i za stolom bilo teško sjediti i osjećaj je nešto u grlu i to nešto ga je gušilo te je svom silom htjelo izaći van.
Iako je uvijek bio lijen kad je čuo da treba prekopati vinograd sa zadovoljstvom se primio posla u nadi da će se tako riješiti neugode koja ga je obuzela. Iznenadio je svoju obitelj kad je prvi uzeo motiku u ruke i kopao brže od svih.
Navečer je sjedio do kasno vani i fućkao. Unatoč tome što ga je otac zvao da ide spavati on je dugo tako sjedio. Kad je napokon došao do svog ležaja kraj peći zaspao je i sanjao snove koje ni sam nije razumio.
Drugoga dana spremio je još veće iznenađenje svoje obitelji kad je uzeo komad pogače, motiku i otišao raditi u grofov vinograd. Kad su drugi težaci vidjeli Stjepana počeli su se smijati jer su znali da on nije nikakav radnik, ali smijeh je zamijenilo divljenje kad se Stjepan punom parom primio posla.
Kad bi stao malo i odmorio se ponovno je osjetio onaj osjećaj te se brzo primio motike kako bi ga ubio. Posao je bio gotov, a on je ponosno brojio plaću pred svojim ukućanima. Nije se obazirao onda na oca, sestru ili brata nego na bratovu djecu koja su gledala u sav njegov novac.
Svoj novac je pospremio pod jastuk i smješkao se dok je spavao na tom blagu. Prije spavanja on je vidio kako mu se približava neka slika djevojke i kasnije sanja kako ju je vidio u crkvi među djevojkama te na kraju završio na vjenčanju s njom.
Čim se probudio zgrabio je motiku i krenuo nazad u grofov vinograd, ali prije toga otišao je k svojoj sestri kako bi joj rekao da mu treba čista odjeća za nedjeljnu misu na koju inače nije običavao ići. Do nedjelje ta rutina se ponavljala. Po noći su ga mučili snovi, a po danu je radio koliko god je mogao samo da bi što više potisnuo onaj osjećaj. Kad je došla nedjelja svi njegovi susjedi su ga sa sumnjom gledali dok se prije vremena lagano šetao na misu.
Nitko nije vjerovao da je to onaj isti Stjepan koji je bio neradnik i nije išao na misu. Stalno je pogledom nešto tražio, ali to nije mogao naći. Kad bi mu se pogled susreo s nečijim smetali bi mu ti pogledi jer je osjećao kako ga oni grizu i jedu.
Našao je ono što je tražio. Dražesna, lijepa slika iz njegovih snova je išla cestom. Njegova glava se odmah okrenula za njom i neopaženo ju je slijedio. Ona se uvukla među djevojke s kojima je kasnije i otišla s mise. Stjepan nije znao ni tko je ni čija je.
Kupio je par cigareta, šibice i sjedio je na kućnom pragu dok su ga djeca molila za jedan dim cigarete. On im je obećao da će svakome dati cigaretu jer će se oženiti. Kad je to njegov otac saznao odlučio je da će prodati i dio polja na kojem je rastao izvrstan krumpir samo kako bi ga oženio.
Imbra se tome protivio, ali Joža mu je rekao da treba novce za Stjepanovu svadbu. Nije se usudio Stjepana izravno pitati tko je djevojka nego je djeci govorio kako da se raspitaju za njegovu zaručnicu.
Stjepan im naravno nije znao odgovoriti jer nije znao tko je ona. Odlazio je i dalje svaku nedjelju na misu, vraćao se s cigaretama, a preko radnog tjedna zarađivao je novce kojima je kupio novi kaput, šešir i čizme je dao popraviti.
Kad god bi se otac bar malo pokušao raspitati o djevojci Stjepan bi otišao bez riječi. Samo je djeci govorio nešto o njoj. Veselio se svakoj nedjelju zbog nje i već ju je čuo kako priča kad je kraj njega prošla grupa djevojaka među kojima je bila i ona. Govorila im je ”I tebe ću pozvati, i tebe, i tebe”, a Stjepanu su te riječi stalno prolazile kroz glavu.
Jednog popodneva dok je radio začuo je dječje urlikanje. Kad je podigao glavu vidio je svatove kako izlaze iz crkve. Kroz glavu su mu prošle riječi njegove djevojke te je u velikom strahu čekao da se svatovi približe. Njegovi najveći strahovi su postali istina. Ona je bila mladenka. Gledao je u svatove i stajao kao stup. Čak i kad su svatovi prošli on je dalje stajao kao stup.
Tek kasnije je došao jedan od sinova njegova brata jer mu je morao javiti da ide na večeru. Nije došao do kuće nego je legao pod jabuku.
Dugo je tamo mirno ležao, a onda se začuo plač i stenjanje. Kad su došli brat i otac da vide što mu je on nije odgovarao te je svoga brata udario nogom. Na kraju su ga ostavili da leži sam. Obilazili su ga svaki dan da ide na posao, ali on nije reagirao. Samo je ležao i gledao u jednu točku. Djeca su skakala oko njega i smijala mu se, ali on se više nije zabavljao s njima kao prije. Samo je ležao.
Bilješka o autoru
Franjo Horvat Kiš (Lobor, 1876. – Zagreb, 1924.) hrvatski je pripovjedač i putopisac. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a učiteljsku kolu završava u Osijeku. Kao učitelj nižih razreda radio je u Karlovcu i do smrti bio je tajnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Radio je kao feljtonist, pjesnik, pisac stručnih članaka i surađivao je s mnogim časopisima.
U zbirci ”Ženici” bavi se sudbinom malih ljudi, a u pirpovijestima ”Zašto” i ”Obijalo” piše o širim društvenim temama.
Stil mu obilježava klasična realistička naracija, deskripcija, metoda unutarnjeg monologa i psihološka raščlamba. Pisao je putopise prolazeći od Zagreba preko Sofije do Carigrada te Istrom.
Njegova važnija izdanja su ”Sabrana djela”, ”Izabrana djela” te ”Pripovijetke i putopisi”. Umro je od tuberkuloze.
“Pa ipak leti” zbirka je kratkih pripovijetki za djecu
“Pa ipak leti” zbirka je kratkih pripovijetki za djecu, dječjeg pisca Dragutina Horkića. Priče zbirke govore o pripovjedačevim pustolovinama, koje su se odvijale diljem bivše Jugoslavije. Svaka pripovijetka donosi zanimljivu priču ili događaj vezan uz pripovjedačev boravak u određenom kraju. Upravo zbog toga djelo je moguće promatrati kao putopis ili svojevrsnu geografsku kartu s prirodnim i kulturnim znamenitostima zemalja naše regije, koju čine područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije.
Pripovjedač govori o ljudima koje je upoznao i stvari koje je od njih naučio. Priča o brojnim skrivenim prirodnim bogatstvima te o običajima karakterističnima za određeni kraj. Zanimljivo je i to što je autor kroz priču prikazao i brojne zaboravljene zanate te otkrio koliko je nekad bilo teško doći do proizvoda koji su nam danas lako dostupni.
Umjesto da radnju svojih kratkih priča smjesti u neko zamišljeno područje, autor svoje likove i događaje smješta u realistične prostore koje čitatelji i samostalno mogu posjetiti i uvjeriti se u istinitost njegovog pripovijedanja. Vjerodostojnosti samih kratkih pripovijetki i likova koje pripovjedač upoznaje na svojim putovanjima doprinosi i činjenica da je Dragutin Horkić bio nagrađivan novinar te je tijekom svoje novinarske karijere proputovao mnoge krajeve, upoznao razne ljude s kojima je razgovarao o običajima, krajevima, starim zanatima i navikama. Oni najzanimljiviji i najčudesniji detalji okupljeni su u četrdeset i šest kratkih priča u ovoj knjizi.
Djelo je popraćeno ilustracijama Jože Rebernaka koje prikazuju prizore iz pojedinih pričica i pridonose dojmu koji ostavlja zbirka pripovijetki.
Vrsta djela: zbirka pripovijedaka
Tema djela: priče s pripovjedačevih pustolovina diljem bivše Jugoslavije
Ideja djela: kako bismo doživjeli uzbudljive pustolovine i obogatili se znanjem, nije potrebno otići u daleke krajeve, bogatstvo se krije svuda oko nas
Mjesto radnje: Slavonija, Zbjeg, migalovačka šuma, baranjski Pariz, Split, Geverkenek, Rastoke, Baška, otok Prvić, Kamačnik, Plitvička jezera, Slavonski Brod, Vrba, Kobaš, Jelas-polje, otok Lokrum, Omiš, Petrovaradin, Mali Lošinj, Ajdovščina, Hercegovina, Ljubljana, Zagreb, zagrebački Poštanski muzej, Fužine, Bihać
Kratak sadržaj
Na početku prvog poglavlja, pripovjedač upoznaje čitatelja s mjestom gdje živi. Radi se o ”okolnim brdima”, odakle se pogled pruža na zelene livade, njive i rijeku Savu. Svakog jutra pripovjedač se spušta u selo, dolazi do lijepe, velike kuće i pred njom ostavlja svoj štap, koji služi kao posjetnica da svi odmah znaju tko je u kući. U kući se okupljaju djeca koja slušaju pripovjedačeve priče o štapu daždevnjaku, njegovim čarobnim moćima i avanturama. Zbog toga su djeca taj štap prozvala ”pustolovom pred vratima”. Pripovjedač djeci pripovijeda mnoge priče.
Prva priča govori o profesoru Juraju Kolombatoviću koji je prije devedesetak godina živio u Splitu. Taj je profesor svake godine svoje učenike vodio na brdo Marjan i podučavao ih o prirodi i biljkama. Svaka nova generacija na brdo bi ponijela vrećicu sa zemljom kako bi pomogla biljkama u borbi s kamenjem. Kako su godine prolazile, bilje je raslo te se pretvorilo u veliku šumu koja i na Marjanu postoji i danas.
Sljedeća priča govori o pripovjedačevu boravku u gradu Geverkeneku. Tamo je naišao na ženu koja je sjedila i vezla čipku. Taj prizor posjetio ga je na jedno umjetničko djelo. Žena se zvala Karolina. Pripovjedač je sjeo kraj nje i započeo dugi razgovor. Razgovarali su o rudarima Idrije, čipkarstvu, starim listinama i zapisima.
U lovu je pripovjedač susreo Mihajla Barnića, lovca iz slavonskog sela Zbjega. Pripovjedač naglašava da je to lovac kojeg treba zapamtiti. Osobito je opčinjen fazanima te naglašava da dobro pazi kad je u lovu da ih slučajno ne ubije. Lovi samo lisice i divlje svinje, a ostale životinje zaobilazi i ostavlja u miru. Jednom je pripovjedač bio u lovu te je boravio na promatračnici čitavu jednu noć. Bio je svjedok predivnom dolasku zore i pojavi sunca nad gustom šumom.
Pripovjedačevi doživljaji u Slavoniji nisu završili s lovom. Jednom je prilikom hodao uz rub hrastove šume i tamo iznenada sreo čovjeka s podvodnom puškom. Pripovjedača je začudilo što čovjek hoda šumom s podvodnom puškom pa je isprva pomislio da se negdje usred šume nalazi jezerce ili bara, ali nije ih bilo. Pripovjedač mu je prišao i upitao ga hoće li doista nešto loviti tom puškom. Čovjek mu je odgovorio da nije ribolovac nego električar. Uz pomoć podvodne puške uspio je popraviti izolator koji je bio u kvaru, a stajao je na visini od četrnaest metara. Pripovjedač je nastavio put prema Andrijevcima.
U Slavoniji je pripovjedač slušao i priču o did-Franji i njegovoj slavnoj pušci ”turkinji”. Nije se znalo je li did-Franja tako dobar lovac zbog te puške ili je ona na dobrom glasu zbog tako dobrog lovca kao što je bio did-Franja. Svoju pušku did-Franja je tako dobro sakrio da su je njegovi sinovi godinama tražili. Danas stoji obješena na zidu, a ostali lovci dolaze gledati je i diviti joj se.
U prirodne ljepote Slavonije pripovjedač se uvjerio i ploveći čamcem po Jelas-polju. Pripovjedač i dvojica njegovih prijatelja, Mirko i Slobodan, čamac su izronili iz jezera i pripremili ga za plovidbu. U jezerima Jelasa boravi 181 200 šarana. Uz jezera su lovili i ptice močvarice.
Na Bosutu je plovio s kormilarom Lukom i domaćinom Vladom. Bilo je maglovito i prohladno jutro. Domaćin je objasnio pripovjedaču kako je Bosut dobio ime – dali su mu ga Turci, a Bosut zapravo znači ”rijeka bez vode”. Danas je rijeka Bosut dugačka 186 kilometara i najveći je lijevi pritok Save. U Bosutu je među ribom najpoznatiji bosutski linjak, koji izumire u vodama Europe.
Od svih rijeka pored kojih je bivao, pripovjedača se možda najviše dojmila rijeka Buna. Ta rijeka bogata je pastrvama, a pripovjedač je veliki poznavatelj i obožavatelj riba pa je tamo uživao. Uz rijeku Bunu vezane su mnoge legende, a posebice ona koja govori o starom vodeničaru i njegovu sinu koju je otišao za pastira jednom bogatom begu. Osim rijeke Bune, pripovjedač je mnogo puta boravio i kod starog mlinara na vodenici, na rijeci Dobri. Mlinar mu je pripovijedao o svojem životu i o legendama koje su govorile o mlinarima čarobnjacima te se prenosile generacijama.
Družio se i s mlinarima na rijeci Slunjčici, točnije, s mlinarom Ivicom Kovačevićem. U njegovoj se obitelji zanimanje mlinara također prenosilo generacijama. Posebno ga se dojmila priča o ”Slatkom” ribaru koji je dolazio s kopna te zato nije bio prihvaćen među ostalim ribarima u Baški na otoku Krku.
Jednom prilikom pripovjedač je sa svojim društvom skrenuo s puta kojim je krenuo. Odlučio je poslušati putokaz koji mu je govorio: ”Posjetite kanjon Kamačnik!”. Uskim su stazama stigli do izvora potoka Kamačnika. Ostali su očarani prirodom krškog kraja i mirnoćom tamošnje prirode. Pripovjedačev savjet je da uvijek treba slušati putokaze i upustiti se u pustolovinu.
Tako je jednom otišao i na Plitvička jezera. Opće je poznato kakva nesvakidašnja ljepota krasi Plitvička jezera, ali pripovjedač je htio naglasiti jedan poseban podatak koji nije tako poznat: u šesnaest Plitvičkih jezera živi jedinstvena ribica – pior, otkrivena tek 1865. godine. Pior živi u jatima u plićacima, a prije zime povlači se u podzemlje, u brojne ličke ponornicama jer je tamo toplije. U proljeće ponovno dolazi u predivna Plitvička jezera.
Na otočiću Lokrumu pripovjedač je upoznao Andriju Lesingera, preparatora iz Prirodoslovnog muzeja. Divio se njegovom radu sa životinjama te ga nazvao i čarobnjakom.
Večer uoči Nove godine pripovjedač se zatekao na Malom Lošinju. U luci se održavao vatromet ususret floti brodova i čamaca koja je jutros krenula u lov, a navečer se vraćala. Putnici koji su se iskrcavali s brodova stali su, začuđeni prizorom.
U Škocjanskoj jami doznao je kako se mjeri visina spilja i podzemnih dvorana uz pomoć trika s dječjim balonom. Izveo ga je čiča-Janko: svezao je čvorić na uzici balona gdje mu je bila ruka, a zatim pustio balon da odleti do kamenog stropa spilje. Nakon što je kamen naišao na šiljati stalaktit, puknuo je, a uzica je pala na tlo.
Jedna se kratka, ali zanimljiva pripovjedačeva priča odnosi na zapise iz zečjeg dnevnika. Svaki zec, kako kaže pripovjedač, piše dnevnik i to šapama po snijegu. Pripovjedač je zečje zapise na koje je naišao zapisivao u svoju bilježnicu. Doznao je što su zečevi doživjeli u šumi, što su jeli, koga su osluškivali i kako su se skrivali od opasnosti.
Pripovjedač je sa svojim lovcima znao i planinariti. Jednom prilikom zatekao se na putu prema Rovaču i Orlovim stijenama. Ekspediciju je vodio Andrija Lesinger, a na Rovač su stigli u trenutku kad se pojavilo sunce. Andriju je posebno oduševilo četrnaest orlova na koje su tamo naišli i promatrali ih iz blizine.
Doživio je pripovjedač još zanimljivih pustolovina tijekom planinarenja. Penjući se prema planini Storžič, pripovjedač i njegovo društvo ugledali su neobični oblak. Prema njemu je letjelo mnoštvo leptira koje je njihao vjetar. Izgledalo je kao da oblak ima milijun krila.
Tijekom boravka u Gorskom kotaru, pripovjedač se našao na jezeru Bajer u Fužinama, točnije – na dnu jezera. Zbog pregleda betonske brane i odvodnog tunela, stručnjaci su, naime, morali ispustiti vodu. Mnogo se posjetioca skupilo kako bi pogledalo što se nalazi na dnu jezera. Ribe iz jezera su spašene i sutradan puštene u bistru, hladnu vodu.
Osim toga, pripovjedač je djeci ispričao svoje pustolovine tijekom kojih je doznao kako je cvijeće pomoglo znanstvenicima pronaći cink i nikal i kako su gume automobila mnogo brže zbog čađi. te je upoznao čitatelje s podatkom da se naša jedina tvornica čađi nalazi u Kutini. Ispričao je da su mu tijekom potresa u Slavonskom Brodu na glavu pali jelenski rogovi, pričao je o čarobnom kamenu karbidu, koji se proizvodi u tvornicama, kako su se nekad pisma pisala na štapovima, kamenim pločama, pečenoj zemlji, vosku te zašto je postavljen gromobran na mamutovcu na Okrugljaku.
Posljednju priču pripovjedač je posvetio jedinstvenoj rijeci Uni. Naglasio je da je ona s razlogom dobila naziv Una, što znači jedina. Njezina je bistrina i snaga oduševila pripovjedača, a biljni i životinjski svijet oko nje dao joj je posebnu čar. Uz Unu su se nanizali brojni gradovi: Bihać, Krupa, Bosanski Novi, Kostajnica, a podizale su se i mnoge utvrde i dvorci koji svjedoče o bogatoj povijesti ovih krajeva.
Na kraju djela pripovjedač izdvaja jednu sasvim usputnu informaciju: tijekom boravka u jednom od francuskih zrakoplovnih poduzeća, na zidu je ugledao natpis koji kaže da ”omjer težine tijela i male površine krila” bumbaru teoretski potpuno onemogućuju letenje. A on ipak leti! Pripovjedač ga zbog toga gleda s posebnim divljenjem i poštovanjem.
Likovi: pripovjedač, profesor Juraj Kolombatović, čipkarica Karolina, lovac Mihajlo Barnić, geolog, mlinar Rendulić, mlinar Ivica Kovačević, ”Slatki” ribar, Mario, Ante, Krešo Pažur, Andrija Turk, did-Franja, slikar Zdravko Ćosić, Mirko, Slobodan, Andrija Lesinger, Vlado, Luka, čiča-Janko, Janja i Ruža Šutalo
Analiza likova
Juraj Kolombatović – živio je u Splitu prije devedesetak godina. Bio je profesor, poznati učenjak i pisac. Osobito je dolazila do izražaja njegova ljubav prema prirodi. Svake je godine, naime, vodio svoje učenike na brdo Marjan te im tamo govorio o prirodi i biljkama. Htio je potaknuti ljubav prema prirodi pa je svaka generacija na brdo nosila vrećicu sa zemljom kako bi biljkama bilo lakše boriti se s kamenjem. Tako je profesor podario Splitu ogroman dar – šumu na brdu Marjan, koja postoji i danas.
Mlinar Rendulić – bio je star i pogrbljen, a godine je provodio na svojoj vodenici na rijeci Dobri. Pripovjedač je mnogo vremena proveo u njegovom društvu, razgovarajući o ribama i mlinarevu načinu života. Osim mnogo podataka koje je saznao o životu riba, pripovjedaču je mlinar Rendulić pobliže objasnio koliko je težak život mlinara, koje su nekad smatrali čarobnjacima. Mlinar Rendulić dolazi iz obitelji ribara pa su mu i njegovi djedovi pripovijedali o legendama koje su govorile o mlinarima. Rendulić je uvijek srdačno dočekivao pripovjedača, napominjući da su on i njegova vodenica uvijek tu.
”Slatki” ribar – živio je u Baški na otoku Krku. Bio je vedar i velikodušan čovjek, ali nije bio prihvaćen u društvu ostalih ribara. Razlog tomu je to što je ”Slatki” ribar dolazio s kopna, a tamo je lovio samo slatkovodne ribe. Tako je i dobio nadimak – ”Slatki” ribar. Iako je navikao na slatke vode, ribar je bio jednako dobar u ribolovu na moru. Nakon što je dvadeset puta ostalim ribarima donio svoj ulov, oni su ga, začuđeni, zamolili da im otkrije svoju tajnu. Bili su uvjereni da on ima neko posebno oruđe kojim lovi ribu, no on im je objasnio da se njegov uspjeh u lovu na ribu krije u dobrom poznavanju ćudi i navika riba. Nije bitno radi li se o slatkovodnim ili ribama iz mora.
Did-Franja – bio je slavni lovac iz Vrbe. Poznat je po svojoj slavnoj pušci ”turkinji”, koju mu je donio čovjek upravo iz Turske. Pripovjedač se sreće s did-Franjom na lovačkom sijelu u Vrbi. Did-Franja sjedio je pognute glave, jer ga je pogodio posljednji lovostaj. Bio je poznat kao iskusan lovac, a sad je dolazio kraj njegovim lovačkim pustolovinama. Bilo mu je teško odabrati kojem će od trojice sinova ostaviti svoju slavnu pušku. Nakon što je did-Franja umro, njegovi su nasljednici tražili ”turkinju”, ali nigdje je nisu mogli naći. Tražili su čak i u susjednim selima, ali puške nije bilo. I tako sve do prošle zime, kad ju je ispod hrastovog poklopca na tavanu našao didov najstariji sin Ivo. Objesili su je na zid pokraj did-Franjina zelenog lovačkog šešira pa su je ostali lovci zadivljeno dolazili gledati.
Andrija Lesinger – radio je kao preparator u Prirodoslovnom muzeju na otoku Lokrumu. Bio je veliki ljubitelj ptica i životinja uopće, a pripovjedaču je pravio društvo na više njegovih pustolovina. Često je držao ”predavanja” o pticama na koje su pritom naišli, a osobito su ga se dojmili orlovi koje je mogao promatrati iz blizine tijekom planinarenja na Rovaču.
Pripovjedač u djelu nije imenovan. Prvo što o njemu saznajemo jest da je on osoba koja okuplja djecu u kući u dolini Save te im pripovijeda priče o svojim pustolovinama. Čitajući pripovijetku za pripovijetkom, doznajemo da je pripovjedač često putovao u razne krajeve diljem regije. Često ističe rijeke kao mjesta koja ga inspiriraju, a osobito vodenice te ljude koji svoje čitave živote posvećuju radu u tim vodenicama. Pripovjedač se jako dobro razumije u ribe i ribolov. Gotovo na svakoj rijeci na kojoj je boravio upoznao je društvo koje je lovilo ribu i sprijateljio se s njima. Isto tako, pripovjedačeva velika strast bila je i lov. Probdio je mnoge noći u lovačkim domovima ili usred gustih šuma čekajući lovinu. Tamo je također upoznao mnogo zanimljivih ljudi. Pripovjedač je i mnogo planinario u svom životu, susreo se s mnoštvom zaštićenih životinja i strastvenih znanstvenika.
Bilješka o autoru
Dragutin Horkić hrvatski je novinar i pjesnik, rođen 1925. godine u Brodu na Savi.
Školovao se u rodnom gradu, diplomirao je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1950. zaposlio se kao novinar u Literarnoj redakciji Radio Zagreba, što mu je obilježilo karijeru i potaknulo ga na pisanje. Za svoje je publicističko djelovanje dobio brojne nagrade. Već je 1954. dobio posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva za publicističke radove.
Putujući kao novinar Radio Zagreba, počeo je pisati književna djela namijenjena djeci i odraslima. Prvu je knjigu izdao 1959. godine, pod nazivom “Iz svakog džepa ponešto”. Uslijedila su djela “Viđeno i neviđeno”, “Safari s povećalom”, “Ja, inspektor”, “Pa ipak leti”.
Za zbirku pripovjedaka “Čađave zgode” dobio je nagradu Grigor Vitez 1971. godine, a za roman o Slavonskom Brodu “Nizvodno, Ivani” dobio je nagradu Fran Galović 2000. godine.
Iako je Dragutin Horkić u svojim književnim i publicističkim djelima prikazao brojne prirodne i kulturne ljepote čitave bivše Jugoslavije te ukazao na zastarjele zanate i ”obične” ljude koji žive u raznim krajevima, trajno je ostao vezan uz rodni kraj, što je i vidljivo iz njegovoga posljednjeg romana, posvećenog upravo rodnom kraju.
Godine 2005. nagrađen je ”za literarno čuvanje uspomena, ljubav prema rodnom gradu i doprinos njegovom kulturnom identitetu”.
Dragutin Horkić umro je 8. kolovoza 2009. godine u Zagrebu.
Pripovjedač govori o ljudima koje je upoznao i stvari koje je od njih naučio. Priča o brojnim skrivenim prirodnim bogatstvima te o običajima karakterističnima za određeni kraj. Zanimljivo je i to što je autor kroz priču prikazao i brojne zaboravljene zanate te otkrio koliko je nekad bilo teško doći do proizvoda koji su nam danas lako dostupni.
Umjesto da radnju svojih kratkih priča smjesti u neko zamišljeno područje, autor svoje likove i događaje smješta u realistične prostore koje čitatelji i samostalno mogu posjetiti i uvjeriti se u istinitost njegovog pripovijedanja. Vjerodostojnosti samih kratkih pripovijetki i likova koje pripovjedač upoznaje na svojim putovanjima doprinosi i činjenica da je Dragutin Horkić bio nagrađivan novinar te je tijekom svoje novinarske karijere proputovao mnoge krajeve, upoznao razne ljude s kojima je razgovarao o običajima, krajevima, starim zanatima i navikama. Oni najzanimljiviji i najčudesniji detalji okupljeni su u četrdeset i šest kratkih priča u ovoj knjizi.
Djelo je popraćeno ilustracijama Jože Rebernaka koje prikazuju prizore iz pojedinih pričica i pridonose dojmu koji ostavlja zbirka pripovijetki.
Vrsta djela: zbirka pripovijedaka
Tema djela: priče s pripovjedačevih pustolovina diljem bivše Jugoslavije
Ideja djela: kako bismo doživjeli uzbudljive pustolovine i obogatili se znanjem, nije potrebno otići u daleke krajeve, bogatstvo se krije svuda oko nas
Mjesto radnje: Slavonija, Zbjeg, migalovačka šuma, baranjski Pariz, Split, Geverkenek, Rastoke, Baška, otok Prvić, Kamačnik, Plitvička jezera, Slavonski Brod, Vrba, Kobaš, Jelas-polje, otok Lokrum, Omiš, Petrovaradin, Mali Lošinj, Ajdovščina, Hercegovina, Ljubljana, Zagreb, zagrebački Poštanski muzej, Fužine, Bihać
Kratak sadržaj
Na početku prvog poglavlja, pripovjedač upoznaje čitatelja s mjestom gdje živi. Radi se o ”okolnim brdima”, odakle se pogled pruža na zelene livade, njive i rijeku Savu. Svakog jutra pripovjedač se spušta u selo, dolazi do lijepe, velike kuće i pred njom ostavlja svoj štap, koji služi kao posjetnica da svi odmah znaju tko je u kući. U kući se okupljaju djeca koja slušaju pripovjedačeve priče o štapu daždevnjaku, njegovim čarobnim moćima i avanturama. Zbog toga su djeca taj štap prozvala ”pustolovom pred vratima”. Pripovjedač djeci pripovijeda mnoge priče.
Prva priča govori o profesoru Juraju Kolombatoviću koji je prije devedesetak godina živio u Splitu. Taj je profesor svake godine svoje učenike vodio na brdo Marjan i podučavao ih o prirodi i biljkama. Svaka nova generacija na brdo bi ponijela vrećicu sa zemljom kako bi pomogla biljkama u borbi s kamenjem. Kako su godine prolazile, bilje je raslo te se pretvorilo u veliku šumu koja i na Marjanu postoji i danas.
Sljedeća priča govori o pripovjedačevu boravku u gradu Geverkeneku. Tamo je naišao na ženu koja je sjedila i vezla čipku. Taj prizor posjetio ga je na jedno umjetničko djelo. Žena se zvala Karolina. Pripovjedač je sjeo kraj nje i započeo dugi razgovor. Razgovarali su o rudarima Idrije, čipkarstvu, starim listinama i zapisima.
U lovu je pripovjedač susreo Mihajla Barnića, lovca iz slavonskog sela Zbjega. Pripovjedač naglašava da je to lovac kojeg treba zapamtiti. Osobito je opčinjen fazanima te naglašava da dobro pazi kad je u lovu da ih slučajno ne ubije. Lovi samo lisice i divlje svinje, a ostale životinje zaobilazi i ostavlja u miru. Jednom je pripovjedač bio u lovu te je boravio na promatračnici čitavu jednu noć. Bio je svjedok predivnom dolasku zore i pojavi sunca nad gustom šumom.
Pripovjedačevi doživljaji u Slavoniji nisu završili s lovom. Jednom je prilikom hodao uz rub hrastove šume i tamo iznenada sreo čovjeka s podvodnom puškom. Pripovjedača je začudilo što čovjek hoda šumom s podvodnom puškom pa je isprva pomislio da se negdje usred šume nalazi jezerce ili bara, ali nije ih bilo. Pripovjedač mu je prišao i upitao ga hoće li doista nešto loviti tom puškom. Čovjek mu je odgovorio da nije ribolovac nego električar. Uz pomoć podvodne puške uspio je popraviti izolator koji je bio u kvaru, a stajao je na visini od četrnaest metara. Pripovjedač je nastavio put prema Andrijevcima.
U Slavoniji je pripovjedač slušao i priču o did-Franji i njegovoj slavnoj pušci ”turkinji”. Nije se znalo je li did-Franja tako dobar lovac zbog te puške ili je ona na dobrom glasu zbog tako dobrog lovca kao što je bio did-Franja. Svoju pušku did-Franja je tako dobro sakrio da su je njegovi sinovi godinama tražili. Danas stoji obješena na zidu, a ostali lovci dolaze gledati je i diviti joj se.
U prirodne ljepote Slavonije pripovjedač se uvjerio i ploveći čamcem po Jelas-polju. Pripovjedač i dvojica njegovih prijatelja, Mirko i Slobodan, čamac su izronili iz jezera i pripremili ga za plovidbu. U jezerima Jelasa boravi 181 200 šarana. Uz jezera su lovili i ptice močvarice.
Na Bosutu je plovio s kormilarom Lukom i domaćinom Vladom. Bilo je maglovito i prohladno jutro. Domaćin je objasnio pripovjedaču kako je Bosut dobio ime – dali su mu ga Turci, a Bosut zapravo znači ”rijeka bez vode”. Danas je rijeka Bosut dugačka 186 kilometara i najveći je lijevi pritok Save. U Bosutu je među ribom najpoznatiji bosutski linjak, koji izumire u vodama Europe.
Od svih rijeka pored kojih je bivao, pripovjedača se možda najviše dojmila rijeka Buna. Ta rijeka bogata je pastrvama, a pripovjedač je veliki poznavatelj i obožavatelj riba pa je tamo uživao. Uz rijeku Bunu vezane su mnoge legende, a posebice ona koja govori o starom vodeničaru i njegovu sinu koju je otišao za pastira jednom bogatom begu. Osim rijeke Bune, pripovjedač je mnogo puta boravio i kod starog mlinara na vodenici, na rijeci Dobri. Mlinar mu je pripovijedao o svojem životu i o legendama koje su govorile o mlinarima čarobnjacima te se prenosile generacijama.
Družio se i s mlinarima na rijeci Slunjčici, točnije, s mlinarom Ivicom Kovačevićem. U njegovoj se obitelji zanimanje mlinara također prenosilo generacijama. Posebno ga se dojmila priča o ”Slatkom” ribaru koji je dolazio s kopna te zato nije bio prihvaćen među ostalim ribarima u Baški na otoku Krku.
Jednom prilikom pripovjedač je sa svojim društvom skrenuo s puta kojim je krenuo. Odlučio je poslušati putokaz koji mu je govorio: ”Posjetite kanjon Kamačnik!”. Uskim su stazama stigli do izvora potoka Kamačnika. Ostali su očarani prirodom krškog kraja i mirnoćom tamošnje prirode. Pripovjedačev savjet je da uvijek treba slušati putokaze i upustiti se u pustolovinu.
Tako je jednom otišao i na Plitvička jezera. Opće je poznato kakva nesvakidašnja ljepota krasi Plitvička jezera, ali pripovjedač je htio naglasiti jedan poseban podatak koji nije tako poznat: u šesnaest Plitvičkih jezera živi jedinstvena ribica – pior, otkrivena tek 1865. godine. Pior živi u jatima u plićacima, a prije zime povlači se u podzemlje, u brojne ličke ponornicama jer je tamo toplije. U proljeće ponovno dolazi u predivna Plitvička jezera.
Na otočiću Lokrumu pripovjedač je upoznao Andriju Lesingera, preparatora iz Prirodoslovnog muzeja. Divio se njegovom radu sa životinjama te ga nazvao i čarobnjakom.
Večer uoči Nove godine pripovjedač se zatekao na Malom Lošinju. U luci se održavao vatromet ususret floti brodova i čamaca koja je jutros krenula u lov, a navečer se vraćala. Putnici koji su se iskrcavali s brodova stali su, začuđeni prizorom.
U Škocjanskoj jami doznao je kako se mjeri visina spilja i podzemnih dvorana uz pomoć trika s dječjim balonom. Izveo ga je čiča-Janko: svezao je čvorić na uzici balona gdje mu je bila ruka, a zatim pustio balon da odleti do kamenog stropa spilje. Nakon što je kamen naišao na šiljati stalaktit, puknuo je, a uzica je pala na tlo.
Jedna se kratka, ali zanimljiva pripovjedačeva priča odnosi na zapise iz zečjeg dnevnika. Svaki zec, kako kaže pripovjedač, piše dnevnik i to šapama po snijegu. Pripovjedač je zečje zapise na koje je naišao zapisivao u svoju bilježnicu. Doznao je što su zečevi doživjeli u šumi, što su jeli, koga su osluškivali i kako su se skrivali od opasnosti.
Pripovjedač je sa svojim lovcima znao i planinariti. Jednom prilikom zatekao se na putu prema Rovaču i Orlovim stijenama. Ekspediciju je vodio Andrija Lesinger, a na Rovač su stigli u trenutku kad se pojavilo sunce. Andriju je posebno oduševilo četrnaest orlova na koje su tamo naišli i promatrali ih iz blizine.
Doživio je pripovjedač još zanimljivih pustolovina tijekom planinarenja. Penjući se prema planini Storžič, pripovjedač i njegovo društvo ugledali su neobični oblak. Prema njemu je letjelo mnoštvo leptira koje je njihao vjetar. Izgledalo je kao da oblak ima milijun krila.
Tijekom boravka u Gorskom kotaru, pripovjedač se našao na jezeru Bajer u Fužinama, točnije – na dnu jezera. Zbog pregleda betonske brane i odvodnog tunela, stručnjaci su, naime, morali ispustiti vodu. Mnogo se posjetioca skupilo kako bi pogledalo što se nalazi na dnu jezera. Ribe iz jezera su spašene i sutradan puštene u bistru, hladnu vodu.
Osim toga, pripovjedač je djeci ispričao svoje pustolovine tijekom kojih je doznao kako je cvijeće pomoglo znanstvenicima pronaći cink i nikal i kako su gume automobila mnogo brže zbog čađi. te je upoznao čitatelje s podatkom da se naša jedina tvornica čađi nalazi u Kutini. Ispričao je da su mu tijekom potresa u Slavonskom Brodu na glavu pali jelenski rogovi, pričao je o čarobnom kamenu karbidu, koji se proizvodi u tvornicama, kako su se nekad pisma pisala na štapovima, kamenim pločama, pečenoj zemlji, vosku te zašto je postavljen gromobran na mamutovcu na Okrugljaku.
Posljednju priču pripovjedač je posvetio jedinstvenoj rijeci Uni. Naglasio je da je ona s razlogom dobila naziv Una, što znači jedina. Njezina je bistrina i snaga oduševila pripovjedača, a biljni i životinjski svijet oko nje dao joj je posebnu čar. Uz Unu su se nanizali brojni gradovi: Bihać, Krupa, Bosanski Novi, Kostajnica, a podizale su se i mnoge utvrde i dvorci koji svjedoče o bogatoj povijesti ovih krajeva.
Na kraju djela pripovjedač izdvaja jednu sasvim usputnu informaciju: tijekom boravka u jednom od francuskih zrakoplovnih poduzeća, na zidu je ugledao natpis koji kaže da ”omjer težine tijela i male površine krila” bumbaru teoretski potpuno onemogućuju letenje. A on ipak leti! Pripovjedač ga zbog toga gleda s posebnim divljenjem i poštovanjem.
Likovi: pripovjedač, profesor Juraj Kolombatović, čipkarica Karolina, lovac Mihajlo Barnić, geolog, mlinar Rendulić, mlinar Ivica Kovačević, ”Slatki” ribar, Mario, Ante, Krešo Pažur, Andrija Turk, did-Franja, slikar Zdravko Ćosić, Mirko, Slobodan, Andrija Lesinger, Vlado, Luka, čiča-Janko, Janja i Ruža Šutalo
Analiza likova
Juraj Kolombatović – živio je u Splitu prije devedesetak godina. Bio je profesor, poznati učenjak i pisac. Osobito je dolazila do izražaja njegova ljubav prema prirodi. Svake je godine, naime, vodio svoje učenike na brdo Marjan te im tamo govorio o prirodi i biljkama. Htio je potaknuti ljubav prema prirodi pa je svaka generacija na brdo nosila vrećicu sa zemljom kako bi biljkama bilo lakše boriti se s kamenjem. Tako je profesor podario Splitu ogroman dar – šumu na brdu Marjan, koja postoji i danas.
Mlinar Rendulić – bio je star i pogrbljen, a godine je provodio na svojoj vodenici na rijeci Dobri. Pripovjedač je mnogo vremena proveo u njegovom društvu, razgovarajući o ribama i mlinarevu načinu života. Osim mnogo podataka koje je saznao o životu riba, pripovjedaču je mlinar Rendulić pobliže objasnio koliko je težak život mlinara, koje su nekad smatrali čarobnjacima. Mlinar Rendulić dolazi iz obitelji ribara pa su mu i njegovi djedovi pripovijedali o legendama koje su govorile o mlinarima. Rendulić je uvijek srdačno dočekivao pripovjedača, napominjući da su on i njegova vodenica uvijek tu.
”Slatki” ribar – živio je u Baški na otoku Krku. Bio je vedar i velikodušan čovjek, ali nije bio prihvaćen u društvu ostalih ribara. Razlog tomu je to što je ”Slatki” ribar dolazio s kopna, a tamo je lovio samo slatkovodne ribe. Tako je i dobio nadimak – ”Slatki” ribar. Iako je navikao na slatke vode, ribar je bio jednako dobar u ribolovu na moru. Nakon što je dvadeset puta ostalim ribarima donio svoj ulov, oni su ga, začuđeni, zamolili da im otkrije svoju tajnu. Bili su uvjereni da on ima neko posebno oruđe kojim lovi ribu, no on im je objasnio da se njegov uspjeh u lovu na ribu krije u dobrom poznavanju ćudi i navika riba. Nije bitno radi li se o slatkovodnim ili ribama iz mora.
Did-Franja – bio je slavni lovac iz Vrbe. Poznat je po svojoj slavnoj pušci ”turkinji”, koju mu je donio čovjek upravo iz Turske. Pripovjedač se sreće s did-Franjom na lovačkom sijelu u Vrbi. Did-Franja sjedio je pognute glave, jer ga je pogodio posljednji lovostaj. Bio je poznat kao iskusan lovac, a sad je dolazio kraj njegovim lovačkim pustolovinama. Bilo mu je teško odabrati kojem će od trojice sinova ostaviti svoju slavnu pušku. Nakon što je did-Franja umro, njegovi su nasljednici tražili ”turkinju”, ali nigdje je nisu mogli naći. Tražili su čak i u susjednim selima, ali puške nije bilo. I tako sve do prošle zime, kad ju je ispod hrastovog poklopca na tavanu našao didov najstariji sin Ivo. Objesili su je na zid pokraj did-Franjina zelenog lovačkog šešira pa su je ostali lovci zadivljeno dolazili gledati.
Andrija Lesinger – radio je kao preparator u Prirodoslovnom muzeju na otoku Lokrumu. Bio je veliki ljubitelj ptica i životinja uopće, a pripovjedaču je pravio društvo na više njegovih pustolovina. Često je držao ”predavanja” o pticama na koje su pritom naišli, a osobito su ga se dojmili orlovi koje je mogao promatrati iz blizine tijekom planinarenja na Rovaču.
Pripovjedač u djelu nije imenovan. Prvo što o njemu saznajemo jest da je on osoba koja okuplja djecu u kući u dolini Save te im pripovijeda priče o svojim pustolovinama. Čitajući pripovijetku za pripovijetkom, doznajemo da je pripovjedač često putovao u razne krajeve diljem regije. Često ističe rijeke kao mjesta koja ga inspiriraju, a osobito vodenice te ljude koji svoje čitave živote posvećuju radu u tim vodenicama. Pripovjedač se jako dobro razumije u ribe i ribolov. Gotovo na svakoj rijeci na kojoj je boravio upoznao je društvo koje je lovilo ribu i sprijateljio se s njima. Isto tako, pripovjedačeva velika strast bila je i lov. Probdio je mnoge noći u lovačkim domovima ili usred gustih šuma čekajući lovinu. Tamo je također upoznao mnogo zanimljivih ljudi. Pripovjedač je i mnogo planinario u svom životu, susreo se s mnoštvom zaštićenih životinja i strastvenih znanstvenika.
Bilješka o autoru
Dragutin Horkić hrvatski je novinar i pjesnik, rođen 1925. godine u Brodu na Savi.
Školovao se u rodnom gradu, diplomirao je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1950. zaposlio se kao novinar u Literarnoj redakciji Radio Zagreba, što mu je obilježilo karijeru i potaknulo ga na pisanje. Za svoje je publicističko djelovanje dobio brojne nagrade. Već je 1954. dobio posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva za publicističke radove.
Putujući kao novinar Radio Zagreba, počeo je pisati književna djela namijenjena djeci i odraslima. Prvu je knjigu izdao 1959. godine, pod nazivom “Iz svakog džepa ponešto”. Uslijedila su djela “Viđeno i neviđeno”, “Safari s povećalom”, “Ja, inspektor”, “Pa ipak leti”.
Za zbirku pripovjedaka “Čađave zgode” dobio je nagradu Grigor Vitez 1971. godine, a za roman o Slavonskom Brodu “Nizvodno, Ivani” dobio je nagradu Fran Galović 2000. godine.
Iako je Dragutin Horkić u svojim književnim i publicističkim djelima prikazao brojne prirodne i kulturne ljepote čitave bivše Jugoslavije te ukazao na zastarjele zanate i ”obične” ljude koji žive u raznim krajevima, trajno je ostao vezan uz rodni kraj, što je i vidljivo iz njegovoga posljednjeg romana, posvećenog upravo rodnom kraju.
Godine 2005. nagrađen je ”za literarno čuvanje uspomena, ljubav prema rodnom gradu i doprinos njegovom kulturnom identitetu”.
Dragutin Horkić umro je 8. kolovoza 2009. godine u Zagrebu.
Još jedna od poznatijih knjiga bila je zbirka pripovjedaka “Čađave zgode”
Knjiga pripovijedaka nastala je 1970. godine u spomen djedu Dragutina Horkića, autora ove zbirke, ali i svim ostalim strojovođama o kojima je Dragutin rado slušao tijekom djetinjstva. Osim na djeda, knjiga je nastala u spomen na književnikova oca koji je sve priče vješto prepričavao.
Mnogi zaposlenici željeznice, a i svi ostali rado su čitali i čitaju ovu knjigu. Ona je do danas doživjela 15 izdanja.
Horkićeve priče su šaljive, vedre i optimistične te svaka ima svoj početak i svoj kraj. Ponekad se ne zna jesu li one samo plod književnikove mašte ili su se neke situacije zaista dogodile, ali upravo u tome je njihova čar. Svaka od priča je na svoj način zanimljiva, dosjetljiva i prepuna skrivenih pouka koje će svaki čitatelj na vrijeme zapaziti.
Književnik je na vrlo zabavan i zanimljiv način opisao život jednog strojovođe. Čitatelju je približio njegov svakodnevni posao te avanture koje pritom doživljava. Osim posla strojovođe, autor opisuje posao ložača, konduktera, šefa stanice i stražara.
Vrsta djela: knjiga pripovijedaka
Tema djela: naporan, ali uzbudljiv život strojovođa, ali i svih ostalih radnika na željeznice te opis svakodnevnih situacija
Mjesto radnje: Slavonski Brod (i sela u Slavoniji), Subotica, Sombor
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Kratak sadržaj
Čika Janoš bio je junak Olujićeve ulice kojeg su svi poznavali, govorili o njemu i rado ga slušali, a na kraju i prepričavali njegove priče. Po zanimanju je bio strojovođa lokomotive. Osim što je bio poznat po tome, zbog svojih priča bio je još poznatiji. Naime, bio je izvrstan pripovjedač koji je rado pričao o parnoj lokomotivi i njezinim putnicima. Sve su njegove priče bile uzbudljive, a pričao ih je vrlo vješto.
Sablasni fenjer
Čika Janoša je uvijek tvrdio da je noću sve isto kao i danju. Razlika je jedino u tome što se noću ništa ne vidi zbog mraka. Tako je pokušao ohrabiti nećaka Jocu, tetu Malču i ložača Milkana koji su se užasno bojali mraka. Uzalud ih je Janoš u to uvjeravao jer su se oni i dalje bojali. Onima koji se ne boje mraka ovo je možda smiješno, ali Joca, Malča i Milkan su se bojali noći upravo zbog mraka. Tako je Joca rekao kako se boji jer u mraku ništa ne vidi, teta Malča je uvijek imala osjećaj da je netko u mraku vreba, a Milkan je uvijek cvokotao jer je u grmlju čuo zvukove poput poskakivanja sablasnog fenjera.
No čika Janoš je i dalje čvrsto stajao iza toga da je danju sve potpuno isto kao i noću, samo što se ništa ne vidi. Milkan se uopće ne bi bojao šikare da tamo nije bilo mraka, ali to spada u rasplet ove priče stoga valja krenuti otpočetka.
Vozio je čika Janoš brzi vlak te je pokraj stražarnice broj 143 spazio propisni fenjer, kojeg je držao stražar Joakim. No, u šikari je primjetio da se nešto čudno događa. To je primjetio i Milkan te su oboje zastali kad su ugledali drugi fenjer koji lebdi iznad šikare. Milkan se odmah uplašio i počeo cvokotati zubima te izgovarati nerazumljive riječi. Zapravo je htio reći kako je onaj fenjer u šikari sablasan, s obzirom da prvog Joakim drži u rukama.
Milkan je svake noći tako cvokotao, dok Janoš nije promislio kako da ga oslobodi straha i dosjetio se. Izgovorio mu je takvu rečenicu da ni sam nije znao što je točno rekao, ali ta rečenica bila je dovoljna da se Milkan smiri i doda mu žarač, uz pomoć kojeg je Janoš dohvatio sablasni fenjer kojeg se Milkan toliko bojao. Obzirom da je Janoš bio i iskusan ribič, nije mu bilo teško dohvatiti fenjer. Kada ga je dohvatio, istog je časa shvatio kako je Joakim od slame napravio lutku koju je obukao u plavu uniformu i nataknuo joj fenjer. Na taj je način on mogao otići tražiti gljive u šumu te se Milkan napokon uvjerio da taj fenjer nije sablastan.
Sutradan je Joco sav veseo rekao teti Malči kako se ne treba ničega bojati jer je noću sve isto kao i danju, samo što se noću Joakim ne vidi.
Dalekometna zaušnica
Janoš se prisjeća kako je jednom prilikom umjesto Jurici, prilijepio zaušnicu svome šefu. Znao se on još i dan-danas sjetiti tog dana. Bilo mu je jako neugodno zbog toga što je učinio, ali imao je jako dobro objašnjenje za to. Naime, Jurica je bio lijenčina, a to je Janoša jako ljutilo. Umjesto da stoji pored svoje stražarnice u stavu “pozor” i s podignutom crvenom zastavicom u rukama, on se po cijele dane izležavao, a crvenu zastavicu punu paučine nosi u zapećku.
Strojovođu Janoša je to ljutilo jer je svakom strojovođi bilo važno da ih pružni stražari dočekuju, kako bi znali da je s prugom sve u redu i da mogu bezbrižno nastaviti svoj put. Janoš je brzo vozio, a Jurica je sporo izlazio iz svoje stražarnice, što je iz dana u dan Janoša sve više ljutilo.
Smišljao je Janoš kako da osvijesti Juricu i pomislio kako bi bilo dobro da mu prilijepi paprenu zaušnicu. Naravno, to nije predviđeno propisima, ali ni Juričino ljenčarenje nije bilo propisno ponašanje u službi. No, tog se dana Jurica nešto ranije probudio, vjerojatno zbog pijetla i dočekao Janoša pred stražarnicom. Baš kad je Janoš odlučio prilijepiti mu zaušnicu, nehotice ju je prilijepio šefu stanice. Bilo mu je jako neugodno zbog toga, ali je uspio šefu objasniti kako je želio udariti Juricu u ime reda i discipline. Šef je rekao kako je u tom slučaju zaušnica na pravo mjesto i s pravim razlogom. Janošu je odmah laknulo, ali nije ostao dužan Jurici. Već idućeg jutra prilijepio je i njemu jednu dalekometnu zaušnicu te se od tog dana Jurica korektno ponašao. Uvijek je stajao pored stražarnice u stavu “pozor”, a pljusku je zapamtio za cijeli život.
Pas na tenderu
Garo je bio pas crn poput mraka, a to je bilo jako važno kako bi se mogao vješto skrivati od kontrolora koji su u vlak puštali samo one pse koji su imali rodovnik. Znali su kontrolori kako možda to nije fer prema psima bez rodovnika, jer su i oni s rodovnikom mogli imati buhe ili jako ugristi. No kontrolori su se voljeli držati propisa, a Garo ih je znao nanjušiti iako su bili kilometrima daleko. Kada bi ih on nanjušio, vješto bi se sakrio na tenderu, kako ga ne bi ni primjetili. Izgledao je poput crnog komada ugljena.
Garo je bio poseban pas, pogotovo zbog dobrog njuha i crne boje koja mu je pomogla prilikom kamuflaže te je tako mogao putovati sa svojim strojovođom Tomom. Garo nije bio ljenčina, naprotiv, željezničarski posao je obavljao toliko dobro da je mogao zaraditi i željezničarsku plaću.
Strojovođi nije bilo ni najmanje naporno upravljati lokomotivom kada je pored sebe imao Garu, koji ga je na sve upozoravao svojim ponašanjem. Tako bi Garo režao kada bi ugledao crvene signale i veselo štekao na zelene. Prilikom približavanja tunelu, frkao je nosom zbog mirisa sumpora, a pred stanicom, gdje se uzimala voda, isplazio bi jezik do poda. Sve su to vještine koje su krasile Garu, ali znao je on i puno više od toga. Jednom je prilikom, kada se vlak uspinjao brdom, sišao s njega te polako hodao prema stanici. Bio je to znak putnicima da će i vlak stići kroz deset minuta. Za to je vrijeme Garo stigao još otići do Milice kako bi popio mlijeko i pojeo jedan kiseli krastavac.
Garo se posebno snalazio u magli i to je bila njegova najveća vještina. Na taj način je pomagao strojovođi Tomi i upozoravao ga jesu li skretnice dobro postavljene. Ukoliko nisu bile, Garo bi tulio, a ako je bilo sve u redu, samo je zaštekao. Nikome nije bilo jasno kako Garo to može razaznati, ali njegov je njuh bio toliko poseban da je prema mirisu petrolejke mogao zaključiti je li skretnica dobro postavljena ili ne. Tako je jednom prilikom upravo Garo spasio Tomu i Janoša od nezgode jer je skretnica bila krivo postavljena. Zatulio je onako tužno i otegnuto. Tomo je brzo pritegnuo kočnice i zaustavio vlak te nabrzinu prebacio skretnicu, kako bi drugi vlak skrenuo na slobodnu prugu.
Janoš se nakon tog događaja odužio Gari komadom pečene slanine te mu je poklonio željezničku torbu. Tako je Garo svakog dana u službu nosio svoju torbu s obrokom u gubici. Garo mu se zbog toga uvijek i neprestano zahvaljivao. Veselo je mahao repom poput lepeze i Janoš je znao kako na taj način izražava zahvalnost. Bio je to početak jednog divno prijateljstva.
Zvijezde pršte pod kotačima
Janoš je bio poznat po tome da je obožavao brzo voziti svoj vlak, ali je morao znati i zaustaviti se na vrijeme. Bilo je njemu lako dati punu paru, ali imao je i putnike sa sobom za koje se morao brinuti. Vlak je uz to bio u državnom vlasništvu, stoga se morao prema njemu odnositi s pažnjom i oprezom. Znao je on kako vješti strojovođe moraju jako dobro znati kako se juri, ali isto tako i kako se staje na vrijeme. On je za sebe volio reći da je jedan od rasnih strojovođa, koji zna svaku tajnu koju skriva njegova lokomotiva, a najviše je volio govoriti kako je uvijek “kočio po zvijezdama”. Iako to zvuči pomalo zbunjujuće, dalje je nastavio svoju priču.
Tog je dana upravljao ekspresnim vlakom i uopće nije bilo potrebe stajati na stanici Medari-Draganići. To je za njega značilo da može slobodno proći, kao da se vozi na otvorenoj pruzi. Ali Janoš kao Janoš, uvijek je volio biti na oprezu, pa je tog dana i njega i putnike upravo njegova opreznost spasila. U zadnji čas spazio je da se na stanici zaglavila manevarka s tri vagona te je primjenio svoj poseban način kočenja, kojeg je on volio zvati “kočenje po zvijezdama”. I zaista, pritegnuo je on kočnicu, pa ispustio malo pijeska, pa zatim opet pritegao kočnicu i uspio zaustaviti vlak tik pred manevarkom.
Prilikom takvog kočenja sa svih su se strana pojavile plavičaste, a nakon toga i i bijele zvijezde. Svi su putnici bili spašeni, bez obzira što je kočenje bilo naglo i bezobzirno. Kada se vlak zaustavio, neki su ratoborni putnici krenuli grditi Janoša, ali kada su vidjeli što se nalazi ispred vlaka, zanijemili su. Janoš je sišao s vlaka da provjeri je li sve u redu i od tog dana uvijek priča kako onaj tko brzo vozi, mora znati brzo stati.
Pismonoša na krovu
U davna vremena bilo je organizirano natjecanje golubova pismonoša. Pravila su bila vrlo jednostavna: čiji golub prije stigne do cilja, taj je pobjednik. Golubovi su letjeli između dva grada, Subotice i Slavonskog Broda i obrnuto, jer svaki od njih leti prema kući. Tako je jedan golub, kojeg je Janoš smatrao svojim jer je često znao putovati na krovu njegovog vlaka, uvijek pobjeđivao na tim natjecanjima. Svi su mislili kako se taj golub hrani posebnom hranom, ima savršena krila i kako je izvanredno hrabar. Ne izlegne se često takav golub.
Florijan Moljac ga je otkrio jer mu je bilo čudno što je taj golub uvijek pobjednik. I zaista, uhvatio je goluba na djelu, odnosno, vidio ga je kako se vozi na krovu vagona. Kada bi stigao u Suboticu, samo bi lagano sišao s vagona i odletio prema cilju. I tako su suci odlučili da će biti isključen iz natjecanja, ali slavu nalukavijeg goluba u cijeloj Slavoniji i Bačkoj mu nitko nije mogao oduzeti.
Gle, divlji miševi navalili!
Mišo je često znao čekati svog oca Janoša na stanici, kako bi se zajedno uputili prema doma. Janoš je obožavao uživati sa svojim sinom i kada bi ga ugledao, poskočio bi mu u naručje. Nakon što bi posvršavao svoje poslove, uputili bi se kući jednim prečacem preko livade.
Oblaci su se nadvili nad livadom, a sunce je polako zalazilo u Bosnu, iza planine Motajice te je uskoro pala noć. Mišo se jako bojao mraka, sve dok mu otac nije ispričao priču o jednom dječaku kojeg isto tako bilo strah. Taj je dječak jednom dosta dugo sjedio u mraku, dok nije shvatio kako, osim što on ništa ne vidi, ni drugi njega ne vide. A obzirom da ga nitko ne vidi, nitko mu ni ne može nauditi. Tako se dječak prestao bojati mraka. Mišu je zanimalo tko je bio taj dječak, a otac mu je rekao kako je to bio on dok je bio mali. Mišo se začudio što mu je otac tako nešto priznao pa je rekao kako se ni on neće bojati mraka kada postane otac. Ali sada neka on ipak zapali lampu kako bi vidjeli kuda idu. Odjednom je Mišo počeo sve brže hodati jer mu se učinilo kako vidi divlje miševe. Nisu to bili nikakvi miševi već sjene koje su ih pratile. Tada se Mišo smirio, ali je i dalje oca držao čvrsto za prst jer je u petama ipak osjećao malo straha.
Oko
Oko jednog strojovođe je posebno oko. Što sve ono mora vidjeti, primjetiti i nadgledati prilikom vožnje vlaka, to je pravo čudo. Osim što prati sve signale, crvenu zastavicu i rampe, mora vidjeti i nedostaje li vode u kotlu, je li dimnjak dobro vuče i da li dovoljno raspiruje vatru. Janoš smatra da je zato i njegovo oko posebno.
Jednom mu se dogodila strašna nesereća. Klin iz križne glave zabio mu se u prsa. Prvo na što je pomislio bilo je – ako je klin sada u njegovim prsima, znači da nije tamo gdje bi trebao biti. Mogla bi se dogoditi strašna nesreća i svi bi putnici zbog toga nastradali. Lokomotiva bi se mogla prevrnuti, vagoni ispreturati jer klin više nije držao pogonsku polugu za kotač. Svakakve su misli Janošu prošle kroz glavu u samo pola sekunde. Odlučio je svom snagom klin baciti na mjesto odakle je izletio i tako riješiti problem. Kada je stao, provjerio je kako stoji klin i sve je bilo na svome mjestu. Putnici su uživali čitajući novine, a da nisu ni znali kakva ih opasnost vreba. Zato Janoš uvijek voli reći kako strojovođe imaju posebno oko.
Kad vlak zaplovi punim jedrima
Priča o vlaku Ćiri započinje na stanici Vrbi, a završava na stanici u Slavnoskom brodu. Naime, jednog je jutra Ćiro stao i nije se više želio pamaknuti. U njemu su se vozile snaše koje su u Slavonski Brod nosile sir i vrhnje te pralje s velikim košarama čistog rublja. Njima je bilo važno stići na vrijeme u Brod, kako bi stigle na tržnicu k svojim mušterijama.
No Ćiro se nije želio ni pomaknuti jer mu je očito neki ventil zatajio. Tada je Janošu sinula ideja da pralje rastegnu svoje plahte kroz prozor jer je vani puhao vjetar doljnjak. Brzo su one shvatile što Janoš govori. Snaše su razapele plahte, jastučnice i ponjave, a kada je zapuhao vjetar, Ćiro je krenuo prema Brodu. Jurio je Ćiro punim jedrima, a Janoš je u daljini spazio sličan vlak s napetim jedrima. Naime, u dalekoj Kanadi su se u službu nekada primali samo mornari s jedrenjaka koji su upravljali vlakovima. Postizali su brzinu od pedeset kilometara na sat i nisu imali problema s čađom jer ih je gonio vjetar.
I tako je Ćiro stigao na stanicu u Slavonskom Brodu, a snaše i pralje su se uputile prema tržnici. Šef stanice nije se mogao načuditi onome što je vidio.
Zelene bačke planine
Janoš je bio opčinjen zelenim bačkim planinama. Ako se pitate o kojim je planinama riječ morat ćete pročitati priču do samog kraja. Naime, Janoš se godinama vozio kroz Bačku i tamo najčešće odmarao oči od čađe te svakog ljeta željno iščekivao da planine opet narastu. Njegovi su sinovi Mišo i Đuka bili nestrpljivi i uvijek podsjećali tatu da kada bude prolazio kroz Bačku, obavezno sa sobom ponese planinu. Tako je Janoš uvijek kad bi putovao prema Subotici, svratio do tržnice po jednu planinu. Ona najljepša već bi bila spremna za njega.
U Brod je Janoš uvijek stizao na vrijeme. Veselio se kako će ga djeca radosno dočekati na stanici, kada im bude nosio bačku planinu. Tako je i bilo. Mišo i Đuka su ga dočekivali s nestrpljenjem, a kada bi Janoš s vlaka istovario planinu, oni bi brzo otrčali prema kući kako bi je podijelili sa svojim prijateljima. Tako su slasno svi jeli tu planinu da ih je bilo milina gledati. Ljudi su znali govoriti kako od lubenice u Bačkoj nema veće planine.
Staklena lokomotiva
To je priča o staklenoj čaši na kojoj je bila naslikana crvena lokomotiva i na kojoj je pisala posveta čiki Tonkoviću. Janoš je tu čašu dobio na poklon upravo od njega, a zašto ju je dobio tek ćete saznati. Naime, čika Tonković je bio Janošev učitelj. Sve znanje koje je imao o lokomotivama, prugama, kočenju, signalima, skretnicama, ugljenu, apri, šefovima i putnicima njemu je prenio. Janoš mu je zbog toga bio izuzetno zahvalan i svaki put kada bi dolazio u Suboticu, otišao bi ga posjetiti. Čika Tonković bio je već duže vrijeme u penziji i staklenu je čašu dobio na dar od svojih kolega. No želio ju je dati u nasljedstvo Janošu jer je to zaslužio, time što je kao vrijedan učenik poslušao sve njegove naputke. pogotovo onaj najvažniji – kako sigurno i na vrijeme zakočiti.
Janoš je bio ponosan što je dobio čašu s naslikanom lokomotivom u nasljedstvo i uvijek kada bi je ugledao, sjetio bi se čika Tonkovića i njegovih lijepih riječi koje mu je uputio. Rekao je neka mu je sa srećom i neka pazi kako koči.
Samo jedna nota u magli!
Janoša je magla često znala izluđivati i radi nje je su vlakovi bili izbacivani iz voznog reda, baš kao i njegov vlak. Janoš nije mogao podnijeti da mu magla isteže uši i iskolačuje oči. Jednom je prilikom razmišljao kako bi mogao nadmudriti maglu te sebi i drugim strojovođama pomoći da što sigurnije putuju i kad ona pokaže svoju najgoru čud. I dosjetio se. Dok je hodao kroz maglu, začuo je malu Katarinu kako na glasoviru svira samo jednu jedinu notu. Bilo mu je čudno što ne čuje cijelu skalu pa je odlučio posjetiti susjeda Fridolina i njegovu kćer Katarinu te ju zamolio da odsvira cijelu skalu, a onda je izjurio natrag u maglu. Kako se sve više udaljavao od kuće, čuo bi samo one niže note, a kada se udaljio već petsto metara, čuo je samo onu najnižu. Vratio se natrag u kuću kako bi se Katarini zahvalio na suradnji i odlučio izraditi zviždaljku.
To je bila parna zviždaljka koja je zviždala samo najnižu notu. To je bilo dovoljno da svim strojovođama služi kao pomoć u magli. Čak više ni brzinu vlaka nije morao Janoš smanjivati, samo je jako zazviždao i svi su mogli čuti kako vlak stiže na stanicu, a da pritom ne bude izbačen iz voznog reda zbog magluštine. Uskoro su i ostali strojovođe postavili te zviždaljke na njihove lokomotive, osim onih tvrdoglavih koji teško prihvaćaju nove ideje. I tako je zviždaljka dobila ime Janoševa zviždaljka.
Lokomotiva s bundom
Bio je žarki ljetni dan, a Janoš je kao i uvijek putovao vlakom prema Subotici. Nagnuo se kroz prozor kako bi provjerio sve ulazne signale, kad je začuo smijeh. Svi na stanici su se glasno smijali, a Janoš nije znao koji je razlog tome. Naime, sve se to dogodilo zbog velikih gurmana koji žive u Subotici. U Vrpolju su utovarili košaru prepunu žaba u poštanska kola, namijenjene baš tim gurmanima. Oni su znali kako Janoš taj dan upravlja vlakom i kako će njihova poslastica na vrijeme stići do odredišta. Sve je bilo u najboljem redu, osim u Vinkovcima. Imao je Janoš što vidjeti. Iz vlaka su izletjele sve žabe, a ljudi su počeli vrištati. Janoš je znao kako ne smije stići u Suboticu bez žaba. Tako je on rekao vlakovođi neka sakupi sve žabe bez obzira na vozni red i kašnjenje. Vlakovođa je to učinio te ih je usput isprao pod vodom.
Janoš je kasnio već dvadeset minuta i sve to zbog košare pune zelenih žaba. Jurnuo je vlakom iz stanice, ali je uskoro pritisak na manometru počeo padati. Gubili su paru, a ložač Luka je sve brže ložio, no lokomotiva je ipak morala stati na jednoj manjoj stanici. Janoš je razmislio u čemu bi mogao biti problem i shvatio kako se napojna glava počela smrzavati od silne brzine. Otišao je do šefa stanice i zamolio ga neka mu da bundu. Ovaj ga je u čudu gledao i odmah ju je dao Janošu. Luka i Janoš su bundu okačili na prednji kraj lokomotive i krenuli dalje put Subotice. Napojna glava se odledila, a lokomotiva opet počela juriti punom brzinom. Tako su stigli na stanicu točno u sekundu, a tog dana su sigurno postigli nevjerojatnu, možda i rekordnu brzinu. No, na stanici su umjesto pljeska zaradili smijeh. Lokomotiva je bila zaogrnuta bundom usred ljeta!
Kočničareva velika trka
Bio je vrlo hladan dan, toliko hladan da ni psa nisi mogao pustiti van. Kočničar Stipan je tog dana uspio iznevjeriti sebe i svoj životni poziv. Bilo je jako gusto, toliko da je Stipan počeo trčati, što nikada prije nije učinio. Janoš je tog dana bio slobodan, kad mu je dostavljač pokucao na vrata. Znao je on da se nešto dogodilo pa se odmah počeo oblačiti. Putem prema stanici, dostavljač je ispričao Janošu što se dogodilo Stipanu. Naime, golom je rukom uhvatio kvaku na prometnom uredu te se od velike hladnoće za nju prilijepio. Šefu stanice nije ništa drugo preostalo nego pozvati Janoša u pomoć kako bi odvezao vlak prema odredištu, jer su ostali morali odleđivati Stipana.
Janoš je kroz gusti zrak hodao prema ložionici, a para je u kotlu bila nikakva. Bez obzira koliko je ložač ložio, para u kotlu bila je slabašna. Vlak se jedva kretao ni deset na sat i Janoš je izračunao kako će tim tempom jedva stići do Siska. Kada je vlak ušao u stanicu u Sisku i Janoš sišao s njega, imao je što vidjeti. Uz prugu je trčao kočničar Stipan koji se toliko zahuktao da nije mogao stati. Trčao je on još od Kapele-Batrine i tako naizmjence ulazio i izlazio iz vagona na stanicama sve do Siska. Janoš je bio zaprepaštem time što čuje, jer je Stipan protrčao preko stotinu kilometara. Da nije trčao vjerojatno bi se smrznuo i od njega bi ostao samo komad leda u bundi.
Luk u torbi
Ložač Luka imao je neobičan porok koji je Janošu posebno smetao, zapravo vonjao. Tako je i tog dana s njime započeo razgovor o luku, njegovim moćima i kako je upravo luk odigrao presudnu ulogu tijekom slavnih bitki između Grka i Perzijanaca. To dokazuju i prvi pisani spomenici, egipatski hijeroglifi, u kojemu se mogu pronaći priče o luku. Nadaleko je poznato kako se za vrijeme gradnje Keopsove piramide potrošio zadnji novac za kupnju crvenog i bijelog luka.
U egipatskim je pak sudnicama luk smješten na počasno mjesto za stolom pred sucima, gdje su svjedoci polagali svoje ruke i zaklinjali se kako će govoriti samo istinu. Stari su Grci jako cijenili luk zbog njegove izuzetne moći pa su često svoje pijetlove hranili baš tom namirnicom, kako bi im kreste što bolje stajale, a oni bili žestoki tijekom borbe.
Ali Grci su znali, onima koji su se tog dana najeli luka, braniti da odlaze u kazalište ili u hram jer je to njihovim profinjenim nosevima smetalo. Tako je i vojskovođa Ksenofont davao svojim ratnicima da jedu luk, kako bi uz pomoć vonja rastjerao Perzijance. Tako je luk zapravo simbol moći te je osigurao mjesto u povijesti.
No uzalud je Janoš to pripovijedao svome kolegi Luki jer ovaj nije mogao shvatiti poantu. Luka je na svojoj željezničkoj torbi nosio mladi luk koji je toliko vonjao, ali Janoš nije imao srca reći mu da se okani tog poroka. Ipak, čim bi ugledao kako Luka otvara svoju torbu i sprema se za jelo, Janoš bi brzo isturio svoju glavu kroz prozor, kako ne bi udisao taj grozan vonj. Ljudi su to primjetili i pomislili kako Janoš zapravo provjerava kakvo je stanje na pruzi. On je zapravo, kao što su Perzijanci biježali pred Grcima, biježao od Luke i njegove smrdljive torbe.
Janoš to nikada nikome nije rekao.
Skočio sam punom parom
Tog je dana Janoš htio uživati u vožnji vlakom isto onako kako kuhar uživa dok sjedi za stolom i čeka ručak kojeg nije on skuhao. Janoš se tog dana divno osjećao, ponajviše zbog toga što se nije vozio vlakom kao strojovođa, već kao pravi putnik, obučen u tamno odijeli, s polucilindrom na glavi i bijelim rukavicama. Sjeo je on u prvi razred, udobno se smjestio u fotelju i pripalio u lulu te uživao u pogledu na prirodu.
Putovao je prema Sarajevu, u početku vrlo bezbrižno, sve dok strojovođi nije pozlilo. Janošu jednostavno nije bilo suđeno da na miru putuje, već je morao upravljati njegovom lokomotivom. Nije to bio nikakav problem, no prvi je put vozio uskotračnu lokomotivu, uskotračnom prugom te je osjećao veliku odgovornost. Ipak, negdje u brdima pred Lašvom, uočio je kako umjesto jedne tračnice blista samo jedna. Odlučio je skočiti punom parom jer druge opcije nije bilo.
Povećao je brzinu lokomotive, otvorio regulator te doviknuo ložaču neka prijeđe na njegovu stranu, kako bi barem malo nagnuli lokomotivu. Tako su se oni zaletjeli i preskočili. Svi su stigli sretno u Sarajevo te su šef stanice i ministar prometa čestitali Janošu na tako hrabrom podvigu. Od putnika je dobio na dar zlatnu kutiju za cigarete s posvetom.
A zašto je umjesto jedne bila samo jedna tračnica? Kovači su uzeli željezo s pruge jer im je nedostajalo za izradu potkova.
Sudar s gusjenicama
U to vrijeme, dok radio još nije postojao, sve su se najnovije vijesti mogle pročitati u dnevnim novinama. Tako je jednog jutra u njima osvanuo naslov “Vlak se sudario s gusjenicama!”. Janoš se prisjeća tog događaja i još uvijek mu kroz tijelo prolaze žmarci, kad se sjeti tog jezivog prizora.
Taj nemili prizor dogodio se ispred Vinkovaca, kada je Janoš punom brzinom ušao u zeleni usjek kroz hrastovu šumu. Nakon šume, dao je malo jaču paru kako bi savladao uzvišicu te je iza zavoja ugledao zelen sag prebačen preko pruge. Bile su to štetočine gusjenice, na koje je Janošev vlak naletio punom parom, a da on pritom nije osjećao nikakvu grižnju savjesti. Tračnice su bile skliske, a kotači su se počeli na mjestu okretati te je vlak stao. Gusjenice su doslovno zatrpale tračnice, a Janoš se zgražao od kašnjenja. Svi su zasukali rukave, Janoš, ložač ali i putnici, kako bi počistili prugu s metlom od brezova granja. Kada su sve počistili, uskočili su natrag u vlak i krenuli dalje.
Kada je vlak stigao do uspona, Janoš se okrenuo kako bi provjerio je li s očišćenom prugom sve u redu. Gusjenice su se ponovo spojile i prelazile prugu kao da se ništa nije dogodilo. One nisu podnosile glad, no već kada je drugi vlak prelazio prugu, nije ih više bile jer su brstile drugi dio šume.
Ukradena postaja
Kada se vlak vozi tračnicama, tada se točno zna da kod njih ne postoji lutanje i vrludanje, već ga dovedu na točno mjesto gdje ga je strojovođa usmjerio. Prisjeća se Janoš kako je jednog jutra ložač Luka problijedio i povikao kako su zalutali. Janoš je znao kako to nije moguće jer su tračnice pouzdane, kod njih ne postoje stranputice i uvijek im se baš zbog toga iznova divio.
Tog je dana ložač Luka tvrdio kako je siguran da su zalutali, ali za Janoša to jednostavno nije bilo prihvatljivo. Shvaćao je da se mostovi mogu srušiti ili da se cijelo brdo može svaliti na prugu, ali da se tračnicama može zalutati, činilo mu se nevjerojatnim.
Rekao je Luki neka se pribere, ali on je tvrdio kako je vidio i pročitao da su zalutali. Janoša je ta Lukina izjava uzrujala, a pogotovo ova kada je rekao da je pročitao kako su zalutali. Janoš nije mogao vjerovati da ih tračnice mogu tako iznevjeriti. Luka je dalje nastavio kako je vidio da na stanici piše Batrina, a ne Kapela kao jučer. Janoš nije znao što da misli. Samo je znao kako su tračnice vodile tamo kuda su jedino i mogle voditi, po voznom redu do cilja. Janoš je tada zaključio kako kotači nisu skrenuli s puta jer to jednostavno nije moguće. Dakle, nisu zalutali.
Luka je dalje nastavio tvrditi kako je na stanici pisalo Batrina, pa se Janoš, pogledavši kroz prozor, u to i uvjerio. Nakon toga je Luka rekao kako je netko možda ukrao stanicu i postavio drugu. Na to mu se Janoš zahvalio jer je Lukino objašnjenje imalo više smisla nego da su tračnice zatajile.
Zaista je Luka tog dana bio u pravu. Nisu doslovno ukrali stanicu, ali su ukrali njezino ime, stoga se može reći da su je zapravo ukrali. Ali kao i za sve i za ukradenu stanicu postoji objašnjenje. Istinu su saznali stigavši u Novu Gradišku, gdje su im mještani objasnili kako su seljaci Batrine htjeli da se stanica upravo tako zove, a seljaci Kapele su željeli svoj naziv. Nastala je i tuča radi toga pa je iz Uprave stigla odredba kako će se postaja zvati Kapela-Batrina, na zadovoljstvo svih seljaka.
Mačke sa željezničarskom kapom
Luka je uvijek govorio kako bez željezničarske kape nema ni željezničara, s čime se Janoš nije slagao. Htio je dokazati Luki kako se i bez željezničarske kape može raditi na željeznici. No Luka se pitao kako će se u tom slučaju željezničari razlikovati od drugih ljudi, ako nema kapu na glavi.
Janoš je u potpunosti shvaćao zašto Luka tako misli. Ipak je on volio da ga se razlikuje od onih koji ne rade na željeznici jer je radio težak i mukotrpan posao ložača, pa mu je bila čast nositi službeničku kapu. Ipak, Janoš je volio svojim pričama Luki proširiti vidike, a neiscrpna tema su uvijek bile željeznice. Tako je pričao o velikim mostovima kojima se voze vlakovi u velikim metropolama pa prelaze s jedne strane obale na drugu, zatim o planinskim prijevojima preko kojih bezdimne električne lokomotive prolaze, o brodovima koji mogu prevoziti vlakove, te je Luka uvijek o tome pozorno slušao i nikada nije odmahnuo rukom. Jednom je prilikom ipak to napravio kada je čuo priču o devedeset mačaka koje se nalaze kod švicarskih željeznica. Njegovo prvo pitanje je bilo da li one zaista imaju svoje radno mjesto na željeznici. Janoš mu je rekao kako je njihovo radno mjesto tunel na granici između Italije i Švicarske. One se zapravo brinu da istrijebe sve miševe u tunelu gdje putnici bacaju svoje otpatke, a kao što je svima poznato miševi odmah nahrle na smeće. Stvar je u tome da miševi također rade tako što čiste otpadke, ali mačke su tamo kao njihovi kontrolori.
Luka je dalje nastavio s pitanjima i rekao kako ako su mačke kontrolori onda bi morale biti na platnoj listi. Janoš mu je odgovorio kako jesu i da je za njih u švicarskom budžetu predviđen godišnji rashod za hranu, zdravstvene preglede i lijekove. To Luku nije potpuno uvjerilo pa je postavio Janošu posljednje pitanje. Pa ako su mačke zaposlenici željeznice, imaju li onda i željezničarske kape na glavi. Janoš je rekao da nemaju jer im ne trebaju. One svojim zubima miševima ulijevaju poštovanje.
Luka je i dalje tada tvrdio kako bez kape ni mačke ne mogu biti zaposlenici željeznice. Janoš je popustio i rekao da ipak one nose kape na što je Luka odahnuo. Nemoguće je da one ne nose kape ako su tamo zaposlene. Janoš mu j tako rekao malu neistinu kako mu ne bio pogled na život bio ugrožen, ali i kako bi ova priča imala sretan kraj.
Afrika u djetelini
Postoji izložba koja je uvijek otvorena. To je izložba koja se može uvijek gledati putujući vlakom, a ako znaš gledati možeš vidjeti ono što na ni jednoj drugoj izložbi ne možeš, a to je primjerice ribič koji vrijedno hvata ribu, žeteoc među valovitom pšenicom, djevojčica koji trči prema školi. Da se zaključiti kako onaj tko puno putuje može puno toga vidjeti i naučiti. Tako je i Janoš vidio mnoge stvari koje drugi nisu.
Jednog je dana putujući vlakom Janoš ugledao cijelu Afriku u djetelini. Izgledalo je kao da je neki čarobnjak razbacao tropsko voće po slavonskim livadama i vrtovima. Iz obližnjeg sela su se svi sjatili kako bi vidjeli ovo neviđeno čudo. Najradoznalija su bila djeca te je jedan dječak misleći kako će zagristi marelicu zapravo zagrizao limun. Izraz lica nakon ugriza mu je bio doslovno kisel i svi se su dobro nasmijali. Druga su djeca grabila kokose sa stabla šljive. Jedino je Đurica pokušao lupiti kokos nogom kao što je to radio s nogometnom loptopm, ali je pritom ozljedio palac. Žene su skupljale slatke datulje, djevojčice naranče, ali nitko od njih nije znao što bi i kako bi jeli to tropsko voće.
Naime, jedan je dio teretnog vlaka ispao iz tračnica pa se vagon s tropskim voćem istresao niz nasip. Kako u Slavoniji nisu znali ni da takvo voće postoji tako ga nisu znali ni jesti. Sjećaju se dan-danas u Kerekovcima kako su se vagoni ispreturali pa je ložač Luka izjavio kako se cijela Afrika našla u djetelini.
Čitaonica na teretnom vlaku
Janoš je mijenjao kolegu na poslu po imenu Adam Debeljak kojeg su od milja zvali Bumbar. Adam je bio najsporiji zaposlenik s kojim je Janoš radio. Vozio je teretne vlakove i tako se jednog dana prehladio te ga je Janoš mijenjao.
Janoš je uživao upravljajući Adamovim teretnim vlakom jer je pritom imao vremena napretek za čitanje svakakvih lektira. Čitao je on bajke, romane, drame i ostale književne vrste. Bile su to lektire ispisane na snijegu, a samo je trebalo dobro gledati kako bi ih se moglo pročitati.
Dok je Janoš gledao kroz prozor teretnog vlaka spazio je bajku napisanu zečjim šapama. Jasno je mogao pročitati kako je zec glodao gorke grančice jer mu ništa drugo nije preostalo. Nakon toga je u daljini zamjetio lovca koji ga vreba pa se čučnuo kako ga ne bi vidio. Htio je zec zamesti svoj trag kako ne bi izgubio život kada bi lovačka puška odjeknula šumom. Jako se uplašio i počeo bezglavo trčati. Činilo se kako njegove zadnje šape grabe ispred prvih. Srećom, zec je bio toliko brz da ga lovac nije nikako uspio uhvatiti, a još manje pušku prema njemu uperiti. Otišao je tako lovac svojoj kući, a zec dalje u nepoznato.
Janoš je nakon toga izgubio trag o zecu i nastavio svoj put prema Bogojevu preko Erdutske planine.
Salva iz parnog kotla
Janoš je oduvijek volio krave. Možda zbog njihovih sjetnih očiju, a možda zbog kiselog mlijeka koje je obožavao. Kako bilo, on ih je jednostavno volio. No upravo je zbog krava doživio razne neprilike kada je započinjao raditi u čađavoj službi.
Tako se Janoš godinama mučio i razmišljao koga da najprije spasi, krave ili vozni red. Obzirom da je i jedno i drugo bilo jednako važno jer se radilo o ljubavi i dužnosti, odluka nije bila nimalo jednostavna.
Krave su se svakog dana vraćale u staju prema nekom svom voznom redu isto kao što se Janoš vraćao u Slavonski Brod prema svom. Bilo je to najčešće u sumrak, a znalo se kako Janoš nikada ne kasni kao što to dolikuje jednom strojovođi. Vlak je uvijek imao prednost pred kravama, ali one najtvrdoglavije to nisu nikada poštivale. Janoš je doboro mučnuo svojom glavom i promučkao. Smislio je na koji će način udaljiti krave od pruge, tek toliko da propuste vlak. Na lokomotivu je postavio šest parnih topova koji su zagrmili upravo onda kada je to bilo potrebno. Čim je Janoš u daljini zapazio krave, povukao bi ručicu te su krave mogle začuti jaku paljbu. Tome se nisu nikako mogle oduprijeti, te su, iako tvrdoglave, popustile kad su čule paljbu i maknule se s pruge kako bi propustile vlak. One najtvrdoglavije su se pomaknule tek toliko da ih vlak prilikom prolaska ne bi dotaknuo, a pritom su znale biti ofurene zbog pare, pa bi umjesto svježeg njihovo mlijeko bilo kuhano. Najvažnije od svega je bilo da su one ostale čitave što je Janošu bilo jako važno, isto tako kao što mu je bilo važno da njegov vlak uvijek stiže na vrijeme u Slavonski Brod.
Lov nad lovovima
Janoš je osim što je bio lovac bio i strojovođa no nikada nije u lov odlazio lokomotivom. Ipak, ona mu je služila kako bi njome prolazio kroz lovište pa je tako uvijek znao u kojem grmu leži zec, gdje se hrane fazani i prepelice i kojim se stazama kreću ostale životinje.
Promatrao je tako Janoš kroz prozorčić lokomotive razne slike bačkih ravnica. Na jednoj slici je bio zeleni vrbak i modro jezerce, na drugoj žuti strnjak i bijeli zečji rep, zatim se nizao red kućica, te na kraju kukuruzište i veliki suncokreti, a onda opet ravnica te usred nje droplja. Kada bi se te slike spojile činile bi dugu vrpcu, sličnu onoj filmoskoj.
Droplja se Janoša najviše dojmila jer osim što je to rijetka ptica teško da joj se ijedan lovac može dovoljno približiti kako bi ju ulovio. Tako je jednom prilikom Janoš donio u Slavonski Brod vreću prepunu upravo tih divljih purana.
Priča o tim pticama započinje na stanici u Subotici kada je Janoš imao vremena otići u posjet starom prijatelju. Zamolio jednog strojovođu da ga poveze do stanice Čurug. Prijatelj koji je tamo živio bio je prometnik.
Kada je Janoš sišao s lokomotive susreo je prometnika Lajoša koji ga je sa zadovoljstvom dočekao. Veselo mu je obzanio kako te večeri neće zajedno igrati preferans već će otići u lov na droplje. Tako su oni zajedno s trećim prijateljem otišli u lov. Svako je imao svoj zadatak. Lajoš je koturao bačvu, Stevao mahao svjetiljkom, a Janoš se prikradao vrećom. Dok je Lajoš koturao bačvu ptice su se šćućurile jedna uz drugu, a kad je Stevo zamahnuo svjetiljkom činilo se kao da munje udaraju sa svih strana. Ptice su se skupile u jato pa ih je Janoš mogao trapati u vreću. Uspio je natrpati za svakoga po jednu vreću.
Nakon što se Janoš vratio u Slavonski Brod obradovao je sve svoje prijatelje ovakvim ulovom. Svakome je podijelio po jednu pa se cijela Olujićeva ulica mogla najesti finih pečenki.
Orao s Karpata
Proputovao je Janoš dosta svijeta, nagledao se svakakvih ljudi i upoznao je mnoge lijepe krajeve. Imao je tako prilike vlak voziti preko Karpata pa se nauživao boraviti u planinskim predjelima. Tamo je na ispomoći proveo čak mjesec dana. Dok je putovao imao je prilike vidjeti velike zelene livade na kojima ovčice pasu i pastirice mu veselo domahuju. Odjedanput je nastala strka jer se jedan orao namjerio na jadne jaganjce. Bilo je pitanje trenutka kada će jednog ugrabiti.
Janoš je brzo dohvatio pušku koju je za svaki slučaj ponio sa sobom te nanišanio i pogodio velikog orla. Ovaj se strmoglavio pravu u dimnjak. Vlak više nije mogao voziti, pritisak pare je pao i morali su stati. Janošu je pastirica posudila štap kako bi izvukao orla iz dimnjaka, a za uspomenu na Karpate sačuvao je njegov kljun za kojeg svi misle da je kuka s neke dizalice.
Ispit za ložače
Janoš voli pripovijedati o vlaku i njegovim vagonima te ga uspoređuje s brzim crnim vrancem. Naravno, obožavao je svoj posao strojovođe, a vlakovima i vagonima se nikada nije prestao diviti. No svaki vlak pa tako i njegov ne bi jurio prugom da nema svog vrijednog ložača koji na ruti od Broda prema Subotici ugljenom hrani kotao.
Svaki ložač mora i položiti ispit kako bi mogao znati raditi svoj posao. Tako ih je nadzornik lokomotiva znao pitati što moraju učiniti prije nego nalože vatru. Stipan je nakon par sekundi premišljanja odgovorio da mora očistiti peć. Nažalost to nije bio točan odgovor. Ložač mora najprije otvoriti vrata na peći kako bi mogao dalje obavljati svoj težak posao. Zatim je nadzornik postavio pitanje Markanu. Pitanje je glasilo što ložač mora napraviti kada vidi da vlak ulazi u oštar zavoj. Markan je istog trena odgovorio kako se ložač mora čvrsto primiti za nešto. Nastavio je nadzornik s pitanjima i sljedeće postavio Đuri vezano uz zeleno i crveno svjetlo na pruzi. Đuro se sav smotao i dao krivi odgovor. Tako je nadzornik neumorno postavljao pitanja, a ložači su strpljivo odgovarali.
Janoš se često znao smijati odgovorima koja su davali ložači, a posebno mu je bilo smiješno kada su se zbunili prilikom jednostavnih pitanja. Bilo je tako onih ložača koji su bez problema sve točno odgovorili, no bilo je i onih koji su se lako dali smesti. Nitko nije na tim ispitima padao već je to bio način druženja i odmora za sve zaposlenike. Janoš je volio reći kako je smijeh koji je podijeljen s drugima uvijek nekako slađi i opojniji.
Strojovođa na kruški
Mnogi su čuli da vlakovi kasne zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, ali da kasne zbog krušaka tikvičarki to sigurno nikada nitko nije čuo. To se doista dogodilo pa slijedi priča o kruškama.
Bio je srpanj kada su kruške najviše rodile. A Janošev kolega Andrija ih je obožavao, a što se posla strojovođe tiče u tome je bio gotovo jednako sposoban kao i Janoš. Nije Andrija volio bilo kakve kruške već upravo tikvičarke. Nedaleko Sombora su rasle najsočnije i najsalsnije tikvičarke tik uz prugu. Tako je jednog jutra Andrija vozio svoj vlak prema Somboru kada je osjetio miris tikvičarki. Morao se zaustaviti kako bi zajedno s ložačem ubrao koju. Naprosto im nije mogao odoliti. No kada bi oni to učinili vlak bi kasnio deset minuta što nikako nisu mogli izbjeći. Šefu stanice se to nije svidjelo, a nije ni znao koji je točno razlog zbog kojeg vlak svakog dana kasni.
Zadnjeg dana kada su tikvičarke u potpunosti dozrijele vlaka u Somboru nije bilo na vidiku. Svi su ostali vlakovi uredno pristizali, ali ovaj nikako. Jedan se prometnik tada uputio prema vlaku i ugledao ga u daljini. Imao je prometnik što vidjeti. Ložač i Andrija bili su privezani za krušku. Vlasniku je dojadilo što oni svako jutro beru njegove kruške pa ih je odlučio kazniti.
U cijeloj Bačkoj se pročula priča o Andriji i kruškama, ali šefovima ta situacija nije bila bezazlena. Morali su odlučiti hoće li Andrija ostati u službi, a znali su da je dobrog strojovođu jako teško pronaći. Odlučili su da u vrijeme kada sazrijevaju tikvičarke Andrija ima na raspolaganju cijelu košaru i sve to na teret željezničkog budžeta. Na taj način su spasili Andriju koji je svake godine u srpnju mogao uživati u ukusnim kruškama, a na ovu uz prugu nije više ni pomišljao.
Točno u podne
Kada vlak ulazi u stanicu prvo na što će strojovođa obratiti pažnju su šefova crvena kapa i crna velika kazaljka na satu. Ako se šefov osmijeh poklapa s položajem kazaljke to znači da je vlak u sekundu stigao na stanicu. No Janoš tog ljeta i jeseni 1919. godine to nije gledao već bi mu pogled uvijek otišao prema slonu.
Nije to predstavljalo nikakav problem jer Janoš nikada nije kasnio no šef je uvijek morao provjeravati stiže li vlak na vrijeme pogledavajući na sat, a Janoš je to činio tako što je pogledao slona. A taj je slon bio pravi zaposlenik željeznice koji je točno u podne spustio balvan i čekao svoj ručak. Po tome je Janoš znao kako njegov vlak u Okučane stiže na vrijeme.
Slon po imenu Radža točno je znao kada je vrijeme ručku jer kada je nekada živio u Solunu na jednoj pilani u podne bi zasvirala sirena i on je zapamtio kako svi radnici odlaze na ručak. Slon je životinja kao i svaka druga pa kada jednom nešto nauči teško da se samo tako može od naučenog odviknuti. Tako je stigavši u Okučane imao svoje navike kojih se nije mogao odreći. Vrijeme za ručak je bilo predviđeno u dvanaest sati i to je bilo vrijeme kada će se on najesti i odmoriti u hladovini.
Svi su se divili slonu i posjećivali ga pa tako je i Janoš kada bi vlakom stizao u Okučane jedva dočekao vidjeti Radžu kako ispušta balvan iz surle kako bi otišao na zasluženi ručak. Sve je to trajalo do zime, a onda se Radža morao vratiti u Solun, a Janoš je svoju točnost ponovo provjeravao uz pomoć crvene kape i sata.
Pecao sam s lokomotive!
Strojovođa Janoš bio je poznat po tome što je hitar i vješt. No nije on bio samo odličan strojovođa već je bio i strastveni ribič. Volio je odlaziti u ribolov kad god je uhvatio vremena. Pecao je s čamca i sa splavi te s mnogih drugih prikladnih mjesta kako bi ulov bio što bolji. Tako je svaki puta uspio nadmudriti ribu jer nisu one njega očekivale na svakakvim mjestima pa bi se taj čas zahvatile za udicu.
Najponosniji je Janoš na svoj ulov s lokomotive. Upravo s nje je uhvatio šarana. Kretao je na put iz Slavonskog Broda prema voznom redu te je oko 5.30 da punu paru. Zajurila se lokomotiva prema Vinkovcima pa je Janoš stigao do Dunava čak pola sata prije predviđenog vremena. Taman da zabaci udicu i uhvati ribetinu. Ložač mu je pomogao s mamcem. Usput je nabrao kukuruza te ga ispekao pod kotlom dok je Janoš priredio udice. Nekada nije postojao most preko Dunava pa su vlakove prevozili kompom. Za to vrijeme je Janoš mogao u miru pecati. Tako je on pecao iz svoje lokomotive i upecao već dosta šarana. Ostao mu je još jedan klip kukuruza pa je cijeli zabacio ne bi li se ribe dobro najele. Veliki šaran je zagrizao mamac, a Janoš nije mogao a da ga ne upeca. Borio se s njime, ali je na kraju uspio. Upecao je šarana od trideset i jedne kile. Prst mu je poplavio od silne borbe s ribom.
Kada je stigao kući s tako dobrim ulovom najviše od svega volio ga je podijeliti sa susjedima. Napravio je ukusan riblji paprikaš od kojeg je mirisala cijela Olujićeva ulica.
Sendvič po voznom redu
Tog se dana Janoš vozio kao putnik smješten u prvom razredu vlaka. Dok se jedan dječak pozdravljao s majkom ona mu je doviknula nešto sasvim neočekivano. Druge majke su znale vikati djeci neka im pišu čim stignu, ali ova je majka rekla svome dječaku neka se drži voznog reda. Dječak je rekao da hoće, a jedan je putnik komentirao kako se on razumije u vlakove. Dječak je odgovorio potvrdno, a razlog tome je bio zato što mu je djed bio strojovođa.
Opet mu se obratio jedan od suputnika komentirajući kako dječak sam odlazi na put. No dječak je i za to imao objašnjenje. Rekao je kako je sad već dovoljno odrastao da putuje sam, a i ove će godine krenuti u školu. No da nije bilo djeda ne bi on samo tako putovao vlakom. On je uspio nagovoriti majku neka ga pusti samoga.
Začuo se uskoro glas konduktera koji je pregledavao karte. Kada je stigao do dječaka on ga je upitao kada dolazi Novska. Kondukter je rekao neka ne brine jer će ga o tome na vrijeme obavijestiti. I tako je vlak stigao skoro do Novske, a kondukter je upozorio dječaka da uskoro silazi. Ali dječak nije morao sići u Novskoj već je to bilo vrijeme kada može pojesti svoj sendvič. Netko se od suputnika našalio kako je to sendvič po voznom redu. Za svaku je stanicu imao određenu namirnicu koju je morao pojesti te je na taj način znao i gdje se nalazi. Silazio je u Slavonskom Brodu gdje ga je čekao djed.
Djed se toga dana po prvi puta nije držao voznog reda već je na stanicu stigao pola sata prije kako bi bio siguran da će dočekati svog malog unuka. Nije on to njemu odmah priznao, ali kada su odigrali šah u klubu željezničara povjerio je unuku kako je došao ranije kako ne bi kojem slučajem zakasnio.
Što se bijeli ispred Dragalića?
Luka i Janoš putovali su tog dana prema stanici u Dragaliću i jedan drugog ispitivali što se to bijeli u daljini. Luka se odmah dosjeti narodne pjesme o Hasan-agi i krene poput pjesnika nizati stihove. Janoš se odmah nadovezao i obojica su shvatili kako se guske bijele na ledini. Začudio ih je taj prizor, ali poput svake priče ispričane do sada i ova ima svoj početak i kraj.
Naime, kada su stigli u Gradišku Janoš je odlučio provjeriti što se dogodilo s guskama koje su ujutro ležale na ledini, a kada su se vlakon vraćali prema kući nisu se više bijelile već su bile očerupane. Tako je šef stanice ispričao njima priču o guskama iz Dragalića. Radoznale životinje su se napile dropa iz kotla kojeg su mještani bacali u grabu iza magazinu prilikom pećenja rakije. Guskama je dovoljna i kap alkohola kako bi skoro pa onesviješteno legle na livadu. To se i dogodilo. Kada su sve legle, ljudi su mislili da su pokrepale te ih krenuli čerupati. Nakon što su se guske otrijeznile postale su ljubičaste jer im je takva bila boja kože.
Janoš je tu priču ispričao ložaču Luki koji se dobro nasmijao i zaključio ako guske piju onda neka i ostanu bez perja.
Most se vratio – došlo je proljeće!
Priča o čudnovatom mostu od koje je ložač Filip gotovo zanijemio događa se svake godine u proljeće. Naime, riječ je o mostu koji se zimi rastavlja jer je smješten u planinskom kraju. Tamo se uvijek obustavlja željeznički promet jer i kada bi most ostao na svome mjestu vjerojatno bi ga snježna lavina srušila. Filipu i dalje priča o mostu nije bila potpuno jasna pa mu je Janoš nastavio dalje objašnjavati.
Zbog velikih snježnih lavina ljudi rastavljaju most kako bi prezimio u skladištu, a u proljeće ga ponovo sastavljaju kako bi vlakovi mogli njime prolaziti. Nisu samo lastavice vjesnici proljeća već je to i most koji se u to vrijeme opet sastavlja. Kada je Filip shvatio što mu Janoš priča nastavio je dalje puniti kotao ugljenom kako bi sretno stigli u stanicu Oriovac.
Maleni poklon iz velikog grada
Putujući valkom Janoš je često znao posjećivati glavni grad Zagreb. Svojoj bi djeci tada nosio doma poklone kojima su se oni silno veselili. Jednom je donio poklon koji ih je posebno razveselio. Nije to bio neki naročiti poklon, ali djecu je zaista veselio. Bila je to mala knjižica koja je nosila naslov “Kratka povijest gvozdenice”.
Čitajući tu malu knjižicu djeca su ponešto i naučila. U njoj su se nalazila svakakva zla proročanstva vezana uz parnu lokomotivu, koja je u to doba (19. st.) bila neobično i čudesno prijevozno sredstvo.
Tako je još 1843. godine u Veneciji ilirski književnik Antun Nemčić opisao željeznicu vidjevši ju po prvi puta u životu. Izgledala mu je poput goleme dugačke nakaze s kratkim debelim nogama.
Nadalje, u knjižici je pisalo kako je u jesen 1849. godine prvom prugom Celje-Ljubljana prošao prvi vlak. Tada je u ljubljanskim novinama pisalo kako su se dvije lokomotive “Triglav” i “Ljubljana” kada je izbio peti sat pojavile na okićenom kolodvoru. Ljudi su ih dočekali uz povike “živio!”.
Malena je knjižica bila prepuna ovakvih informacija, a djeca su je s toliko zadovoljstva čitala jer su mogla uvijek saznati nešto novo. Koliko god ona bila mala, za njih dvojicu je ona bila velika.
Tko ne vjeruje, neka loži
Janoš je bio dobar strojovođa, ali su mnogi smatrali kako je i dobar pripovjedač. Volio je on svoju lokomotivu, ali je isto tako volio pričati o svemu što je doživio dok je putovao lokomotivom.
Kao strojovođa je dobio od Uprave priznanje, ali njemu je najveće priznanje bilo zadovojstvo i zahvalnost njegovih putnika. To je zadovoljstvo često osjećao dok je pričao svoje uzbudljive priče. Posebno ga je veselilo kada su ljudi uživali u tim pričama iako su neke bile na granici s istinom, ljudi su vjerovali svakoj njegovoj riječi. Janoš je smatrao kako je istina i ono što je moglo biti, a ne samo ono što je bilo.
Tako je ispričao priču o ložaču Milkanu koji je bio nadasve marljiv i dobar čovjek. On je bio jedan od onih koji nije znao slušati priče, ali je jako dobro znao što mora raditi i koga mora slušati dok je u službi. Bez obzira što je Milkan bio dobričina imao je jednu veliku manu.
Jednom je prilikom Milkan bio u službi s Janošem i ispitivao ga o njegovim događajima. Pitao ga je rastu li u Bačkoj lubenicu od pedeset kilograma i je li njegov prst zaista grbav zbog onolikog šarana kojeg je ulovio. Janoš mu je na oba pitanja potvrdno odgovorio. Dalje je Milkan nastavio s pitanjima pa se sad dosjetio orla koji je pao u dimnjak. Ta mu je rpiča ipak bila malo čudna. No Janoš mu je rekao kako nije tu ništa čudno jer ga je svojim rukama izvadio iz dimnjaka. Shvatio je Janoš da je Milkan sumnjičav.
Janoš je krenuo otvarati ručicu, odnosno “hebl” i poklopac u parorazvodniku. Kada je to učinio para se silno počela trošiti, vatra nestajati,a pritisak na manometru je sve više padao. Milkan je ugledao pritisak i dohvatio lopatu kako bi zagrabio ugljen i napunio kotao. Sav umoran i zajapuren nastavio je dalje ispitivati Janoša o njegovim pričama. Tako ga je ispitivao o lkomotivi i bundi pa zatim o nagnutoj lokomotivi, a Janoš mu na to nije ništa odgovarao. Umjesto toga je još jače otvori ručicu, a Milkan je krenuo još više ložiti. Ipak je Janoš bio mudriji pa je tako umoran Milkan ipak počeo vjerovati u njegove priče o lubenici, šaranu i bundi. Shvatio je vrijednost ispričanih priča, a Janoš je tada polako zatvarao “hebl”.
Milkan je samo htio pričati s Janošem. Rekao je kako je sjajno izveo ono s orlom, a tek ono s tračnicama… Nakon toga je Janoš sasvim pritegao ručicu, a Milkan je polako dolazio k sebi. Sada je čak imao vremena sjediti i slušati Janoševe uzbudljive priče. Zapravo ga je molio neka mu priča dok se voze prema Subotici.
Tako je Milkan postao osoba koja voli slušati priče, vjeruje im i na kraju razumije, a onaj tko ne vjeruje, neka dalje loži.
Ta radost mosta
Janoš posebno voli čarobno brujanje dok vlakom prelazi most. Smatra kako je svaki most posebno glazbalo, a svaki od njih u potpunosti svira drugačiju glazbu. Mogao bi svakog od njih prepoznati po svojoj jedinstvenoj glazbi.
Brodski most mu je posebno drag iako je dug samo 484 i pol metara. Ima osjećaj kada njime prolazi kako čuje pravu simfoniju.
No tu nije riječ samo o glazbi već ga za most vežu i neke uspomene kojih se rado prisjeća. Godine 1879. točno na njegov rođendan prvi je puta prvi vlak prešao most na Savi, a te je godine kretao u prvi razred osnosvne škole. Kakvo li je to veselje bilo za tada još sedmogodišnjeg Janoša. Tri velika događaja u samo jednom danu.
Janoš je volio reći za most kako to nije samo korak preko vode, već je i vidikovac. S mostova sežu veličanstveni pogledi, u prošlost, sadašnjost, ali i za mnoge i u budućnost. Pogled sa mosta u Slavonskom Brodu seže sve do Bosanskog broda gdje se vidi toranj i minaret. Dalje se može zapaziti granata topola, a tik do nje stražara koja je danas samo sjećanje na prošla vremena.
Do mosta u Slavonskom Brodu izgrađena je velika tvrđava koju još iz doba Karla VI. vojnici i građani zovu “festung”. Izgradilo ju je dnevno oko šesto seljaka uz pomoć 50-tak konjskih zaprega zajedno s posadom od 4.000 vojnika te baterijama od 150 topova. Dalje od velebne tvrđave prostire se Molinarijevo šetalište gdje su puhali vjetrovi “dolnjak” i “gornjak”. Šetalište je ograđeno ogradom, tzv. gelnederima koji čine balkon ponad Save. Od tuda pogled dalje seže prema franjevačkom samostanu. Savom su tada plovili parobrodi “Galatea” i Czigo” krcati putnicima.
Janoš je dalje nastavio pričati o parobrodu “Zrinski” koji je bio okićen zastavama i girlandama. 1910. godine je prevozio oko 400 putnika zajedno sa carem Franjom Josipom te plovio prema Bosanskom Brodu na otvorenje željezničke stanice.
Prisjeća se Janoš i 1896. godine kada je on imao navršene 24 godine te se slavio dan Sv. Ivana. Tada je Sava ispala veoma dostojna, palio se vatromet i krijes, a ljudi si bili oduševljeni.
1932. godina mu je također ostala u lijepom sjećanju kada je navršavao šezdesetu godinu, a Ivanje je bilo najsvečanije proslavljeno do tada.
Dalje je nastavio priču o mostovima, kako se oni ruše i grade te spominje ovaj njegov brodski most sa ukupno šest stupova kojeg za čas prijeđeš. Taj most uvijek kroči prema Posavini, prema svome domu.
Bilješka o autoru
Dragutin Horkić cijenjeni je i nagrađivani hrvatski autor. Rodio se u Slavonskom Brodu 23. travnja 1925. godine.
Osnovnu školu pohađao je u Brodu na Savi i završio ju je 1936. godine, a 1944. godine je maturirao gimnaziji. Prvi posao dobio je 1950. godine u Zagrebu gdje je radio kao novinar u Literarnoj redakciji. Kasnije je u spomenutoj redakciji radio i kao urednik na obrazovnom i dječjem programu. Između ostaloga, u vremenskom razdoblju od 1951. godine do 1984. godine radio je i kao urednik dječje emisije “Iz svakog džepa”.
1950. godine postao je član u Hrvatskom novinarskom društvu, a 1953. godine priveo je studij kraju i diplomirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Već 1954. godine dobio je za svoje publicističke radove nagradu od Hrvatskog novinarskog društva.
Surađivao je za Vjesnik, Radost, Priroda, Glas Slavonije, Mlada kultura, Galeb, Telegram, Smib, Večernji list, Kerempuh i Roditelji i škola.
Njegova prva izdana knjiga je “Iz svakog džepa ponešto” koju je objavio 1959. godine. Naslov knjige identičan je imenu radio emisije koja je kasnije stekla veliku popularnost. Naime, emisija se emitirala na Radio Zagrebu čak trideset godina, a prenosili su je i mnogi drugi europski gradovi.
Dobio je još jednu nagradu, a 1969. godine je postao članom društva hrvatskih književnika.
Još jedna od poznatijih knjiga bila je zbirka pripovjedaka “Čađave zgode” koja je objavljena 1971. godine, a nagrađena je Grigor Vitez nagradom. Spomenuta knjiga doživjela je čak šezdeset izdanja i do 1993. godine bila je obvezna lektira u školama. Nekoliko desetaka pripovjedaka bilo je objavljeno u ediciji “Pet stoljeća hrvatske književnosti”.
2000. godine njegov roman u kojemu je pisao o Brodu – “Nizvodno Ivani” nagrađen je nagradom “Fran Galović”.
Iako je veći dio svog života proveo živeći i radeći u Bregani, srce mu je uvijek bilo vezano za njegov rodni grad. 2005. godine Slavonski Brod mu je dodijelio gradsko priznanje zbog njegovog rada i ljubavi prema gradu.
Mnogi zaposlenici željeznice, a i svi ostali rado su čitali i čitaju ovu knjigu. Ona je do danas doživjela 15 izdanja.
Horkićeve priče su šaljive, vedre i optimistične te svaka ima svoj početak i svoj kraj. Ponekad se ne zna jesu li one samo plod književnikove mašte ili su se neke situacije zaista dogodile, ali upravo u tome je njihova čar. Svaka od priča je na svoj način zanimljiva, dosjetljiva i prepuna skrivenih pouka koje će svaki čitatelj na vrijeme zapaziti.
Književnik je na vrlo zabavan i zanimljiv način opisao život jednog strojovođe. Čitatelju je približio njegov svakodnevni posao te avanture koje pritom doživljava. Osim posla strojovođe, autor opisuje posao ložača, konduktera, šefa stanice i stražara.
Vrsta djela: knjiga pripovijedaka
Tema djela: naporan, ali uzbudljiv život strojovođa, ali i svih ostalih radnika na željeznice te opis svakodnevnih situacija
Mjesto radnje: Slavonski Brod (i sela u Slavoniji), Subotica, Sombor
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Kratak sadržaj
Čika Janoš bio je junak Olujićeve ulice kojeg su svi poznavali, govorili o njemu i rado ga slušali, a na kraju i prepričavali njegove priče. Po zanimanju je bio strojovođa lokomotive. Osim što je bio poznat po tome, zbog svojih priča bio je još poznatiji. Naime, bio je izvrstan pripovjedač koji je rado pričao o parnoj lokomotivi i njezinim putnicima. Sve su njegove priče bile uzbudljive, a pričao ih je vrlo vješto.
Sablasni fenjer
Čika Janoša je uvijek tvrdio da je noću sve isto kao i danju. Razlika je jedino u tome što se noću ništa ne vidi zbog mraka. Tako je pokušao ohrabiti nećaka Jocu, tetu Malču i ložača Milkana koji su se užasno bojali mraka. Uzalud ih je Janoš u to uvjeravao jer su se oni i dalje bojali. Onima koji se ne boje mraka ovo je možda smiješno, ali Joca, Malča i Milkan su se bojali noći upravo zbog mraka. Tako je Joca rekao kako se boji jer u mraku ništa ne vidi, teta Malča je uvijek imala osjećaj da je netko u mraku vreba, a Milkan je uvijek cvokotao jer je u grmlju čuo zvukove poput poskakivanja sablasnog fenjera.
No čika Janoš je i dalje čvrsto stajao iza toga da je danju sve potpuno isto kao i noću, samo što se ništa ne vidi. Milkan se uopće ne bi bojao šikare da tamo nije bilo mraka, ali to spada u rasplet ove priče stoga valja krenuti otpočetka.
Vozio je čika Janoš brzi vlak te je pokraj stražarnice broj 143 spazio propisni fenjer, kojeg je držao stražar Joakim. No, u šikari je primjetio da se nešto čudno događa. To je primjetio i Milkan te su oboje zastali kad su ugledali drugi fenjer koji lebdi iznad šikare. Milkan se odmah uplašio i počeo cvokotati zubima te izgovarati nerazumljive riječi. Zapravo je htio reći kako je onaj fenjer u šikari sablasan, s obzirom da prvog Joakim drži u rukama.
Milkan je svake noći tako cvokotao, dok Janoš nije promislio kako da ga oslobodi straha i dosjetio se. Izgovorio mu je takvu rečenicu da ni sam nije znao što je točno rekao, ali ta rečenica bila je dovoljna da se Milkan smiri i doda mu žarač, uz pomoć kojeg je Janoš dohvatio sablasni fenjer kojeg se Milkan toliko bojao. Obzirom da je Janoš bio i iskusan ribič, nije mu bilo teško dohvatiti fenjer. Kada ga je dohvatio, istog je časa shvatio kako je Joakim od slame napravio lutku koju je obukao u plavu uniformu i nataknuo joj fenjer. Na taj je način on mogao otići tražiti gljive u šumu te se Milkan napokon uvjerio da taj fenjer nije sablastan.
Sutradan je Joco sav veseo rekao teti Malči kako se ne treba ničega bojati jer je noću sve isto kao i danju, samo što se noću Joakim ne vidi.
Dalekometna zaušnica
Janoš se prisjeća kako je jednom prilikom umjesto Jurici, prilijepio zaušnicu svome šefu. Znao se on još i dan-danas sjetiti tog dana. Bilo mu je jako neugodno zbog toga što je učinio, ali imao je jako dobro objašnjenje za to. Naime, Jurica je bio lijenčina, a to je Janoša jako ljutilo. Umjesto da stoji pored svoje stražarnice u stavu “pozor” i s podignutom crvenom zastavicom u rukama, on se po cijele dane izležavao, a crvenu zastavicu punu paučine nosi u zapećku.
Strojovođu Janoša je to ljutilo jer je svakom strojovođi bilo važno da ih pružni stražari dočekuju, kako bi znali da je s prugom sve u redu i da mogu bezbrižno nastaviti svoj put. Janoš je brzo vozio, a Jurica je sporo izlazio iz svoje stražarnice, što je iz dana u dan Janoša sve više ljutilo.
Smišljao je Janoš kako da osvijesti Juricu i pomislio kako bi bilo dobro da mu prilijepi paprenu zaušnicu. Naravno, to nije predviđeno propisima, ali ni Juričino ljenčarenje nije bilo propisno ponašanje u službi. No, tog se dana Jurica nešto ranije probudio, vjerojatno zbog pijetla i dočekao Janoša pred stražarnicom. Baš kad je Janoš odlučio prilijepiti mu zaušnicu, nehotice ju je prilijepio šefu stanice. Bilo mu je jako neugodno zbog toga, ali je uspio šefu objasniti kako je želio udariti Juricu u ime reda i discipline. Šef je rekao kako je u tom slučaju zaušnica na pravo mjesto i s pravim razlogom. Janošu je odmah laknulo, ali nije ostao dužan Jurici. Već idućeg jutra prilijepio je i njemu jednu dalekometnu zaušnicu te se od tog dana Jurica korektno ponašao. Uvijek je stajao pored stražarnice u stavu “pozor”, a pljusku je zapamtio za cijeli život.
Pas na tenderu
Garo je bio pas crn poput mraka, a to je bilo jako važno kako bi se mogao vješto skrivati od kontrolora koji su u vlak puštali samo one pse koji su imali rodovnik. Znali su kontrolori kako možda to nije fer prema psima bez rodovnika, jer su i oni s rodovnikom mogli imati buhe ili jako ugristi. No kontrolori su se voljeli držati propisa, a Garo ih je znao nanjušiti iako su bili kilometrima daleko. Kada bi ih on nanjušio, vješto bi se sakrio na tenderu, kako ga ne bi ni primjetili. Izgledao je poput crnog komada ugljena.
Garo je bio poseban pas, pogotovo zbog dobrog njuha i crne boje koja mu je pomogla prilikom kamuflaže te je tako mogao putovati sa svojim strojovođom Tomom. Garo nije bio ljenčina, naprotiv, željezničarski posao je obavljao toliko dobro da je mogao zaraditi i željezničarsku plaću.
Strojovođi nije bilo ni najmanje naporno upravljati lokomotivom kada je pored sebe imao Garu, koji ga je na sve upozoravao svojim ponašanjem. Tako bi Garo režao kada bi ugledao crvene signale i veselo štekao na zelene. Prilikom približavanja tunelu, frkao je nosom zbog mirisa sumpora, a pred stanicom, gdje se uzimala voda, isplazio bi jezik do poda. Sve su to vještine koje su krasile Garu, ali znao je on i puno više od toga. Jednom je prilikom, kada se vlak uspinjao brdom, sišao s njega te polako hodao prema stanici. Bio je to znak putnicima da će i vlak stići kroz deset minuta. Za to je vrijeme Garo stigao još otići do Milice kako bi popio mlijeko i pojeo jedan kiseli krastavac.
Garo se posebno snalazio u magli i to je bila njegova najveća vještina. Na taj način je pomagao strojovođi Tomi i upozoravao ga jesu li skretnice dobro postavljene. Ukoliko nisu bile, Garo bi tulio, a ako je bilo sve u redu, samo je zaštekao. Nikome nije bilo jasno kako Garo to može razaznati, ali njegov je njuh bio toliko poseban da je prema mirisu petrolejke mogao zaključiti je li skretnica dobro postavljena ili ne. Tako je jednom prilikom upravo Garo spasio Tomu i Janoša od nezgode jer je skretnica bila krivo postavljena. Zatulio je onako tužno i otegnuto. Tomo je brzo pritegnuo kočnice i zaustavio vlak te nabrzinu prebacio skretnicu, kako bi drugi vlak skrenuo na slobodnu prugu.
Janoš se nakon tog događaja odužio Gari komadom pečene slanine te mu je poklonio željezničku torbu. Tako je Garo svakog dana u službu nosio svoju torbu s obrokom u gubici. Garo mu se zbog toga uvijek i neprestano zahvaljivao. Veselo je mahao repom poput lepeze i Janoš je znao kako na taj način izražava zahvalnost. Bio je to početak jednog divno prijateljstva.
Zvijezde pršte pod kotačima
Janoš je bio poznat po tome da je obožavao brzo voziti svoj vlak, ali je morao znati i zaustaviti se na vrijeme. Bilo je njemu lako dati punu paru, ali imao je i putnike sa sobom za koje se morao brinuti. Vlak je uz to bio u državnom vlasništvu, stoga se morao prema njemu odnositi s pažnjom i oprezom. Znao je on kako vješti strojovođe moraju jako dobro znati kako se juri, ali isto tako i kako se staje na vrijeme. On je za sebe volio reći da je jedan od rasnih strojovođa, koji zna svaku tajnu koju skriva njegova lokomotiva, a najviše je volio govoriti kako je uvijek “kočio po zvijezdama”. Iako to zvuči pomalo zbunjujuće, dalje je nastavio svoju priču.
Tog je dana upravljao ekspresnim vlakom i uopće nije bilo potrebe stajati na stanici Medari-Draganići. To je za njega značilo da može slobodno proći, kao da se vozi na otvorenoj pruzi. Ali Janoš kao Janoš, uvijek je volio biti na oprezu, pa je tog dana i njega i putnike upravo njegova opreznost spasila. U zadnji čas spazio je da se na stanici zaglavila manevarka s tri vagona te je primjenio svoj poseban način kočenja, kojeg je on volio zvati “kočenje po zvijezdama”. I zaista, pritegnuo je on kočnicu, pa ispustio malo pijeska, pa zatim opet pritegao kočnicu i uspio zaustaviti vlak tik pred manevarkom.
Prilikom takvog kočenja sa svih su se strana pojavile plavičaste, a nakon toga i i bijele zvijezde. Svi su putnici bili spašeni, bez obzira što je kočenje bilo naglo i bezobzirno. Kada se vlak zaustavio, neki su ratoborni putnici krenuli grditi Janoša, ali kada su vidjeli što se nalazi ispred vlaka, zanijemili su. Janoš je sišao s vlaka da provjeri je li sve u redu i od tog dana uvijek priča kako onaj tko brzo vozi, mora znati brzo stati.
Pismonoša na krovu
U davna vremena bilo je organizirano natjecanje golubova pismonoša. Pravila su bila vrlo jednostavna: čiji golub prije stigne do cilja, taj je pobjednik. Golubovi su letjeli između dva grada, Subotice i Slavonskog Broda i obrnuto, jer svaki od njih leti prema kući. Tako je jedan golub, kojeg je Janoš smatrao svojim jer je često znao putovati na krovu njegovog vlaka, uvijek pobjeđivao na tim natjecanjima. Svi su mislili kako se taj golub hrani posebnom hranom, ima savršena krila i kako je izvanredno hrabar. Ne izlegne se često takav golub.
Florijan Moljac ga je otkrio jer mu je bilo čudno što je taj golub uvijek pobjednik. I zaista, uhvatio je goluba na djelu, odnosno, vidio ga je kako se vozi na krovu vagona. Kada bi stigao u Suboticu, samo bi lagano sišao s vagona i odletio prema cilju. I tako su suci odlučili da će biti isključen iz natjecanja, ali slavu nalukavijeg goluba u cijeloj Slavoniji i Bačkoj mu nitko nije mogao oduzeti.
Gle, divlji miševi navalili!
Mišo je često znao čekati svog oca Janoša na stanici, kako bi se zajedno uputili prema doma. Janoš je obožavao uživati sa svojim sinom i kada bi ga ugledao, poskočio bi mu u naručje. Nakon što bi posvršavao svoje poslove, uputili bi se kući jednim prečacem preko livade.
Oblaci su se nadvili nad livadom, a sunce je polako zalazilo u Bosnu, iza planine Motajice te je uskoro pala noć. Mišo se jako bojao mraka, sve dok mu otac nije ispričao priču o jednom dječaku kojeg isto tako bilo strah. Taj je dječak jednom dosta dugo sjedio u mraku, dok nije shvatio kako, osim što on ništa ne vidi, ni drugi njega ne vide. A obzirom da ga nitko ne vidi, nitko mu ni ne može nauditi. Tako se dječak prestao bojati mraka. Mišu je zanimalo tko je bio taj dječak, a otac mu je rekao kako je to bio on dok je bio mali. Mišo se začudio što mu je otac tako nešto priznao pa je rekao kako se ni on neće bojati mraka kada postane otac. Ali sada neka on ipak zapali lampu kako bi vidjeli kuda idu. Odjednom je Mišo počeo sve brže hodati jer mu se učinilo kako vidi divlje miševe. Nisu to bili nikakvi miševi već sjene koje su ih pratile. Tada se Mišo smirio, ali je i dalje oca držao čvrsto za prst jer je u petama ipak osjećao malo straha.
Oko
Oko jednog strojovođe je posebno oko. Što sve ono mora vidjeti, primjetiti i nadgledati prilikom vožnje vlaka, to je pravo čudo. Osim što prati sve signale, crvenu zastavicu i rampe, mora vidjeti i nedostaje li vode u kotlu, je li dimnjak dobro vuče i da li dovoljno raspiruje vatru. Janoš smatra da je zato i njegovo oko posebno.
Jednom mu se dogodila strašna nesereća. Klin iz križne glave zabio mu se u prsa. Prvo na što je pomislio bilo je – ako je klin sada u njegovim prsima, znači da nije tamo gdje bi trebao biti. Mogla bi se dogoditi strašna nesreća i svi bi putnici zbog toga nastradali. Lokomotiva bi se mogla prevrnuti, vagoni ispreturati jer klin više nije držao pogonsku polugu za kotač. Svakakve su misli Janošu prošle kroz glavu u samo pola sekunde. Odlučio je svom snagom klin baciti na mjesto odakle je izletio i tako riješiti problem. Kada je stao, provjerio je kako stoji klin i sve je bilo na svome mjestu. Putnici su uživali čitajući novine, a da nisu ni znali kakva ih opasnost vreba. Zato Janoš uvijek voli reći kako strojovođe imaju posebno oko.
Kad vlak zaplovi punim jedrima
Priča o vlaku Ćiri započinje na stanici Vrbi, a završava na stanici u Slavnoskom brodu. Naime, jednog je jutra Ćiro stao i nije se više želio pamaknuti. U njemu su se vozile snaše koje su u Slavonski Brod nosile sir i vrhnje te pralje s velikim košarama čistog rublja. Njima je bilo važno stići na vrijeme u Brod, kako bi stigle na tržnicu k svojim mušterijama.
No Ćiro se nije želio ni pomaknuti jer mu je očito neki ventil zatajio. Tada je Janošu sinula ideja da pralje rastegnu svoje plahte kroz prozor jer je vani puhao vjetar doljnjak. Brzo su one shvatile što Janoš govori. Snaše su razapele plahte, jastučnice i ponjave, a kada je zapuhao vjetar, Ćiro je krenuo prema Brodu. Jurio je Ćiro punim jedrima, a Janoš je u daljini spazio sličan vlak s napetim jedrima. Naime, u dalekoj Kanadi su se u službu nekada primali samo mornari s jedrenjaka koji su upravljali vlakovima. Postizali su brzinu od pedeset kilometara na sat i nisu imali problema s čađom jer ih je gonio vjetar.
I tako je Ćiro stigao na stanicu u Slavonskom Brodu, a snaše i pralje su se uputile prema tržnici. Šef stanice nije se mogao načuditi onome što je vidio.
Zelene bačke planine
Janoš je bio opčinjen zelenim bačkim planinama. Ako se pitate o kojim je planinama riječ morat ćete pročitati priču do samog kraja. Naime, Janoš se godinama vozio kroz Bačku i tamo najčešće odmarao oči od čađe te svakog ljeta željno iščekivao da planine opet narastu. Njegovi su sinovi Mišo i Đuka bili nestrpljivi i uvijek podsjećali tatu da kada bude prolazio kroz Bačku, obavezno sa sobom ponese planinu. Tako je Janoš uvijek kad bi putovao prema Subotici, svratio do tržnice po jednu planinu. Ona najljepša već bi bila spremna za njega.
U Brod je Janoš uvijek stizao na vrijeme. Veselio se kako će ga djeca radosno dočekati na stanici, kada im bude nosio bačku planinu. Tako je i bilo. Mišo i Đuka su ga dočekivali s nestrpljenjem, a kada bi Janoš s vlaka istovario planinu, oni bi brzo otrčali prema kući kako bi je podijelili sa svojim prijateljima. Tako su slasno svi jeli tu planinu da ih je bilo milina gledati. Ljudi su znali govoriti kako od lubenice u Bačkoj nema veće planine.
Staklena lokomotiva
To je priča o staklenoj čaši na kojoj je bila naslikana crvena lokomotiva i na kojoj je pisala posveta čiki Tonkoviću. Janoš je tu čašu dobio na poklon upravo od njega, a zašto ju je dobio tek ćete saznati. Naime, čika Tonković je bio Janošev učitelj. Sve znanje koje je imao o lokomotivama, prugama, kočenju, signalima, skretnicama, ugljenu, apri, šefovima i putnicima njemu je prenio. Janoš mu je zbog toga bio izuzetno zahvalan i svaki put kada bi dolazio u Suboticu, otišao bi ga posjetiti. Čika Tonković bio je već duže vrijeme u penziji i staklenu je čašu dobio na dar od svojih kolega. No želio ju je dati u nasljedstvo Janošu jer je to zaslužio, time što je kao vrijedan učenik poslušao sve njegove naputke. pogotovo onaj najvažniji – kako sigurno i na vrijeme zakočiti.
Janoš je bio ponosan što je dobio čašu s naslikanom lokomotivom u nasljedstvo i uvijek kada bi je ugledao, sjetio bi se čika Tonkovića i njegovih lijepih riječi koje mu je uputio. Rekao je neka mu je sa srećom i neka pazi kako koči.
Samo jedna nota u magli!
Janoša je magla često znala izluđivati i radi nje je su vlakovi bili izbacivani iz voznog reda, baš kao i njegov vlak. Janoš nije mogao podnijeti da mu magla isteže uši i iskolačuje oči. Jednom je prilikom razmišljao kako bi mogao nadmudriti maglu te sebi i drugim strojovođama pomoći da što sigurnije putuju i kad ona pokaže svoju najgoru čud. I dosjetio se. Dok je hodao kroz maglu, začuo je malu Katarinu kako na glasoviru svira samo jednu jedinu notu. Bilo mu je čudno što ne čuje cijelu skalu pa je odlučio posjetiti susjeda Fridolina i njegovu kćer Katarinu te ju zamolio da odsvira cijelu skalu, a onda je izjurio natrag u maglu. Kako se sve više udaljavao od kuće, čuo bi samo one niže note, a kada se udaljio već petsto metara, čuo je samo onu najnižu. Vratio se natrag u kuću kako bi se Katarini zahvalio na suradnji i odlučio izraditi zviždaljku.
To je bila parna zviždaljka koja je zviždala samo najnižu notu. To je bilo dovoljno da svim strojovođama služi kao pomoć u magli. Čak više ni brzinu vlaka nije morao Janoš smanjivati, samo je jako zazviždao i svi su mogli čuti kako vlak stiže na stanicu, a da pritom ne bude izbačen iz voznog reda zbog magluštine. Uskoro su i ostali strojovođe postavili te zviždaljke na njihove lokomotive, osim onih tvrdoglavih koji teško prihvaćaju nove ideje. I tako je zviždaljka dobila ime Janoševa zviždaljka.
Lokomotiva s bundom
Bio je žarki ljetni dan, a Janoš je kao i uvijek putovao vlakom prema Subotici. Nagnuo se kroz prozor kako bi provjerio sve ulazne signale, kad je začuo smijeh. Svi na stanici su se glasno smijali, a Janoš nije znao koji je razlog tome. Naime, sve se to dogodilo zbog velikih gurmana koji žive u Subotici. U Vrpolju su utovarili košaru prepunu žaba u poštanska kola, namijenjene baš tim gurmanima. Oni su znali kako Janoš taj dan upravlja vlakom i kako će njihova poslastica na vrijeme stići do odredišta. Sve je bilo u najboljem redu, osim u Vinkovcima. Imao je Janoš što vidjeti. Iz vlaka su izletjele sve žabe, a ljudi su počeli vrištati. Janoš je znao kako ne smije stići u Suboticu bez žaba. Tako je on rekao vlakovođi neka sakupi sve žabe bez obzira na vozni red i kašnjenje. Vlakovođa je to učinio te ih je usput isprao pod vodom.
Janoš je kasnio već dvadeset minuta i sve to zbog košare pune zelenih žaba. Jurnuo je vlakom iz stanice, ali je uskoro pritisak na manometru počeo padati. Gubili su paru, a ložač Luka je sve brže ložio, no lokomotiva je ipak morala stati na jednoj manjoj stanici. Janoš je razmislio u čemu bi mogao biti problem i shvatio kako se napojna glava počela smrzavati od silne brzine. Otišao je do šefa stanice i zamolio ga neka mu da bundu. Ovaj ga je u čudu gledao i odmah ju je dao Janošu. Luka i Janoš su bundu okačili na prednji kraj lokomotive i krenuli dalje put Subotice. Napojna glava se odledila, a lokomotiva opet počela juriti punom brzinom. Tako su stigli na stanicu točno u sekundu, a tog dana su sigurno postigli nevjerojatnu, možda i rekordnu brzinu. No, na stanici su umjesto pljeska zaradili smijeh. Lokomotiva je bila zaogrnuta bundom usred ljeta!
Kočničareva velika trka
Bio je vrlo hladan dan, toliko hladan da ni psa nisi mogao pustiti van. Kočničar Stipan je tog dana uspio iznevjeriti sebe i svoj životni poziv. Bilo je jako gusto, toliko da je Stipan počeo trčati, što nikada prije nije učinio. Janoš je tog dana bio slobodan, kad mu je dostavljač pokucao na vrata. Znao je on da se nešto dogodilo pa se odmah počeo oblačiti. Putem prema stanici, dostavljač je ispričao Janošu što se dogodilo Stipanu. Naime, golom je rukom uhvatio kvaku na prometnom uredu te se od velike hladnoće za nju prilijepio. Šefu stanice nije ništa drugo preostalo nego pozvati Janoša u pomoć kako bi odvezao vlak prema odredištu, jer su ostali morali odleđivati Stipana.
Janoš je kroz gusti zrak hodao prema ložionici, a para je u kotlu bila nikakva. Bez obzira koliko je ložač ložio, para u kotlu bila je slabašna. Vlak se jedva kretao ni deset na sat i Janoš je izračunao kako će tim tempom jedva stići do Siska. Kada je vlak ušao u stanicu u Sisku i Janoš sišao s njega, imao je što vidjeti. Uz prugu je trčao kočničar Stipan koji se toliko zahuktao da nije mogao stati. Trčao je on još od Kapele-Batrine i tako naizmjence ulazio i izlazio iz vagona na stanicama sve do Siska. Janoš je bio zaprepaštem time što čuje, jer je Stipan protrčao preko stotinu kilometara. Da nije trčao vjerojatno bi se smrznuo i od njega bi ostao samo komad leda u bundi.
Luk u torbi
Ložač Luka imao je neobičan porok koji je Janošu posebno smetao, zapravo vonjao. Tako je i tog dana s njime započeo razgovor o luku, njegovim moćima i kako je upravo luk odigrao presudnu ulogu tijekom slavnih bitki između Grka i Perzijanaca. To dokazuju i prvi pisani spomenici, egipatski hijeroglifi, u kojemu se mogu pronaći priče o luku. Nadaleko je poznato kako se za vrijeme gradnje Keopsove piramide potrošio zadnji novac za kupnju crvenog i bijelog luka.
U egipatskim je pak sudnicama luk smješten na počasno mjesto za stolom pred sucima, gdje su svjedoci polagali svoje ruke i zaklinjali se kako će govoriti samo istinu. Stari su Grci jako cijenili luk zbog njegove izuzetne moći pa su često svoje pijetlove hranili baš tom namirnicom, kako bi im kreste što bolje stajale, a oni bili žestoki tijekom borbe.
Ali Grci su znali, onima koji su se tog dana najeli luka, braniti da odlaze u kazalište ili u hram jer je to njihovim profinjenim nosevima smetalo. Tako je i vojskovođa Ksenofont davao svojim ratnicima da jedu luk, kako bi uz pomoć vonja rastjerao Perzijance. Tako je luk zapravo simbol moći te je osigurao mjesto u povijesti.
No uzalud je Janoš to pripovijedao svome kolegi Luki jer ovaj nije mogao shvatiti poantu. Luka je na svojoj željezničkoj torbi nosio mladi luk koji je toliko vonjao, ali Janoš nije imao srca reći mu da se okani tog poroka. Ipak, čim bi ugledao kako Luka otvara svoju torbu i sprema se za jelo, Janoš bi brzo isturio svoju glavu kroz prozor, kako ne bi udisao taj grozan vonj. Ljudi su to primjetili i pomislili kako Janoš zapravo provjerava kakvo je stanje na pruzi. On je zapravo, kao što su Perzijanci biježali pred Grcima, biježao od Luke i njegove smrdljive torbe.
Janoš to nikada nikome nije rekao.
Skočio sam punom parom
Tog je dana Janoš htio uživati u vožnji vlakom isto onako kako kuhar uživa dok sjedi za stolom i čeka ručak kojeg nije on skuhao. Janoš se tog dana divno osjećao, ponajviše zbog toga što se nije vozio vlakom kao strojovođa, već kao pravi putnik, obučen u tamno odijeli, s polucilindrom na glavi i bijelim rukavicama. Sjeo je on u prvi razred, udobno se smjestio u fotelju i pripalio u lulu te uživao u pogledu na prirodu.
Putovao je prema Sarajevu, u početku vrlo bezbrižno, sve dok strojovođi nije pozlilo. Janošu jednostavno nije bilo suđeno da na miru putuje, već je morao upravljati njegovom lokomotivom. Nije to bio nikakav problem, no prvi je put vozio uskotračnu lokomotivu, uskotračnom prugom te je osjećao veliku odgovornost. Ipak, negdje u brdima pred Lašvom, uočio je kako umjesto jedne tračnice blista samo jedna. Odlučio je skočiti punom parom jer druge opcije nije bilo.
Povećao je brzinu lokomotive, otvorio regulator te doviknuo ložaču neka prijeđe na njegovu stranu, kako bi barem malo nagnuli lokomotivu. Tako su se oni zaletjeli i preskočili. Svi su stigli sretno u Sarajevo te su šef stanice i ministar prometa čestitali Janošu na tako hrabrom podvigu. Od putnika je dobio na dar zlatnu kutiju za cigarete s posvetom.
A zašto je umjesto jedne bila samo jedna tračnica? Kovači su uzeli željezo s pruge jer im je nedostajalo za izradu potkova.
Sudar s gusjenicama
U to vrijeme, dok radio još nije postojao, sve su se najnovije vijesti mogle pročitati u dnevnim novinama. Tako je jednog jutra u njima osvanuo naslov “Vlak se sudario s gusjenicama!”. Janoš se prisjeća tog događaja i još uvijek mu kroz tijelo prolaze žmarci, kad se sjeti tog jezivog prizora.
Taj nemili prizor dogodio se ispred Vinkovaca, kada je Janoš punom brzinom ušao u zeleni usjek kroz hrastovu šumu. Nakon šume, dao je malo jaču paru kako bi savladao uzvišicu te je iza zavoja ugledao zelen sag prebačen preko pruge. Bile su to štetočine gusjenice, na koje je Janošev vlak naletio punom parom, a da on pritom nije osjećao nikakvu grižnju savjesti. Tračnice su bile skliske, a kotači su se počeli na mjestu okretati te je vlak stao. Gusjenice su doslovno zatrpale tračnice, a Janoš se zgražao od kašnjenja. Svi su zasukali rukave, Janoš, ložač ali i putnici, kako bi počistili prugu s metlom od brezova granja. Kada su sve počistili, uskočili su natrag u vlak i krenuli dalje.
Kada je vlak stigao do uspona, Janoš se okrenuo kako bi provjerio je li s očišćenom prugom sve u redu. Gusjenice su se ponovo spojile i prelazile prugu kao da se ništa nije dogodilo. One nisu podnosile glad, no već kada je drugi vlak prelazio prugu, nije ih više bile jer su brstile drugi dio šume.
Ukradena postaja
Kada se vlak vozi tračnicama, tada se točno zna da kod njih ne postoji lutanje i vrludanje, već ga dovedu na točno mjesto gdje ga je strojovođa usmjerio. Prisjeća se Janoš kako je jednog jutra ložač Luka problijedio i povikao kako su zalutali. Janoš je znao kako to nije moguće jer su tračnice pouzdane, kod njih ne postoje stranputice i uvijek im se baš zbog toga iznova divio.
Tog je dana ložač Luka tvrdio kako je siguran da su zalutali, ali za Janoša to jednostavno nije bilo prihvatljivo. Shvaćao je da se mostovi mogu srušiti ili da se cijelo brdo može svaliti na prugu, ali da se tračnicama može zalutati, činilo mu se nevjerojatnim.
Rekao je Luki neka se pribere, ali on je tvrdio kako je vidio i pročitao da su zalutali. Janoša je ta Lukina izjava uzrujala, a pogotovo ova kada je rekao da je pročitao kako su zalutali. Janoš nije mogao vjerovati da ih tračnice mogu tako iznevjeriti. Luka je dalje nastavio kako je vidio da na stanici piše Batrina, a ne Kapela kao jučer. Janoš nije znao što da misli. Samo je znao kako su tračnice vodile tamo kuda su jedino i mogle voditi, po voznom redu do cilja. Janoš je tada zaključio kako kotači nisu skrenuli s puta jer to jednostavno nije moguće. Dakle, nisu zalutali.
Luka je dalje nastavio tvrditi kako je na stanici pisalo Batrina, pa se Janoš, pogledavši kroz prozor, u to i uvjerio. Nakon toga je Luka rekao kako je netko možda ukrao stanicu i postavio drugu. Na to mu se Janoš zahvalio jer je Lukino objašnjenje imalo više smisla nego da su tračnice zatajile.
Zaista je Luka tog dana bio u pravu. Nisu doslovno ukrali stanicu, ali su ukrali njezino ime, stoga se može reći da su je zapravo ukrali. Ali kao i za sve i za ukradenu stanicu postoji objašnjenje. Istinu su saznali stigavši u Novu Gradišku, gdje su im mještani objasnili kako su seljaci Batrine htjeli da se stanica upravo tako zove, a seljaci Kapele su željeli svoj naziv. Nastala je i tuča radi toga pa je iz Uprave stigla odredba kako će se postaja zvati Kapela-Batrina, na zadovoljstvo svih seljaka.
Mačke sa željezničarskom kapom
Luka je uvijek govorio kako bez željezničarske kape nema ni željezničara, s čime se Janoš nije slagao. Htio je dokazati Luki kako se i bez željezničarske kape može raditi na željeznici. No Luka se pitao kako će se u tom slučaju željezničari razlikovati od drugih ljudi, ako nema kapu na glavi.
Janoš je u potpunosti shvaćao zašto Luka tako misli. Ipak je on volio da ga se razlikuje od onih koji ne rade na željeznici jer je radio težak i mukotrpan posao ložača, pa mu je bila čast nositi službeničku kapu. Ipak, Janoš je volio svojim pričama Luki proširiti vidike, a neiscrpna tema su uvijek bile željeznice. Tako je pričao o velikim mostovima kojima se voze vlakovi u velikim metropolama pa prelaze s jedne strane obale na drugu, zatim o planinskim prijevojima preko kojih bezdimne električne lokomotive prolaze, o brodovima koji mogu prevoziti vlakove, te je Luka uvijek o tome pozorno slušao i nikada nije odmahnuo rukom. Jednom je prilikom ipak to napravio kada je čuo priču o devedeset mačaka koje se nalaze kod švicarskih željeznica. Njegovo prvo pitanje je bilo da li one zaista imaju svoje radno mjesto na željeznici. Janoš mu je rekao kako je njihovo radno mjesto tunel na granici između Italije i Švicarske. One se zapravo brinu da istrijebe sve miševe u tunelu gdje putnici bacaju svoje otpatke, a kao što je svima poznato miševi odmah nahrle na smeće. Stvar je u tome da miševi također rade tako što čiste otpadke, ali mačke su tamo kao njihovi kontrolori.
Luka je dalje nastavio s pitanjima i rekao kako ako su mačke kontrolori onda bi morale biti na platnoj listi. Janoš mu je odgovorio kako jesu i da je za njih u švicarskom budžetu predviđen godišnji rashod za hranu, zdravstvene preglede i lijekove. To Luku nije potpuno uvjerilo pa je postavio Janošu posljednje pitanje. Pa ako su mačke zaposlenici željeznice, imaju li onda i željezničarske kape na glavi. Janoš je rekao da nemaju jer im ne trebaju. One svojim zubima miševima ulijevaju poštovanje.
Luka je i dalje tada tvrdio kako bez kape ni mačke ne mogu biti zaposlenici željeznice. Janoš je popustio i rekao da ipak one nose kape na što je Luka odahnuo. Nemoguće je da one ne nose kape ako su tamo zaposlene. Janoš mu j tako rekao malu neistinu kako mu ne bio pogled na život bio ugrožen, ali i kako bi ova priča imala sretan kraj.
Afrika u djetelini
Postoji izložba koja je uvijek otvorena. To je izložba koja se može uvijek gledati putujući vlakom, a ako znaš gledati možeš vidjeti ono što na ni jednoj drugoj izložbi ne možeš, a to je primjerice ribič koji vrijedno hvata ribu, žeteoc među valovitom pšenicom, djevojčica koji trči prema školi. Da se zaključiti kako onaj tko puno putuje može puno toga vidjeti i naučiti. Tako je i Janoš vidio mnoge stvari koje drugi nisu.
Jednog je dana putujući vlakom Janoš ugledao cijelu Afriku u djetelini. Izgledalo je kao da je neki čarobnjak razbacao tropsko voće po slavonskim livadama i vrtovima. Iz obližnjeg sela su se svi sjatili kako bi vidjeli ovo neviđeno čudo. Najradoznalija su bila djeca te je jedan dječak misleći kako će zagristi marelicu zapravo zagrizao limun. Izraz lica nakon ugriza mu je bio doslovno kisel i svi se su dobro nasmijali. Druga su djeca grabila kokose sa stabla šljive. Jedino je Đurica pokušao lupiti kokos nogom kao što je to radio s nogometnom loptopm, ali je pritom ozljedio palac. Žene su skupljale slatke datulje, djevojčice naranče, ali nitko od njih nije znao što bi i kako bi jeli to tropsko voće.
Naime, jedan je dio teretnog vlaka ispao iz tračnica pa se vagon s tropskim voćem istresao niz nasip. Kako u Slavoniji nisu znali ni da takvo voće postoji tako ga nisu znali ni jesti. Sjećaju se dan-danas u Kerekovcima kako su se vagoni ispreturali pa je ložač Luka izjavio kako se cijela Afrika našla u djetelini.
Čitaonica na teretnom vlaku
Janoš je mijenjao kolegu na poslu po imenu Adam Debeljak kojeg su od milja zvali Bumbar. Adam je bio najsporiji zaposlenik s kojim je Janoš radio. Vozio je teretne vlakove i tako se jednog dana prehladio te ga je Janoš mijenjao.
Janoš je uživao upravljajući Adamovim teretnim vlakom jer je pritom imao vremena napretek za čitanje svakakvih lektira. Čitao je on bajke, romane, drame i ostale književne vrste. Bile su to lektire ispisane na snijegu, a samo je trebalo dobro gledati kako bi ih se moglo pročitati.
Dok je Janoš gledao kroz prozor teretnog vlaka spazio je bajku napisanu zečjim šapama. Jasno je mogao pročitati kako je zec glodao gorke grančice jer mu ništa drugo nije preostalo. Nakon toga je u daljini zamjetio lovca koji ga vreba pa se čučnuo kako ga ne bi vidio. Htio je zec zamesti svoj trag kako ne bi izgubio život kada bi lovačka puška odjeknula šumom. Jako se uplašio i počeo bezglavo trčati. Činilo se kako njegove zadnje šape grabe ispred prvih. Srećom, zec je bio toliko brz da ga lovac nije nikako uspio uhvatiti, a još manje pušku prema njemu uperiti. Otišao je tako lovac svojoj kući, a zec dalje u nepoznato.
Janoš je nakon toga izgubio trag o zecu i nastavio svoj put prema Bogojevu preko Erdutske planine.
Salva iz parnog kotla
Janoš je oduvijek volio krave. Možda zbog njihovih sjetnih očiju, a možda zbog kiselog mlijeka koje je obožavao. Kako bilo, on ih je jednostavno volio. No upravo je zbog krava doživio razne neprilike kada je započinjao raditi u čađavoj službi.
Tako se Janoš godinama mučio i razmišljao koga da najprije spasi, krave ili vozni red. Obzirom da je i jedno i drugo bilo jednako važno jer se radilo o ljubavi i dužnosti, odluka nije bila nimalo jednostavna.
Krave su se svakog dana vraćale u staju prema nekom svom voznom redu isto kao što se Janoš vraćao u Slavonski Brod prema svom. Bilo je to najčešće u sumrak, a znalo se kako Janoš nikada ne kasni kao što to dolikuje jednom strojovođi. Vlak je uvijek imao prednost pred kravama, ali one najtvrdoglavije to nisu nikada poštivale. Janoš je doboro mučnuo svojom glavom i promučkao. Smislio je na koji će način udaljiti krave od pruge, tek toliko da propuste vlak. Na lokomotivu je postavio šest parnih topova koji su zagrmili upravo onda kada je to bilo potrebno. Čim je Janoš u daljini zapazio krave, povukao bi ručicu te su krave mogle začuti jaku paljbu. Tome se nisu nikako mogle oduprijeti, te su, iako tvrdoglave, popustile kad su čule paljbu i maknule se s pruge kako bi propustile vlak. One najtvrdoglavije su se pomaknule tek toliko da ih vlak prilikom prolaska ne bi dotaknuo, a pritom su znale biti ofurene zbog pare, pa bi umjesto svježeg njihovo mlijeko bilo kuhano. Najvažnije od svega je bilo da su one ostale čitave što je Janošu bilo jako važno, isto tako kao što mu je bilo važno da njegov vlak uvijek stiže na vrijeme u Slavonski Brod.
Lov nad lovovima
Janoš je osim što je bio lovac bio i strojovođa no nikada nije u lov odlazio lokomotivom. Ipak, ona mu je služila kako bi njome prolazio kroz lovište pa je tako uvijek znao u kojem grmu leži zec, gdje se hrane fazani i prepelice i kojim se stazama kreću ostale životinje.
Promatrao je tako Janoš kroz prozorčić lokomotive razne slike bačkih ravnica. Na jednoj slici je bio zeleni vrbak i modro jezerce, na drugoj žuti strnjak i bijeli zečji rep, zatim se nizao red kućica, te na kraju kukuruzište i veliki suncokreti, a onda opet ravnica te usred nje droplja. Kada bi se te slike spojile činile bi dugu vrpcu, sličnu onoj filmoskoj.
Droplja se Janoša najviše dojmila jer osim što je to rijetka ptica teško da joj se ijedan lovac može dovoljno približiti kako bi ju ulovio. Tako je jednom prilikom Janoš donio u Slavonski Brod vreću prepunu upravo tih divljih purana.
Priča o tim pticama započinje na stanici u Subotici kada je Janoš imao vremena otići u posjet starom prijatelju. Zamolio jednog strojovođu da ga poveze do stanice Čurug. Prijatelj koji je tamo živio bio je prometnik.
Kada je Janoš sišao s lokomotive susreo je prometnika Lajoša koji ga je sa zadovoljstvom dočekao. Veselo mu je obzanio kako te večeri neće zajedno igrati preferans već će otići u lov na droplje. Tako su oni zajedno s trećim prijateljem otišli u lov. Svako je imao svoj zadatak. Lajoš je koturao bačvu, Stevao mahao svjetiljkom, a Janoš se prikradao vrećom. Dok je Lajoš koturao bačvu ptice su se šćućurile jedna uz drugu, a kad je Stevo zamahnuo svjetiljkom činilo se kao da munje udaraju sa svih strana. Ptice su se skupile u jato pa ih je Janoš mogao trapati u vreću. Uspio je natrpati za svakoga po jednu vreću.
Nakon što se Janoš vratio u Slavonski Brod obradovao je sve svoje prijatelje ovakvim ulovom. Svakome je podijelio po jednu pa se cijela Olujićeva ulica mogla najesti finih pečenki.
Orao s Karpata
Proputovao je Janoš dosta svijeta, nagledao se svakakvih ljudi i upoznao je mnoge lijepe krajeve. Imao je tako prilike vlak voziti preko Karpata pa se nauživao boraviti u planinskim predjelima. Tamo je na ispomoći proveo čak mjesec dana. Dok je putovao imao je prilike vidjeti velike zelene livade na kojima ovčice pasu i pastirice mu veselo domahuju. Odjedanput je nastala strka jer se jedan orao namjerio na jadne jaganjce. Bilo je pitanje trenutka kada će jednog ugrabiti.
Janoš je brzo dohvatio pušku koju je za svaki slučaj ponio sa sobom te nanišanio i pogodio velikog orla. Ovaj se strmoglavio pravu u dimnjak. Vlak više nije mogao voziti, pritisak pare je pao i morali su stati. Janošu je pastirica posudila štap kako bi izvukao orla iz dimnjaka, a za uspomenu na Karpate sačuvao je njegov kljun za kojeg svi misle da je kuka s neke dizalice.
Ispit za ložače
Janoš voli pripovijedati o vlaku i njegovim vagonima te ga uspoređuje s brzim crnim vrancem. Naravno, obožavao je svoj posao strojovođe, a vlakovima i vagonima se nikada nije prestao diviti. No svaki vlak pa tako i njegov ne bi jurio prugom da nema svog vrijednog ložača koji na ruti od Broda prema Subotici ugljenom hrani kotao.
Svaki ložač mora i položiti ispit kako bi mogao znati raditi svoj posao. Tako ih je nadzornik lokomotiva znao pitati što moraju učiniti prije nego nalože vatru. Stipan je nakon par sekundi premišljanja odgovorio da mora očistiti peć. Nažalost to nije bio točan odgovor. Ložač mora najprije otvoriti vrata na peći kako bi mogao dalje obavljati svoj težak posao. Zatim je nadzornik postavio pitanje Markanu. Pitanje je glasilo što ložač mora napraviti kada vidi da vlak ulazi u oštar zavoj. Markan je istog trena odgovorio kako se ložač mora čvrsto primiti za nešto. Nastavio je nadzornik s pitanjima i sljedeće postavio Đuri vezano uz zeleno i crveno svjetlo na pruzi. Đuro se sav smotao i dao krivi odgovor. Tako je nadzornik neumorno postavljao pitanja, a ložači su strpljivo odgovarali.
Janoš se često znao smijati odgovorima koja su davali ložači, a posebno mu je bilo smiješno kada su se zbunili prilikom jednostavnih pitanja. Bilo je tako onih ložača koji su bez problema sve točno odgovorili, no bilo je i onih koji su se lako dali smesti. Nitko nije na tim ispitima padao već je to bio način druženja i odmora za sve zaposlenike. Janoš je volio reći kako je smijeh koji je podijeljen s drugima uvijek nekako slađi i opojniji.
Strojovođa na kruški
Mnogi su čuli da vlakovi kasne zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, ali da kasne zbog krušaka tikvičarki to sigurno nikada nitko nije čuo. To se doista dogodilo pa slijedi priča o kruškama.
Bio je srpanj kada su kruške najviše rodile. A Janošev kolega Andrija ih je obožavao, a što se posla strojovođe tiče u tome je bio gotovo jednako sposoban kao i Janoš. Nije Andrija volio bilo kakve kruške već upravo tikvičarke. Nedaleko Sombora su rasle najsočnije i najsalsnije tikvičarke tik uz prugu. Tako je jednog jutra Andrija vozio svoj vlak prema Somboru kada je osjetio miris tikvičarki. Morao se zaustaviti kako bi zajedno s ložačem ubrao koju. Naprosto im nije mogao odoliti. No kada bi oni to učinili vlak bi kasnio deset minuta što nikako nisu mogli izbjeći. Šefu stanice se to nije svidjelo, a nije ni znao koji je točno razlog zbog kojeg vlak svakog dana kasni.
Zadnjeg dana kada su tikvičarke u potpunosti dozrijele vlaka u Somboru nije bilo na vidiku. Svi su ostali vlakovi uredno pristizali, ali ovaj nikako. Jedan se prometnik tada uputio prema vlaku i ugledao ga u daljini. Imao je prometnik što vidjeti. Ložač i Andrija bili su privezani za krušku. Vlasniku je dojadilo što oni svako jutro beru njegove kruške pa ih je odlučio kazniti.
U cijeloj Bačkoj se pročula priča o Andriji i kruškama, ali šefovima ta situacija nije bila bezazlena. Morali su odlučiti hoće li Andrija ostati u službi, a znali su da je dobrog strojovođu jako teško pronaći. Odlučili su da u vrijeme kada sazrijevaju tikvičarke Andrija ima na raspolaganju cijelu košaru i sve to na teret željezničkog budžeta. Na taj način su spasili Andriju koji je svake godine u srpnju mogao uživati u ukusnim kruškama, a na ovu uz prugu nije više ni pomišljao.
Točno u podne
Kada vlak ulazi u stanicu prvo na što će strojovođa obratiti pažnju su šefova crvena kapa i crna velika kazaljka na satu. Ako se šefov osmijeh poklapa s položajem kazaljke to znači da je vlak u sekundu stigao na stanicu. No Janoš tog ljeta i jeseni 1919. godine to nije gledao već bi mu pogled uvijek otišao prema slonu.
Nije to predstavljalo nikakav problem jer Janoš nikada nije kasnio no šef je uvijek morao provjeravati stiže li vlak na vrijeme pogledavajući na sat, a Janoš je to činio tako što je pogledao slona. A taj je slon bio pravi zaposlenik željeznice koji je točno u podne spustio balvan i čekao svoj ručak. Po tome je Janoš znao kako njegov vlak u Okučane stiže na vrijeme.
Slon po imenu Radža točno je znao kada je vrijeme ručku jer kada je nekada živio u Solunu na jednoj pilani u podne bi zasvirala sirena i on je zapamtio kako svi radnici odlaze na ručak. Slon je životinja kao i svaka druga pa kada jednom nešto nauči teško da se samo tako može od naučenog odviknuti. Tako je stigavši u Okučane imao svoje navike kojih se nije mogao odreći. Vrijeme za ručak je bilo predviđeno u dvanaest sati i to je bilo vrijeme kada će se on najesti i odmoriti u hladovini.
Svi su se divili slonu i posjećivali ga pa tako je i Janoš kada bi vlakom stizao u Okučane jedva dočekao vidjeti Radžu kako ispušta balvan iz surle kako bi otišao na zasluženi ručak. Sve je to trajalo do zime, a onda se Radža morao vratiti u Solun, a Janoš je svoju točnost ponovo provjeravao uz pomoć crvene kape i sata.
Pecao sam s lokomotive!
Strojovođa Janoš bio je poznat po tome što je hitar i vješt. No nije on bio samo odličan strojovođa već je bio i strastveni ribič. Volio je odlaziti u ribolov kad god je uhvatio vremena. Pecao je s čamca i sa splavi te s mnogih drugih prikladnih mjesta kako bi ulov bio što bolji. Tako je svaki puta uspio nadmudriti ribu jer nisu one njega očekivale na svakakvim mjestima pa bi se taj čas zahvatile za udicu.
Najponosniji je Janoš na svoj ulov s lokomotive. Upravo s nje je uhvatio šarana. Kretao je na put iz Slavonskog Broda prema voznom redu te je oko 5.30 da punu paru. Zajurila se lokomotiva prema Vinkovcima pa je Janoš stigao do Dunava čak pola sata prije predviđenog vremena. Taman da zabaci udicu i uhvati ribetinu. Ložač mu je pomogao s mamcem. Usput je nabrao kukuruza te ga ispekao pod kotlom dok je Janoš priredio udice. Nekada nije postojao most preko Dunava pa su vlakove prevozili kompom. Za to vrijeme je Janoš mogao u miru pecati. Tako je on pecao iz svoje lokomotive i upecao već dosta šarana. Ostao mu je još jedan klip kukuruza pa je cijeli zabacio ne bi li se ribe dobro najele. Veliki šaran je zagrizao mamac, a Janoš nije mogao a da ga ne upeca. Borio se s njime, ali je na kraju uspio. Upecao je šarana od trideset i jedne kile. Prst mu je poplavio od silne borbe s ribom.
Kada je stigao kući s tako dobrim ulovom najviše od svega volio ga je podijeliti sa susjedima. Napravio je ukusan riblji paprikaš od kojeg je mirisala cijela Olujićeva ulica.
Sendvič po voznom redu
Tog se dana Janoš vozio kao putnik smješten u prvom razredu vlaka. Dok se jedan dječak pozdravljao s majkom ona mu je doviknula nešto sasvim neočekivano. Druge majke su znale vikati djeci neka im pišu čim stignu, ali ova je majka rekla svome dječaku neka se drži voznog reda. Dječak je rekao da hoće, a jedan je putnik komentirao kako se on razumije u vlakove. Dječak je odgovorio potvrdno, a razlog tome je bio zato što mu je djed bio strojovođa.
Opet mu se obratio jedan od suputnika komentirajući kako dječak sam odlazi na put. No dječak je i za to imao objašnjenje. Rekao je kako je sad već dovoljno odrastao da putuje sam, a i ove će godine krenuti u školu. No da nije bilo djeda ne bi on samo tako putovao vlakom. On je uspio nagovoriti majku neka ga pusti samoga.
Začuo se uskoro glas konduktera koji je pregledavao karte. Kada je stigao do dječaka on ga je upitao kada dolazi Novska. Kondukter je rekao neka ne brine jer će ga o tome na vrijeme obavijestiti. I tako je vlak stigao skoro do Novske, a kondukter je upozorio dječaka da uskoro silazi. Ali dječak nije morao sići u Novskoj već je to bilo vrijeme kada može pojesti svoj sendvič. Netko se od suputnika našalio kako je to sendvič po voznom redu. Za svaku je stanicu imao određenu namirnicu koju je morao pojesti te je na taj način znao i gdje se nalazi. Silazio je u Slavonskom Brodu gdje ga je čekao djed.
Djed se toga dana po prvi puta nije držao voznog reda već je na stanicu stigao pola sata prije kako bi bio siguran da će dočekati svog malog unuka. Nije on to njemu odmah priznao, ali kada su odigrali šah u klubu željezničara povjerio je unuku kako je došao ranije kako ne bi kojem slučajem zakasnio.
Što se bijeli ispred Dragalića?
Luka i Janoš putovali su tog dana prema stanici u Dragaliću i jedan drugog ispitivali što se to bijeli u daljini. Luka se odmah dosjeti narodne pjesme o Hasan-agi i krene poput pjesnika nizati stihove. Janoš se odmah nadovezao i obojica su shvatili kako se guske bijele na ledini. Začudio ih je taj prizor, ali poput svake priče ispričane do sada i ova ima svoj početak i kraj.
Naime, kada su stigli u Gradišku Janoš je odlučio provjeriti što se dogodilo s guskama koje su ujutro ležale na ledini, a kada su se vlakon vraćali prema kući nisu se više bijelile već su bile očerupane. Tako je šef stanice ispričao njima priču o guskama iz Dragalića. Radoznale životinje su se napile dropa iz kotla kojeg su mještani bacali u grabu iza magazinu prilikom pećenja rakije. Guskama je dovoljna i kap alkohola kako bi skoro pa onesviješteno legle na livadu. To se i dogodilo. Kada su sve legle, ljudi su mislili da su pokrepale te ih krenuli čerupati. Nakon što su se guske otrijeznile postale su ljubičaste jer im je takva bila boja kože.
Janoš je tu priču ispričao ložaču Luki koji se dobro nasmijao i zaključio ako guske piju onda neka i ostanu bez perja.
Most se vratio – došlo je proljeće!
Priča o čudnovatom mostu od koje je ložač Filip gotovo zanijemio događa se svake godine u proljeće. Naime, riječ je o mostu koji se zimi rastavlja jer je smješten u planinskom kraju. Tamo se uvijek obustavlja željeznički promet jer i kada bi most ostao na svome mjestu vjerojatno bi ga snježna lavina srušila. Filipu i dalje priča o mostu nije bila potpuno jasna pa mu je Janoš nastavio dalje objašnjavati.
Zbog velikih snježnih lavina ljudi rastavljaju most kako bi prezimio u skladištu, a u proljeće ga ponovo sastavljaju kako bi vlakovi mogli njime prolaziti. Nisu samo lastavice vjesnici proljeća već je to i most koji se u to vrijeme opet sastavlja. Kada je Filip shvatio što mu Janoš priča nastavio je dalje puniti kotao ugljenom kako bi sretno stigli u stanicu Oriovac.
Maleni poklon iz velikog grada
Putujući valkom Janoš je često znao posjećivati glavni grad Zagreb. Svojoj bi djeci tada nosio doma poklone kojima su se oni silno veselili. Jednom je donio poklon koji ih je posebno razveselio. Nije to bio neki naročiti poklon, ali djecu je zaista veselio. Bila je to mala knjižica koja je nosila naslov “Kratka povijest gvozdenice”.
Čitajući tu malu knjižicu djeca su ponešto i naučila. U njoj su se nalazila svakakva zla proročanstva vezana uz parnu lokomotivu, koja je u to doba (19. st.) bila neobično i čudesno prijevozno sredstvo.
Tako je još 1843. godine u Veneciji ilirski književnik Antun Nemčić opisao željeznicu vidjevši ju po prvi puta u životu. Izgledala mu je poput goleme dugačke nakaze s kratkim debelim nogama.
Nadalje, u knjižici je pisalo kako je u jesen 1849. godine prvom prugom Celje-Ljubljana prošao prvi vlak. Tada je u ljubljanskim novinama pisalo kako su se dvije lokomotive “Triglav” i “Ljubljana” kada je izbio peti sat pojavile na okićenom kolodvoru. Ljudi su ih dočekali uz povike “živio!”.
Malena je knjižica bila prepuna ovakvih informacija, a djeca su je s toliko zadovoljstva čitala jer su mogla uvijek saznati nešto novo. Koliko god ona bila mala, za njih dvojicu je ona bila velika.
Tko ne vjeruje, neka loži
Janoš je bio dobar strojovođa, ali su mnogi smatrali kako je i dobar pripovjedač. Volio je on svoju lokomotivu, ali je isto tako volio pričati o svemu što je doživio dok je putovao lokomotivom.
Kao strojovođa je dobio od Uprave priznanje, ali njemu je najveće priznanje bilo zadovojstvo i zahvalnost njegovih putnika. To je zadovoljstvo često osjećao dok je pričao svoje uzbudljive priče. Posebno ga je veselilo kada su ljudi uživali u tim pričama iako su neke bile na granici s istinom, ljudi su vjerovali svakoj njegovoj riječi. Janoš je smatrao kako je istina i ono što je moglo biti, a ne samo ono što je bilo.
Tako je ispričao priču o ložaču Milkanu koji je bio nadasve marljiv i dobar čovjek. On je bio jedan od onih koji nije znao slušati priče, ali je jako dobro znao što mora raditi i koga mora slušati dok je u službi. Bez obzira što je Milkan bio dobričina imao je jednu veliku manu.
Jednom je prilikom Milkan bio u službi s Janošem i ispitivao ga o njegovim događajima. Pitao ga je rastu li u Bačkoj lubenicu od pedeset kilograma i je li njegov prst zaista grbav zbog onolikog šarana kojeg je ulovio. Janoš mu je na oba pitanja potvrdno odgovorio. Dalje je Milkan nastavio s pitanjima pa se sad dosjetio orla koji je pao u dimnjak. Ta mu je rpiča ipak bila malo čudna. No Janoš mu je rekao kako nije tu ništa čudno jer ga je svojim rukama izvadio iz dimnjaka. Shvatio je Janoš da je Milkan sumnjičav.
Janoš je krenuo otvarati ručicu, odnosno “hebl” i poklopac u parorazvodniku. Kada je to učinio para se silno počela trošiti, vatra nestajati,a pritisak na manometru je sve više padao. Milkan je ugledao pritisak i dohvatio lopatu kako bi zagrabio ugljen i napunio kotao. Sav umoran i zajapuren nastavio je dalje ispitivati Janoša o njegovim pričama. Tako ga je ispitivao o lkomotivi i bundi pa zatim o nagnutoj lokomotivi, a Janoš mu na to nije ništa odgovarao. Umjesto toga je još jače otvori ručicu, a Milkan je krenuo još više ložiti. Ipak je Janoš bio mudriji pa je tako umoran Milkan ipak počeo vjerovati u njegove priče o lubenici, šaranu i bundi. Shvatio je vrijednost ispričanih priča, a Janoš je tada polako zatvarao “hebl”.
Milkan je samo htio pričati s Janošem. Rekao je kako je sjajno izveo ono s orlom, a tek ono s tračnicama… Nakon toga je Janoš sasvim pritegao ručicu, a Milkan je polako dolazio k sebi. Sada je čak imao vremena sjediti i slušati Janoševe uzbudljive priče. Zapravo ga je molio neka mu priča dok se voze prema Subotici.
Tako je Milkan postao osoba koja voli slušati priče, vjeruje im i na kraju razumije, a onaj tko ne vjeruje, neka dalje loži.
Ta radost mosta
Janoš posebno voli čarobno brujanje dok vlakom prelazi most. Smatra kako je svaki most posebno glazbalo, a svaki od njih u potpunosti svira drugačiju glazbu. Mogao bi svakog od njih prepoznati po svojoj jedinstvenoj glazbi.
Brodski most mu je posebno drag iako je dug samo 484 i pol metara. Ima osjećaj kada njime prolazi kako čuje pravu simfoniju.
No tu nije riječ samo o glazbi već ga za most vežu i neke uspomene kojih se rado prisjeća. Godine 1879. točno na njegov rođendan prvi je puta prvi vlak prešao most na Savi, a te je godine kretao u prvi razred osnosvne škole. Kakvo li je to veselje bilo za tada još sedmogodišnjeg Janoša. Tri velika događaja u samo jednom danu.
Janoš je volio reći za most kako to nije samo korak preko vode, već je i vidikovac. S mostova sežu veličanstveni pogledi, u prošlost, sadašnjost, ali i za mnoge i u budućnost. Pogled sa mosta u Slavonskom Brodu seže sve do Bosanskog broda gdje se vidi toranj i minaret. Dalje se može zapaziti granata topola, a tik do nje stražara koja je danas samo sjećanje na prošla vremena.
Do mosta u Slavonskom Brodu izgrađena je velika tvrđava koju još iz doba Karla VI. vojnici i građani zovu “festung”. Izgradilo ju je dnevno oko šesto seljaka uz pomoć 50-tak konjskih zaprega zajedno s posadom od 4.000 vojnika te baterijama od 150 topova. Dalje od velebne tvrđave prostire se Molinarijevo šetalište gdje su puhali vjetrovi “dolnjak” i “gornjak”. Šetalište je ograđeno ogradom, tzv. gelnederima koji čine balkon ponad Save. Od tuda pogled dalje seže prema franjevačkom samostanu. Savom su tada plovili parobrodi “Galatea” i Czigo” krcati putnicima.
Janoš je dalje nastavio pričati o parobrodu “Zrinski” koji je bio okićen zastavama i girlandama. 1910. godine je prevozio oko 400 putnika zajedno sa carem Franjom Josipom te plovio prema Bosanskom Brodu na otvorenje željezničke stanice.
Prisjeća se Janoš i 1896. godine kada je on imao navršene 24 godine te se slavio dan Sv. Ivana. Tada je Sava ispala veoma dostojna, palio se vatromet i krijes, a ljudi si bili oduševljeni.
1932. godina mu je također ostala u lijepom sjećanju kada je navršavao šezdesetu godinu, a Ivanje je bilo najsvečanije proslavljeno do tada.
Dalje je nastavio priču o mostovima, kako se oni ruše i grade te spominje ovaj njegov brodski most sa ukupno šest stupova kojeg za čas prijeđeš. Taj most uvijek kroči prema Posavini, prema svome domu.
Bilješka o autoru
Dragutin Horkić cijenjeni je i nagrađivani hrvatski autor. Rodio se u Slavonskom Brodu 23. travnja 1925. godine.
Osnovnu školu pohađao je u Brodu na Savi i završio ju je 1936. godine, a 1944. godine je maturirao gimnaziji. Prvi posao dobio je 1950. godine u Zagrebu gdje je radio kao novinar u Literarnoj redakciji. Kasnije je u spomenutoj redakciji radio i kao urednik na obrazovnom i dječjem programu. Između ostaloga, u vremenskom razdoblju od 1951. godine do 1984. godine radio je i kao urednik dječje emisije “Iz svakog džepa”.
1950. godine postao je član u Hrvatskom novinarskom društvu, a 1953. godine priveo je studij kraju i diplomirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Već 1954. godine dobio je za svoje publicističke radove nagradu od Hrvatskog novinarskog društva.
Surađivao je za Vjesnik, Radost, Priroda, Glas Slavonije, Mlada kultura, Galeb, Telegram, Smib, Večernji list, Kerempuh i Roditelji i škola.
Njegova prva izdana knjiga je “Iz svakog džepa ponešto” koju je objavio 1959. godine. Naslov knjige identičan je imenu radio emisije koja je kasnije stekla veliku popularnost. Naime, emisija se emitirala na Radio Zagrebu čak trideset godina, a prenosili su je i mnogi drugi europski gradovi.
Dobio je još jednu nagradu, a 1969. godine je postao članom društva hrvatskih književnika.
Još jedna od poznatijih knjiga bila je zbirka pripovjedaka “Čađave zgode” koja je objavljena 1971. godine, a nagrađena je Grigor Vitez nagradom. Spomenuta knjiga doživjela je čak šezdeset izdanja i do 1993. godine bila je obvezna lektira u školama. Nekoliko desetaka pripovjedaka bilo je objavljeno u ediciji “Pet stoljeća hrvatske književnosti”.
2000. godine njegov roman u kojemu je pisao o Brodu – “Nizvodno Ivani” nagrađen je nagradom “Fran Galović”.
Iako je veći dio svog života proveo živeći i radeći u Bregani, srce mu je uvijek bilo vezano za njegov rodni grad. 2005. godine Slavonski Brod mu je dodijelio gradsko priznanje zbog njegovog rada i ljubavi prema gradu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
