Kulturni turizam mogao bi se definirati kao oblik turizma u kojem prevladava interes potražnje za objektima i sadržajima kulturnog karaktera, tj. materijalnom (kulturno-povijesni spomenici, muzeji, galerije) i nematerijalnom (kulturne priredbe, kulturne manifestacije) kulturnom baštinom.
Osim (re)afirmacije kulturnih vrijednosti ova vrsta turizma ostvaruje i značajan financijski efekt što se ponekad itekako pozitivno odražava u lokalnoj ekonomiji. Bitna prednost kulturnog turizma jest neovisnost s obzirom na prirodne uvjete, što znači izbjegavanje negativnih efekata sezonalnosti koji najčešće pogađaju područja s prevelikom orijentiranošću na pojedine vrste turizma baziranim na prirodnim pogodnostima (maritimni ljetni turizam, zimski turizam itd.).
Tema ovog priloga, projekt Europske unije «Kulturne prijestolnice Europe» dobar je primjer integracije kulture i turizma, tj. pretvaranja kulture u turistički proizvod. Svake godine jedan ili nekoliko gradova bogate kulturne baštine postaje kulturnom prijestolnicom Starog kontinenta. Što to u praksi znači? S jedne strane, golema financijska ulaganja grada domaćina u gradnju kulturnih ustanova vrhunske suvremene arhitekture (koji, naravno, zauvijek ostaju domaćinu na raspolaganju) i adaptaciju postojećih kulturnih ustanova, a s druge veliku promociju grada domaćina kao središta kulture, odnosno kulturnog turizma materijaliziranu kroz značajna financijska sredstva dobrim dobrim dijelom pristigla i od samih turista.
Naime, za vrijeme jednogodišnje «vladavine» grad domaćin poprište je mnogobrojnih kulturnih događanja (izložbe, festivali, koncerti, kazališne predstave) najpoznatijih svjetskih umjetnika koji u pravilu privlače turiste zahtjevnijih specifičnih interesa, najčešće većih platežnih mogućnosti. Nakon godinu dana naslov «kulturne prijestolnice Europe» odlazi u neki drugi grad, ali dotadašnji grad domaćin i dalje ostaje upisan među središtima kulturnog turizma što i ubuduće donosi promotivnu i financijsku dobit.
Kako je sve počelo? Prije dvadeset godina (1983.) na prijedlog grčke ministrice kulture Meline Mercouri ministri kulture deset država tadašnje Europske zajednice pokrenuli su projekt «Europski grad kulture» s ciljem «ukazivanja na kulturalno bogatstvo i raznolikost gradova Europe» koji je dvije godine kasnije zaživio i de facto proglašenjem Atene kao prvog domaćina. Od tada do danas sljedeći gradovi su se mogli pohvaliti tom laskavom titulom: Firenca (1986.), Amsterdam (1987.), Berlin (1988.), Pariz (1989.), Glasgow (1990.), Dublin (1991.), Madrid (1992.), Antwerpen (1993.), Lisabon (1994.), Luxemburg (1995.), Kopenhagen (1996.), Solun (1997.), Stockholm (1998.), Weimar (1999.), Avignon, Bergen, Bologna, Krakov, Helsinki, Prag, Reykjavik, Santiago de Compostela (2000.), Rotterdam i Porto (2001.), Brugge i Salamanca (2002.) te Graz (2003.).
Sl. 1. Graz – pogled sa Slossberga
Tijekom vremena mijenjao se koncept projekta i broj gradova domaćina, ali osnovni je cilj ostao isti – promovirati europsku kulturnu baštinu te paralelno s tim razvijati kulturni turizam. U ranijim godinama europska prijestolnica kulture u pravilu bi postajala neka od kulturnom baštinom prebogatih nacionalnih metropola (Pariz, Madrid, Berlin itd.) da bi u kasnijoj fazi projekta prednost domaćinstva sve više davana manjim, kulturnom baštinom također bogatim gradovima (npr. Antwerpen, Weimar, Avignon, Bologna itd.). Razlog tome leži u činjenici da su se nacionalne metropole poput Pariza, Madrida, Berlina, Londona, Rima itd. odavno afirmirale i kao kulturne metropole nacionalno i svjetskog značenja i kao središta kulturnog turizma, pa je bilo logično laskavu titulu kulturne prijestolnice kontinenta dati manjim gradovima s većom potrebom za afirmacijom.
Posljednjem domaćinu, Grazu, navedeni je projekt uz veliku promidžbu u domeni kulture (brojna kulturna događanja svjetskog značenja) donio i dvije ubuduće nezaobilazne turističke atrakcije, spomenike moderne arhitekture: Kunsthaus Graz (popularno prozvan «A friendly alien») i umjetni otok na Muri, a poznati Uhrturm na brežuljku Slossbergu iznad grada dobio je i svoju repliku. Reprezentativni izložbeni prostori Kunsthausa ne samo da će i buduće ugošćivati eminentne svjetske umjetnike, nego su svojom fizionomijom i funkcijom dodatno oplemenili prostor stare gradske jezgre i dali novi impuls njenom kvalitativnom uređenju.
Sl. 2. Kunsthaus, tzv. “Friendly alien”
Umjetni otok na Muri na kojem se uz pozornicu na otvorenom nalazi i prostor ugostiteljsko-zabavne funkcije već je sada postao novo mjesto druženja i večernjih okupljanja što direktno utječe na smjerove i cilj kretanja stanovništva posebice u funkciji korištenja slobodnog vremena.
Spomenute dvije građevine definitivno utječu na transformaciju funkcionalno-prostorne strukture grada čime ova problematika poprima i geografski karakter. Može se konstatirati da je naslov kulturne prijestolnice Europe promijenio i percepciju Graza barem kod dijela naših ljudi. Naime, donedavna gotovo isključivo shopping meka za stanovnike država južno i istočno od Šentilja možda je barem za neke jednim dijelom postala kulturno središte.
Sl. 3. Otok na Muri postao je nezaobilazna turistička atrakcija Graza
Za kulturne prijestolnice Europe 2004. godine izabrani su francuski Lille i talijanska Genova. Osim grada Lillea, gotovo 150 gradova u francuskoj regiji Nord-Pas-de-Calais i Belgiji ugostit će očekivanih 15 milijuna posjetitelja. Kulturni program obuhvaća više od 90 izložbi, 35 «metamorfoza», 12 kulturno-izložbenih prostora te cijeli niz koncerata, cirkuskih, kazališnih, plesnih i filmskih događanja. Slično bogatsvo programa priprema i Genova. Nema razloga posumnjati da će i ovogodišnje prijestolnice europske kulture s uspjehom nositi tu laskavu titulu i da će se uvrstiti među vodeće centre kulturnog turizma Starog kontinenta.
Mogu li se i hrvatski gradovi jednog dana naći na listi europskih kulturnih prijestolnica. Baza, tj. kulturno-povijesna baština postoji (pet hrvatskih gradova nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine). Ostalo? Za sada ne. Optimizam donekle mogu pobuditi i projekt Ministarstva kulture u okviru kojeg se svake godine bira «hrvatski grad kulture» (ove godine Šibenik) te projekt Instituta za turizam «Od turizma i kulture do kulturnog turizma». Nadajmo se da će ovi i slični projekti napokon uspjeti bogato i raznoliko hrvatsko kulturno nasljeđe pretočiti u prepoznatljiv turistički proizvod. Sve većem broju ljudi postaje jasno da je turizam jedna od najperspektivnijih i najisplativijih hrvatskih gospodarskih grana te da bi se kulturni turizam mogao izvrsno nadopunjavati s dominantnim masovnim, kupališnim turizmom. Dakle, vrijeme je da se krene!
