Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti

Budući da je drama Tri sestre nastala u razdoblju druge polovice 19. stoljeća, ona s razlogom za sobom nosi određene motive i atmosferu koja se proteže kroz većinu književnih djela toga razdoblja. Naime, čovjek je u tom razdoblju pasivniji, propitkuje svoju egzistenciju, on se više ne bori s vanjskim silama već i onim unutarnjim – bori se protiv samog sebe, što se i odražava u dugim i praznim monolozima glavnih likova. Drama u to doba dobiva jednu donekle novu sliku, mijenja se njen eksterijer, produbljuje se psihološka interpretacija, mijenja se scenski prostor. Glavni temelj tadašnje drame je borba u svakom smislu; istina i pravda se međusobno sukobljavaju, kao i jedna s drugom, čovjek sa svojom sudbinom i snovima, pojedinac s društvom.

Čehov je oslikao tu borbu svojim motivima koje provlači kroz svoje stvaralaštvo, a neki od njih su duhovni ideal, smisao života, nepravda, ljepota u svakom obliku, dosada, praznina, mrtvilo, nejednakost, itd. On u svojim djelima opisuje svaku vrstu jednog naroda, građanske klase, kroz obične životne situacije. Svakodnevne situacije prikazuje na jedan pomno i dobro razrađen način s umjetničkim odabirom teza i perfektnim predočenjem. Mir, tišina i glazba često su pojmovi koji karakteriziraju Čehovljev svijet. U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob, već sve što se događa u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutrašnjih sukoba likova. Također, inzistira na isticanju pojma prolaska vremena koji je čak i temelj njegovih djela, pa i ostalih u to doba. Dakle, situacija je konstantno neizvjesna upravo zbog protoka vremena i vječitog gledanja u budućnost za boljim životom. No i s druge strane prisutna je potreba za pomnim ukrašavanjem i isticanjem didaskalija i mjesta zbivanja kako bi se likovi i njihova psihološka stanja u najboljem obliku dočarala i u suprotnom kod čitatelja zamjetila i shvatila.

Upravo je na taj način i svim ostalim motivima oslikano djelo “Tri sestre”. Ono bi se zaista moglo prikazati u obliku umjetničke slike tmurne i pasivne atmosfere nad kojom prevlada čežnja i neizvjesnost.

Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji bez obzira na vječni optimizam ne iščezavaju. Drama Tri sestre analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.

Kratak sadržaj

Dakle, dramu Tri sestre čine četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i bez velikih preokreta. Vrijeme radnje je negdje u 19. stoljeću, u provincijskom ruskom gradu gdje živi obitelj Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina, te brat Andrej. Iako su se doselili prije jedanaest godina iz Moskve, sestre Prozorov nikada se nisu navikle na život u provinciji. Moskva je prostor duše triju sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će započeti pravi život jer je sadašnji samo san i privremeno stanje. Drama se pretežno bavi intelektualcima u provincijskoj sredini koji uzaludno troše svoje snage u procesu stjecanja svijesti o vlastitoj nemoći. Sreća je sinonim za besplodno maštanje o blistavoj budućnosti, a jedina čvrsta točka jest zajednički dom ili imanje od koga se pokušavaju otrgnuti ili im ga otimaju. Čehovljeve Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke i bez pogovora podvrgavaju kapricioznoj ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu samima sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.

Prvi čin drame, ujedno i prikazan kao jutro nade, započinje lijepim sunčanim danom, a u središtu su pozornosti tri sestre, Irina koja slavi imendan i simbol je mladosti i proljeća, Olga je glavna odgovorna u obitelji nakon očeve smrti i na koncu Maša, sestra koja je nezadovoljna svojim brakom i uzaludno potrošenom mladosti.

Tri sestre nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u provincijskom gradiću, no pokušavaju se vratiti u Moskvu gdje su rođene i obrazovane. Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, utjecajni Protopopov, zadaju nevolje trima sestrama te se prekrasan dom pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima i gramzivošću. Tada je cjelokupna, već pomalo melankolična, atmosfera počela zaprimati oblik beznađa satkanog od još veće čežnje i tuge.

U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana, a tada je ujedno i godišnjica od smrti njihovog oca. Tada je, naime, prazničko, svibanjsko popodne koje je prožeto velikim nadama. U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin. Irina ne može sakriti svoju sreću i s druge strane nju samu propitkuje. Maša, neprestano zviždanjem pokušava ugasiti svoje viđenje pojma sreće njene sestre, odaginjući misli o svojim bračnim okovima i uzaludno potrošenoj mladosti. No, Irina i dalje nastavlja širiti svoju sreću; “Ne znam, zaista mi je u duši tako svijetlo! Jutros se sjetih da mi je imendan i odjednom osjetih radost, i sjetih se djetinjstva, kad je mama još bila živa. I kakve su me divne misli uzbudile, kakve misli!” Čebutikin, Soljoni, Tusenbach došli su u dom sestara i jednog brata, Andreja. No, ubrzo se taj dom, usporedno sa srećom puni bračnim lažima, gramzivošću i nečovječjem. U međuvremenu razgovaraju o filozofskim temama, radu i sreći koju on donosi čovjeku, smislu života, a potom dolazi Veršinjin, kako Anfisa kaže, njihova kućna pomoćnica i dadilja, “nepoznati pukovnik”. On se divi vremenu koje je prošlo i razvoju djevojki u tom periodu. Veršinjin je bio oficir u istoj brigadi u kojoj je njihov otac bio zapovjednik. Nakon njihovog razgovora, Olgu, Mašu i Irinu uhvati čežnja za Moskvom i njenim čarima. Stadu ga pitati beskrajna pitanja o Moskvi. U međuvremenu se začuje violina na kojoj je Andrej svirao, a potom im se on pridruži u njihovom razgovoru i druženju. Nedugo nakon toga, ulazi Kuligin u mundirnom fraku i prilazi Irini da joj čestita imendan. Cijeli je ovaj čin prožet presvučenim veseljem i radosnom atmosferom koju popraćuje lijepo i sunčano proljetno vrijeme. To je i, ujedno, metaforički prikaz početka koji za sobom nosi vesel ton koji se s vremenom istrošuje. Društvo se počinje častiti pićem, a poneki i odlaze. Pri kraju čina prikazano je nezadovoljstvo od strane Nataše koja nije baš najbolje prihvaćena od društva, a Andrej ju tješi i miluje riječima i priznaje svoju veliku ljubav za nj, što će u naredno vrijeme rezultirati njihovim zarukama. Učinio je to pomalo nespretno i brzopleto, a u kasnije doba žali za tom odlukom.

U drugom činu gotovo i nema vanjskih događanja. Svaki od likova živi svoj život. Likovi očekuju slavlje povodom maškara.Tada je vrijeme poklada i sve se nadaju veselju i plesu u njihovom domu. Na samom početku Andrej i Maša razgovaraju o Bobiku, sinčiću. U međuvremenu im se pridružuje Ferapont, a Andrej ispovješćuje svoje misli o njegovom trenutnom stanju i snovima o moskovskom sveučilištu. Nedugo nakon toga ulaze Maša i Veršinjin u sobu. Radnja je usmjerena prema njima i njihovom dijalogu, a posebice na priznavanju ljubavi za Mašom od strane Veršinjina, a ona se žali na svoga muža. Irina i Tusenbach ulaze kroz dvoranu i sada slijedi njihov dijalog. Irina se vratila s posla i govori o incidentu na poslu no ubrzo ga izbjegava iščekujući maškare. U međuvremenu se saznaje da je Andrej ponovo počeo kartati i izgubio mnoge novce i zapravo od tada živi pod papučom žene Nataše. Pred kraj ovog čina likovi raspravljaju o životu, piju i razglabaju. U međuvremenu Nataša zabranjuje kućnu zabavu koja nije po njezinom ukusu, navodno zbog bolesti sinčića Bobika, a zatim odlazi na noćnu vožnju s ljubavnikom Protopopovim.

Treći čin kao u klasičnoj drami, donosi vrhunac zapleta kada negdje u gradu bukti požar. Njegov početak pun je katastrofičnih detalja. Naime, njegova radnja odvija se nakon 4 godine. Prikazan je u jednoj noći – noći gubitka. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom, izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Kroz svu tu radnju isprepliću se vanjski i unutarnji tok događaja; sestre saznaju da je Andrej prokartao kuću i založio je i s bolnom nostalgijom se prisjećaju nada koje su polagale u brata, i s druge strane, komični efekt izjave Feraponta da je i Moskva 1812. gorjela, što znači prolom svih snova i maštanja sestara. Moskva gori u njihovim dušama. No, Andrej hladno i bezosjećajno, bez obzira na ono što se događa oko njega i bez obzira na požar, svira besciljno svoju violinu. I kao u pravoj filmskoj sceni na vrhuncu vrhunca isprepliču se razni zvukovi i glasovi, Andrejeva violina, sirene za uzbunu, ridanje sestara, ulični povici, i šire uzbunu i potresnu atmosferu.Prikaz Nataše koja nijemo prolazi kućom, noseći svijeću u ruci hoda kao da je ona potpalila požar. Naime, najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša je jednima od početka bila svjesna Natašine pogubnosti i bratova ništavnosti. U međuvremenu se Nataša brine da njena kćer i sin ne dobe influencu, a kućnu pomoćnicu Anfisu ružnim riječima i hladnim postupcima tjera iz njihove kuće. ovim detaljima pomno je prikazano lice Natašino, u najgorim i neizvjesnim situacijama. No, slijede i ostali nizovi detalja ostalih likova koji su ujedno i simboli i razrješenja nekima od situacija. Naime, Čebutikin u pripitom stanju nehotice razbija sat koji je sestrama budio dragu i lijepu uspomenu na pokojnu majku, a i Moskvu, a zatim se se osuđuje zbog nesposobnosti jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru te počinje piti. Takav pripit ocrnio je trima sestrama uspomenu na Moskvu i pokojnu majku koju je volio jer je ona bila jedina svijetla točka iz njegove prošlosti. Maša priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu, a Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. Irina pristaje pristala udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i to zbog jedinog cilja – odlaska u Moskvu. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čiji su ključevi izgubljeni i zgoreni, pa i neupotrebljivi.

U četvrtom činu vojnici napuštaju grad i opraštaju se od sestara Prozorov, u turobnoj i mučnoj atmosferi. Taj čin može se i prozvati jeseni oproštaja. Ovdje ne smijemo zaboraviti meteorološko vrijeme u drami koje se strogo i simbolično ulijeva u radnju i mijenja njenu atmosferu i značenje koje za sobom nosi; započinje proljetnim jutrom probuđenih nada i završava jesenjim danom u kome su se one rasplinule. Time drama dobiva višu i univerzalnu dimenziju, koja je tipična kod tragedija i koja je povezana s nezaustavljivim silama koje nasuprot slučajnosti, banalnosti i sklonosti samouništenju vladaju sudbinom ljudskog roda. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Tusenbach uvrijedi Soljanija koji je također zaljubljen u Irinu te ga zatim poziva na dvoboj. Tusenbach pogiba u dvoboju, a Čebutikin je pasivni promatrač koji nije ništa poduzeo kako bi spriječio dvoboj. Irina je promijenila posao počinje raditi u gradskoj upravi, no i dalje mrzi svoj posao koji joj daju osjećaj da joj život samo prolazi. Olga je postala upraviteljica te se s Anafisom seli u iznajmljeni stan pokraj gimnazije.

Četvrti čin prožet je odlascima i opraštanjima, a sestre zauvijek odlaze iz svog doma. Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nataša obilazi kuću te zapovjednički naređuje promjene. Najprije je dala posjeći javor i jelovu aleju. Nada u budućnost nije potpuno nestala za tri sestre, ali razrješenje njihovih puteva ostaje nedorečeno te ostavlja čitatelju mogućnost nagađanja. Rasplet ove drame daleko je od klasične katarze. Ona ostaje djelomično nedovršena, a budući život njenih likova je ostao zaključan u zraku, a čitatelji ga mogu samo nagađati i zamišljati.

Drama završava monolozima triju sestara, a izgovaraju ga uz glazbu koja prati vojsku na odlasku iz grada. Monolozi otkrivaju njihovu spoznaju o nemogućnosti da se u budućnosti dogodi išta dobroga i o osuđenosti na besmislen život.

Vrsta djela: Drama

Mjesto radnje: Rusija


 


Vrijeme radnje: Negdje u 19. stoljeću

Likovi: Irina, Olga, Maša, Andrej, Nataša, Kuligin, Veršinjin, Tusenbach, Soljoni, Čebutikin, Fedotik, Rode, Ferapont, Anfisa

Analiza likova

Olga: Ona je najstarija od svih sestara, 28 godina. Zaposlena je kao profesorica u školi. Voljela bi imati muža i osjećati se donekle ispunjenom i s druge strane ispuniti i tu obavezu’; “Sve je dobro, no čini mi se da se udam i cijeli dan sjedim kod kuće, bilo bi bolje.” Kao i njene sestre, silno se želi vratiti u Moskvu i ispuniti svoju želju koju iščekuje poduže vrijeme. Budući da je najstarija, preuzela je najveću brigu kad im je otac umro. Ima averziju prema svom životu i generalno na činjenicu bivanja i ispunjavanja životnih ‘misija’ i obaveza. Od posla kojeg svakodnevno obavlja u školi, dobiva dojam da je okusila sve što je mogla u životu i da je stara za ostale stvari. Iz tog razloga nema veliku nadu u svoj život i općenito za njega samog od strane svih ostalih. Jedino što je pokreće je odlazak u Moskvu i samo postojanje tog grada.

Maša: Svjesna činjenice da se udala prerano, s 18 godina, ne doživljava svoju sreću i ne dopušta joj da ju obuzme. Također, ne voli ni vidjeti tuđu sreću. Okružena je melankolijom, a nije zadovoljna u braku s Kuliginom, gimnazijskim profesorom. Svjesna je činjenice da su ona i njene sestre isuviše obrazovane, a ne mogu iskoristiti tu vještinu. Njeni snovi o oslobađanju kroz rad brzo se ruše, jer im je dostupan samo “rad bez poezije, bez misli”. Konstantno ju obuzima jaz između životnih očekivanja i njihove realizacije. Pred kraj drame priznaje da je zaljubljena u Veršinjina koji joj tijekom radnje drame priznaje svoje velike osjećaje prema njoj.Lako se predaje porivima, kao što je alkohol, čiji je povod život ubavi.

Irina: Kao i svaka od sestara, Irina misli da će svoju pravu ljubav pronaći u Moskvi i zato odbija svoje mnoge udvarače (Tusenbach, Soljoni). Najmlađa je od sestara, na početku drame ima samo 20 godina. Smatra da rad ispunjuje i gradi čovjeka, tjera ga u neke daljnje visine; “Čovjek treba da se trudi, da radi u znoju lica svoga, bio on tko mu drago, i samo je u tome sav smisao i cilj njegova života, njegova sreća i zanosi. Kako je lijepo biti radnik, koji ustaje pred zoru i na ulici tuca kamenm ili pastir, ili učitelj, koji uč djecu, ili mašinista na željeznici… Samo neka se radi, bolje je nego biti mlada žena, koja se diže u podne, zatim u krevetu pije kavu, a zatim se dva sata oblači… o, kako je to užasno!” Također, plaši se prolaznosti vremena i života. Ne voli što ju svi još uvijek smatraju mlađom djevojčicom, a ona se silno želi osjećati starije i ispunjavati životne obaveze.

Natalija: Andrejeva zaručnica, a kasnije žena. Tek pred vrhuncem trećeg i četvrtog čina njeno se pravo lice otkriva. Iako je kroz cijelu dramu držala svoj lik suzdržanim, hladno se počela odnositi prema kućnoj pomoćnici i dadilji, a zatim prema ostalim ukućanima. Andrej ne zna zašto ju toliko voli i odakle mu tolika ljubav za nj, no kasnije se njegovi osjećaji prema njoj hlade. Natalija ga prevari s Protpopovom kada tijekom maškara svih potjera iz kuće, a zatim ode sa njime van u crnu noć. Njen je lik, zapravo, negativan i nakon njenog preseljenja u kuću Prozorovih ona jednostavno unosi negativnu energiju i osjećaj simbolične prenapućenosti.

Andrej: Nakon smrti njegovog oca gubi sav žar za onime što je radio. On je projekcija svih ambicija njegovih sestara, no suviše je lijen da bi išta učinio od samoga sebe. Iako je uvijek ciljao na veliko radno mjesto na sveučilištu, nikada to nije ostvario. Radi kao mali činovnik kojim upravlja ženin ljubavnik. Potpuno je nezainteresiran i neaktivan u životu. Može se reći da je njegov lik oličenje socijalnog i duhovnog pada obitelji Prozorov. Njegova žena guši njegove ambicije i on ubrzo postaje njen papučar.

Bilješka o autoru

Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.

Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.

Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.

Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.

Čehov umire u lječilištu Badenweiler 1904. godine.