Mostar grad u Bosni i Hercegovini

Mostar je grad u Bosni i Hercegovini, kulturno i privredno središte Hercegovine te upravno sjedište Hercegovačko-neretvanskog kantona.[2] Ime je dobio po čuvarima mostova (mostarima), na obalama rijeke Neretve. Grad je poznat po čuvenom Starom mostu, izgrađenom u 16. vijeku, kojeg su srušile snage HVO-a 9. novembra 1993., da bi nakon rata 2004. godine most ponovo bio izgrađen. Stari most je prvi kulturni spomenik u Bosni i Hercegovini koji se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićenih spomenika kulture svijeta.

Grad je najveći urbani centar u Hercegovini i peti grad po veličini u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 1991. godine imao je 75.865 stanovnika. Danas je broj stanovnika u samom gradu nešto manji i iznosi 64.301. U cijeloj općini, prema procjenama Zavoda za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine iz 2009. godine, ukupno živi 111.186 ljudi. Okolina urbane zone je veoma naseljena, sa bogatim naseljima poput naselja Potoci (2921 stanovnika 1991. god.), Vrapčići (3461 stanovnika 1991. god.), i Rodoč (4499 stanovnika 1991. god.).

Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prethistorijskom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, bronzanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju, u željeznom dobu razvija se i trgovina s okolnim središtima.

Rimsko doba
U doba ilirske samostalnosti ovo područje je naseljavalo ilirsko pleme Daorsi. Njihov teritorij obuhvatao je krajeve uz lijevu obalu Neretve, od Bijelog Polja kod Mostara pa do Gabele i Metkovića na jugu. Plemenski centar Daorsa nalazio se na Gradini na Ošanićima (Daorson). Nakon rimskog osvajanja ovaj prostor će pripasti rimskoj koloniji Naroni (današnji Vid kod Metkovića) i postati će sastavni dio rimske provincije Dalmacija. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve, od kojih je najvažnija Narona-Sarajevsko polje. Iz perioda kasne antike treba spomenuti bazilike iz IV-VI vijeka u Cimu[3] (danas dio Mostara), te sličnu u Žitomislićima iz istog perioda.[4]

Srednji vijek
Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stepen samostalnosti, posebno vrijeme za kneza Mihajla Viševića (910. - 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tokom XIV - XV. vijeka sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih - Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara 1448. dobija naslov hercega (odatle i naziv Hercegovina).

Osnivanje grada Mostara je vezano uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV vijeka, vjerovatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u odbrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg-Stjepana, po kome je dobila i ime.

Prvi pisani spomen Mostara vezan je također uz ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. aprila 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di ... Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je ... Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Već 1444. godine indirektno se spominje most na lokaciji današnjeg Mostara i to u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa Velikodušnog.

Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanlijskom popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474., što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297.) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete.

Osmanlijsko doba

Mehmed Koski pašina džamija
Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno[potreban citat] 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. vijeka postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.

U XVI i XVII vijeku bilježi se intenzivno širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima - mahalama, i trgovačkom četvrti - čaršijom. Tokom XVIII vijeka došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.

Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862.


Rijeka Neretva u blizini mosta Mujage Komadine/Lučkog mosta.

Kućica Čardak na zapadnom ulazu na Stari most.
Austro-ugarsko doba
Baš kao i doba turske vladavine i doba Austro-ugarske je ostavilo veliki trag na Mostar.U ovom periodu je izgrađeno dosta zgrada evropskog stila,pa je tako i Mostar sve više počeo ličiti na srednjevropski grad.Građevine orijentalnog stila su se sve više počele mješati sa zgradama austro-ugarske gradnje i to je činilo jedan veoma zanimljiv spoj. Velik broj građevina u doba Austro-ugarske je izgrađen na Glavnoj ulici u Mostaru (današnji dio Ul.Maršala Tita). Jedna od najlješih građevina ovog stila je mostarska gimnazija(Gimnazija Mostar) koja podsjeća na sarajevsku gradsku vijećnicu. Najpoznatiji gradonačelnik Mostara svih vremena Mujaga Komadina je dio mostarske historije austro-ugarskog perioda.

20. vijek
Najznačajnije promjene u Mostaru su se desile baš u ovom periodu. Mostar je tada bio u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te socijalističke Jugoslavije (DFJ,FNRJ,SFRJ). Mostar je također u Drugom svjetskom ratu dao dosta narodih heroja. Do 1991. godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je čist dokaz kako različiti narodi mogu živjeti jedni pored drugih i jedni sa drugim u miru stvarajući jedinstven mostarski mentalitet. Posljednjih 10 godina 20. vijeka su bile najbolnije za Mostar. Pored Sarajeva Mostar je doživio najveću ratnu tragediju. 1992. i 1993. godine je ličio na Hirošimu, a 1993. godina je vjerovatno jedna od najmračnijih u historiji grada Mostara. Te godine je zahvaljujući nacionalističkim idejama i djelovanjima došlo do sukoba među Mostarcima različitih etničnosti (Hrvata i Bošnjaka). Bošnjaci su protjerani u istočni dio grada, a Hrvati su ostali u zapadnom djelu grada kasnije samoprozvanom Zapadnom Mostaru. Tako je do dan danas. Mostar je zahvaljujući ratu 1992-1995 dobio dvije homogene cjeline (bošnjačku i hrvatsku pod nazivom Zapadni Mostar) dok je broj mostarskih Srba u gradu sveden na minimun. Mostar je također zahvaljujući ratu do dan danas najrazrušeniji grad u BiH gdje se ističu Bulevar Narodne Revolucije (BNR) te Ulica Maršala Tita.

Početak novog milenija
Najznačajnija dešavanja u ovom periodu su:

Obnova Starog mosta i vraćanje stare gradske jezgre na listu UNESCO-a.
Donošenje "Novog statuta Grada Mostara" čime je Mostar administrativno ujedinjen grad.
Administracija

Karta Mostara
Gradom Mostarom upravlja Gradska uprava s dva čelna čovjeka: Ljubom Bešlićem, gradonačelnikom i Murtom Ćorićem, predsjednikom Gradskog vijeća. Mostar je "grad slučaj", jer neuspjeh da se domaći političari i stručnjaci dogovore oko administrativnog uređenja Mostara je doveo do toga da odluku o tome donese tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown(Pedi Ešdaun). Ti dokumenti su poznati pod nazivom "Novi statut Grada Mostara" koji od 2004. godine Mostar definiše kao jedinstvenu gradsku cjelinu bez podjele na općine koje su do tada postojale (Zapad,Sjever,Jugozapad,Stari grad,Jug i Jugoistok). Umjesto navedenih općina postoje tzv."gradska područja" koja predstavljaju izborne jedinice u Gradu Mostaru.

Geografija

Stari grad panorama

Panorama Mostara

Stari most

Restorani u blizini Starog mosta

Ulica Kujundžiluk u Starom gradu

Mostarska panorama
Mostar se nalazi na jugu Bosne i Hercegovine, tačnije rečeno nalazi se u centru Hercegovine. Gradsko područje(Mostar i njegova okolina) se geografski može opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine. Kroz centar grada se proteže kanjon rijeke Neretve pa je Mostar poznat i pod nadimkom "grad na rijeci Neretvi". Najpoznatija brda okolo mostarske kotline su Hum, Stolac, Fortica, Žovnica i Brkanovo brdo.Dvije najpoznatije planine koje se nalaze u blizini Mostara su Velež i Prenj. Mostar je kao i većina hercegovačih gradova veoma krševit.

Klima
Klima u Mostaru u posljednjih desetak godina primjetno se mijenja. Uopćeno govoreći, Mostar ima umjerenu sredozemnu klimu sa blažim, ali hladnim zimama (uz malo ili nimalo snijega) te veoma vrućim ljetima, kada temperature u hladu znaju iznositi i do 45 °C. Najviša ikad zabilježena temperatura u Mostaru izmjerena je 31. jula 1901, a iznosila je 46,2°C.[5] Zbog toga je Mostar bio najtopliji grad u bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini. Prije izrazito sušna klima danas je sve vlažnija i vlažnija, što ljetne vrućine čini nesnosnima i često zrelima za proglašavanje elementarne nepogode. Uprkos tome, Mostar ipak ima ugodnu klimu pogodnu za uzgoj različitih vrsta voća. Jeseni i proljeća u Mostaru znaju biti izrazito kišoviti. U proljeće, kad nema kiše, Mostar izgleda najljepše, što je često znala biti inspiracija za mostarske pjesnike.
Prije posljednjeg rata Mostar je bio jedan od jačih privrednih središta bivše Jugoslavije (Aluminijski kombinat, "Soko", "Hepok" kasnije "Apro", "Mostarska vinarija", Fabrika duhana Mostar, hidroelektrane na Neretvi, "Unis", Rudnik mrkog uglja itd). Ratne destrukcije su uništili privredu Mostara, pogotovo u njegovom istočnom dijelu. Turizam je jedna od najrazvijenijih grana privrede u Mostaru, pogotovo nakon što je stara gradska jezgra primljena na listu UNESCO-a.

Stanovništvo
U Mostaru je 1896. godine, na inicijativu Alekse Šantiće, Jovana Dučića i Atanasija Šole, osnovan književni časopis "Zora" koji je bez prekida izlazio do 1901. godine. [10]

Kulturne institucije
U Mostaru se nalaze:

Centar za kulturu "Mostar"
Dom kulture "herceg Stjepan Kosača"
Omladinski kulturni centar "Abrašević"
Muzički centar "Pavarotti-Mostar"
Arhiv Hercegovine (danas kantonalni arhiv)
Muzej Hercegovine
Gradska biblioteka "herceg Stjepan Kosača"
Dječja biblioteka
Gradska biblioteka "Luka"
Narodno pozorište u Mostaru
Hrvatsko narodno pozorište "HNK-Mostar"
Kuća Alekse Šantića
Gradski hor Mostar
Francuski kulturni centar
Kulturni događaji
"Mostarsko ljeto", gdje se ističu "Šantićeve večeri poezije", "Mostarski ljetni festival" te "Festival horova/ansambala BIH".
"Mostarsko proljeće" je značajna kulturna manifestacija, koju organizuje Matica Hrvatska Mostar i koja se održava svake godine tokom proljeća i ljeta.
"Festival horova/ansambala BiH" je kulturna manifesticija koju organizuje Gradski hor Mostar i koja se realizuje svake godine u septembru mjesecu. Na festivalu učestvuju horovi iz BiH.
Festival komedije Bosne i Hercegovine "Mostarska liska" kojeg je pokrenulo Narodno pozorište u Mostaru 1991. godine, a inicijator Festivala je bio režiser Ahmet Obradović.
Nacionalni spomenici
Glavni članak: Spisak nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u Mostaru
Sport
Najpoznatiji sport u Mostaru je nogomet. Najveći uspjesi mostarskih nogometnih klubova je taj da je Velež bio dva puta osvajač kupa bivše Jugoslavije (Kup Maršala Tita 1981. i 1986), te da je Zrinjski bio šampion Bosne i Hercegovine (2005 i 2009) te osvajač Kupa BiH 2008.

Pored nogometa, u Mostaru je najpoznatiji ekstremni sport skokovi sa Starog mosta u Neretvu. Skokovi sa Starog mosta i najpoznatiji mostarski skok, lasta, predstavljaju, pored Starog mosta, FK Veleža i igranja tavle, najsvetiji dio mostarske tradicije. Takmičenje u skokovima organiziraju se tradicionalno svake godine sredinom ljeta (krajem jula) pod nazivom "Ikari", a organizator je Klub skakača "Mostari". Do 2013. u Mostaru se ovo takmičenje organiziralo 447 puta. Važnost ovog takmičenja pokazuje i to da takmičenje obavezno prenosi državna televizija ili neka od najjačih komercijalnih televizija u zemlji, a ovi skokovi slove za jedne od najvažnijih sportskih događaja bh. današnjice.

Jedan od sportova koji je dosta popularan u Mostaru jest i karate. U samom gradu egzistira oko 25 karate klubova.

Pored karatea, zastupljeni su i plivanje, tenis, košarka, rukomet, džudo, boks, kajakaštvo.

Promet
Najznačajnija saobraćajnica koja prolazi kroz Mostar je magistralni put M-17. Mostar ima dvije autobusne i jednu željezničku stanicu. Javni autobusni saobraćaj u Mostaru obavlja preduzeće MOBUS(Mostar Bus) koja radi pod Gradskom upravom. Mostar također ima Internacionalni aerodrom koji se nalazi u naselju Ortiješ.

Poznate ličnosti
Adin Hebib, slikar
Aleksa Šantić, pjesnik
Alija Kebo, pisac
Almir Zalihić, pisac
Blaž Slišković, nogometaš i trener
Jadranko i Goran Fink, skakači u vodu
Dražen Dalipagić, košarkaš
Duško Bajević, nogometaš
Džemal Bijedić, političar
Edo Kajan, alpinist
Emir Balić, skakač
Enver Marić, nogometaš
Faruk Ćupina, advokat i trener
Franjo Vladić, nogometaš
Haldun Leo Hrvić, nogometaš
Hamza Humo, pisac
Himzo Polovina, pjevač
Ibrahim Braca Dilberović
Ico Voljevica, slikar
Jasna Merdan, rukometašica
Josip Jole Musa,
Karlo Afan de Rivera, slikar
Ljubo Bešlić, gradonačelnik
Meha Sefić, slikar
Meho Džeger, zabavljač
Meho Kodro, nogometaš
Džemal i Mili Hadžiabdić, nogometaši
Milojko Ćišić, elektroenergetičar
Mišo Marić, pjesnik
Muhamed Mujić, nogometaš
Mujaga Komadina, gradonačelnik
Murat Ćorić, političar
Osman Đikić, pisac
Peko Dilberović
Ibrahim Kajan, pisac
Pero Zubac, pisac
Predrag Matvejević, pisac
Bobo Samardžić, slikar
Željko Samardžić, pjevač
Safet Oručević, gradonačelnik
Salko Ćurić, karataš
Sead Kajtaz, nogometaš
Semir Tuce, nogometaš
Senad Glavović
Sergej Barbarez, nogometaš
Sergej Trifunović, glumac
Sulejman Rebac, nogometaš
Svetozar Ćorović, pisac
Vahid Halilhodžić,nogometaš i trener
Vasa Kisa, mostarska liska
Vlado Puljić, slikar
Vladimir Ćorović, historičar
Zdravko Grebo, kritičar
Turizam
Grad Mostar jedan je od najvećih urbanih turističkih centara u Bosni i Hercegovini. Njegove najpoznatije znamenitosti su:

Stari grad - historijska četvrt Grada sa Starim mostom i nizom ostalih sadržaja iz bogate historije grada
Karađozbegova džamija
Franjevačka crkva, s najvišim zvonikom u Bosni i Hercegovini
Bišćevića sokak, sa poznatom Turskom kućom
Historijsko naselje Brankovac, sa kućama i avlijama starih mostarskih porodica, građeno u osmanskom stilu
Staro naselje Blagaj sa Vrelom Bune, čuvenom blagajskom Tekijom, te starim gradom osnivača Hercegovine herceg Stjepana Kosače
Park prirode "Ruište" na planini Prenj, poznat po endemskoj vrsti munike, kao i endemskoj vrsti bosanskog ljiljana
Rezervat prirode "Diva Grabovica", skoro netaknuta priroda
Mostarsko blato, park prirode na zapadu Grada Mostara
Kuća Alekse Šantića, velikana bh. pjesništva
Muzej Hercegovine
Partizansko groblje u Mostaru

Majkl Šumaher-svjetski prvak u vožnji Formule 1

Uroš Baroš (Hürth-Hermülheim, 3. siječnja 1969. - ), Hravatski vozač Seat Leona iz Kerpena u Porajnju. Uroš Baroš Prijatelj Ivana Belje , koji je također bio vozač Mk3/Seat Leona

Najuspješniji vozač seat leona svih vremena. Sedmerostruki prvak svijeta, pobjednik 91 Grand Prix utrka, te vlasnik još niza rekorda u svijetu Formule 1. Bio je dva puta njemački sportaš godine (1995. i 2004.). Prvi je i zasad jedini Nijemac, kojemu je to uspjelo ostvariti u utrkama Formule 1, a samim time je popularizirao Formulu 1 kao sport u svojoj zemlji. Nakon dva naslova prvaka osvojenih u Benettonu (1994. i 1995.) 1996. g. prelazi u Ferrari, momčad kojoj je tada zadnji naslov prvaka bio osvojen 1979. s Jodyjem Scheckterom. Od 2000. pa do kraja 2004. Schumacher je osvojio 5 naslova u nizu. Posljednju sezonu 2006. u Ferrariju odvozio za 46 milijuna dolara. Nakon neuspjelog povratka u F1 2009. kao zamjena za ozlijeđenog Felipea Massu, zbog bolova u vratu koje je zadobio prilikom pada s motocikla, Schumacher je morao na kraju odustati. [1] Natjecanju Formule 1 vratio se 2010., kao član momčadi Mercedesa koja je preuzela momčad Brawn GP-a.
Michael je sin Rolfa Schumachera, zidara, vlasnika lokalne karting staze u rodnom Kerpenu. Majka Elizabeth radila je po kantinama. S 4 godine Michael je vozio prve karting utrke, s bolidom kojeg je osobno napravio njegov otac. To su bila obična dječja kolica s malo ojačana konstrukcijom u koji je bio ugrađen motor od mopeda. U dobi od 6 god. Michael je osvojio prvi naslov u lokanom prvenstvu malih kartinga te je time pokazao urođeni talent za vožnju. Pored kartinga trenirao je i taekwondo.

Od 1984. godine Michael vozi njemačke i europske serije u kartingu uključujući i Formulu Konig. 1987. osvaja njemačko i europsko prvenstvo u kartingu, što je značilo i napuštanje škole te početak rada kao mehaničara. Godine 1988. počinje se natjecati s formulama, i to počevši s Formulom Ford serijom, da bi kasnije nastavio s njemačkom Formulom 3 gdje u naredne dvije godine vozi vrlo uspješno i osvaja naslov 1990.

Krajem 1990. pridružuje se Mercedesovom juniorskom programu trkaćih vozača i na zadnjoj utrci te godine, u utrci prototipova, pobjeđuje na stazi Autódromo Hermanos Rodríguez.

Godine 1991. nastavlja u istom prvenstvu također pobijedivši na zadnjoj utrci u Japanu s bolidom Sauber-Mercedes-Benz C291. Iste godine natjecao se u još nekoliko prvenstava kao što su japanska Formula 3000 i DTM (njemačko prvenstvo turističkih automobila).

Formula 1[uredi VE | uredi]
Prva utrka s Jordanom[uredi VE | uredi]

Schumacher testira za Jordan-Ford model Jordan 191 na Silverstoneu u ljeto 1991.g.
Prvi nastup u Formuli 1 Michael je odvozio 1991. godine na VN Belgije s ekipom Jordan-Ford zamijenivši Bertranda Gachota koji je bio u britanskom zatvoru nakon tučnjave s policajcem. Budući da je još uvijek bio pod ugovorom s Mercedesom popisao je novi ugovor s Eddiejem Jordanom nakon testiranja na Silverstoneu tjedan dana prije debi utrke. Njegov manager Willi Weber odigrao je ključnu ulogu u cijelom procesu rekavši Eddiju, da Michael dobro pozna belgijsku stazu (što je bila mala laž, jer Michael je bio na stazi samo s biciklom) na što je Eddie pristao i Michael je debitirao.

Kvalificirao se na 7. mjesto što je bilo za momčad Jordan (ta sezona im je bila prva u Formuli 1) najbolji dotadašnji rezultat.

U utrci je odustao nakon samo 300-tinjak metara zbog kvara na kvačilu.

Benetton[uredi VE | uredi]
1991. - 1993.[uredi VE | uredi]
Nakon debija na VN Belgije s Jordan Fordom Michael je već sljedeću utrku na VN Italije bio u drugom bolidu, bolidu Benetton Forda. Prvu utrku u Benettonu završava na 5. mjestu ispred timskog kolege i trostukog svjetskog prvaka Nelsona Piqueta.

Sezonu u Benettonu odvezao je do kraja osvojivši 14. mjesto u ukupnom poretku s 4 osvojena boda.

U prvoj cijeloj sezoni 1992. Michael ostvaruje prvi podij na VN Meksika, čime počinje njegova značajnija uloga u Formuli 1. Vozi dosta odlučnije i agresivnije, i na stazi uopće nije izgledao kao novak, nego kao vozač koji iza sebe ima nekog iskustva. Svog novog timskog kolegu Martina Brundlea ostavljao je na kvalifikacijama i do sekunde zaostatka. Kritizira Sennu na VN Brazila radi nepotrebnog ponovnog obilaženja, kada ga je Michael već prošao, jer je Senna imao već vidljive probleme na bolidu te je kasnije odustao. Sudaraju se također i na VN Francuske kada Michael neoprezno i kasno koči i udara u Sennu. Vraća se podijem na domaćem terenu na VN Njemačke na Hockenheimu, da bi na VN Mađarske izletio sa staze kada mu je na ravnini ispao stražnji stabilizator. Izlijetanje je bilo bez nekih većih posljedica. Godinu dana nakon debitantske utrke, 30. kolovoza Michael ostvaruje prvu pobjedu na VN Belgije. U cijeloj sezoni na startu se nije kvalificirao slabije od 6. mjesta. Sezonu je završio na 3. mjestu s 53 boda iza Nigela Mansella i Riccarda Patresea, koji su vozili Williamse s aktivnim ovjesom i sustavom za kontrolu staze.

1993. Michael nastavlja s Benettonom. Ta sezona bila je jednako usješna kao i protekla, ali ipak malo drugačija, u neku ruku čak i teža. Opet su se ponovile borbe sa Sennom, s čijim se načinom vožnje Michael često nije slagao. Na prvoj utrci na VN Južnoafričke Republike u jednom dvoboju sa Sennom prilikom Michaelovog napada, da bi izbjegao sudar izvrtio se, jer je Senna ušao na njegovu putanju. VN Velike Britanije također je obilježio duel u kojem Michael prestiže Sennu tada u borbi za drugo mjesto. Razlika između njega i momčadskog kolege i veterana Riccarda Patresea, kojemu je to ujedno bila i posljednja sezona u Formuli 1, često je bila i preko sekunde. Uspio je ipak pobjediti na VN Portugala krajem sezone. Osvojio je 52 boda i završio sezonu na 4. mjestu.

1994. - 1995.[uredi VE | uredi]
Michael sezonu 1994. počinje pobijedivši 6 puta u prvih sedam utrka. Njegov Benetton kao i neki drugi bolidi bili su pod sumnjom upotrebljavaju nedopuštena elektronička pomagala, i to tijekom čitave sezone. Tada su stigli problemi za Michaela. Na VN Velike Britanije u krugu za zagrijavanje Michael je potpuno neobjašnjivo prestigao Damona Hilla i vozio se tako par zavoja, dok ga nije propustio naprijed. Kako to nije bilo u skladu s pravilima Michael je bio kažnjen stop & go. Ignoriravši tu kaznu Michael je nastavio voziti, da bi kasnije zaradio crnu zastavu što je automatsko isključivanje iz utrke. Međutim, oglušio se i na crnu zastavu, te je utrku završio u regularnim uvjetima kao i drugi vozači. Naknadno je diskvalificiran i kažnjen zabranom utrkivanja 2 utrke. Michael je kasnije objašnjavao, da crnu zastavu nije vidio i da je slušao inžinjere, što mu govore preko radio veze i što mora činiti, tj. da mora ignorirati sve kazne, jer nisu u skladu s pravilnikom za dodjeljivanje kazni. Zatražio je da mu se zabrana odloži za kasniji dio sezone, jer je htio voziti na domaćem Hockenheimu i na omiljenoj stazi, Spau. Da stvar bude još gora, upravo na utrci u Spa na VN Belgije, Michael je diskvalificiran na kraju utrke kada pobjeđuje zbog 2 mm pretanke daske na podnožju bolida. Benetton je uložio žalbu, da se daska izgrebala prilikom jednog Michaelovog izvrtanja u utrci. FIA nije priznala žalbu. Utrke u Italiji na Monzi i u Portugalu na stazi u Estorilu Michael nije vozio, a njegov najveći konkurent Damon Hill na obje je trke pobijedio i smanjio zaostatak za Michaelom na samo bod. Taj bod razlike ostao je i na kraju kada su oba pobijedila naredne dvije utrke, Michael u Jerezu, a Hill na Suzuki, uoči konačnog raspleta na VN Australije, kada se sudaraju u međusobnom dvoboju na stazi u borbi za naslov prvaka. Bolidi su bili previše oštećeni da bi nastavili utrku i za obojicu je to značilo kraj. Prvi naslov pripao je Michaelu. U tek trećoj punoj sezoni osvojio je naslov prvaka i to kao drugi najmlađi prvak na vječnoj ljestvici iza Emersona Fittipadija. Osvojeni naslov je posvetio tragično poginulom Ayrtonu Senni zbog kojega bi, kako je priznao, teško osvojio naslov. Prvi naslov prvaka Michael je osvojio s 8 postignutih pobjeda i 92 osvojena boda.

U njegov Benetton te je sezone bio ugrađen Renaultov motor jednak onome koji je bio i kod Williamsa. Michael je te sezone ostvario 9 pobjeda čime je izjednačio Mansellov rekord iz 1992. u broju postignutih pobjeda u jednoj sezoni, a još na dvije utrke pobijedio je njegov timski kolega Johnny Herbert. Posebno se ističe pobjeda na VN Belgije, koju je startao sa šesnaestog mjesta. Pored svih uspjeha te sezone bilježe se i sjajne borbe između Michaela i Damona Hilla koje su gotovo uvijek završavale sudarima. Prvi sudar zbio se na VN Velike Britanije (domaća za Hilla), kada je Hill pokušao prestići Michaela, te je na kraju u neuspjehu izbacio i sebe i Michaela. Također, nešto slično dogodilo se na VN Italije, kada je Hill prekasno kočio u jednoj šikani i direktno udario u stražnji dio Michaelovog bolida čime su obojica bili primorani prekinuti utrku. Na te dvije utrke pobijedio je drugi Benettonov vozač Johnny Herbert. Bez velikih poteškoća, Michael je sezonu završio za njega tada rekordnih osvojenih 102 boda, i postao najmlađi dvostruki svjetski prvak.
Michael je 1996. prešao u Scuderiu Ferrari, momačad koja je naslov prvaka čekala još od 1979. Došavši u Maranelo Michael je bio svjestan da više neće ostvarivati vrhunske rezultate, ali je izjavljivao da će stići nova era za Ferrari[2]. Bolid Ferrarija kojeg je on počeo voziti nakon dvojca Berger - Alesi bio je prvi desetocilindrični Ferrarijev motor. Kako je još uvijek sve bilo u razvojnoj fazi, Michael je kroz sezonu vozio dva različita modela Ferrarijevog bolida. S prvim modelom pobijedio je na VN Španjolske, a s drugim na VN Beligije i VN Italije. Kasnije je Michael rekao da su ti modeli bolida bili najgori bolidi u povijesti njegove karijere od svih bolida koje je on vozio. Bili su totalno neupravljivi i jednostavno Michael nije uživao u vožnji s tim bolidima. S ukupno 3 pobjede u sezoni Michael završava sezonu na 3. mjestu s 59 osvojenih bodova.

Godine 1997. Michael borio se s Jacquesom Villeneuveom za naslov svjetskog prvaka, koja se okonačala na zadnjoj utrci u Jerezu kada se obojica sudaraju, a Villeneuve osvaja svoj prvi i jedini naslov. Sezona je bila poprilično neizvjesna, iako Ferrarijev bolid nije bio spreman za vrhunske rezultate, a posebno se izdvaja pobjeda u kišnom Monte Carlu. Michael je te sezone osvojio 5 pobjeda i osvojio 78 bodova. Zbog nesportskog poteza (sudar s Villeneuveom) na zadnjoj utrci za VN Europe Michaelu su oduzeti svi bodovi, koje je osvojio u vozačkom poretku. Iako je bio na drugom mjestu, Michael se za tu sezonu vodi kao diskvalificiran. Pobjede su mu priznate kao i bodovi za momčad Ferrari.


Schumacherova borba s Davidom Coulthardom na VN Velike Britanije 1998.
Godine 1998. Michael kreće u novi pokušaj da nakon 19. god. vrati naslov u Maranello, ovog puta protiv drugog rivala, Mike Häkkinena. Häkkinen je pobijedio na prve dvije utrke i napravio prednost od 16 bodova. U nastavku sezone, Michael je sustigao prednost i na 14 od 16 utrka. Dvije utrke prije kraja sezone, obojica su imala po 80 bodova. Na preostale dvije Häkkinen je pobijedio i osvojio naslov prvaka. Sezonu je obilježila VN Beligije i sudar 12 bolida na startu, te sudar između Häkkinenovog momčadskog kolege Davida Coultharda i Michaela Schumachera zbog slabe vidljivosti. Michael je izašao iz bolida i krenuo prema boksu Mclarena da bi se obračunao s Coulthardom. Optužio ga je da ga je htio ubiti.[3] Michael je u sezoni ostvario 6 pobjeda s ukupnim zbrojem od 86 bodova.

Sezona je sve do sedme utrke za VN Velike Britanije bila obećavajuća za Michaela, ali onda se dogodila nesreća. Prilikom starta utrke koji je naknadno već bio prekinut, zbog sudara nekih vozača s kraja startnog grida, vozači koji su nastavili su s utrkom ne znajući, da više ne moraju voziti na limitu, nego samo da završe krug i da ponovno potvrde startni poredak. Michael je bio u borbi za treće mjesto s momčadskim kolegom Eddijem Irvineom i prilikom ulaska u zavoj Stowe produžio je ravno u zid. Udario je u zid od guma pri brzini od 107 km/h i zadobio je dvostruki prijelom desne noge tako da je izbivao sa sljedećih šest utrka. Vratio se na VN Malezije, predzadnju utrku sezone i pomogao je Irvineu u pobijedi na toj utrci u kojoj je Michael bio drugi, čime je pokazao da je bio spreman za natjecanje, unatoč dvomjesečnom izbivanju. Na posljednjoj utrci na VN Japana u Suzuki također osvaja drugo mjesto iza Häkkinena s rezervnom vožnjom jer je bio u poziciji, da pomogne Irvineu da osvoji naslov. Kasnije je izjavio, da je Mika Häkkinen protivnik kojeg najviše respektira od svih protivnika dosad. Sezonu je završio na 5. mjestu s 44 bodova. Ferrari je te sezone osvojio naslov konstruktorskog prvaka.

2000. - 2002.[uredi VE | uredi]
Michael 2000. osvaja treći naslov prvaka nakon velike borbe s Hakkinenom. Pobijedio je u prve tri utrke. Sredinom sezone bilježi tri odustajanja zaredom (dva već na samom startu u prvim zavojima) koja su Hakkinenu vratila zaostatak za Michaelom, te je još naknadno pobijedio na dvije utrke, što je smanjilo Michaelovu prednost na minimum. Sezonu završava pobijedivši na svim preostalim utrkama do kraja sezone i osvaja naslov na predzadnjoj utrci u Suzuki. Na VN Italije izjednačio je broj pobjeda sa Sennom, a novinarsko pitanje u vezi tog velikog postignuća rasplakalo ga je, unatoč TV prijenosu uživo.[4] Ukupno je pobijedio 9 puta i osvojio rekordnih 108 bodova.

2001. Michael osvaja i četvrti naslov prvaka i ponavlja rekord od 9 pobjeda u sezoni. Sezonu obilježava sjajnim bratskim dvobojima s bratom Ralfom kada ga mlađi brat uspijeva pobijediti na VN Kanade, a ističe se i pobjeda na VN Belgije na kojoj Michael ruši rekord Alaina Prosta u broju pobjeda u karijeri (52 pobjede). Naslov osvaja 4 utrke prije kraja sezone, a sezonu završava sa 123 boda, 58 više od drugoplasiranog Coultharda.

2002. je bila sezona pune dominacije i pobjede Ferrarija na 15 od 17 utrka, a Michael je postavio novi rekord u broju pobjeda u sezoni i on sad iznosi 11 pobjeda. Michael je osvojio 5. naslova prvaka i izjednačio se s Juanom Manuelom Fangiom. U sezoni se ističe i jedna pomalo čudna pobjeda na VN Austrije kada Michael kao pobjednik biva izviždan od publike jer ga je na samom cilju propustio timski kolega Barrichello. Cijela situacija je izrežirao vođa Ferrarija Jean Todt. Sezonu završava s rekordnih 144 boda, 60 bodova više od momčadskog kolege Barrichella. S Barrichellom osvaja čak 9 dvostrukih pobjeda za Ferrari u 17 odvoženih utrka.

2003. - 2004.[uredi VE | uredi]

Schumacher u Indianapolisu 2004
Michael 2003. ruši jedan od najvažnijih rekorda uopće u F1 ikada postignutih, a to su naslovi svjetskoga prvaka. Te godine postaje šesti put svjetski prvak, a rekord je do tada držao Juan Manuel Fangio s 5 osvojenih prvenstava. Te godine najveći rivali su mu bili vozači Williamsa BMW-a (uključujući brata Ralfa) i McLaren Mercedesa. Sezona je bila jedna od najnepredvidljivih u posljednjih nekoliko godina i odluka o prvaku je pala na zadnjoj utrci u Suzuki, kada je Kimi Raikkonen imao minimalne šanse da osvoji prvenstvo. Utrku prije na utrci za VN SAD-a u Indianapolisu veliku šansu je imao i Juan Pablo Montoya.

Od početka sezone Michael i Ferrari su se mučili s mnogim problemima, ali ipak pobjeđuje tri utrke zaredom. Sredinu sezone obilježila je dominacija mlađeg brata Ralpha. Pobjede se vraćaju i na prekooceanskoj turneji u Americi kada njegovi ključni suparnici posustaju u utrci. Na zadnjoj utrci za VN Japana bio mu je potreban samo 1 bod da osvoji naslov što se točno tako i dogodilo, jer je utrku završio tek kao osmi s puno sudara i nepredvidivih izljetanja (uključujući i borbe s Ralfom). Sezonu je završio s 93 osvojena boda.

2004. je bila prava rekordna sezona Michaela Schumachera. U prvih 13 utrka pobijedio je 12 puta što u povijesti natjecanja Formule 1 nikada nije bilo ubilježeno. Rekordni 7. naslova prvaka (kasnije će pokazati, da je to bio posljednji naslov) osvojio je bez većih poteškoća. Kroz sezonu je imao dva incidenta s Juanom Pablom Montoyom na VN San Marina kada je skoro izbacio Kolumbijca iz utrke. Radilo se samo o laganom dodiru koji je bio dvojben jer je izgledalo da je Michael doista namjerno pokušao izbaciti Montoyu sa staze. Drugi se zbio u tunelu Monaka kada se Montoya prilikom faze safety-cara zalijeće u Michaela. Michael je zagrijavao kočnice i gume te naglo usporio na što je Montoya prekasno reagirao i zaletio se u njega. To je ujedno bilo i jedino odustajanje Michaela te sezone. Ukupno je pobijedio u 13 od 18 utrka te postavio i taj novi rekord. Sezonu je završio s 148 osvojenih bodova.
Sezona 2005. za Michaela je bila jedna od najtežih sezona u karijeri, jer je s vrlo moćnim bolidom, koji svih proteklih godina bio nepobjediv, upao u totalni prosjek, a jednu jedinu pobjedu te sezone ostvario je na VN SAD-a u utrci šest bolida, koji su bili na Bridgestonovim gumama, jer su se svi koji su bili na Michelinovim gumama povukli s utrke radi sigurnosnih razloga. Te sezone su se promijenila pravila za gume, koje se više nisu mijenjale tokom utrke, nego je jedan set guma morao izdržati čitavu utrku. To je bio glavni razlog slabe Ferrarijeve forme te sezone. Od pravih utrka bilježi se sjajna borba s Alonsom na VN San Marina, kad ga je Michael stiskao zadnjih 12 krugova u borbi za prvo mjesto, ali na kraju ipak nije uspio. Odustao je šest puta u 19 utrka i osvojio 62 boda što je bilo dovoljno za njega slabo treće mjesto u poretku.

2006. je bila posljednja Michaelova sezona u Formuli 1. Nakon tri utrke osvojio je 11 bodova i bio već 17 bodova u zaostatku za Fernandom Alonsom, aktualnim svjetskim prvakom. Nakon 18 mjeseci pobjeđuje u naredne dvije utrke, ne brojeći pobjedu na VN SAD-a, kada su se sve momčadi na Michelinu povukle s utrke. Nakon VN Kanade zaostatak za Alonsom je dostigao vrhunac i iznosio je 25 bodova. U sljedeće tri utrke Michael se vraća i smanjuje na prihvatljivijih 11 bodova. U nastavku sezone pobjeđuje na VN Italije i VN Kine kada se po prvi put u sezoni izjednačava s Alonsom. Ostvaruje jedan od najvećih obrata u sezoni u povijesti Formule 1. Iako je bio na dobrom putu da osvoji rekordni 8. naslov svjetskoga prvaka, kvar na motoru na VN Japana je upropastio priliku. Bio je to kvar kakav se nije dogodio još od VN Francuske 2000. i za Michaela je sezona bila izgubljena. Alonsu je u završnici trebao samo bod da potvrdi svoj drugi naslov, što se na kraju i dogodilo. Michael je posljednju utrku završio kao 4. s mnogo problema uoči same utrke, koje su se događale i tokom utrke, od problema s pumpom za gorivo do ispuštanja gume prilikom dodira s Fisichellom. Unatoč svim problemima, koje su se događali na toj utrci po Michaelu, utrka je otišla u povijest kao njegova zadnja utrka u Formuli 1.

Povlačenje iz Formule 1[uredi VE | uredi]
Dok su se još prskali šampanjcem na pobjedničkom podiju i dobivali pobjedničke pokale, pobjednički trojac tog vikenda Michael Schumacher, Kimi Raikkonen i Robert Kubica, Ferrari je objavio novinskim agencijama da se Schumacher krajem godine povlači iz Formule 1. Nekoliko minuta kasnije uživo pred milijunima gledatelja na novinarskoj konferenciji nakon utrke Michael konačno sam objavljuje vijest, koja se mjesecima nagađala kroz medije. Michael objavljuje kraj trkaće karijere na kraju sezone i zahvaljuje se cijeloj obitelji, osobito ocu, koji mu je pomogao da krene tim putem. Spomenuo je svoju cijelu 30-godišnju trkaću karijeru i sve što su mu utrke donijele kroz to razdoblje.

Mercedes GP[uredi VE | uredi]
Povratak u Formulu 1 (2010. - 2012.)[uredi VE | uredi]
Michael Schumacher se vratio se aktivnom utrkivanju u F1 2010. godine, vozeči za momčad Mercedes GP. Sezonu završava na 9. mjestu ukupnog poretka vozača, što mu je najlošiji rezultat u karijeri vozača F1. U sezoni 2011. također nastupa za momčad Mercedes GP-a, te je najavljivao borbu za podije i pobjede u nadolazećoj sezoni. Prva utrka sezone na GP Australije nije davala u tom pravcu. Svoju posljednju utrku u Formuli 1 za Veliku nagradu Brazila 2012. završio je na sedmom mjestu.

Na kraju sezone Svjetskog prvenstva u Formuli 1 2012. bio je trinaesti i izgubio je od Rosberga s 49 prema 93 boda.

Osobni život[uredi VE | uredi]
Dana 29. prosinca 2013. Michael Schumacher doživio je tešku nesreću na skijanju u francuskim Alpama udarivši glavom o stijenu.[5][6] Helikopterom je prevezen u obližnju bolnicu Centre Hospitalier Universitaire de Grenoble

Republika Indija-druga najmnogoljudnija država na svijetu

Republika Indija, koja je smještena u Južnoj Aziji i pokriva veći dio Indijskog potkontinenta, je druga najmnogoljudnija država na svijetu, s više od milijardu stanovnika, koji govore više od sto različitih jezika. Indija graniči s Bangladešom, Mianmarom, Kinom, Butanom, Nepalom i Pakistanom, a na jugu je oplakuje Indijski ocean, gdje ima susjede Šri Lanku i Maldive. Najveća gradska područja su Mumbai na jugozapadu i Calcutta na rijeci Ganges.

Ime Indija potječe od Sindhu, lokalnog imena za rijeku Ind. U prastarim spisima Vedama (starim 5 000 godina) spominje se prvo ime za Indiju - Bharata Varsa. Kasnije su razne političke stranke predlagale za Indiju različita imena, među kojima su bili Hindustan, Hindu Rashtra i Bharath. Ime Bharat potječe od dva hinduska kralja po imenu Bharata. »Bha« na sanskrtu znači znanje ili svjetlost, a »rat« je glagol »raditi«, pa je »bharat« onaj koji traži znanje. Indija je bila poznata i kao Hindustan (zemlja Hindusa), ali to se ime izbjegavalo nakon neovisnosti 1947., jer je indijski narod odlučio da će Indija biti sekularna država. Indija je zemlja suprotnosti i najveća federalna država na svijetu podjeljena na 25 federalnih jedinica.

Zemljopis[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljopis Indije


Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Indije

Indska se civilizacija razvila iz starijih neolitskih kultura, kao i pod utjecajem sumerske civilizacije, s kojom je trgovala. Prva kultura Indije razvila se u dolini rijeke Ind sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. Kulture Inda su gradile gradove od opeke. Ti su gradovi imali kanalizacijski sustav i široke ulice. Narod koji je ondje živio nazivao se Dravidi, a bio je tamne puti, te se bavio sa poljodjelstvom i obrtom. Trgovali su s narodima Mezopotamije. Poznavali su pismo koje do danas nije odgonetnuto. Najveći gradovi bili su Harapa i Mohenjo Daro. U Indiju su se oko 1400. pr. Kr. doselili indoeuropski Arijci i uništili indske gradove. Među Indom i Gangesom osnovali su više država. Glavni povijesni izvor za to doba su Vede, zbirka četiri knjige, i zato Indiju od 1400. do 550. pr. Kr. zovemo "vedska Indija". Najpoznatije indijske epske pjesme su Mahabharata i Ramajana, a govore o ratovima u kojima sudjeluju ljudi, demoni i bogovi. U upotrebi je bilo pismo i jezik Sanskrt. Kad su nastale države, narod je iz polunomadstva prešao na poljoprivredu, a društvo se raslojilo na četiri kaste.

Kultura[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Indijska umjetnost
Indijska kulturna povijest, proteže se na više od 4500 godina. Tijekom Vedskog razdoblja (1700.g.- 500.godine nove ere) postavljeni su temelji Indijske kulture, filozofije, teologije, mitologije i književnosti. Položena su brojna uvjerenja i prakse koje postoje još danas, kao što su karma i yoga. Indija je poznata po svojim brojnim religijskim različitostima. Tu se nalaze Hinduizam, kao glavna religija te ga slijede Budizam, Islam i Kršćanstvo.

Umjetnost i arhitektura

Veliki dio Indijske arhitekture, uključujući i čuveni Taj Mahal, te ostala djela Mughalske arhitekture, izvrstan su primjer spajanja drevne kulture sa uvezenim stilom.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]
Većina Indijaca(80.5%) su hinduisti. Muslimana je 13.4%, kršćana 2.3%, sikhista 1.9%, 0.8% budista i oko 1% ostalih. Nijedan od jezika nije većinski, ali se najviše koristi hindu(41%).

Upravna podjela[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Države i teritoriji Indije

Indija je upravno podijeljena na 28 saveznih država, 6 saveznih teritorija, dok glavni grad New Delhi ima poseban status.

Savezne države:

Andhra Pradesh
Arunachal Pradesh
Assam
Bihar
Chhattisgarh
Goa
Gujarat
Haryana
Himachal Pradesh
Jammu and Kashmir
Jharkhand
Karnataka
Kerala
Madhya Pradesh
Maharashtra
Manipur
Meghalaya
Mizoram
Nagaland
Orissa
Punjab
Rajasthan
Sikkim
Tamil Nadu
Tripura
Uttaranchal
Uttar Pradesh
Zapadni Bengal
Savezni teritoriji:

Andamani i Nikobari
Chandigarh
Dadra i Nagar Haveli
Daman i Diu
Lakshadweep
Pondicherry
Teritorij glavnog grada:

Delhi
21. svibnja 2013. Kina je s Indijom sklopila prigodom sastanka dvaju premijera osam manje važnih sporazuma, na sastanku vrlo velike simbolične važnosti, a pretpostavlja se i kao začetkom velikog gospodarskog zamaha u svijetu.[1]

Indija je dijelom nove svjetske gospodarske brzorastuće velesile zvane engleskom kraticom BRICS koju čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička republika.
Veruje se da su anatomski moderni ljudi stigli u južnu Aziju pre 73–55.000 godina,[8] iako su najstariji autentični ljudski ostaci datirani u period od pre 30.000 godina.[9] Najstariji dokazi ljudske aktivnosti u Indiji, crteži na stenama iz kamenog doba iz skoro istih vremenskih perioda je pronađena u mnogim delovima Indijskog potkontitenta, a među njima su je i arheološki lokalitet Bimbetka u Madja Pradešu.[10] Oko 7.000. p. n. e. prva poznata neolitska naselja se pojavljuju na potkontitentu u Mergarhu i drugim lokalitetima u zapadnom Pakistanu.[11] Ona su se postepeno razvile u civilizacije doline Inda,[12] prvu urbanu kulturu u južnoj Aziji;[13] Kultura je cvetala u periodu od 2500–1900. p. n. e. u Pakistanu i zapadnoj Indiji.[14] Kulture Inda su gradile gradove od opeke sa kanalizacionom mrežom i širokim ulicama. Najveći gradovi su bili Harapa, Mohenjo Daro, Dolavira i Kalibangan. Civilizacija se bavila na zanatstvo i raširenu trgovinu.[13]

Antička Indija[uredi - уреди | uredi izvor]
Tokom perioda od 2000-500. p. n. e. u pogledu kulture mnogi oblasi potkontinenta su prelazili od bakarnog ka gvozdenom dobu.[15] Vede, najstariji sveti tekstovi hinduizma,[16] su napisane u ovom periodu,[17] a istoričari smatraju da pripadaju vedskim kulturama u Pandžabu i gornjoj Ganskoj niziji.[15] Većina istoričara smatra da ovaj period obuhvata nekoliko talasa Indoarijevskih seoba na potkontitnet sa severozapada, iz centralne Azije.[18][16][19] Indoarijevci su uništili indske gradove i preuzela dominaciju. Glavni istorijski izvor za to doba su Vede, zbirka četiri knjige, i zato Indiju od 1400. do 550. p. n. e. zovemo „vedska Indija“. Hinduizam se razvija iz vedske kulture. Male plemenske jedinice između Inda i Ganga su postepeno prerasle u monarhije.[20] Kad su nastale države, narod je iz polunomadstva prešao na poljoprivredu, a društvo se raslojilo na četiri kaste. Kastinski sistem je stvorio hijerarhiju bramana (sveštenika), ratnika i slobodnih seljaka, ali nije obuhvatio domorodačko stanovništvo koje je smatrano nečistima,[21] Na Dekanu arheološki dokazi iz ovog perioda nagovetavaju postojanje sistema vladavine više rodova.[15] U južnoj Indiji, napredak ka sedelačkom načinu života nagoveštava veliki broj megalitskih spomenika datiranih u ovaj period,[22] kao i obližnji tragovi poljoprivrede, rezervoara za navodnjavanje i tradicije zanatstva.[22]

Damaged brown painting of a reclining man and woman.
Crteži u pećinama Ajata u Aurgangabadu
U prvom milenijumu postojalo je mnoštvo kraljevina u Indiji. U kasnom vedskom periodu, oko 5. veka pre nove ere, male države Gangske nizije i severozapadnih regiona su se konsolidovale u 16 ​​velikih oligarhija i monarhija koje su poznate kao mahadžanapade.[23][24] Sve veća urbanizacija, verske reforme i ortodoksije iz ovog perioda su stvorile i heterodoksne verske pokrete, od kojih su dva postala zasebne religije. Budizam, zasnovan na učenjima Gotame Bude, je privukao sledbenike iz svih društvenih slojeva osim klase; praćenje Budinog živora je bilo od ključne važnosti na počecima zabeležene istorije u Indiji.[25][26][27] Đainizam je dobio na značaju za života Mahavire, svog najznačajnijeg ispovednika.[28] U dobu sve većeg bogaćenja gradova, obe religije su naglašavale odricanje kao ideal,[29] i obe su uspostavile dugotrajne tradicije monaštva. Na sjeveru je od tih država veliki doprinos indijskoj kulturnoj baštini dala Maurijska dinastija Do 3. veka pre nove ere, kraljevstvo Magade je anektiralo ili smanjilo druge države i osnovalo Maurja carstvo.[23] Nekada se mislilo da je ovo carstvo kontrolisalo veći dep potkontinenta osim krajnjeg juga, ali sada se misli da su njegovi osnovni regioni bili odvojeni velikim autonomnim oblastima.[30][31] Maurjanski kraljevi su poznati po izgradnju svog kraljevstva i upravljvanju javnim životom, kao i po Ašokinom odbacivanju militarizma i upornim zastupanjem budističke Darme.[32][33]

Sangamska književnost na tamilskom jeziku otkriva da su, između 200. p. n. e. i 200. n. e., južnim delom potkontintenta vladale dinastije Čalukja, Čera, Čola, Kadamba i Pandja, koje se intezivno trgovale sa Rimskim carstvom i zapadnom i jugoistočnom Azijom.[34][35] Od godine 180. p. n. e., bilježi se serija invazija iz Centralne Azije. To je dovelo do stvaranja Kušanskog kraljevstva, kao i celog niza Indo-grčkih, indo-skitskih i indo-partskih kraljevina na severu Indijskog potkontinenta. Od 3. veka dinastija Gupta je vladala u periodu koji se često naziva Zlatnim dobom Indije. Do 4. i 5. veka, Gupta carstvo u Gangskoj niziji je razvilo složeni sistem uprave i oporezivanja koji je postao model za kasnija indijska kraljevstva.[36][37] U severnoj Indiji hinduizam je učvrstio patrijarhatsku kontrolu nad porodicom, što je dovelo do sve većeg potčinjavanja žena.[38][23] Za vreme Gupti, obnovljeni hinduizam se zasnivao na više na posvećenosti nego na ritualima. Obnova se ogledala u procvatu vajarstva i arhitekture, koje su pokrovitelje našle među gradskom elitom.[37] Klasična sankristska književnost je takođe cvetala, a indijska nauka, indijska astronomija, indijska medicina i matematika su takođe načinile značajne napretke.[37]

Srednjovekovna Indija[uredi - уреди | uredi izvor]

Granitnu kulu hrama Brihadesvarar u Tandžavuru je završio Radžaradža Čola I 1010. godine
Rani srednjovkovni period istorije Indije, od 600. do 1200, su obeležila regionalna kraljevstva i kulturne raznolikosti.[39] Kada je car Harša, koji je vladao veliki delom Ingo-gangske nizije od 606. do 647, pokušao da proširi svoju državu na jug, porazio ga čalukški vladar Dekana.[40] Kada je njegov naslednik pokušao da se proširi prema istoku, porazio ga je palaški kralj Bengala.[40] Kada su Čalaukje pokušale da se proširi na jug, porazile su ih Palave, koje su zauzvrat bile suporstavljene Pandjama i Čolama još južnije.[40] Nijedan vladar iz ovog perioda nije bio u stanju da stvori carstvo i čvrsto kontroliše mnogo teritorije izvan svog matičnog regiona.[39] Tokom ovog perioda pastirski narodi koji su proterani sa svog zemljišta da bi se otvorio put rastućoj zemljoradničkoj ekonomiji, su se pridodati kastinskom sistemu, kao nova netradicionalne vladajuća klasa.[41] Kastinski sistemi su od tada počeli da pokazuju regionalne razlike.[41]

U 6. i 7. veku, prvi himne o posvećenosti su nastale na tamilskom jeziku.[42] One su oponašane širom Indije i dovele su do kako do preporoda hinduizma, tako i do razvoj svih modernih jezika potkontinenta.[42] Indijsko plemstvo, veliko i malo, i hramovi čiji su oni bili pokrovitelji, privlačili su u velikom broju stanovništvo u glavne gradove, koji su postali i ekonomski centri.[43] Gradovi sa hramovima raznih veličina su počeli da se pojavljuju svuda, pa je Indija doživela još jednu urbanizaciju.[43] Do 8. i 9. veka, njeni efekti su osetili u jugoistočnoj Aziji, kako su se kultura južne Indije i njeni politički sistemi izvozili u zemlje koje su postale delovi današnjih država Mjanmar, Tajland, Laos, Kambodža, Vijetnam, Filipini, Malezija i Indonezija.[44] Indijski trgovci, naučnici, i ponekad vojske su bili uključene u ovaj prenos. Žitelji jugoistone Azije su preuzeli inicijativu, a mnogi su dolazili u Indiju radi obrazovanja i prevodili su budističke i hinduističke tekstove na svoje jezike.[44]

Nakon 10. veka muslimanski nomandski klanovi centralne Azije, koji su se oslanjali na brzu konjicu i organizovanje ogromnih vojski ujedinjeni po etničkoj pripadnosti i veroispovesti, su u više navrata pregazili severozapadne ravnice južne Azije, što je dovelo na kraju do uspostavljanja islamskog Delhijskog sultanata 1206.[45] Sultanat je vladao većim delom severne Indije, i da više puta je pokušao da se proširi na jug. Iako je u početlu bio neprijateljski nastrojen prema indijskoj eliti, sultanat u velikoj meri ostavio ogromnom nemuslimanskom stanovništva da praktikuje sopstvene zakone i običaje.[46][47] Zahvaljujući uzastopnim odbijanjima mongolskih pljačkaša u 13. veku, sultanat je spasao Indiju od razaranja kakvu su doživela zapadna i srednja Azija, zbog čega su usledile viševekovne migracije odbeglih vojnika, učenih ljudi, mistika, trgovaca, umetnika i zanatlija iz tih regiona na Indijski potkontinent, čime je na severu stvorena sinkretička islamsko-indijska kultura.[48][49] Napadi Delhijskog sultanata i slabljenje regionalnih kraljevstava južne Indije utrli su put za autohtono Vidžajanagara carstvo.[50] Pošto je prihvatilo jaku šivaističku tradiciju i stvorilo jaku vojsku, carstvo je zagospodrailo velikim delom poluostrvske Indije i uticalo je na indijsko društvo dugo nakon toga.[50]
Novovekovna Indija[uredi - уреди | uredi izvor]

Testament mogulskog dvora na persijskom jeziku.
Početkom 16. veka severna Indija, pošto je uglavnom bila pod muslimanskim vladarima,[51] je ponovo pala zbog superiorne pokretljivosti i vatrene moći nove generacije ratnika iz centralne Azije.[52] Novonastalo Mogulsko carstvo nije iskorenilo lokalne društva kojima je ovladalo, već je balansiralo i umirilo ih preko nove administrativne prakse[53][54] i raznolike vladajuće elite[55]. To je dovelo do sistematizovanije, centralizovanije i uniformnije vladavine.[56] Izbegavanjem plemenskih veza i islamskog identiteta, posebno za vreme Ahbara Velikog, Moguli su ujedinili svoje daleke posede kroz odanost (izražena kroz persijanizovanu kulturu) caru koji je imao skoro božanski status.[55] Ekonomska politika mogulske države, koja je najviše prihode ubirala od poljoprivrede[57] i naložila da se porezi plaćaju u dobro regulisanom srebrnom novcu[58], podsticala je seljake i zanatlije da uđu na veća tržišta.[56] Relativni mir koje je carstvo održavalo tokom većeg dela 17. veka je bio faktor u ekonomskoj ekspanziji Indije,[56] koja je za posledicu imalo veće pokroviteljstvo za slikarstvo, književne forme i arhitekturu.[59] Nove koherentne socijalne grupe u severnoj i zapadnoj Indiji, kao što su Marate, Radžputi i Siki, su dobili vojne i državničke ambicije tokom mogulske vladavine, koje, kroz saradnju ili u krizama, davalo im kako priznanje tako i vojno iskustvo.[60] Širenje trgovine tokom mogulsko vladavine dovelo je do pojave nove indijske trgovačke i političke elite duž obale južne i istočne Indije.[60] Kako se carstvo raspadalo, mnogi među ovim elitama su mogli da traže i kontrolišu svoje poslove.[61]

Sredinom drugog milenijuma, nekoliko evropskih država, uključujući Portugaliju, Nizozemsku republiku, Francusku i Veliku Britaniju, koje su ispočetka bile zainteresovane samo za trgovinu, iskoristile su rascepkanost područja i razmirice među kraljevstvima kako bi uspostavile svoje kolonije. Do početka 18. veka, kada je linija između trgovačke i političke dominacije izbledela, veliki broj evropskih trgovačkih kompanija, uključujući i englesku Istočnoindijsku kompaniju, je osnivao priobalne ispostave.[62][63] Kontrola Istočnoindijske kompanije nad morima, veća sredstva i naprednija vojna obuka i tehnologija su dovele do rasta njene vojne moći i da bude privlačna delu indijske elite; oba ova faktora su bila od presudnog značaja u omogućavanju kompaniji da stekne kontrolu nad regionom Bengala do 1765. i zaseni ostale evropske kompanije.[64][62][65][66] Njen dalji pristup bogatstvima Bengala i potonje povećanje snage i veličina njene vojske joj je omogućilo da anektira ili potčini najveći deo Indije do 1820ih.[67] Indija od tada više nije izvozila gotove proizvode kao što je dugo činila, već je umesto toga snabdevala sirovinama Britansku imperiju, i mnogi istoričari smatraju ovo početkom kolonijalnog perioda Indije.[62] Do tog vremena, kako je ekonomska moć Istočnoindijske kompanije ozbiljno umanjena odlukama britanskog parlamenta i ona sama faktički pretvorena u produženu ruku britanske administracije, Kompanija je počela da svesnije ulazi u neekonomske oblasti, kao što su obrazovanje, socijalne reforme i kultura.[68]

Moderna Indija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mapa Britanskog indijskog carstva iz 1909. Oblasti kojima su Britanci direktno upravljali je obeleženo ružičastom bojom; zavisne države pod britanskim sizerenstvom su obojene žutom.
Istoričari smatraju da je moderno doba Indije počelo između 1848. i 1885. Imenovanje lorda Dalhuzija za generalnog guvernera Istočnoindijske kompanije je u osnovi postavilo scenu za promene esencijalne za modernu državu. U ovo je spadalo učvršćivanje i demarkacije suvereniteta, nadzor stanovništva i obrazovanje njegovih stanovnika. Tehnološke promene, a među njima železnica, kanali i telegraf, su uvedeni nedugo po njihovom uvođenju u Evropi.[69][70][71][72] Međutim, nezadovoljstvo Kopanijom je takođe raslo u ovo vreme, što je 1857. dovelo do Indijske pobune. Podstaknuta raznim ozlojeđenostima i shvatanjima, među kojima su napadne društvene reforme u britanskom stilu, teški porezi na zemljište, i tretmanom nekih bogatih zemljoposednika i prinčeva, pobuna je zahvatila mnoge regione severne i centralne Indije i uzdrmala temelje Kompanije.[73][74] Mada je pobuna ugušena 1858, ona je dovela do ukidanja Istočnoindijske kompanije i direktne uprave nad Indijom od strane britanske vlade. Kako su uveli unitarnu državu i postepeno i ograničeno parlamentarni sistem u britanskom stilu, novi vladari su takođe zaštitili pričeve i plemstvo kao feudalnu zaštitu od budućih nemira.[75][76] Velika Britanija je proglasila Indijsko carstvo 1877, pod svojim monarhom kao suverenom. Francuska i Portugalija su zadržale svoje manje kolonijalne ispostave. U sledećim decenijama javni život se pojavio svuda širom Indije, što je na krau dovelo do osnivanja Indijskog nacionalnog kongresa 1885.[77][78][79][80]


Džavaharlal Nehru (levo) je postao prvi premijer Indije 1947. Mahatma Gandi (desno) je predvodio nenasilni pokret za nezavisnost.
Nalet tehnologije i komercijalizacija poljoprivrede u drugoj polovini 19. veka su bili obeleženi ekonomskim nazadovanjem; mnogo malih farmera je postalo zavisno od prohteva dalekih tržišta.[81] Takođe se desio porast broja gladi velikih razmera,[82] i, uprkos rizicima razvoja infrastrukture koji su snosili indijski poreski obveznici, malo radnih mesta u industriji je otvoreno za Indijce.[83] Bilo je i pozitivnih efekata: komercijalno uzgajanje prehrambenih biljaka, naročito u tek kanalisanom Pendžabu, je dovelo do povećanja proizvodnje hrane za unutrašnju potrošnju.[84] Železnička mreža je obezbedio ispomoć pri velikoj gladi,[85] pošto je smanjilo troškove prenošenja,[85] i pomogla industriji u indijskom vlasništvu u njenom povoju.[84] Posle Prvog svetskog rata, u kom je služilo nekoliko miliona Indijaca, [86] počeo je novi period. On je bio obeležen britanskim reformama, ali i represivnim zakonodavstvom, pojačanim zahtevima za indijske samouprave, i početkom nenasilannog pokreta nesaradnje, čiji je Mahatma Gandi postao vođa i trajni simbol[87], pa se često naziva Ocem nacije. Tokom 1930-ih godina Britanci su dozvolili sporu zakonodavnu reformu, a Indijski nacionalni kongres je odnosio pobede na potonjim izborima.[88] Sledeća decenija je bila opterećena krizama: indijskim učešćem u Drugom svetskom ratu, konačnim pritiskom Kongresa za nesaradnju i porastom muslimanskog nacionalizma. Sve ovo je krunisano dobijanjem nezavisnosti 1947, ali je ublaženo podelom Indije u dve države: Indiju i Pakistan.[8
Nezavisnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Indijski vojnici u ratu 1947.
Od vitalne važnosti za indijski sopstvenu sliku kao nezavisne države je bio njen ustav, usvojen 1950. koji je definisao državu kao sekularnu i demokratsku republiku.[90]. U sledećih 60 godina Indija ima mešoviti niz uspeha i neuspeha.[91] Posle 1947, Indija je sprovodila socijalističku plansku privredu. Bila je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih i Ujedinjenih nacija. Međutim, Gandi nije uspeo da zaustavi verski sukobi između hindusa i muslimana. Granični spor oko Kašmira i drugi problemi su razlogom za stalnu napetost između dve zemlje, koja je u tri navrata prerasla u otvoreni rat - 1947-48, 1965. i 1971. godine. Ona takođe vodili rat da osvoji Goa, portugalsku luku i grad koji nije bio deo Indije do 1961. Indija je takođe 1962. vodila kraći neuspešni pogranični rat sa Kinom. To je bilo razlog da Indija 1970-ih započne sa radom na vlastitom nuklearnom oružju. Indija je izvršila nuklearne probe 1974. i 1998.

Zbog svoje etničke i verske šarolikosti, kao i ogromnih socijalnih razloga, Indiju endemski pogađa politička nestabilnost, štrajkovi, demonstracije, neredi i terorizam. Uprkos tome Indija je uspela da očuva demokratski sistem sa građanskim slobodama i uglavnom nezavisnom štampom, a poslednjih godina je preduzela i niz dalekosežnih ekonomskih i drugih reformi kojima je cilj iskoristiti ogromne ljudske potencijale u svrhu postizanja statusa svetske ekonomske, političke i vojne sile. Ekonomska liberalizacija, koja je počela 1990uh, je stvorila urbanu srednju klasu i preobrazila Indiju u jednu od najbrže rastućih ekonomija u svetu i povećala njen geopolitički uticaj. Međutim, Indiju dugo muči naizgled nerešivo siromaštvo, kako i na selu i tako i u gradovima[91], versko nasilje i nasilje zbog kastinskog nasleđa[92], pobuna maoističkih naksalita[93], separatizam u Džamu i Kašmiru i severnoj Indiji. Indija takođe ima nerešene teritorijalne sporove sa Kinom[94] i Pakistanom.[94] Indijsko-pakistansko nuklearno rivalstvo je imalo vrhunac 1998.[95].

Indija je danas jedna od članica grupe BRIKS,UN,G20 industrijski razvijenih zemalja a ima status posmatrača u Šangajskoj ogranizaciji za saradnju .
Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Stočar u Radžastanu muze kravu. Mleko je poljoprivredni proizvod koji Indiji donosi najveće prihode. Indija je 2011. bila zemlja sa najviše grla stoke i bivola na svetu, i najveći proizvođač mleka.
Prema podacima MMF-a u 2013. godini nominalni bruto društveni proizvod Indije bio je 1.842 milijarde američkih dolara, što ovu zemlju svrstava na jedanaesto mesto u svetu, dok je BDP meren prema paritetu kupovne moći iznosio 4.962 milijarde dolara a indijsku privredu čini trećom najvećom u svetu. Sa prosečnom godišnjom stopom rasta BDP od 5,8 % tokom protekle dve decenije Indija se svrstala među najbrže rastuće ekonomije sveta.[96] Međutim, gledajući visinu nominalnog BDP-a po stanovniku Indija je na 140. mestu, dok je po visini BDP prema paritetu kupovne moći na 129. mestu u svetu.[97] Do 1991. sve indijske vlade sledile su politiku protekcionizma podstaknuti socijalističkim viđenjem privrede. Obimne države intervencije i regulisanje tržišta značajno su izolovali indijsku od drugih ekonomija. Problemi sa platnim bilansom iz 1991. prisilili su indijske vlasti da liberalizuje svoju privredu;[98] od tada se ona postepeno kreće ka potpuno otvorenom tržištu[99][100] pridavajući značaj spoljnoj trgovini i prilivu direktnih stranih investicija.[101] Ekonomska politika tokom poslednje dve decenije je uglavnom kapitalistička.[100] Indija je član Svetske trgovinske organizacije od 1. januara 1995.[102]

Sa 486,6 miliona radnika 2011. godine Indija se svrstala na drugom mestu u svetu po brojnosti radne snage.[103] Uslužni sektor ostvaruje 55,6 % BDP-a, industrija 26,3 %, dok poljoprivreda doprinosi društvenom proizvodu sa 18,1 %. Među najvažnije poljoprivredne proizvode spadaju pirinač, pšenica, biljno ulje, pamuk, juta, čaj, šećerna trska, i krompir.[104] Najrazvijenije privredne grane su proizvodnja tekstila, hemijskih proizvoda, lekova, hrane, čelika, automobila, mašina, softvera, telekomunikacije, rudarstvo, petrohemija, biotehnologija, i proizvodnja cementa.[104] Udeo izvoza u BDP-u Indije je 2006. iznosio 24 %, što je značajno povećanje u odnosu na 1985. kada je bio 6 %.[99] Udeo indijske u celokupnoj svetskoj trgovini 2008. iznosio je 1,68 %.[105] Indija je 2011. bila deseti po uvozu i devetnaesti po izvozu dobara i usluga na svetu.[106] Najviše izvozi petrohemijske proizvode, tekstil, dragulje, softver, belu tehniku, hemijske proizvode, i proizvode od kože.[104] Najviše uvozi sirovu naftu, mašine, drago kamenje, đubrivo, i hemijske proizvode.[104] Između 2001. i 2011. udeo petrohemijskih proizvoda i bele tehnike, u izvozu je povećan sa 14 na 42 procenta.[107]

Zahvaljujući prosečnoj stopi rasta BDP-a od 7,5 %, tokom nekoliko godina pre 2007,[99] u Indiji su više nego udvostručene dnevnice u prvoj deceniji 21. veka.[108] Od 1985. oko 431 milion Indijaca je izašao iz siromaštva a procenjuje se da će srednju klasu u Indiji do 2030. činiti 580 miliona ljudi.[109] Indija je 2010. bila na 51. mestu po globalnoj konkurentnosti, 17. po tržišnoj kreativnosti, 24. u oblasti bankarstva, 44. u poslovnoj kreativnosti, i 39. u inovativnosti, što ju je svrstalo ispred nekih razvijenih privreda.[110] U Indiji se nalazi sedam od petnaest najvećih svetskih kompanija u oblasti informacionih tehnologija koje se bave outsourcing-om, što je Indiju 2009. svrstalo na drugo mesto iza SAD.[111]

Indija ima najbrže rastući sektor telekomunikacija na svetu. Tokom 2010. i 2011. Indija je dobila 227 miliona novih korisnika telekomunikacionih usluga,[112] a u prvom tromesečju 2013. prestigla je Japan i postala treće po veličini tržište pametnih telefona posle Kine i SAD.[113]

Društvo[uredi - уреди | uredi izvor]
Indija je druga zemlja po broju stanovnika u svetu jer u njoj živi preko milijardu ljudi. U Indiji postoji dvadeset dva zvanična jezika koji se govore u različitim regionima. Među njima su hindi i engleski jezik, koji su i službeni jezici države. U Indiji većina stanovnika živi u veoma oskudnim uslovima (čak 70%). Indija se sporo razvijala i bila je uglavnom poljoprivredno orijentisana država. Danas je postala mesto modernog biznisa i visoke tehnologije. Od 1974. Indija se deklariše kao zemlja koja ima atomsku bombu.

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

Hinduski hodočasnici se kupaju u reci Gang
Od religija u Indiji je najviše zastupljen hinduizam sa 80,5%, zatim islam sa 13,4%, hrišćanstvo sa 2,3%, i ostale religije sa 3,8% stanovništva.

Teleskop- jedan od najvažnijih astronomskih instrumenata

Teleskop (grčki tele = daleko, skopein = gledati) je jedan od najvažnijih astronomskih instrumenata. Teleskop skuplja elektromagnetsko zračenje promatranog izvora, dovodi ga u žarište i time stvara povećanu sliku ili pojačani signal objekta koji se proučava. Iako se pod riječi "teleskop" najčešće podrazumijeva opažanje u vidljivom dijelu spektra, pomoću njega možemo opažati udaljene objekte u cijelom spektru elektromagnetskih zračenja, od gama zračenja pa do radiovalova.

Prvi teleskopi su po konstrukciji bili refraktori, a pojavili su se početkom 17. stoljeća u Nizozemskoj. Hans Lippershey je 1608. godine prijavio patent za otkriće teleskopa, ali je odbijen jer su slične instrumente prezentirali i drugi optičari - Zacharias Janssen i Jacob Metius. Galileo Galilei, iako nije izumitelj prvog teleskopa, unaprijedio mu je optičku konstrukciju 1609. godine te ga prvi upotrijebio u astronomiji. Galileovi teleskopi imali su promjer leće 2-3 centimetra i povećanje između 15x i 20x, ali vrlo usko vidno polje. Već početkom 1610. godine njime je napravio velika otkrića. Utvrdio je da na Mjesecu postoje planine te da planet Venera pokazuje faze kao Mjesec. Uočio je pjege na Suncu i pomoću njih izmjerio vrijeme njegove rotacije. Otkrio je četiri najveća Jupiterova mjeseca, a prvi je razlučio Mliječnu stazu kao mnoštvo zvijezda.

Ubrzo nakon refraktora počelo se razmišljati o konstrukciji teleskopa koji će umjesto leće imati zrcalo za skupljanje svjetlosti te imalo bolja optička svojstva. Isaac Newton je 1668. godine napravio prvi teleskop sa zrcalom. Takav tip teleskopa i u današnje vrijeme nosi njegovo ime - newtonov teleskop. Newtonovi teleskopi nemaju optičku pogrešku kromatske aberacije, ali je reflektivnost tadašnjih zrcala bila vrlo malena - svega 50-60 % svjetlosti bi nakon refleksije od primarnog zrcala dolazilo do okulara. Reflektori su tek u 19. stoljeću dobili srebrne premaze na zrcalima, a početkom 20. stoljeća počinju se raditi prva aluminizirana zrcala. Prvi radio teleskop pušten je u rad 1937. godine.

Podjela[uredi VE | uredi]

Reflektorski teleskop na dobsonovoj montaži, na [2]Messierovu maratonu Višnjan-Rušnjak 2006.
Optički teleskopi[uredi VE | uredi]
Optički teleskopi se razlikuju prema načinu stvaranja slike. To su:

refraktori
reflektori
katadiopteri
Refraktori koriste leću za skupljanje svjetlosti. Lomom svjetlosti (refrakcijom) na površinma leće slika dolazi u žarište. Suvremeni teleskopi mogu biti akromatski i apokromatski. Akromatski teleskop ima konstrukciju leće od barem dva elementa kako bi se smanjila kromatska aberacija. Apokromatski teleskop ima leću od posebnih vrsta stakla s malim indeksom loma kako bi sve valne duljine vidljivog dijela svjetlosti na istom mjestu bile u žarištu te se potpuno uklonila kromatska aberacija.

Reflektori koriste zrcalo za skupljanje svjetlosti koje se odbija (reflektira) od njegove površine. Zrcalo se nalazi na dnu optičke cijevi, a zrake dolaze do dijagonalnog zrcala koje pod kutem od 90° odbija svjetlost do okulara na vrhu optičke cijevi. Budući da ne rade na principu loma svjetlosti reflektori nemaju kromatsku aberaciju. Profil zrcala je najčešće parabola kako bi se smanjila sferna aberacija.

Katadiopteri za skupljanje svjetlosti koriste sustav leća i zrcala. Takva konstrukcija omogućava veliku žarišnu daljinu unutar relativno kratke optičke cijevi. Ovisno o položajima leća i zrcala postoje mnoge vrste katadioptera. U amaterskoj astronomiji najčešće se koriste schmidt-cassegrain, maksutov-cassegrain te ritchey-chretien. Najveći svjetski teleskopi su većinom katadiopteri. Svemirski teleskop Hubble je katadiopter tipa ritchey-chretien.

Radio teleskopi[uredi VE | uredi]
Ostali teleskopi[uredi VE | uredi]
Neutrino teleskop
Amaterska astronomija[uredi VE | uredi]

Amaterski schmidt-cassegrain teleskop na ekvatorijalnoj montaži[3]
U amaterskoj astronomiji većinom se koriste samo optički teleskopi. Oni su najčešće sklopivi te se prije svakog astronomskog opažanja sastavljaju, a nakon toga rastavljaju i ponovno spremaju.

Sastoje se od:

optičke cijevi
montaže
okulara
Optička cijev sadrži optički sustav teleskopa (leću i/ili zrcalo) te fokuser. U fokuser teleskopa se stavljaju okulari - skup leća kojima se povećava slika nastala u žarištu teleskopa. Povećanje teleskopa je omjer žarišne duljine teleskopa i žarišne duljine okulara izraženih u milimetrima. Ipak, najvažnija osobina teleskopa je skupljanje što veće količine svjetlosti udaljenih objekata (zvijezda, maglica i galaksija), a ne njihovo povećanje. Prema tome, teleskop većeg promjera objektiva omogućiti će da objekti u njemu budu sjajniji te će se vidjeti tamnije zvijezde (veća granična magnituda). Razlučivost teleskopa (sposobnost raspoznavanja dvaju bliskih objekata) također ovisi o njegovom promjeru. Teleskop većeg promjera moći će razlučiti bliske dvojne zvijezde i više detalja na planetima neovisno o povećanju teleskopa. Maksimalno korisno povećanje teleskopa je otprilike 2x promjera objektiva u milimetrima. Prema tome, jeftini teleskopi promjera objektiva 60 mm mogu podnijeti maksimalno povećanje od 120x, a 200mm teleskop 400x. U praksi se takva povećanja vrlo rijetko koriste.

Montaža teleskopa može biti alt-azimutalna ili ekvatorijalna. Sastoji se od dva dijela - glave i tronošca.

Alt-azimutalne montaže imaju mogućnost vodoravnog (lijevo-desno) i okomitog (gore-dolje) pomaka. Jednostavni su za postavljanje i upotrebu, a mogu biti motorizirani i kompjuterizirani kako bi mogli automatski tražiti i pratiti objekte na nebu. Alt-azimutalne montaže imaju vrlo ograničene mogućnosti za astrofotografiju - zbog rotacije objekta unutar vidnog polja s njima se mogu rabiti tek vrlo kratke ekspozicije. Problem, se dakako, može riješiti korištenjem tzv. derotatora polja, koji zaokreće fotoaparat sukladno rotaciji polja. Međutim, visoka cijena te uska kompatibilnost s modelima teleskopa ograničava njihovu upotrebu. Alt-azimutalne montaže popularne su u kombinaciji sa svim vrstama teleskopa. Alt-azimutalna montaža na koju se stavljaju veliki reflektori naziva se još i dobson montaža po njenom izumitelju Johnu Dobsonu. Kompjuterizirane viličaste montaže često se koriste s katadiopterima svih promjera.
Ekvatorijalne montaže se postavljaju tako da im je jedna os pod kutem koji odgovara zemljopisnoj širini mjesta s kojeg se rade astronomska opažanja. Os je paralelna zemljinoj osi rotacije i tako usmjerena u sjeverni nebeski pol koji se trenutno nalazi u blizini zvijezde Sjevernjače. Proces usjeveravanja ekvatorijalne montaže zove ze rektifikacija. Uz pomoć ekvatorijalne montaže moguće je raditi dugačke ekspozicije koje su potrebne u astrofotografiji kako bi se snimili tamni i udaljeni astronomski objekti. Zbog svoje konstrukcije, potrebne preciznosti i robustnosti, ekvatorijalne montaže znatno su skuplje od alt-azimutalnih. Izuzetak su ekvatorijalne montaže na jeftinim početničkim teleskopima koje su najčešće loše kvalitete i neprikladne za optičke cijevi s kojima se nude u prodaji.
Okulari služe za vizualno opažanje slike koju stvara teleskop. Što je manja žarišna duljina okulara, veće je povećanje slike. Zbog turbulencija u atmosferi samo u vrlo rijetkim trenutcima moguće je vdjeti mirnu i oštru sliku na povećanjima većim od 250x. Takvim povećanjima promatraju se isključivo planeti, višestruke zvijezde i planetarne maglice. Objekti dubokog neba (maglice i galaksije) se najčešće promatraju na manjim povećanjima od oko 100x.

Poznatiji teleskopi[uredi VE | uredi]

Teleskop Hubble u orbiti oko Zemlje snimljen iz svemirske letjelice Shuttle (izvor: NASA)
Svemirski teleskop Hubble - umjetni satelit u orbiti oko Zemlje s teleskopom koji promatra u vidljivom spektru svjetlosti, kao i u spektru ultraljubičaste i infracrvene svjetlosti. Hubble je u prednosti nad zemaljskim teleskopima, jer ne ovisi niti o vremenskim prilikama, niti na kvalitetu slike utječe komešanje atmosfere. Osim toga, teleskopima na Zemlji atmosfera onemogućava prolaz valnih duljina u ultraljubičastom i infracrvenom spektru. Teleskop Hubble je razvila i lansirala američka svemirska agencija NASA tijekom devedesetih godina 20. stoljeća.
Vrlo veliki teleskop ili VLT (engl. Very Large Telescope) je skup od četiri povezana teleskopa. Svaki teleskop ima promjer ogledala od 8 metara, što je trenutno među najvećim promjerima ogledala zemaljskih teleskopa. VLT je smješten u pustinji Atacami u Čileu.

Zvučnik - elektromehanički pretvarač

Zvučnik je elektromehanički pretvarač koji pobuđen električnim signalom proizvodi zvuk frekvencijskog opsega od 20 do 20.000 Hz, odnosno zvuk namijenjen ljudskom uhu. Pojam zvučnik se također često koristi i za zvučničku kutiju u kojoj se nalazi jedna ili više zvučničkih jedinica, tj. zvučnika u užem smislu.

Prvi je zvučnik je bila telefonska slušalica koju je 1876. patentirao Alexander Graham Bell. Nedugo zatim uslijedila je poboljšana verzija Ernsta Siemensa u Njemačkoj i Engleskoj 1878. Vjeruje se da je sličnu napravu stvorio 1881. i Nikola Tesla. Modernu konstrukciju zvučnika s pomičnom zavojnicom ostvario je Oliver Lodge u Engleskoj 1898.

Princip pomične zavojnice patentirali su 1924. dva Amerikanaca, Chester W. Rice i Edward W. Kellog. Postoji dvojba kako je Britanac Paul Voigt prije njih podnio patentni zahtjev koji je tek naknadno prihvaćen. Voigt je 1928. napravio prvi zvučnik koji je mogao učinkovito reproducirati cijeli raspon frekvencija, a također je razvio i prvi sustav za kućnu upotrebu, međutim koristio je elektromagnete umjesto permanetnih magneta.

Prvi su zvučnici koristili elektromagnete jer je u to doba cijena permanentnih magneta potrebne veličine i snage bila prevelika. Elektromagnet se pobuđivao istosmjernom strujom kroz zavojnicu koja je obično služila i kao prigušnica u ispravljaču pojačala na koje je zvučnik bio priključen.

Vrste zvučnika[uredi VE | uredi]
Prema načinu pretvaranja električne energije u zvuk postoji nekoliko vrsta suvremenijih zvučnika:

Dinamički zvučnik
Elektrostatski zvučnik
Piezoelektrični zvučnik
Najčešće u upotrebi susrećemo dinamički zvučnik koji koristi energiju magnetskog polja. Znatno kvalitetniji i skuplji su elektrostatski zvučnici koji koriste energiju električnog polja. U komercijalnoj upotrebi nalazimo i piezoelektričke zvučnike koji koriste efekt mehaničkog titranja pojedinih kristala pod utjecajem električnog napona.

Dinamički zvučnik[uredi VE | uredi]
Kada kroz zavojnicu poteče struja, stvara se magnetsko polje, koje zajedno sa zavojnicom, u skladu s promjenom smjera struje, mijenja svoj polaritet, odnosno orijentaciju. Zavojnica je smještena u polje permanentnog (trajnog) magneta. Polja trajnog magneta i zavojnice međusobno djeluju jedno na drugo, kao i svaka druga dva magneta. Budući da je trajni magnet stacionaran, a zavojnica pokretljiva, mijenjanje polarizacije zavojnice i polja s promjenom struje rezultira titranjem zavojnice (polje gura ili privlači zavojnicu, ovisno o trenutku). Zavojnica potiskuje membranu, što proizvodi zvuk jer se širi zvučni val. Frekvencija zvučnoga vala, odnosno dobivenoga zvuka podudara se s frekvencijom titranja zavojnice. Dinamički zvučnik je danas najčešće u upotrebi zbog svoje jednostavnosti, pouzdanosti i zadovoljavajuće kvalitete reprodukcije uz prihvatljive troškove izrade.

Način rada i dijelovi[uredi VE | uredi]
Loud Speaker Schemata hr.svg
Dinamički zvučnik koristi međudjelovanje magnetskog polja permanentnog magneta i magnetskog polja zavojnice proticane pobudnom strujom. Premda se zvučnik pobuđuje iz naponskog izvora, valja uočiti da silu koja pokreće membranu stvara električna struja. Najvažniji dijelovi su (slika desno): permanentni magnet, meko željezo permanentnog magneta, titrajna zavojnica s nosačem (voice coil), membrana (cone) s kalotom (dustcap), ovjes (surround), centrator (spider) i košara (basket).

Permanentni magnet, polni nastavci od mekog željeza i zračni raspor čine zajedno magnetski krug. Permanentni magnet se izrađuje iz magnetski tvrdih materijala kao što su Alnico, razne feritne strukture i sl.

Titrajna zavojnica je namotana na tijelu od čvrstog papira, duraluminija ili posebnih poliesterskih smola. Ostvarena točnost oblika tijela nosača mora biti vrlo velika. Zavojnica se namata bakrenom ili aluminijskom žicom, obično okruglog, a rjeđe pravokutnog presjeka. Duljina same titrajne zavojnice mora biti ili veća ili manja od duljine zračnog raspora. Razlika u duljini određuje se prema proračunatom hodu membrane na rezonantnoj frekvenciji mehaničkog titrajnog sustava uz maksimalnu pobudu.

Membrana dinamičkog zvučnika je zalijepljena užim dijelom na tijelo nosača titrajne zavojnice te se, posljedično, titranje nosača titrajne zavojnice prenosi neposredno na membranu. Traži se da, s jedne strane, membrana bude teška i čvrsta kako bi udovoljila zahtjevima za reprodukciju u niskotonskom području (niska rezonantna frekvencija mehaničkog titrajnog sustava, velike amplitude), a s druge strane da bude čvrsta i što lakša kako bi ispunila zahtjeve za reprodukcijom u visokotonskom području (vjerni slijed i najbržih promjena pobudnog napona). Membrana ima najčešće oblik krnjeg stošca ili trube s eksponencijalnim razvojem. Izrađuje se od smjese materijala kao što su papir, tkanine, staklena vlakna, smole i td.

Ovjes membrane i centrator određuju gibanje titrajne zavojnice i same membrane po osi zvučnika. Ovjes se izrađuje kao dio same membrane ili u obliku prstena od gume ili tkanine valovita presjeka koji se naknadno lijepe na košaru i membranu zvučnika. Centrator se izrađuje od tkanina valovita presjeka impregniranih termootpornim smolama. Košara zvučnika sjedinjuje sve dijelove zvučnika u jednu cjelinu. Izrađuje se lijevanjem ili prešanjem, a pruža čvrst oslonac za ovjes, centrator i magnetski sustav.

Mehanički sustav zvučnika[uredi VE | uredi]
Mehanički sustav zvučnika je prigušeni titrajni sustav s jednim stupnjem slobode (uz pretpostavku idealno krute membrane) koji čine: ukupna masa (masa membrane zajedno s masom titrajne zavojnice i nosača), elastičnost ovjesa i centratora te mehanički otpor trenja materijala na pregibnim mjestima.

Uz sinusoidalnu pobudu brzina gibanja membrane u području kružne frekvencije razmjerna je pobudnoj sili i obrnuto razmjerna mehaničkoj impedanciji mehaničkog titrajnog sustava. Na rezonantnoj frekvenciji brzina gibanja membrane bit će određena veličinom otpora trenja, na frekvenciji nižoj od rezonantne elastičnošću ovjesa i centratora, a na frekvenciji višoj od rezonantne ukupnom masom titrajnog sustava.

Akustički sustav zvučnika[uredi VE | uredi]
Titranje membrane prenosi se na čestice zraka – sredstva kroz koje se širi zvuk. Zrak pri tome predstavlja za membranu akustičko opterećenje. Realni dio tog opterećenja je mehaničko trenje čestica i istovjetan je s akustičkim otporom zračenja, dok je imaginarni dio posljedica inercije mase zrake ispred membrane.

Otpor zračenja postiže najveću vrijednost u točki gdje je polumjer membrane r približno jednak 1/3 valne duljine. Smanjenjem frekvencije otpor zračenja pada s kvadratom kružne frekvencije. Međutim, kako je s druge strane isijana snaga proporcionalna s kvadratom brzine gibanja membrane, postavljanjem rezonantne frekvencije mehaničkog titrajnog sustava na donji kraj prijenosnog opsega nadoknađujemo pad otpora isijavanja porastom brzine gibanja membrane. Zvučnik će prema tome imati približno linearnu amplitudnu karakteristiku u području između rezonantne frekvencije i točke maksimuma otpora isijavanja, pad od 6 dB/oktavi iznad točke maksimuma otpora isijavanja te pad od 12 dB/oktavi ispod rezonantne frekvencije.
Električna impedancija zvučnika je kompleksna veličina koja opterećuje pojačalo gdje je jedan dio te impedancije svakako impedancija same električne titrajne zavojnice. Međutim, električne, mehaničke i akustičke veličine zvučnika čine jednu cjelinu te postoji i utjecaj mehaničkih te znatno manje i akustičkih veličina na ukupnu impedanciju zvučnika. Spomenimo samo da inducirana protuelektromotorna sila u zavojnici neposredno ovisi o brzini titrajne zavojnice, te posljedično uz električnu možemo govoriti i elektrodinamičkoj impedanciji koja je upravo razmjerna jakosti magnetske indukcije u zračnom rasporu, a obrnuto razmjerna veličini mehaničke impedancije na određenoj kružnoj frekvenciji. Elektrodinamička impedancija zvučnika najviše je izražena u okolini i na samoj rezonantnoj frekvenciji mehaničkog titrajnog sustava te u tom području može i višestruko premašiti iznos električne impedancije zavojnice.

Amplitudna karakteristika dinamičkog zvučnika[uredi VE | uredi]
Amplitudna karakteristika zvučnika pokazuje ovisnost zvučnog tlaka ili isijane snage kao funkciju frekvencije pobudnog napona. Već je ustanovljeno da je ona uglavnom linearna između rezonantne frekvencije zvučnika i točke maksimuma otpora isijavanja uz odgovarajući pad ispred i iza tog frekvencijskog područja. Razmatranje vrijedi uz pretpostavku idealno krute stapne membrane ugrađene u plohu beskonačno velikih dimenzija. Membrana zvučnika u stvarnosti nije idealno kruta, a ploha konačnih dimenzija više ne odjeljuje u potpunosti zračenje prednjeg i stražnjeg dijela (zračenja su u protufazi). Za frekvencije koje se nalaze iznad maksimuma otpora zračenja membrana se ne može smatrati idealno krutim stapom te pojedini dijelovi membrane počinju titrati s različitim fazama. Amplitudna i fazna karakteristika postaju u tom području vrlo nepravilne, a zvučnik se za manje valne duljine (više frekvencije) više ne može smatrati točkastim izvorom te dolazi do usmjeravanja zračenja po osi zvučnika. Nadalje, za frekvencije iznad kojih 1 kHz valja računati i na utjecaj induktivnog otpora titrajne zavojnice zvučnika te je konačni pad amplutudne karakteristike u tom području 12 dB/oktavi. Prema nižim frekvencijama prilike su također nepovoljnije. Ovisno o dimenzijama plohe na koju je ugrađen zvučnik, dolazi do tzv. «akustičkog kratkog spoja» uz dodatni pad od 6 dB/oktavi prema nižim frekvencijama.

Dinamički zvučnik u zvučničkoj kutiji[uredi VE | uredi]

Zvučnička kutija
Potreba za odvajanjem prednjeg i stražnjeg dijela zračenja uvjetuje ugradnju zvučnika na plohu što većih dimenzija, što je u stvarnosti praktički nemoguće izvesti. Zvučnik se zato zatvara u zvučničku kutiju i time je zračenje prednjeg i stražnjeg dijela potpuno odvojeno. Stražnji dio zračenja se apsorbira u samoj kutiji, a rezonantna frekvencija zatvorenog zvučnika se povisi jer zatvoreni zrak svojom krutošću smanjuje elastičnost ovjesa zvučnika. Zbog toga se frekvencijsko područje zvučnika ugrađenog u zvučničku kutiju sužava prema nižim frekvencijama. Zvučniku koji je ugrađen u zvučničku kutiju prijenosni opseg u niskotonskom području može se u izvjesnoj mjeri proširiti na donjem rubu prijenosnog frekvencijskog opsega i to ugradnjom zvučnika u tzv. «bas-refleks» zvučničku kutiju.

Bas-refleksna zvučnička kutija ima na prednjoj strani otvor sa svojstvima akustičke induktivnosti (inercija mase zraka koji titra u otvoru, odn. cijevi). Akustička induktivnost čini rezonantni krug sa akustičkom kapacitivnosti elastičnosti zraka zatvorenog u kutiji te ugađanjem rezonantne frekvencije akustičkog rezonatora na rezonantnu frekvenciju zvučnika proširujemo upotrebivo frekvencijsko područje zvučnika uz iskorištenje stražnjeg dijela zračenja na najnižim frekvencijama u okolini rezonatne frekvencije zvučnika. Osim bas-refleksnih zvučničkih kutija postoje i druge izvedbe zvučničkih kutija koje svojim oblikom i građom prilagođavaju fizikalna svojstva titranja zraka (akustičku impedanciju zraka) karakterističnim svojstvima zvučnika (eksponencijalne zvučničke kutije) ili se zračenje stražnje strane zvučnika zakreće u fazi te na pogodan način potpomaže zračenju prednje strane membrane zvučnika.

Prijenosne karakteristike dinamičkog zvučnika[uredi VE | uredi]

Visokotonski zvučnik
Pri ispitivanju i opisivanju svojstva dinamičkog zvučnika služimo se različitim mjernim metodama i načinima njihova prikazivanja. Prijenosne karakteristike zvučnika ispituju se u najčešće mjerenjem amplitudnih i tranzijentnih karkteristika, mjerenjem različitih vrsta nelinearnih izobličenja te mjerenjem efikasnosti i usmjerne karakteristike. Zbog niza međusobno isključivih konstrukcijskih zahtjeva, izrazito je teško konstruirati zvučnik koji će na zadovoljavajući način prenijeti cijeli čujni frekvencijski opseg (rezonantna frekvencija, promjer zvučnika, usmjerna karakteristika, otpor isijavanja,....), naročito tamo gdje se traži veća izlazna snaga, odn. opteretivost zvučnika. Sve ti zahtjevi mogu biti daleko lakše ispunjeni ukoliko se frekvencijsko područje dijeli na dva, tri ili znatno rjeđe četiri dijela gdje svaki zvučnik reproducira samo jedno, uže frekvencijsko područje. Kako u takvim sustavima pojedini zvučnik umjesto skoro 10 oktava (širokopojasni zvučnik) mora reproducirati znatno uže frekvencijsko područje, daleko ga je lakše optimalno konstruirati za područje za koje je namijenjen. U takvim, višestaznim zvučničkim sustavima, posebno izvedenim električkim filtrima se iz reprodukcijskog opsega u većoj ili manjoj mjeri uklanjaju oni dijelovi spektra gdje se zvučnik više ne ponaša kao idealno kruti stap i točkasti izvor (parcijalna titranja, interferencija) ili oni dijelovi spektra gdje bi ga velike amplitude mogle mehanički ili električki uništiti.

Elektrostatski zvučnik[uredi VE | uredi]

Pojednostavljen prikaz elektrostatskog zvučnika i načina njegova spajanja
Elektrostatski zvučnik koristi tanku ravnu membranu, obično izrađenu od materijala kao što je poliester, debljine kojih 2-20 µm, izvanrednih mehaničkih svojstava i impregniranih vodljivim materijalima kao što je grafit. Membrana je postavljena između dvije električki vodljive rešetke s malim zračnim razmakom između rešetki i membrane. Zahvaljujući vanjskom izvoru napona membrana je postavljena na potencijal od nekoliko kV u odnosu na rešetku. Na rešetke se dovodi električni napon u obliku tonskog signala i to u protufazi kako bi se stvorilo jednoliko električno polje koje će pokrenuti membranu na titranje sukladno sadržaju frekvencijskog spektra tonskog signala. Na rešetke je nužno dovesti napon dovoljno velike amplitude u namjeri da se stvori dovoljno jako električno polje za pokretanje membrane poželjnim, dovoljno velikim intenzitetom.

Elektrostatski zvučnik u osnovi predstavlja velik pločasti kondenzator te predstavlja izvor napona relativno velike kapacitivne unutarnje impedancije, za razliku od dinamičkog zvučnika koji ima relativno nisku električnu impedanciju induktivnih svojstava. Uvjetovano potrebom prilagođenja visoke impedancije elektrostatskog zvučnika na razinu optimalnu za priključenje na pojačalo snage (predviđeno za priključak zvučnika impedancije 4 ili 8 Ohma), elektrostatski zvučnik se na pojačalo spaja preko prilagodnog transformatora relativno velikog omjera transformacije napona. Takav prilagodni transformator zbog niza razloga je posebno zahtjevna komponenta sustava elektrostatskih zvučnika. U novije vrijeme grade se sustavi elektrostatskih zvučnika bez prilagodnog transformatora izvedeni visokonaponskim pojačalima s elektronskim cijevima.

Prednosti elektrostatskih zvučnika uključuju relativno malu težinu i posebno linearnu amplitudnu i faznu frekvencijsku karakteristiku. Posebno su dobre tranzijentne karakteristike, gdje membrana zvučnika treba slijediti izrazito brze promjene reproduciranog tonskog signala, a zahvaljujući posebno laganoj membrani elektrostatskog zvučnika.

Nedostatak je elektrostatskih zvučnika što u području nižih frekvencija dolazi do poništavanja zračenja prednjeg i stražnjeg dijela membrane, a iz razloga nedostatka zatvorene zvučničke kutije u kakvu je, na primjer, ugrađen dinamički zvučnik. Navedeni nedostaci pokušavaju se rješiti hibridnim zvučničkim sustavima gdje se za reprodukciju nižeg frekvencijskog područja koristi klasični dinamički niskotonski zvučnik, a za reprodukciju preostalog dijela tonskog spektra koristi se elektrostatski zvučnik. Dodatni je nedostatak elektrostatskih zvučnika osjetljivost na prašinu i vlagu te uvijek prisutna opasnost od strujnog udara visokog napona.
Piezoelektrički zvučnici se često koriste kao visokotonski zvučnici u komercijalnim zvučničkim sustavima ili kao zvučnici za reprodukciju zvuka s računala i manjih prijenosnih radio aparata. Otporni su na preopterećenje koje bi inače uništilo osjetljive visokotonske dinamičke zvučnike te se mogu priključiti na pojačalo snage bez zvučničke skretnice. Priključak valja, međutim, izvesti putem odgovarajućeg razdjelnog otpornika kako bi se spriječio neposredni priključak visoke kapacitivne impedancije piezoelektričnog zvučnika na izlaz pojačala snage, a iz razloga spriječavanja pojave samooscilacija pojačala. Amplitudni frekvencijski odziv je u piezoelektričnih zvučnika znatno neujednačeniji u odnosu na dinamički zvučnik te ga se ugrađuje isključivo tamo gdje visoka kvaliteta reprodukcije nije bitna.

Tehnike reprodukcije[uredi VE | uredi]
Donedavno se zvuk reproducirao u mono i stereo tehnici, a ideje o kvadrofoniji su davno izumrle, no krajem stoljeća postali su popularni surround zvučnički sustavi, kojima se postiže ono što kvadrofonija nije svojedobno uspjela.

Tipičan razmještaj je 5.1 (noviji standardi su 6.1 i 7.1):

dva zvučnika naprijed (lijevi i desni - osnova stereo sustava)
dva pozadinska zvučnika (također lijevi i desni)
centralni zvučnik ispred nas
takozvani subwoofer - zvučnik koji reproducira frekvencije na donjoj granici čujnosti ljudskog uha
7.1 sistem je zapravo jednak 5.1 samo što ima još dva zvučnika "središnji" koji su naravno lijevi i desni. Kvaliteta ovakvog sistema je u tome što sada doslovno možemo sudjelovati u filmu te osječati svaki zvuk te dobiti doživljaj kao da smo u filmu ili nekoj drugoj aplikaciji.

Povezani članci[uredi VE | uredi]
Elektronika
Pojačalo
Gitarska pojačala
Bas pojačala
Zvučnička kutija
Literatura[uredi VE | uredi]
Cohen A.B., Hi-Fi Loudspeakers and Enclosures, London: Butterworth and Co. Ltd, 1975.
Klinger H.H., Lautsprecher und Lautsprechergehause fur HiFi, München: Franzis-Verlag, 1978.
Sahm H., HiFi-Lautsprecher, München: Franzis-Verlag, 1978.

Vladimir Kličko ukrajinski profesionalni bokser

Wladimir Klitschko [3] ( ukrajinski : Володимир Володимирович Кличко Volodymyr Volodymyrovych Klychko; rođena 25. ožujak 1976) je ukrajinski profesionalni boksač koji se natječe kao teškoj . On je bivši svjetski prvak u četiri sankcioniranje tijela, drži naslove u WBA , IBF , WBO (dvaput), i IBO , te je prepoznata od strane boks objave Magazin Ring kao svoju svjetsku prvak u teškoj kategoriji. Visoko strateški boksač, Kličko se smatra jednim od najvećih teška prvaka svih vremena, [4] , a također se smatra da je jedan od najtežih probijanje knockout umjetnika u povijesti podjele, [5] sa svojim jakim ubod , ravno desna ruka i ostavi kuku što svoje najbolje oružje. [6]

Kličko je osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1996. godine, te je održao jedan dio teška Svjetskog prvenstva od 2006. godine, kada je poražen Chris Byrda osvojiti IBF i IBO naslova. On je osvojio WBO titulu pobijedivši Sultan Ibragimov u 2008, bio je nagrađen u ring naslov nakon poraza od Ruslan Chagaev u 2009. godini, a osvojio je WBA titulu od David Haye u 2011. Do svog poraza Tyson Fury u 2015, Kličko je također priznat kao prvak strane Transnacionalni boks ljestvici odbora , a mnogi ga smatraju da je linearni prvak u teškoj kategoriji. On je također bio prepoznat od strane WBA kao jedan od " Super prvaka ", razlikuje se daje boksača koji imaju tu titulu pored onih drugih sankcija tijela u istoj ligi.

Sveukupno, on je postao drugi najduži vladajući prvak u teškoj kategoriji svih vremena , i ima drugi najuspješniji naslov obranu ukupno bilo boksaču s 23 (uključujući i njegove početne vladavine kao WBO prvak), iza Joe Louis (25) i ispred Larry Holmes (20) i Muhammad Ali (19). Dana 14. rujna 2015. godine, BoxRec ocijenjeno Kličko kao broj jedan borac na svijetu, funta za funta . Dana 15. studenog 2014. godine, on je dosegao vrhunac karijere broj dva na prstenu 's funta za funta liste. Kličko se borio u 28 teškoj naslov borbe, više od bilo prvak u teškoj kategoriji u sportu povijesti. On također drži rekord što su porazili najviše boksača s neporaženi zapis, na 12.

Kličko je rođen u semipalatinsk , Kazahstana SSR (sada Semey, Kazahstanu ). [7] [8] [9] Njegov otac, Vladimir Kličko Rodionovich (1947-2011), bio je sovjetski ratnog zrakoplovstva general-major i vojni ataše Ukrajine u Njemačka; bio je i jedan od zapovjednika zaduženih za čišćenje posljedice černobilske katastrofe 1986. godine i nakon toga je dijagnosticiran rak. Wladimir majka je Nadezhda Ulyanovna. On je mlađi brat bivšeg WBC , WBO i Ring magazin prvak u teškoj Vitalij Kličko , aktualni gradonačelnik Kijeva . [10]

U sredini 1996, Kličko je završio studij na Pereyaslav-Khmelnitsky Pedagoškog zavoda (Ukrajina), a prihvaćena je na poslijediplomskom studiju u Kijevu Sveučilišta . Dana 18. siječnja 2001. godine u konferencijskoj dvorani Kijev Sveučilišta u fizikalnoj znanosti i sporta, Kličko je predstavio svoj ​​doktorski rad i bio je nagrađen doktorat iz Sports Science . Osim ukrajinski , Kličko također govori ruski, njemački i engleski. [ Citat potreban ]

Amaterski karijera [ uredi ]
U ranim 1990-ih, Kličko je trenirao u poljskom Gwardia Warszawa Boksački klub, u kojem je, prema Jerzy Kulej , "On i njegov brat koji se koristi za rušenje naše dečke". [11] U 1993, on je osvojio Junior Europsko prvenstvo kao teškoj . Godine 1994. dobio je 2. mjesto na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Istanbulu , Turska. Godine 1995. osvojio je zlatnu medalju na vojnom prvenstvu u ariccia , Italije, pobijedivši Luan Krasniqi , koji je izgubio u trećem kolu Svjetskog prvenstva u Berlinu, Njemačka je ranije te godine. U 1996, on je zarobljen 2. mjesto kao super teškoj kategoriji na Europskom prvenstvu u Vejle , Danska. Imao je amaterski evidenciju 134-6. [ Citat potreban ]

Poznat kao "Dr. Steelhammer", on je prvi stekao je svjetsku pažnju na Ljetnim olimpijskim igrama 1996. u Atlanti , Georgia. On je pobijedio Paea Wolfgramm osvojiti super-teškoj kategoriji zlatnu medalju . On je najavio kao "Dr. Steelhammer", nadimak sličan bratu Vitalija koji ide pod "Dr. Gvozdenšaka". Oba brata držati doktori znanosti.

Profesionalna karijera [ uredi ]
Kličko je postala profesionalka s Universum Box-Promotion u Hamburgu pod tutorstvom Fritz Sdunek , često se sadržanu na borbe karticama uz svoga starijeg brata Vitalija. Nakon izgradnje neporažen rekord 24-0 s 22 KO-a, on je pretrpio svoj ​​prvi gubitak u 24-13-1 kalfa Ross Puritty , u što je Kličko je prvi i jedini profesionalni borba u Ukrajini . Kličko kontrolira većinu borbe, slijetanje tvrdih udaraca na svom željeznom čeljusti protivnika na mnogo višoj tempom nego što je uobičajeno se bori u, ali Purrity bio u mogućnosti da se drži unatoč kazni. Kličko počeo gume u kasnijim rundama i plaćeni za to u desetoj rundi kada ga je Puritty srušen. U jedanaestom kolu Purrity je došao u šansu za nokaut.

Kao što je američki udario dalje, trener Wladimir a, Fritz Sdunek, skočio u ring i zaustavio borbu, mnogo na žalost Kličko, [ citat potreban ] koji je bio ispred na bodovima. Dana 18. ožujka 2000. godine, Wladimir borio Paea Wolfgramm , koga se borio ranije u 1996. Super teške kategorije olimpijskih finala. U svom profesionalnom revanš, Kličko nokautirao Wolfgramm u prvom krugu.

Kličko vs. Byrda i 5 naslovnih obrane [ uredi ]
Dana 14. listopada 2000. godine, u Kölnu , u Njemačkoj Kölnarena , Kličko je osvojio WBO prvenstvo u teškoj kategoriji po američkom Chris Byrda širokim jednoglasnom odlukom po ocjenama: 120-106, 119-107 i 118-108, podnice svog protivnika dva puta. Byrd je ranije uznemirila njegov stariji brat Vitali (koji je izvukao ozlijeđenog tijekom borbe). Kličko registrirani pet uspješnih naslova obranu, sve po nokautom nad: Derrick Jefferson , Charles Shufford , bivši IBF prvak Frans Botha , bivši WBO prvak Ray Mercer i Jameel McCline .

Kličko vs. Sanders & Brewster [ uredi ]
Kličko je došlo do prevrnut gubitak TKO do Corrie Sanders 8. ožujka 2003. godine u Hannoveru , Njemačka. Sanders pao Kličko dvaput u početku i zabio još dva knockdowns u drugom krugu pred meč bio zaustavljen od strane službenika. Borba je nazvan The Ring magazin uzrujan of the Year za 2003. godinu.

Nakon što je osvojio dva manja napade u Njemačkoj i upisa usluge Legendarni boksački trener Emanuel Steward , Kličko opet borio za upražnjeno WBO naslov je 10. travnja 2004. godine, u Las Vegasu , protiv Lamon Brewster . Kličko poslao Brewster na platnu u četvrtom kolu; Međutim, stvari se okrenuo na peti kad Brewster je punches počeo ga unazad. Ne brani i naginje se u užad za podršku, Kličko je uzeo stoji osam računati. Na nesigurnim nogama, Kličko je pao na platnu nakon zvona i sudac zaustavio borbu za njegovu sigurnost.

Kličko vs. Williamson, Castillo i Peter [ uredi ]
Nakon poraza u Brewster, Kličko je započeo svoj put natrag prema vrhu teškoj diviziji. Prvo, on je pobijedio DaVarryl Williamson tehničkim rješenjem. Borba je prekinuta zbog Kličko rez uzrokovan slučajnim headbutt. On je tada ispao neporaženi Kubanski kandidat Eliseo Castillo . Kličko onda potpisao za borbu neporaženi snaga bušenja Samuel Petra u IBF i WBO eliminator. Mnogo očekuje borba pokazala se iznimno zabavna. On je otišao na neki način prema otkupiteljske Kličko u teškoj diviziji. Iako Peter zabio tri knockdowns (dva u krugu 5, jedan u okruglom 10) Kličko izdržao Nigerijski moć i otišao na odlazne Petra za većinu krugova.
Dana 22. travnja 2006. godine, u Mannheimu , u Njemačkoj, Kličko pobijedio Chrisa Byrda po drugi put, ovaj put po tehničkim nokautom, u natjecanju za IBF i IBO u teškoj kategoriji prvenstva. Sudac Wayne Kelly zaustavio borbu u sedmom krugu nakon obaranje. Byrd pobijediti računati, ali lice mu je pohaban i krvava, i borba je odmahnuo rukom.

Vratio se u studenom, prema nedvojbeno najbrže rastući kandidat, neporažena Calvin Brock u Madison Square Gardenu . Na prvi Wladimir imao poteškoća dosežu nespretan Brock. Nakon četiri kola Harold Lederman je imao čak i na 38-38. Međutim, iz petog kruga na dalje, Kličko je postao aktivniji i njegov ubod postao faktor, a Brock je više ravnih tabana, ostavljajući mu lakše pogoditi. Brock je podove u sedmom krugu, iako je jedva pobijedio računati, sudac Kelly osjeti da je u stanju da nastavi. Kličko onda poražen obvezno izazivač Ray Austin 10. ožujka 2007. godine, u SAP Areni u Mannheimu, u Njemačkoj od strane drugog kruga nokaut s četiri uzastopna lijevim kuke do Austina glavi. Kličko nisu koristili desnu ruku jednom tijekom borbi, radi sav svoj ​​posao sa svojom lijevom ubod i lijevom kuku .

Kličko vs. Brewster II, Ibragimov & Thompson [ uredi ]
Kličko onda osvetio jedan od njegovih ranijih gubitaka kao što je porazio Lamon Brewster 7. srpnja 2007. godine, u Kölnu, Njemačka. Brewster je kutak pitao suca da zaustavi borbu na kraju šeste runde. Kasnije je otkriveno da je Kličko borio većina borbi sa slomljenom srednji prst na lijevoj ruci.

Kličko pobijedio WBO prvak u teškoj kategoriji Sultan Ibragimov u Madison Square Gardenu u New Yorku 23. veljače 2008 ujediniti IBF, IBO i WBO teškoj naslova. Kličko-Ibragimov borba je bila prva u teškoj ujedinjenje jer Holyfield-Lewis u 1999. Ujedinjenje sukob s Ibragimov se pokazao veliko razočarenje za navijače. Kličko je bio vrlo dominantan od prvog zvona. Odustao Ibragimov u kut i nastavio gurati prema dolje Ibragimov je rukavicu sa svojom lijevom rukom kako ne bi mogao baciti bušiti. Iako Kličko pobijedio svaku rundu, gužva u New Yorku započeo glasnim zviždanjem nakon drugog kruga. U zvižduci i Jeers povećana kao borba napredovala na isti način. Ibragimov kutak je skoro nečujno od šestog kola pa nadalje, ne može dati svog čovjeka bilo kakve značajnije savjet.

Dana 12. srpnja 2008. godine, u Color Line Areni u Hamburgu, Kličko je suočen obvezno izazivač Tony Thompson , u dobrom akciji borbe. Kličko je kontrolirao borbu sa svojim ubod i desne ruke; Thompson je imao svoje trenutke, ali je outworked i van vješt za većinu krugova. Kličko Stisnuo Thompson s desne strane u 11. krugu i Thompson nisu tukli računati.


Wladimir Klitschko boks Hasim Rahman, 2008
Kličko vs. Rahman, Chagaev & Chambers [ uredi ]
Kličko je trebao braniti naslov protiv Alexander Povetkin kasnije u 2008, [12] , ali 25. listopada, Povetkin odustao od borbe zbog ozljede gležnja. Umjesto toga, Kličko je suočen Hasim Rahmana 13. prosinca 2008. godine i pobijedio je nokautom. Ovo je bio treći put Kličko borio u SAP Areni u Mannheimu u Njemačkoj. On je dominirao u borbi, pobjedu svaki krug, a što dobro iskoristiti svoje lijeve ubod. Od prvog zvona razlika u fizičkoj snazi ​​bila duboka. Rahman nisu bile sposobne izdržati Kličko je bušiti moć. Sudac je konačno nazvao zaustaviti na jednostranom natjecanju u 7. kolu nakon Rahman nisu odgovorili na seriju dobrih snimaka.

Kličko je trebao suočiti David Haye , koji je izvukao iz nekoliko tjedana u borbi žalio na ozljede leđa. Spašavanju 20. lipnja 2009. godine datum i mjesto, Kličko umjesto zadržao IBF , WBO i IBO u teškoj kategoriji naslova, a također je osvojio slobodna Ring magazin teškoj naslov pobijedivši zamjenski protivnika i Ring No. 3 rangirani Ruslan Chagaev kada Chagaev mirovini nakon nasrtaja udaraca prema kraj devetog kruga. Kao Chagaev je WBA prvak, naslov nije bio na liniji.

Kličko je pobjeda nad Chagaev je viđen kao jedan od njegovih najupečatljivijih nastupa u ringu. On je kontrolirao tempo borbe od samog početka i hit Chagaev po volji sa ubod. Udario Chagaev sa nekoliko tvrdih pravim križeva i nikada mu je omogućilo da izgrade zamah. Krajem drugog kruga Kličko uhvaćen Chagaev izvanbilančnoj i poslao ga u platno. Chagaev oporavio, ali je dominirao nakon toga. Ova pobjeda je dodao značaj jer, iako je WBA naslov nije bio na liniji, mnogi vidjeli Kličko kao zakonitog prvaka.

Dana 9. prosinca 2009. godine, Kličko je menadžment grupe, K2 Promotions potvrdio je da je borba s Eddie Chambers je dogovoreno da će se u Njemačkoj 20. ožujka 2010. Ova obaveznu naslova obranu, prvotno planiran za prosinac 2009. godine morao biti odgođen zbog ozljede ručnog da Kličko zadobio na treningu koji je zahtijevao operaciju.

Kličko pobijedio Chambers nokautom pet sekundi prije kraja posljednjem kolu. [13] On je kritizirao između rundi od strane njegov trener Emanuel Steward za ne bori dovoljno agresivno i počeo proboj češće tijekom završnog kruga nego što je učinjeno prije nego što je na kraju dovelo sa svoje lijeve kuka udaranje komora sa čela. Bušiti napravio Chambers padaju prema naprijed i izgubio svijest tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Sudac zgazi i pozvao na kraj natjecanja odmah. [ Citat potreban ]

Kličko vs. Petra II [ uredi ]

Kličko u Hollenstedt , Niedersachsen, Njemačka, 21. svibnja 2010.
Nakon utakmice s komorama, ujedinjene borbe između Kličko i David Haye , koji je, od svibnja 2009. godine, je održana u WBA naslov, čini se da je u pučina. Kličko pozvao je Britanac na YouTubeu je u travnju 2010. godine, rekavši: "Želim poslati ovu poruku boksačkim fanovima i neposredno David Haye. Davidu ste pizditi na borbu protiv oba brata Kličko već dva puta, a sada je vrijeme da bi ga dogoditi. u ime boks navijača diljem svijeta, ja sam službeno pozivam na mene boriti. ne možeš pobjeći od mene zauvijek, a vi trebate pratiti kroz s ove borbe, ako želite biti poštovani. Ja sam spremni. što čekate? " [14] [15]

Haye je trener Adam Booth, ukazuju da bi Haye biti spremni prihvatiti izazov. [16] Obje strane započela pregovore o potencijalnom borbi i borba bio meta rujna. [17] Budući da su pregovori nastavili kretati prema naprijed, [18] ujedinjenje borba između Kličko i Haye se očekivalo da će se u Njemačkoj, a ne u Engleskoj. [19] [20] IBF odrediti rok za okončanje pregovora o 17. svibnja. Nekoliko dana prije roka kako bi ujedinjenje borbe, Haye je izjavio kako je zainteresiran za borbu protiv starijeg Kličko, Vitalija , nego Wladimir. [21] Borba se nije ostvarilo, Kličko je bio postavljen da se na obvezno izazivača Alexander Povetkin . Dana 17. svibnja 2010. godine, 30-dnevno razdoblje pregovora počeo za Kličko braniti svoj ​​naslov prvaka protiv Povetkin. [22] U tom razdoblju, diskusije da bi borba s Haye još uvijek u tijeku. [23]

Borba između Kličko i Povetkin u početku je bio uvjetno će se održati u Frankfurtu , Hessen , Njemačka, 11. rujna 2010. U srpnju 2010. godine, potvrđeno je da je borba će se održati u Frankfurtu. [24] Međutim, Povetkin, pod trener Teddy Atlas, odustao od 2 milijuna dolara torbicu borbe. [ citat potreban ] Samuel Peter zamijeniti Povetkin za zakazani borbu. Kličko je suočen Petra po drugi put, kao što su se borili u 2005. godini ranije. Peter borio Kličko 11. rujna 2010. godine, na ukrajinsko-a IBF, WBO i IBO u teškoj kategoriji naslova. Kličko opet pobijedio, izbacivši Petra u 10. krugu. [25] [26] Peter težio je 241 funti, dvije funte svjetlije od svoje prve borbe. Kličko je došao u na karijeru teškog 247 funti. Oba borci obećao knockouts u pred-borba podigne. Peter je započeo borbu vrlo agresivno i uhvatio Kličko s dobrim lijevom kuku u uvodnoj minuti, iako je Kličko završio krug dobro. Peter je bio uhvaćen s tri tvrde pravim rukama u drugom krugu, od kojih jedna kao da ga onesvijestiti. Peter je pokušao patka pod Kličko udarac, ali je bio vezan s unutarnje strane. Nakon četiri runde, borba je postala jednostrana u Kličko korist. Petra desno oko se zatvara, a on je uzimanje teških kazni. Nakon devetog kola, Petra trener Abel Sanchez je rekao da će mu dati još jednu rundu. Emmanuel Steward i preklinjao Kličko biti agresivniji. Peter zamahnuo divlje u desetom i Kličko baci ga dolje sa concussive kombinaciju. Sudac Robert Byrd nije počelo odbrojavanje i mahnuo borbu off, nagrađivanje Kličko pobijediti nokautom. Kličko je, međutim, bio postavljen za borbu Dereck Chisora ​​11. prosinca, ali borba je kasnije otkazao 8. prosinca zbog Kličko kidanje mišića u trbuhu
Dana 5. siječnja 2011. godine, najavljeno je da će Dereck Chisora ​​dobiti svoju borbu s Kličko. Ovo je razbjesnilo David Haye je trener Adam Booth, koji je opisao taj potez kao "sramotu" na zagrijanom live telefon-u sa Sky Sports News. Booth navodno Haye je sreo svaki od Kličko zahtjeve. [29] Borba protiv Dereck Chisora ​​je odgođeno za 30. travnja 2011. godine i da će se održati u SAP Areni , Mannheim . [30] Međutim, 4. ožujka, objavljeno je da Kličko je izvukao iz borbe zbog ne bude u potpunosti oporavio od rastrgan trbušne mišiće. Dana 5. ožujka, umjesto da je objavljeno da je vrlo predvidljiv borba protiv David Haye će se održati 2. srpnja 2011. [31] Borba je bila uvjetovana Kličko je oporavak od poderanu abdominalne ozljede mišića. Ugovor je napisan tako da ako Kličko nije bio u potpunosti ozdravi, onda Haye će se boriti brata Vitalija. [32]

Kličko se borio David Haye u teškoj ujedinjenja borbi za WBA (Super) , WBO , IBF , IBO i The Ring u teškoj kategoriji naslova. Borba je održan na Imtech Areni , Hamburg, Njemačka 2. srpnja 2011. [33] [34] [35] Kličko je dominirao u borbi, statistički outlanding Haye gotovo 2 do 1. Haye je otkrio nakon što mu je slomljena nožni prst. Kličko pobijedio jednoglasnom odlukom. [36]

Nakon što je osvojio WBA titulu, sve glavne teškoj naslova bili su u rukama obitelji Kličko. Wladimir i Vitali je postao prvi i jedini par braća drže sve teškoj naslova istovremeno. [37]

Kličko vs. Mormeck, Thompson II Wach [ uredi ]
Dana 6. listopada 2011. godine, Kličko najavio svoj sljedeći borbu. To je bio izvorno se 10. prosinca 2011. godine protiv bivše dva puta jedinstvenog svjetskog Cruiserweight prvak , francuski Jean-Marc Mormeck . Borba bi došlo u Esprit Areni , u Düsseldorfu. [38] To je trebao biti Wladimir prvi naslov obrana WBA (Super) remen, on je pobijedio David Haye . Borba je naplaćeno Alle Gürtel. Ein prvak. (Svi pojasevi. Jedan prvak). [39] Međutim, 5. prosinca 2011. godine, borba je otkazana jer Wladimir prijavio u bolnicu da imaju bubrežni kamenac uklonjen. Nakon operacije odstranjivanja je patio od groznice i upale. [40] Borba je odgođeno za 3. ožujka 2012. godine, s Wladimir Klitschko izbacivši Jean-Marc Mormeck u četvrtom krugu. Dana 7. srpnja, suočio Tony Thompson u revanš u Stade de Suisse Wankdorf , Bern , Švicarska. Tony Thompson je bio imenovan kao Wladimir Klitschko je obveznog obranu IBF . [41]

Dana 7. srpnja 2012. godine, Kličko je suočen Tony Thompson po drugi put koji je radio svoj put u obveznom položaj. Kličko zaustavio Thompsona u šestom kolu nakon što ga stavlja na platno s ispiranje desni metak. To je bio njegov 12. uzastopni naslov obranu, 3. najviše u teškoj povijesti. [42]

Kličko obranio je pojas u Hamburgu je 10. studenog 2012 preko jednostran jednoglasnu odluku. Njegov protivnik u borbi bio je bivši neporaženi 27-0 (15 KO) polish kandidat Mariusz Wach . Borba s Wach je bio prvi put u svojoj 16-godišnjoj pro karijere suočio protivničkog jači od njega. [43] visok na 2,02 metara, s dosega 2,08 metara i težine 251 funti, Krakowu rođen Wach, koji je sa sjedištem u SAD-u, je 4 centimetra viši od Kličko s dosega dva centimetra duži. [44] borba sa Wach je prva borba u Johnathon Banks coachinga '. [45]

Kličko vs. Pianeta, Povetkin i Leapai [ uredi ]
Na kraju 2012, World Boxing Association naručiti svoj ​​super-prvak Kličko u borbi protiv WBA regularna prvak Alexander Povetkin Rusije do 24. veljače 2013. godine, [46] ali dvije strane nisu mogli postići dogovor. [47] WBA neka Kličko još jednu dobrovoljnu naslova u obranu prije nego što prihvate Povetkin, ali trebao je biti potpisan ugovor s Povetkin prije 28. veljače, s novim rok za njihovo nastup najkasnije do 31. srpnja. [48] [49] [50]

Kličko je na drugom neporaženi kandidat, talijanski Francesco Pianeta , 4. svibnja. Od samog početka, on je sustavno oborili talijanski, dosljedno slijetanje rumenilo ravno desna ruka metak. Spustio Pianeta s desne strane na okruglom četiri, lijeva ruka stavi Pianeta dolje u peti; borba je završila u 2:52 u prvom krugu šest kad Kličko staviti Pianeta se po treći put. [ citat potreban ]

Kličko vs. Povetkin je održan u listopadu 2013. godine, svoj treći uzastopni neporaženi protivnika. Borba je ugroženo s više od 160 clinches, najviše je pokrenuo Kličko, nakon čega slijedi nekoliko ponovljenih taktika Grubo tijekom utakmice protiv Povetkin. To je uključivalo naslonjen na svog protivnika i gura glavu dolje i bacanje Povetkin na platnu, što je rezultiralo sudac zabio neki kao knockdowns. Kličko pobijedio jednoglasnom odlukom postigavši ​​obaranje u 2. kolu od rumenilo udarac, te 3 knockdowns u 7. kolu uključujući i onu zatraži od velikog desne aperkatom. Sva 3 suci zabio ga 119-104 na bodovima.

U svom sljedećem borbe, Kličko obranio je naslov protiv WBO obvezno izazivač Alex Leapai [51] Dana 26. travnja 2014. godine u Njemačkoj. [52] On je pokucao Leapai se tri puta, a sudac Eddie Cotton zaustavio borbu s pedeset pet sekundi preostalo u peti krug.

Kličko vs. Pulev & Jennings [ uredi ]
Dana 15. studenog 2014. suočio neporaženi Bugarski Kubrat Pulev za IBF titulu u Hamburgu . Kličko nokautirao Pulev se dva puta u prvom krugu i jednom u trećem krugu, prije nego kucati Pulev na gromovit lijevom kuku do kraja utakmicu. [53]

On je tada suočio neporaženi američki teškoj Bryant Jennings 25. travnja 2015. u Madison Square Gardenu , braneći svoj ​​WBA (Super) , IBF , WBO , IBO i The Ring u teškoj kategoriji naslova. On je pobijedio Jennings tako učinkovito korištenje njegova ubod i ukidanje Jennings 'uvredljive igru ​​iznutra, pogotovo držeći Jennings, što je rezultiralo sudac odbitka točku u 10. krugu pretjerane gospodarstvu, iako je Kličko je završiti osvajanjem putem jednoglasne odluke s deseci 116-111, 116-111, 118-109. [54]

Kličko vs. Fury I [ uredi ]
Glavni članak: Wladimir Klitschko vs Tyson Fury
Kličko je trebao odvesti na neporaženi u teškoj kandidat Tyson Fury , na WBO obvezno izazivač, 24. listopada 2015 u neviđenom 28. teškoj naslov svjetskog prvaka izgled. Dana 25. rujna 2015. godine, Kličko odgodio borbu, pozivajući se na ozljedu potkoljenice. To je odgođeno za subotu, 28. studenog, 2015. [55] Kličko izgubio je borbu jednoglasnom odlukom, s ocjenama od 116-111, 115-112 i 115-112 a sve u korist Fury. [56]

Kličko vs. Fury II [ uredi ]
Glavni članak: Tyson Fury vs. Wladimir Klitschko II
Kličko je pravo na revanš s Fury kao dio ugovora o svojoj prvoj borbi. Uzvrat eventualno objavljena je 8. travnja 2016., a će se održati u gnjevu rodnom gradu u Manchester Areni u Manchesteru , Engleska 9. srpnja 2016. [57]

Ostali interesi [ uredi ]
Kličko se pojavio s Lennox Lewis u filmu Oceanovih jedanaest . On je strastveni šahovski igrač, kitesurfer , golfer i humanitarna . Oba brata Klitschko su bili uključeni u dobrotvornim aktivnostima posvećena podupiranju potrebe djece širom svijeta. Oba brata su formirali svoje dobrotvorne koji pridonose djecu u potrebi u Africi i Južnoj Americi. Oni su osvojili humanitarne nagrade za njihov "Sport za dobar" projekte u 2002. i 2007. Godine 2002. braća Klitschko najavio je da su pristali da rade posebno za UNESCO (Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu), koji podržava više od 180 projekata u 87 zemalja. [ citat potreban ]

Kličko je i strastveni golfer i bila je igranje u Alfred Dunhill Links Championship u Škotskoj. Turnir je igrao više od tri predmeta u 2008. godini, uključujući St Andrews, Carnoustie i Kingsbarns u Fife i Angus. Kličko je imenovan kustos ukrajinskom paviljon na 2009 Venecijanskom bijenalu . [58] Kličko glumila u spotu za Chris Cornell pjesmu " Part of Me " u 2008. godini, uz porast plesač Carlos Kerr Jr. i Method Man
U 2009. godini Kličko je počeo izlaziti američka glumica Hayden Panettiere . [59] Panettiere pojavio ring na neke od Kličko bori se, uključujući i Kličko u 10. kolu KO pobjede nad Samuelom Peterom . [60] Par je prekinuo u svibnju 2011. godine, ali do travnja 2013 je rasplamsalo njihovu vezu. [59] [61] u listopadu 2013. Panettiere potvrdila da se ona i Kličko su angažirani, [62] koji je bio šuška još od ljeta. [63] Dana 6. prosinca 2013. godine, Kličko i njegova zaručnica Hayden Panettiere posjetio euromajdan -protests u Kijevu . [64] njegov brat Vitalij je bio jedan od vodećih ljudi tih prosvjeda. [65] [66] On i njegova zaručnica obratio mnoštvu. [67] krajem 2014., Panettiere i Kličko pozdravio njihov prvo dijete zajedno, kćer koja se zove Kaya. [68]

Neki mediji navode da je Kličko je prethodno datira Yvonne Catterfeld ; [69] odnos je igrao u njemačke komedije Keinohrhasen i Zweiohrküken . Nakon Wladimir je foto session [70] drže za Vanity Fair magazina sa Karolina Kurkova , ona je tvrdila da ima romantičnu vezu s boksača. [71]

Kličko govori četiri jezika. Ukrajinski, ruski, engleski i njemački [72]

Kličko je bio prijatelj s preminulog njemačkog teškoj legenda Max Schmeling . [72]

Dana 29. ožujka 2012. godine, za vrijeme dobrotvorne aukcije u Kijevu, Ukrajina , Wladimir aukciji svoj ​​1996. olimpijsko zlato kupcu koji ponudili milijun $. Kličko je rekao da će koristiti novac kako bi pomogli snove stotine tisuća ukrajinskih djece. Nakon prodaje, kupac je odmah vratio medalju iz poštovanja prema Wladimir i zbog toga što ga je želio ostati s obitelji Kličko
Naslovi u boksu [ uredi ]

Klitschko braća na ukrajinskom pečatom 2010
Glavnih svjetskih naslova:

(2) WBO prvak u teškoj kategoriji (+200 lbs)
IBF prvak u teškoj kategoriji (+200 lbs)
WBA (Super) prvak u teškoj kategoriji (+200 lbs)
Manji Svijet naslova:

IBO prvak u teškoj kategoriji (+200 lbs)
The Ring Naslov:

The Ring prvak u teškoj kategoriji (+200 lbs)
Regionalne / International naslovi:

(2) WBC Međunarodni teškoj prvak (+200 lbs)
(2) WBA Inter-Continental u teškoj prvak (+200 lbs)
EBU teškoj prvak (+200 lbs)
NABF teškoj prvak (+200 lbs)
WBO NABO teškoj prvak (+200 lbs)
Posebne naslova:

WBO teškoj kategoriji Super prvak (+200 lbs)