Suverenitet na prodaju? Hvatanje u koštac s marginalnošću u južnom Pacifiku – primjer otoka Niuea

.

MARGINALNOST JUŽNOPACIFIČKIH OTOKA

Dvije su osnovne dimenzije marginalnosti važne za južnopacifičke otoke: mjerilo i lokacija. Mjerilo određuje marginalnost kroz uvjete u kojima mali otoci nemaju dovoljno veliku populaciju, površinu ili dovoljno prirodnih resursa da se mogu natjecati na globalnom tržištu s državama koje posjeduju sve to u (znatno) većim količinama. U južnopacifičkoj regiji se nalazi 12 država i 10 zavisnih teritorija u kojima živi 9.4 milijuna stanovnika. Međutim, čak 6.2 milijuna ili 2/3 stanovnika živi u Papui Novoj Gvineji dok nijedna druga država/teritorij nema više od milijun stanovnika, a čak 10 njih ima ispod 100 000 stanovnika. Slično je i s otočnom površinom koja iznosi 552 km2 pri čemu čak 462 km2 ili 83 % otpada na Papuu Novu Gvineju, a većina ostalih država/teritorija ima površinu manju od 1000 km2. Tako mala kopnena površina gotovo je redovito popraćena oskudnim mineralnim sirovinama i nedostatkom plodnog tla.

S druge strane, lokacija može za južnopacifičke otoke predstavljati važno ograničenje budući da se nalaze daleko od tržišta pa su cijene uvoza i izvoza svih proizvoda znatno veće nego drugim državama što ponovno smanjuje konkurentnost južnopacifičkih državica na globalnom tržištu. Iako se južnopacifički otoci praktički nalaze u središtu ekonomski aktivne azijsko-pacifičke regije, poprilično su udaljeni od središta ekonomske aktivnosti u Aziji i Amerikama, brodske linije ih obično zaobilaze, a zračne rute prelijetaju.

U novije vrijeme sve više se pažnja okreće učincima klimatskih promjena na pacifičke otoke. Zbog velikog broja relativno niskih otoka postoji opasnost da će uslijed podizanja moske razine mnogi od njih, pa čak i čitave države (Kiribati, Tuvalu i sl.), biti poplavljeni. Povećana klimatska varijabilnost značajno će promijeniti – vrlo vjerojatno pogoršati – uvjete života na otocima. Takva ranjivost južnopacifičkih otoka u kombinaciji s njihovom marginalnošću može trajno ugroziti opstojnost malih otočnih država i ako one ne budu sposobne generirati radna mjesta, mnogi će se njihovi stanovnici okrenuti iseljavanju u potrazi za poslom, obrazovanjem i boljim uvjetima života. U mnogim je južnopacifičkim državama i teritorijima taj proces već počeo.

Tri su temeljna procesa koja su dovela do marginalizacije južnopacifičkih otoka. Učinci klimatskih promjena u vidu sve učestalijih ekstremnih vremenskih uvjeta (intenzivne oluje, tropskih cikloni, suša) pogoršavaju uvjete života na otocima, pogotovo manjima. To zajedno s općim promjenama u načinu života dovodi do preseljavanja stanovnika s manjih otoka u veće regionalne centre i glavne gradove uzrokujući depopulaciju manjih otoka i ubrzanu urbanizaciju tih centara. Treći je proces globalna geopolitika – dok je u hladnoratovskom razdoblju ova regija prosperirala pod patronatom supersila (kroz izdašnu pomoć i ekonomske subvencije), u posthladnoratovskom razdoblju uslijed neoliberalne ekonomije i slobodne trgovine uglavnom je prestao trgovinski protekcionizam, a lokalne industrije su postale ovisnije o vanjskoj pomoći i migracijama radne snage.

SUVERENITET I MARGINALNOST

Suverenitet se pokazao važnim sredstvom u borbi protiv marginalnosti. Države i teritoriji u južnopacifičkoj regiji imaju čitav spektar političke suverenosti – od potpune neovisnosti (npr. Fidži, Solomonovi Otoci) preko stupnjeva unutarnje samouprave (npr. Američka Samoa, Nova Kaledonija) i poluovisnosti (npr. Niue, Cookovi otoci) do potpune integriranosti u drugu državu (npr. Rapa Nui). Potpuna neovisnost nosi određenu političku prednost (glas u Skupštini UN-a, samoodređivanje), međutim suverenošću se kroz upravu nad resursima ili segmentom politike (npr. vanjskom politikom) može trgovati u zamjenu za materijalnu i političku pomoć ili pristup tržištu.

STUDIJA SLUČAJA: NIUE

Niue je južnopacifički teritorij kojeg čini koraljni otok veličine 259 km2 na kojem živi oko 1300 stanovnika. Zbog koraljnog postanka tlo je slabe plodnosti, mineralnih resursa praktički nema, a šumski resursi ne omogućuju dugoročno održivu ekonomsku eksploataciju. Unatoč velikoj morskoj ekonomskoj zoni država nije uspjela razviti izvoznički orijentirano ribarstvo kao ni izvoznički orijentiranu poljoprivredu koja je i dalje zadovoljava tek potrebe stanovništva. Stjenovita obala otežava razvoj turizma koji je u globalnim razmjerima orijentiran na atratkivne pješčane plaže i duboke luke za velike brodove. Najbliži susjed Niueu je Tonga udaljena više od 400 km preko koje se ostvaruje redovna prometna veza s Novim Zelandom. Pored svega, Niueu prijete potencijalno devastirajući prirodni hazardi koji su u prošlosti već razarali infrastrukturu i poljoprivrednu proizvodnju te pojačavali depopulaciju. Uzimajući sve to u obzir, Niue se očito može opisati kao marginaliziran teritorij u pogledu svog okoliša, resursa, ekonomije i udaljene lokacije.

Niue
Sl. 2. Otok Niue

Turizam se ipak čini jedinom realnom opcijom za ekonomski razvoj što pokazuje i rastući broj posjetitelja proteklih godina. Iako nema plaže, otok nudi turistima promatranje kitova, ribolov, bicikliranje i posjećivanje koraljnih špilja. Na taj način marginalnost Niuea izražena kroz negativne atribute poput izoliranosti, male površine i robusnog okoliša pretvorena je u prednost.

Ekonomija i uprava Niuea primarno se financiraju od vanjske pomoći (sl. 3) koja je iskorištena i za izgradnju ukupne turističke infrastrukture otoka. Razlog za izdašnu vanjsku razvojnu pomoć potječe od statusa suvereniteta Niuea. Naime, kad je otok 1974. dobio neovisnost od Novog Zelanda, njegovi stanovnici su na referendumu odabrali biti samoupravna država u slobodnoj zajednici (engl. free association) s Novim Zelandom koji je preuzeo odgovornost za obranu i vanjske poslove. Niueanci su time dobili novozelandsko državljanstvo te se stanovništvo kontinuirano preseljava u Novi Zeland u potrazi za poslom ili obrazovanjem pa 90 % ljudi koji se izjašnjavaju kao Niueanci danas živi u toj državi. Međutim potpuna depopulacija otoka malo je vjerojatna s obzirom na posvećenost lokalne samouprave održavanju zajednice, a s druge strane velik dio stanovništva koji trajno preselio u Novi Zeland ostao je u kontaktu s rodbinom na otoku kojoj šalju novčane pošiljke pomažući opstojnost lokalne zajednice. Mnogi se emigranti i vrate kako bi mirovinu proživjeli na rodnom otoku. Kad se razmotre drugi oblici suverenosti koje je Niue mogao prihvatiti, postaje jasno koliko je efikasno iskorišten prihvaćeni oblik suverenosti za rješavanje problema marginalnosti. Štoviše, marginalnost Nieua je vjerojatno jedan od najvažnijih razloga što prima prilično veliku vanjsku pomoć.

Službena razvojna pomoć Niueu od 1975. do 2009. godine u USD (prema tečaju iz 2009.)
Sl. 3. Službena razvojna pomoć Niueu od 1975. do 2009. godine u USD (prema tečaju iz 2009.)

.

ZAKLJUČAK

Niue je primjer prostora u kojem se istodobno i isprepleteno odvijaju procesi marginalizacije i razvoja. Pri tom se obilježja i procesi marginalnosti koji se u regiji općenito poimaju negativno u Niueu preobražuju u prednosti za razvoj turizma i čitavog otoka. Sve to postignuto je kroz pažljivo upravljanje neovisnošću i suverenitetom koje je omogućilo veliku vanjsku pomoć, a istodobno nije ugrozilo otočki identitet.