Hrvatski pseudo-otoci

Premda se glavnina državnog teritorija nalazi na kopnu, za Hrvatsku se s pravom može reći da je otočna zemlja jer sa svojih 1 246 otoka, otočića, grebena i hridi (DUPLANČIĆ I DR., 2004.) ima najbrojniji arhipelag na Jadranu, te, iza Grčke, drugu po broju otočnu skupinu Sredozemlja. Hrvatski su otoci prostor kontakta u fizičko-geografskom, gospodarskom i kulturno-geografskom smislu. Upravo je preko njih, susjednoga priobalja i pripadajućeg akvatorija funkcionirala višestoljetna veza s ostalim sredozemnim kulturama i gospodarskim sustavima, bez obzira na promjene etničkih i vjerskih struktura i političkih velevlasti. Slikovito bi se ti otoci mogli nazvati čipkom koja obrubljuje postelju hrvatske sredozemne kolijevke.

http://www.trogironline.com/images/virtual_guide/photogallery/trogir1.jpg

U geografskoj literaturi uobičajena je regionalnogeografska podjela hrvatskoga otočnog prostora na zapadnoistarsku, kvarnersku, sjevernodalmatinsku, srednjedalmatinsku i južnodalmatinsku skupinu, odnosno podjela na otoke unutrašnjeg, srednjeg (srednjih) te vanjskog niza koji uključuje i neke pučinske otoke (Jabuka, Palagruža). Znatniji problemi nastaju kada se otoke nastoji kategorizirati s obzirom na njihovu veličinu i ostala temeljna fizičko-geografska obilježja.

U hrvatskoj geografskoj i hidrografskoj literaturi postoji terminološko nesuglasje oko pojmova “otok”, “mali otok”, “otočić”, “hrid” i “greben”, na koje je s pravom u nekoliko navrata ukazivao profesor emeritus N. Stražičić (1997., 2001.). Slične dvojbe postoje i u stranoj znanstvenoj literaturi (LEWIS, 2001., ROYLE, 2001., KELMAN, 2005.). Općenito, otok je dio kopna okružen vodom (morskom, riječnom i jezerskom). Tu sažetu definiciju koriste gotovo svi geografski i hidrografski rječnici (WHITTOW, 1984., MAYHEW, PENNY, 1992., CLARK, 1993., CVITANOVIĆ, 2002., International Hydrographic Dictionary, 2005.), a izrijekom se navodi i u 121. članku VIII. poglavlja Konvencije UN-a o pravu mora, potpisane u Montego Bayu na Jamajci 1982.. Međunarodno pravo dodatno određuje kako je otok dio kopna koji se nalazi iznad razine visokih voda. Tako otoke definira i Hidrografski ured Ujedinjenog kraljevstva (ROYLE, 2001.).

Primjerice, brojni su prijedlozi pojmovnog razlikovanja (velikih) otoka i malih otoka. R. King (1993.) i S. A. Royle (2001.) navode mišljenje W. S. Bellera koji je malim otocima smatrao one otoke čija je površina manja od 10 000 km2, a broj stanovnika manji od 500 000. A. J. Dolman povisio je granicu malih otoka, prijedlogom prema kojem su to otoci površine manje od 13 000 km2 i s brojem stanovnika manjim od jednog milijuna (ROYLE, 2001.). R. King (1993.) je s pravom doveo u pitanje takvo određivanje malih otoka, koje je neprimjereno za usitnjene arhipelage, posebno one u prostoru Sredozemlja. Prema tim kategorizacijama svi su hrvatski otoci zapravo mali otoci jer i najveći otoci (Cres s 405,7 km2 i Krk s 405,2 km2) imaju površinu manju od 500 km2. Očito, za sistematizaciju hrvatskih otoka treba primjeniti neki drugi kriterij, prilagođen njihovoj veličini, broju i stalnoj ili povremenoj nastanjenosti.

I. Rubić (1952.) otokom smatra kopno okruženo morem čija je obalna crta duga najmanje 10 km, otočićem ili školjem kopno okruženo morem čija je obalna crta duga između 1,5 km i 10 km, a grebenima i kamicima male komadiće kopna okružene morem čija obalna crta ne prelazi duljinu od 1,5 km. U publikaciji Razvedenost obale i otoka Jugoslavije Hidrografskog instituta A. Irić (1955.) otoke je podijelio na naseljene i nenaseljene, i to bez obzira na veličinu. Naseljenim otocima smatraju se pri tome samo oni otoci koji su stalno naseljeni, ali ne i oni koji su naseljeni povremeno (npr. Kornat, Žut) i oni na kojima žive i djeluju svjetioničari (Vela Sestrica, Blitvenica) i redovnici (Galevac ili Školjić, Košljun).

U tipizaciji otoka prema prostornim obilježjima R. Zimmerman (1997.) u Nacionalnom programu razvitka otoka (1997.) naseljene otoke Republike Hrvatske podijelio je u četiri skupine: poluotoci i otoci povezani s mostom, veliki otoci (s više od 50 km2), srednje veliki otoci (15 km2 do 50 km2) i mali otoci (1 km2 do 15 km2). Prema tom kriteriju, isti je autor, uz ostalo, izdvojio pet većih otoka povezanih s mostom (Krk, Pag, Vir, Murter i Čiovo). Međutim, izvan tako definiranog prostora ostaju Nin, Tribunj, Primošten, Rogoznica i Vranjic, ali i znatno manji Sv. Andrija (Jadrija) i Sv. Nikola na ulazu u Kanal Sv. Ante kod Šibenika, koji su do izgradnje umjetnih veza (mostova i nasipa) također bili otoci. Za te otočiće koji su spojeni mostovima i nasipima s kopnom mogao bi se upotrijebiti pojam pseudo-otok (prema KELMAN, 2005.). Njihovo je opće obilježje da su nakon gornjopleistocensko-holocenskog izdizanja razine mora fizički bili manji dijelovi kopna okruženi morem, i to u neposrednoj blizini obalne crte kopna. Međutim, nakon povezivanja s kopnom ti su otoci izgubili velik dio svoj dotadašnjih inzularnih obilježja. To je generiralo korijenitu preobrazbu otočnih društveno-gospodarskih sustava i izmjenu njihovog krajobraza.

U širem smislu i veliki bi se premošteni otoci mogli smatrati pseudo-otocima, ali s obzirom da se još uvijek nisu integrirali s kopnom kao njihovi manji pandani, još uvijek se, premda uvjetno, mogu smatrati “pravim” otocima. To znači da je takvo stanje trenutno, a da postoje veći ili manji izgledi da i oni budu jače integrirani u kopneni obalni društveno-gospodarski sustav. Postoje brojne naznake trenda “deinzulacije” Krka, Paga, Vira, Murtera i Čiova, primjerice čvršća integracija u obalni prometni sustav, povoljnija demografska struktura, znatno blaža depopulacija u odnosu na ostale otoke ili čak lagani demografski rast (npr. Vir, Čiovo, neka naselja na ostalim premoštenim otocima) te veća gospodarska vitalnost. Nekoordinirani i nekontrolirani razvitak tim otocima donosi i neke negativne posljedice. Apartmanizacija otočnog prostora te betonizacija obalnoga ruba “dogodila” se Viru, koji je postao pravi primjer situacije koja se ne bi smjela ponoviti nigdje na hrvatskoj obali. Doduše, tome su pogodovale specifične političke prilike jer je prešutna podrška izgradnji velikog broja stanova za odmor zapravo bila reakcija na planiranu izgradnju nuklearne elektrane na tom otoku sredinom 70-ih godina 20. st. Kada su nadležne institucije lokalne i regionalne (samo)uprave jednom “zažmirile” (čitaj: zakazale), proces se počeo kotrljati u nepovrat.

Manji otoci koji su povezani s kopnom uglavnom su funkcionalno i fizionomijom postali njegovi sastavni dijelovi i poradi toga ih je moguće nazvati pseudo-otocima. Njihova je uloga bila velika jer su ponajprije služili kao utočišta pred različitim opasnostima koje su dolazile s kopna, posebice tijekom osmanlijskih prodora u južnohrvatsko zaleđe, ali i samo priobalje. Na mjestima nekadašnjih utočišta izgrađena su naselja zbijenog tipa s brojnim kućama, uskim uličicama, malim trgovima i uskom operativnom obalom.

Nin je među takvim pseudo-otocima tijekom prapovijesti i povijesti imao izrazito važnu ulogu. Na njemu je funkcioniralo istaknuto liburnsko središte, a kasnije rimski municipij Aenona (MAGAŠ, 1995.). U srednjem vijeku, na tom su se položaju naselili Hrvati očito baštineći staru romaniziranu liburnsku tradiciju. U Ninu su svoje središte imali i neki hrvatski vladari. Poradi lakše obrane sredinom 14. st. prokopan je kanal koji je s jugozapadne strane odvojio grad od kopna. Tako je od poluotoka nastao otok. Prilaze tako nastalom otoku omogućavali su Južni ili Kneginjin most (na mjestu prokopa) te Sjeverni most koji su ga de facto učinili pseudo-otokom. Oba su se mosta sačuvala u ponešto izmijenjenom obliku do danas. Na žalost, višestoljetni kontinuirani razvitak Nina prekinut je u vrijeme osmanlijskih prodora jer je grad stradao od osmanlijskih razaranja i, konačno, poradi rušenja koje su naredile mletačke vlasti bojeći se da ne bi pao u ruke Turaka. Pored spomenuta dva manja mosta, glavna prometnica koja danas povezuje Nin s kopnom izgrađena je na nasipu u prostoru plitke ninske lagune i prolazi istočnije od samog otočića.





Od kraja 15. st. šibenski otočići Tribunj, Primošten i Rogoznica postaju gusto izgrađene jezgre naselja, koja su se od 19. st. počela širiti na susjedno kopno, čime je započeo reverzibilan proces njihovoga prostornoga razvoja. Tijekom 20. st. izgrađen je velik broj stambenih jedinica na kopnenom dijelu naselja u kojem danas živi glavnina stanovništva. Stare su otočne jezgre još uvijek nositelji nekih istaknutih funkcija (crkve, različiti gospodarski objekti, pristaništa i sl.).



Primošten (Caput Cista) je s kopnom spojen (premošten!) između 1542. i 1564. prema odluci šibenskih gradskih vlasti, a Tribunj je dobio izravnu vezu s kopnom kamenim mostom, čija izgradnja nije točno datirana, ali kojega spominje mletački prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis 1774..


Nasip putem kojega je Rogoznica (Kopara) spojena s kopnom počeo se podizati znatno kasnije, jer je ona u odnosu na Tribunj i Primošten udaljenija od kopna (najmanja je udaljenost oko 290 m). Nasipavanje je počelo 1874., a dovršeno tek 1912. Kasnije je veza s kopnom u nekoliko navrata proširena i povišena kako na prohodnost ne bi utjecali valovi (STOŠIĆ, 1941.). U Rogozničkom zaljevu sredinom 90-ih godina 20. st. nasipavanjem je izgrađen sasvim novi pseudo-otok na kojemu su smješeteni recepcija i drugi sadržaji velike marine Frapa. Taj je potpuno umjetni otok s kopnom povezan preko dva manja mosta.


Trogir među manjim hrvatskim pseudo-otocima ima najistaknutiju historijsko-geografsku ulogu. Na vjerojatnim prapovijesnim temeljima na tom je otoku podignut grčki emporij Tragurion, a zatim rimski municipij Tragurium, koji je tijekom ranoga srednjeg vijeka, u specifičnim okolnostima pada susjednoga velegrada Salone, postao jedno od važnijih bizantskih uporišta na istočnoj obali Jadrana. Od tada počinje procvat Trogira, komunalnoga i biskupskoga središta čija se domena širila na prostor današnje trogirske Zagore, na otoke Čiovo, Drvenik i Ploču (na kartama Drvenik Mali) te velik dio jugoistočnoga šibenskog te zapadnoga splitskog priobalja. U vrijeme jačanja splitske, a od kraja 13. st. i šibenske komune, sužava se područje utjecaja Trogira, ali taj grad i dalje funkcionira kao snažan kulturni, crkveni, gospodarski i politički centar u središnjem dijelu Dalmacije. Poradi bogatoga kulturno-povijesnoga, odnsono graditeljskog nasljeđa najveći dio trogirskog pseudo-otoka upisan je u UNESCO-ov registar svjetske kulturne baštine.




Osobit je razvoj otočića Vranjic u istočnom dijelu Kaštelanskog zaljeva. Tragova naseljenosti ima još prapovijesti i rimskog doba, a na mjesto srednjovjekovnog naselja poslije povlačenja Turaka u 17. st. mletačke su vlasti naselile stanovništvo iz Dalmatinske Zagore (posebice iz drniškog kraja).  Nakon naseljavanja, novi su stanovnici taj otočić spojili nasipom s kopnom poradi lakše komunikacije sa susjednim Splitom i Solinom. Tijekom 20. st. pseudo-otok i istoimeno gusto izgrađeno naselje Vranjic (administrativno unutar Grada Solina) integrirani su u urbanu regiju Splita. Na obalama Vranjica izgrađeni su terminali splitske trgovačke luke te remontno brodogradilište. Obližnje tvornice i lučke instalacije bitno su narušile izgled toga lijepog mjesta, kojeg njegovi stanovnici nazivaju “Mala Venecija”.

“Otočnu” povijest imaju i neki drugi dijelovi hrvatske obale. Rovinj, Zadar i zapadni dio starog Dubrovnika također su bili otoci koji su naknadno širokim nasipima spojeni s kopnom tako da su preobraženi u poluotoke. Najkasnije je to učinjeno u Zadru koji je sve do kraja 19. st. od susjednog kopna bio odvojen s dva kanala među kojima je sagrađena prostrana utvrda Forte koja je i sama bila otok. Njihovim nasipavanjem izgubljena je stara vizija grada, a jedini ostatak nekadašnjih prokopa je lučica Foša u neposrednoj blizini renesansnih gradskih Kopnenih vrata.

Japan-Zemlja gdje izlazi sunce

Japan (japanski: 日本国 - Nippon/Nihon, doslovno "Zemlja gdje izlazi sunce" ili "Zemlja izlazećeg sunca" tj. skraćeno "izvor sunca") je ostrvska država u istočnoj Aziji. Smješten je u Tihom okeanu i leži istočno od Japanskog mora, Istočnokineskog mora, Kine, Sjeverne Koreje, Južne Koreje i Rusije i prostire se od Ohotskog mora na sjeveru do Istočnokineskog mora i Tajvana na jugu.

Japan je stratovulkanski arhipelag koji se sastoji od 6.852 ostrva. Četiri najveća ostrva su Honshu, Hokkaido, Kjušu i Šikoku i čine oko devedeset sedam posto površine Japana. Sa 126 miliona stanovnika, Japan se nalazi na desetom mjestu najmnogoljudnijih država. Glavni i najveći grad je Tokio u kojem živi 9,1 milion stanovnika.

Arheološka istraživanja pokazuju da je Japan bio naseljen još od Gornjeg paleolita. Prvi pisani trag o Japanu nalazimo u kineskim historijskim tekstovima iz 1. stoljeća. Uticaj iz drugih krajeva, najviše carske Kine, zatim razdobljem izolacije i zapadnoevroskim uticajem, je okarakterizirao historiju Japana. Od 12. stoljeća do 1868. godine Japanom su vladali feudalni vojni Šoguni koji su vladali u ime cara. Japan je ušao u dugi period izolacije početkom 17. stoljeća a završen je 1853. godine kada je flota SAD-a pritisnula Japan da se otvori prema Zapadu. Gotovo dva desetljeća intertnih sukoba i pobuna su pratili cara Meijia koji je proglasio Japan carstvom 1868. godine sa carem kao Božanskim simbolom nacije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pobjede u Prvom kinesko-japanskom ratu, Rusko-japanskom ratu i Prvom svjetskom ratu su omogućili Japanu da proširi svoje carstvo tokom perioda povećanog militarizma. Drugi kinesko-japanski rat 1937. godine je proširen na Drugi svjetski rat 1941. godine a završio se krajem 1945. godine atomskim napadom na Hirošimu i Nagasaki. Nakon usvajanja rividiranog ustava 1947. godine, Japan je zadržao unitarnu ustavnu monarhiju sa carom na čelu i izabranim zakonodavnim tijelom pod nazivom Kokkai.

Japan je danas velesila i članica UN-a, G7, G8 i G20. Ova zemlja ima treću po veličini ekonomiju na svijetu po nominalnom BDP-u i četvrtu najveću ekonomiju na svijetu po paritetu kupovne moći. Također je i peti najveći izvoznik na svijetu i peti najveći uvoznik. Iako se Japan odrekao prava da objavljuje rat, ima modernu vojsku i osmi najveći svjetski vojni budžet ali je koristi za samoodbranu i mirovne svrhe. Japan je razvijena zemlja sa visokim standardom života i indeksom ljudskog razvoja, čije stanovništvo ima najviši životni vijek i treću najnižu stopu smrtnosti novorođenčadi na svijetu. Japan je rangiran kao prva zemlja po Brand Indeksu i najbolja je rangirana zemlja Azije po Globalnom mirovnom indeksu.
Zastava Japana
Historija[uredi | uredi izvor]
Japan je prvi put naseljen u bakarno doba. Historija Japana počinje s državom Yamato između 200. i 646. godine, a preko razdoblja Nara i Heian (do 1185. godine) i kasnije razdoblja vojnih vladavina od porodice Minamota do porodice Toyotomi dolazimo do novije japanske historije. Ulazak u Trojni pakt s Njemačkom i Italijom neposredno uoči Drugog svjetskog rata, te napad na američku mornaricu u luci Pearl Harbour označili su ulazak Japana u Drugi svjetski rat koji je za Japan završio američkim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija atomskom bombom. Dva potpuno razorena grada i najmanje 120.000 mrtvih prisililo je Japan da potpiše bezuvjetnu kapitulaciju SAD-u 15. augusta 1945. godine čime je i formalno završen Drugi svjetski rat. Japan je ostao pod okupacijom SAD-a do 1952. godine.

Vlada[uredi | uredi izvor]
Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Careva uloga je ceremonijalna te on nema stvarnu vlast. Prema japanskom ustavu car je simbol države i narodnog jedinstva. Sadašnji car je Akihito. Carski prijestolonasljednik je Naruhito koji će naslijediti svog oca na carskom prijestolju.

Zakonodavna grana vlasti u Japanu je dvodomni parlament, Kokkai koji se sastoji od Zastupničkog doma (japanski: Shūgiin) i Vijećničkog doma (japanski: Sangiin). Zastupnički dom se sastoji 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine te je parlamentarni dom s većim ovlast. Članove Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina te ih ukupno ima 242. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.

Odbrana[uredi | uredi izvor]
Odbrambeno oružane snage Japana
Zračne odbrambeno-oružane snage Japana
Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Japanske prefekture
Japan se sastoji od četrdeset i sedam perfektura, na čelu kojih se nalazi izabrani guverner, zakonodavstvo i administracija. Svaka perfektura je potom podijeljena na gradove, naselja i sela.

Trenutno (2009. godina) je u toku administrativna reorganizacija kroz spajanje mnogih gradova, sela i naselja. Ovaj proces će redukovati broj lokalnih administrativnih regija i kako se očekuje, smanjiti administrativne troškove.[1]

Japan ima i veliki broj većih gradova, koji imaju važan kulturni, historijski i ekonomski značaj u životu zemlje.

Geografija[uredi | uredi izvor]
Japan je arhipelag koji se sastoji od 4.000 ostrva od kojih su najveća Hokaido, Honšu, Kjušu i Šikoku. Područje Japana je tektonski izrazito dinamično. Najviši vrh je Fudži (3.776 m).

Japan je na prvom mjestu u svijetu, po prisutnosti vulkana. Tamo su registrovana 94 vulkana, sa 1,274 registrovane erupcije.[2] Površinom najveće je jezero Biwa (695 km2).

Privreda[uredi | uredi izvor]
Nakon Drugog svjetskog rata, Japan se oporavlja, te bilježi izuzetan privredni rast, posebno zahvaljujući brzom prihvatanju novih tehnologija, kvalificiranoj i školovanoj radnoj snazi, te liberalnim radnim zakonima. Raširena štednja, niska stopa inflacije i vrlo stabilni odnosi između poslodavca i uposlenika (doživotno zaposlenje), uz sve spomenuto razlog su zbog kojeg je Japan danas među privredno najjačim zemljama svijeta.

Od 1960-tih do 1980-tih, ukupni realni privredni rast je nazvan "Japansko čudo": 10% prosječno u 1960-tim, i 5% prosječno u 1970-tim, kao i 4% prosječnog rasta u 1980-tim godinama.

Japan je jedna od vodećih država u poljima naučnih istraživanja, posebno tehnologije, mašina, i u biomedicinskim naukama. Blizu 700 000 naučnika dijeli budžet predviđen za nauku u iznosu od 130 milijardi US dolara, treći iznos u svijetu. Japan je lider u temeljnim naučnim istraživanjima, sa brojnim dobitnicima Nobelove nagrade u fizici, hemiji ili medicini. Neki od glavnih doprinosa Japana su u poljima elektronike, automobilske industrije, mašinama, zemljotresnom inžinjerstvu, industrijskoj robotici, optici, hemikalijama, poluprovodnicima i metalima. Japan je vodeći svjetski centar robotike u industriji, i ima više od polovine svih svjetskih robota. Japan je najveći svjetski proizvođač automobila.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]
Japanska populacija broji oko 127,3 miliona stanovnika. Najvećim dijelom, japansko društvo je jezički i kulturalno homogeno, uz malu populaciju stranih radnika, Koreanaca, Kineza, Filipinaca, Brazilaca i drugih. Najveća etnička grupa je narod Yamato; dok veće manjinske grupe čine narodi Ainu i Ryukyuan.

Japansko stanovništvo ima najvišu očekivanu životnu dob na svijetu, i ona iznosi 81,25 godina (prema podacima iz 2006. godine). Prosječna životna dob stanovništva se brzo povećava, kao posljedica baby-booma koji je uslijedio poslije Drugog svjetskog rata i smanjivanja broja rođenih u zadnjim desetljećima dvadesetog vijeka. Godine 2004. oko 19,5% japanske populacije je imalo preko 65 godina.

Ovakve promjene u demografskoj strukturi su izbacile u prvi plan problem potencijalnog nedostatka radne snage u budućnosti, kao i vjerovatnog porasta troškova socijalnih i penzionih programa. Veliki broj mladih japanaca se odlučuju za samački život, radije nego da zasnuju porodicu. Predviđa se da će, ukoliko se nastavi ovakav demografski trend, do 2050. godine japan imati 100 miliona stanovnika, a do 2100. godine ta brojka će spasti na 64 miliona. Demografski stručnjaci i planeri japanske vlade vode debate o načinima na koje bi spriječili ovakav pad populacije. Dopuštanje imigriranja većeg broja radnika, kao i poticanje rađanja većeg broja djece u porodicama su neki od prijedloga za rješavanje ovog problema.

Jezik[uredi | uredi izvor]
Više od 99% Japanaca govori japanski kao prvi jezik. Japanski jezik pripada altajskoj grupi jezika (srodan koreanskom) čini oko 49,1% riječi baziranih na kineskom, 33,8% autohtonih riječi i oko 8,8% riječi koje korijen vuku iz drugih izvora. Također, danas je u upotrebi veliki broj (izmijenjenih) riječi iz engleskog jezika. Za standardni jezik krajem devetnaestog vijeka određen je tokijski dijalekt.

Pismo se sastoji od kombinacije kineskih znakova (pismo preuzeto u šestom vijeku; dotada japanski jezik nije imao pisanu formu) i dva slogovna pisma (hiragana i katakana) nastalih u devetom vijeku. U školama se uči i pisanje japanskog jezika latiničnim pismom.

Jezik Ryukyuan, pripadnik iste grupe jezika kao i japanski, se govori na Okinavi, međutim malo djece uči ovaj jezik. Jezik Ainu je gotovo izumro, sa svega nekoliko živih govornika na Hokaidu. Najveći broj javnih i privatnih škola zahtijeva od učenika upotrebu i japanskog i engleskog jezika.
Religija[uredi | uredi izvor]
Religijski život Japana je veoma razvrstan. Ovdje je kroz istoriju došlo do preplitanja mnogih tradicionalnih religija. Korijeni mnogih tradicionalnih japanskih vjerovanja nalaze se u praistorijskim običajima, a najveći dio njih čini osnovu sinto religije. Ovo je jedina religija koja je specifično japanska. Indijski budizam, kineski doprinos u vidu konfučijanizma i taoizma, a kasnije je došlo kršćanstvo, u Japan su stigli izvana. Sve ove religije pretrpjele su značajne transformacije u procesu međusobne razmjene uticaja sa lokalnom tradicijom.

Velika većina stanovništva živi po običajima sinto i budističke religije. Primjer vjenčanja se obavljaju po sinto običajima, a sahrane po budističkim . Sinto je kao religija nastao u Japanu. Njegovi korjeni nalaze se u antičkim vjerovanjima i mitovima kada su ljudi vjerovali da duhovne sile (kami) postoje u prirodi - u drveću ili planinama. Sa razvojem sinto religije, kami su počeli da obuhvataju i heroje i druge poznate ličnosti, a u periodu pre izgradnje prvih hramova, ljudi su svoje obožavanje kamija iskazivali u prirodi.

Budizam je nastao u Indiji, a u Japan je stigao preko Kine i Koreje sredinom VI vijeka. U Japanu postoje brojne budističke sekte. Kršćanstvo su u Japan donijeli španski i portugalski misionari sredinom XVI vijeka. Mali je broj pripadnika ove religije.

Kultura[uredi | uredi izvor]
Japanska kultura se veoma promijenila tokom godina, od državne tradicionalne originalne "Jōmon" kulture do savremene kulture, koja kombinuje uticaje iz Azije, Evrope i Sjeverne Amerike.

Tradicionalne japanske umjetnosti uključuju zanate: "ikebana", "origami", "ukiyo", lutke i drugo; priredbe: "bunraku", plesove, "kabuki", "noh", "rakugo"; tradicije: igre, ceremonija pijenja čaja, Budō, arhitekturu, baštovanstvo, mačeve, kao i japansku kuhinju. "Manga" je strip format, popularan i u Japanu i u drugim zemljama. Japanska muzika je eklektička, sa od susjeda posuđenim instrumentima i stilovima. "Karaoke" su široko raspostranjena aktivnost.


"Sumo" hrvanje je nacionalni sport Japana.

Kafa, kava ili kahva-kuvano piće sa prepoznatljivom aromom i ukusom, koje se priprema od prženih zrna kafe,

Kafa, kava ili kahva (coffea) je kuvano piće sa prepoznatljivom aromom i ukusom, koje se priprema od prženih zrna kafe, koja su semenke iz bobica biljke Coffea. Biljke kafe se uzgajaju u preko 70 zemalja, prvenstveno u ekvatorijalnim regionima Amerika, Južne Azije, Indije i Afrike. Dve vrste koje se najčešće uzgajaju i koje imaju najveću potražnju su arabica, i manje sofisticirana, ali jača i izdržljivija robusta. Ova druga vrsta je otporna na kafinu listnu rđu, Hemileia vastatrix, mada ima gorči ukus. Kad sazru, zrna kafe se ubiraju, obrađuju i suše. Zelena (nepržena) zrna kafe su jedan od najprodavanjih poljoprivrednih proizvoda u svijetu. Nakon prodaje, zrna se prže do različitih stepena, u zavisnosti od željenog ukusa, nakon toga se melju i kuvaju da bi dobila kafa.

Kafa je blago kisela (pH 5.0–5.1[1]) i može da ima stimulišući efekat na ljude zbog svog sadržaja kafeina. Kafa je jedan od najpopularnijih pića na svetu.[2] Ona se može pripremiti i služiti na mnogo načina. Efekat kafe na ljusko zdravlje je bio predmet mnogih studija; međutim, rezultati su varirali u pogledu relativne koristi od kafe.[3] Većina nedavnih istraživanja ukazuje na to da je umereno konzumiranje kafe benigno ili blago korisno kod zdravih odraslih osoba. Međutim, diterpeni u kafi mogu da povećaju rizik od bolesti srca.[4]

Kultivacija kafe je prvobitno započeta u južnoj Arabiji;[5] Najranija kredibilna evidencija konzumiranja kafe se javlja iz sredine 15. veka u Sufi svetilištima Jemena.[5] U Afričkom rogu i Jemenu, kafa je korištena u lokalnim religioznim ceremonijama. Kako su te ceremonije bile u konfliktu sa verovanjima hrišćanske crkve, Etiopijska crkva je zabranila sekularno konzumiranje kafe sve do vladavine cara Menelika II.[6] Piće je takođe bilo zabranjeno u Otomanskoj Turskoj tokom 17. veka iz političkih razloga,[7] i bilo je povezivano sa buntovničkim političkim aktivnostima u Europi.

Kofa je značajna izvozna roba: ona je bila najvažniji poljoprivredni eksport za dvanaest zemalja 2004. godine,[8] sedmi po veličini legalni poljoprivredni eksport u svetu 2005. godine,[9] i „druga najvrednija izvozna roba zemalja u razvoju“, od 1970 do c. 2000.[10][11][12] Zelena (nepržena) kafa je jedan od najprodavanijih poljoprivrednih proizvoda na svetu.[13] Postoje izvesne kontroverze u pogledu uzgoja kafe i njenog uticaja na životnu sredinu. Konsekventno, zastupljenost organske kafe na tržištu je u porastu.

Biljka kafa[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Kafa (biljka)

Plodovi kafe u prirodi
Kafa se dobiva od biljaka roda Coffea, iz obitelji Rubicaceae. Postoji mnogo vrsta u ovom rodu biljaka, ali se uglavnom koriste zrna Coffea arabica (typica i bourbon) i Coffea canephora (robusta), a arabica je poznata kao brazilska kava, dok se C.canephora uglavnom uzgaja u Africi. Obje vrste rastu u tropskim zonama s toplom, vlažnom klimom, no na različitim nadmorskim visinama. Tako na primjer Arabica raste na 2.000 metara dok Robusta uspijeva na nižim visinama. Jedino se arabica i robusta komercijalno uzgajaju s time da većina svjetske proizvodnje otpada na arabicu dok se robusta manje uzgaja zbog svoga gorko-kiselog okusa. Vodeće zemlje po proizvodnji kave danas su Brazil, Kolumbija, Etiopija, Uganda, Angola, Indija i Indonezija.

Kava je grm ili stablo, a plodovi su crvene bobice slične trešnji. Najbolje mješavine se dobivaju kombiniranjem zrna nekoliko vrsta, a najbolji i najskuplji način je da se beru jedna po jedna. Jeftiniji načini su trešnja i strojna berba, nakon kojih se mora izvršiti separacija nezrelih i prezrelih bobica.

Arabika[uredi - уреди | uredi izvor]

Arabika
Arabika je kvalitetna kafa, u ukupnoj svetskoj proizvodnji zastupljena je sa čak 75-80%. Raste na nadmorskoj visini od 600 do 2000 metara i na plantažama ne dostiže veću visinu od 3 metra. Mladici treba tri godine da bi počela da cveta. A tek naredne godine, posle prvog cvetanja može dati i prvi rod. Jedno drvo u proseku daje 1 do 3 kilograma plodova, a u Brazilu (gde je berba samo jednom godišnje) berba traje od maja do avgusta.

Poznate arabike:

Minas
Santos
Sigri
Maragogip
Kostarika
Moka harar
Robusta[uredi - уреди | uredi izvor]
Ova vrsta kafe se uzgaja u Africi i Aziji (Indiji, Indoneziji, Vijetnamu), na nadmorskoj visini do 600 metara). Uzgoj ove vrste je lakši, a otpornija je i na bolesti. Zastupljena je sa 20-25% u ukupnoj svetskoj proizvodnji. Karakteriše je sitnije zrno, svetlije boje, nepravilnog oblika. Napitak koji bi bio od čiste robuste ne bi bio odgovarajućeg ukusa, već opor i gorak, bez arome. Zbog toga se ova vrsta koristi prvenstveno za mešavine, budući da daje punoću ukusu. Najveći proizvođači su: Vijetnam, Indonezija, Uganda, Indija i Obala Slonovače..

Obrada[uredi - уреди | uredi izvor]

Zrna kafe
Sirova kafa ima oštar ukus, tako da se prava svojstva, kao i karakterističan miris i ukus dobijaju tek posle obrade.

Prva faza - termička obrada
Ovo je zapravo sušenje zrna tokom koga ona gube oko 12% svoje mase, a vremenski ova faza predstavlja polovinu ukupnog vremena prženja kafe.

Druga faza - prženje
Tokom prženja kafe se odvijaju mnoge fizičke i hemijske promene kafe, menja se boja, smanjuje vlažnost, gubi težina i dobija aroma. Tokom prženja je najbitnija tolplota, tačnije temperatura koja određuje i boju koja će se postići, na višoj zrna postaju tamnija, a na nižoj se zadržava svetlija boja kafe. Toplota prouzrokuje i rast zapremine, oslobađajući ugljen-dioksid dolazi do „kokičastog praska“, odnosno u ćeliji kafe se oslobađa pritisak koji može biti i do 26 bara. Postoji nekoliko načina prženja kafe: „AFTER-DINNER“, cimet, američko, moderno, bečko, italijansko pečenje kafe.

Treća faza - hlađenje
Za hlađenje se korite vazduh ili voda, smatra se da je najbolja kafa koja se naglo ohladi vodom.

Pržena kafa na otvorenom može stajati najviše nedelju, a mlevena samo dva do tri dana.

Povijest kave[uredi - уреди | uredi izvor]

Kafedžinica u Palestini, 1900. godine
Postoji nekoliko pretpostavki o počecima korištenja kave kao napitka i sve one u sebi sadrže, u većoj ili manjoj mjeri, elemente legende. Najpopularnija je ona koja kaže da je etiopski pastir Kaldi jednoga dana primjetio da se njegove koze "čudno" ponašaju nakon što su se najele bobica s njemu nepoznata grma. Kako su životinje postale prilično živahne Kaldi je i sam odlučio probati plodove. Zaključio je da mu one vraćaju snagu pa je svoje otkriće podjelio s koptskim svećenicima u obližnjem samostanu. Svećenici su usvojili naviku konzumiranja plodova koje bi najprije namočili u vodu i zatim pojeli dok bi vodu u kojoj su se bobice namakale popili. Kava je prihvaćena među svećenicima jer ih je odražavala budnima za vrijeme dugotrajnih molitvi. Uz etiopske kopte kavu su koristili i pripadnici nekih drugih istočnoafričkih plemena i to tako da bi plodove jeli pomješane sa životinjskom masti. Takvi obroci održavali su im snagu prilikom dugih pješačenja.

Samo porijeklo imena kava vezano je za prostor Etiopije i Arapskog poluotoka. Prema jednoj verziji naziv je izveden od imena etiopske provincije Kaffa dok su neki skloniji tezi prema kojoj današnji naziv kava dolazi od arapske riječi ghahweh – vino. Naime, vrlo rano je otkriveno da plodovi kave mogu fermentirati te se upravo na taj način kava u početku i spravljala. Kada je kava stigla u Europu nazivana je "arapskim vinom".

S prostora afričke visoravni kava je najkasnije do 9. st. prešla Crveno more i udomaćila se u Arabiji. Iz Arabije potječe napitak koji mi danas nazivamo kavom. Negdje oko 1000. g. počeo se spravljati napitak od sušenih i isprženih sjemenki kave koji je ubrzo postao širom prihvaćen u čitavoj Arabiji. Središte trgovine kavom postao je grad Mocha u Jemenu prema kojem se i naziva jedna od najpopularnijih vrsta kave – caffe mocca. Arapi su brižno čuvali tajnu spravljanja kave, a za svaki pokušaj krijumčarenja biljke bila je predviđena smrtna kazna. Prodor kave prema Europi počeo je s osmanskim osvajanjima. U Turskom se carstvu u 16. st. razvio običaj svakodnevnog ispijanja kave. Navika je uzela tolikog maha da su državne vlasti bile prisiljene uvesti zabranu konzumiranja kave jer su smatrale da to oduzima previše vremena sultanovim podanicima. Zabrani unatoč, polovicom 16. st. otvorene su u Istanbulu prve kavane.

U Europi se kava najprije pojavila na jugu kontinenta.[14] Već 1570. mletački je trgovci dovoze u Veneciju zajedno s duhanom. Godine 1582., Francesco Morosini, mletački veleposlanik u Istanbulu, u svojemu izvješću navodi da se u gradu poslovi često sklapaju upravo uz šalicu kave u nekoj od brojnih istanbulskih kavana. Polovicom 17. st. otvorena je u Veneciji prva kavana, a uskoro su njezin primjer slijedili Milano, Torino, Genova i ostali talijanski gradovi. Oko 1760. g. samo je u Veneciji postojalo više od 200 kavana. Kavane su postale središtima društvenog života. Uz kavu su se plele zavjere na francuskom dvoru, podizale revolucije (bostonska čajanka u kavani Kod Zelenog Zmaja), pisale knjige (Voltaire, Balzac), skladale kantate (J. S. Bach "Kava kantata", 1743.), a savršenu formulu kave izrekao je veliki državnik Talleyrand: "Crna ko vrag, vruća kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav."

Kako je kava dolazila iz muslimanskih zemalja konzervativniji talijanski vjernici tražili su od pape da je zabrani jer su je smatrali "pićem nevjernika". Papa Clement VIII (pontifex maximus od 1592. do 1605.) zahtjevao je da, prije zabrane, isproba novi napitak. Nakon što je kušao kavu, oduševljen njenziom aromom, odustao je od zabrane.

Turski pohod na Beč krajem 17. st. omogućio je i srednjoj Europi da se upozna s kavom. Nakon završetka bitke u turskim su šatorima pronađene vreće s kavom pa je već 1683. otvorena prva kavana u gradu na Dunavu. Na zapad kontinenta kava je stigla posredstvom nizozemskih trgovaca. Najprije je iz Arabije prokrijumčarena u Indiju, odakle se ubrzo proširila na nizozemske posjede u Indoneziji, naročito na otok Javu.

Europska potražnja za kavom toliko je narasla da je postalo neophodno proširiti područje njezinog uzgoja. Kava je već bila popularna u Europi i to uglavnom među aristokracijom jer je zbog malih količina njezina cijena bila izrazito visoka. Jedan od velikih obožavatelja novoga napitka bio je i francuski kralj Luj XIV. Preko nizozemskih moreplovaca došao je u posjed nekoliko sadnica. Namjera mu je bila započeti uzgoj u Francuskoj. Ubrzo je uvidio da biljke ne podnose niske temperature i mraz pa je za potrebe uzgoja izgradio prve staklenike na svijetu. Kako proizvodnja u staklenicima nije bila dostatna da zadovolji rastuće potrebe, Luj XIV. zapovijedio je Gabrielu Mathieu de Clieu da uzme nekoliko biljaka i brodom ih prebaci do francuskih posjeda u Karibima. De Clieu je pristao na Martinique na kojemu je ubrzo procavao uzgoj kave pa je polovicom 18. st. na otoku raslo više od 15 milijuna grmova ove biljke. Nedugo nakon što je stigla na Martinique kava je dospijela i u Latinsku Ameriku. Na visoravnima ovoga kontinenta kava je naišla na podneblje slično onome u njezinoj pradomovini - Istočnoj Africi. Iz toga će razloga zbog uzgoj kave upravo na prostoru Latinske Amerike doživjeti svoj najveći uzlet.

Posljednji kontinent koji je usvojio uzgoj kave bila je Afrika, kontinent s kojeg je ova biljka i krenula na pohod po svijetu. Krajem 19. st. prve plantaže kave zasađene su u Tanzaniji i Keniji. Iz središnje Afrike uzgoj se proširio ubrzo na Zapadnu Afriku, Angolu i Madagaskar, a prokrijumčarena je i u Indokinu, posebice u Vijetnam. Tako je kava postala prva poljoprivredna kultura koja se uzgajala u cijelome svijetu.

Na svojem tisućugodišnjem putovanju kava je povezala različite civilizacijske krugove uspješno se udomaćivši na svim kontinentima. Crni napitak u nekoj od svojih bezbrojnih varijanti bio je, može se slobodno reći, svojevrsna prethodnica onoga što danas volimo nazivati globalizacijom.
Sastav[uredi - уреди | uredi izvor]

Molekularna struktura kofeina
Najpoznatiji i najvažniji sastojak kave je kofein, koji se apsorbira, odnosno prelazi direktno u krv gdje se zadržava otprilike do 4 sata. Kofein stimulira centralni živčani sustav, odnosno mozak te povećava budnost, pažnju, raspoloženje, a u prosječnoj ga šalici kave ima oko 100 do 150 miligrama.

Zabluda vezana za kavu je da povisuje krvni pritisak, što je samo djelomično točno jer će taj efekt povisivanja pritiska biti samo kratkotrajan. Posle toga će vrijednost krvnog pritiska opasti više nego što je prvobitno porasla, tako da se može reći i da kava snižava krvni pritisak. No, pretjerivanje s kavom, kao i pretjerivanje u bilo čemu, nije dobro. Najčešći problemi koji se javljaju su nesanica, uznemirenost, lupanje srca, bol u želucu.

Kafa i religija[uredi - уреди | uredi izvor]
Pojavom kafe na evropskom tržištu u 17. veku dolazi do velikih promena. Opsednutost ovim napitkom i biljkom dovodi do toga da kafa bude proglašena satanističkim napitkom od strane nekih katoličkih sveštenika. Oni su naime smatrali da bi kafa mogla da potisne upotrebu crvenog vina, koje je po njihovom mišljenju posvetio Isus Hrist. Ipak, kada je papa Klemenet VIII probao kafu, navodno je odmah promenio mišljenje. Rešio je tu religioznu dilemu tako što je „krstio napitak“, čineći ga time prihvatljivim za katolike.

Kafa i zdravlje[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Kafa i zdravlje
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, na planeti se svakog dana popije oko 1.5 milijardi šoljica kafe.[15]

Smrtonosna doza kofeina, prirodnog alkaloida, koji se dobija iz zrna kafe (kao i iz listova čaja i iz kakaovih zrna) iznosi 150 miligrama po jednom kilogramu telesne težine, što znači čoveka od 80 -{kg}- može da umre od 12 grama kofeina, tj. 100 šoljica kafe. Izračunato je da je najveća bezopasna količina 9 šoljica dnevno, ali pošto se za 4 do 6 sati uticaj kofeina izgubi, dnevna doza može biti i znatno veća.[16]

Dve šoljice kafe sadrže istu količinu stimulansa kao i jedna tableta kofeina. Smatra se da se upotrebom kafe smanjuje asorbcija vitamina i minerala, otežava varenje, da kofein, kao psihoaktivna susptanca izaziva blagu zavisnost, nesanicu, ponekad i gorušicu. Kafa može biti uzročnik palpitacije, ubrzanog rada srca i glavobolje. Ipak, kofein, kao blagi stimulant ima pozitivno dejstvo na raspoloženje i budnost, a neke studije su dokazale da podiže nivo psihofizičke spremnosti, sprečava pad koncentracije, smanjuje depresiju i anksioznost.

Najskuplja i najređa kafa[uredi - уреди | uredi izvor]
Sorta -{Kopi Luwak}- (na idnonežanskom -{Kopi}- znači kafa[17]) je izuzetno retka, godišnje se, zbog specifičnosti, proizvede mala količina ove kafe, pa se tako 100-{g}- se prodaje za 75 američkih dolara. U Kaliforniji se šoljica ove kafe prodaje po ceni od 5 dolara i po rečima vlasnika restorana ovako niska cena opravdava se željom da što veći broj ljudi može da isproba čudesan ukus ovog napitka.

Ova sorta kafe se pravi na ostvima Sumatra, Java i Sulavesi, na kojima žive cibetke (lat. paradoxurus). Ovi torbari hrane se plodovima kafe i zato su smatrani štetočinama, sve dok nije otkriveno da zrno koje prođe kroz njihov digestivni trakt dobije specifični ukus, koji mu daju enzimi iz želuca ove životinje. Polusvarena zrna se skupljaju i od njih se pravi najskuplja kafa na svetu bogate i jake arome.


Kafa sa šlagom
Načini pripremanja kafe[uredi - уреди | uredi izvor]
Pre upotrebe zrna kafe se suše, zatim prže i melju. Prženje bi trebalo da traje između 7 i 14 minuta (svelta se prži 7, srednja 9-13, a tamna 14 minuta), na temperaturi do 240 stepeni C. Tokom prženja, tačnije između 11 i 12 minuta razvija se veliki broj aroma (preko stotinu), dolazi do gubitka vlage i promene u boji zrna (od zelene preko braon do potpuno crne). Takođe se smanjuju šećer i kiselost, a dobija se gorčina. Usled prženja se stvara ulje koje zrnu kafe daje sjaj. Najbolja kafa se melje neposredno pre kuvanja.

Postoji nekoliko načina kako se kafa priprema:

Espreso je kafa za koju se smatra da je nastala u Italiji, iako je prvi aparat napravljen u Francuskoj, još početkom 19. veka.
Filtar kafa — smatra se da je prvi put napravljena 1908. Slična je espreso kafi, sa tom razlikom što se voda ne pušta pod pritiskom i slabija je od espresa.
Crna kafa (nazvana još i turska, srpska, grčka, domaća) bitno se razlikuje u tome što ima talog (koji se kod espreso i filtar kafe zadržava u filtru)
Instant kafa je u obliku kakvom je danas poznajemo (i koristimo) nastala 30-ih godina 20. veka. Priprema je veoma jednostavna i brza, granule se samo preliju toplom ili hladnom vodom.

Espreso
Postoji veoma veliki broj različitih toplih napitaka od kafe sa raznim dodacima. To su bečka kafa, moka, ajskafe, kapučino, -{Cafe Coretto}-, -{Cafe Mexicano}-, -{Cafe Marnier}-, -{Jamaican Coffee}-, -{Irish Coffee}-...

U kafu se dodaju šećer, mleko, pavlaka, šlag, sladoled, razna alkoholna pića, cimet, smokve, čokolada, lešnik, jaje, vanila itd.
Savjeti[uredi - уреди | uredi izvor]
Kavu je najbolje čuvati u zatvorenoj staklenoj posudi, jer su njeni najveći neprijatelji vlaga i zrak, a ne paše joj ni sunčeva svjetlost jer i tada gubi svježinu. Stoga ju treba čuvati u hermetičkoj, tamnoj posudi, udaljenoj od izvora topline.

Najbolji način da uvijek imate svežu kavu je da ju sami meljete jer svježe mljevena kava uvijek ima snažniju aromu od one koja je stajala (makar se radilo i o vakumiranoj kavi).

Postoji veliki broj napitaka od kave pa ju možete kombinirati sa čokoladom, mlijekom, alkoholnim pićima, šlagom, sladoledom...

Najbolja temperatura za kuhanje kave je 95 stupnjeva Celzijusa, odnosno neposredno prije nego što voda zavrije. Na nižoj temperaturi od ove, ne ekstrahira se dovoljno kofeina i esencijalnih ulja iz zrna pa je kava "slaba" dok se na višoj povećava kiselost.

Kod kuće možete pripremiti klasičnu „tursku“ kavu, a ukoliko želite espresso, za to će vam trebati poseban aparat

Posjedujete li aparat za espresso i capuccino te želite dobiti bogatu pjenu od mlijeka pod pritiskom, konobarski maheri u kuhanju kapuccina otkrili su da u mlijeko stavite nekoliko kapi mineralne vode i pjena će biti jednostavno božanstvena

Za obožavatelje kave sa šlagom, mala tajna usavršavanja okusa je da dok mutite šlag, u vrhnje dodate nekoliko kapi ruma

Ono što je najvažnije je sama ceremonija ispijanja kave koju su neki doveli do savršenstva. Bez obzira da li se radi o turskoj, espresso, capucinoo, machiatoo, kratkoj, srednjoj produženoj, sa šlagom ili alkoholom... kava se uvijek uživa polaganim ispijanjem, sami ili u ugodnom društvu.

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]
Johan Sebastijan Bah je jednu svoju kantatu posvetio kafi [15]
Onore de Balzak je popio 50.000 šoljica dok je pisao „LJudsku komediju“ [15]
Pol Erdeš, mađarski matematičar je govorio da je matematičar mašina za pretvaranje kafe u teoreme [15]
1675. engleski kralj je naredio zatvaranje svih kafana, zbog sumnje, da se u kafanama vode teorije zavere protiv njega

Narodna Republika Kina - država u istočnoj Aziji

Narodna Republika Kina (pojednostavljeno kinesko pismo: 中国; tradicionalno kinesko pismo: 中國; pinyin: Zhōngguó ), često zvana samo Kina je država u istočnoj Aziji. Poznata kao najmnogoljudnija zemlja svijeta, po veličini površine je četvrta (4.) na svijetu (iza Rusije, Kanade i SAD-a) i obuhvaća 9.596.960 km². Pruža se od Tihog oceana na istoku do planinskog lanca Pamira na zapadu (oko 5000 km) i od rijeke Amura (kineski Heilong Jiang) na sjeveru do otoka Hainana na jugu (oko 4000 km).
Zastava
Granice[uredi VE | uredi]
Na sjeveru graniči s Rusijom (duljina granice 3645 km) i Mongolijom (4677 km), na sjeveroistoku s DNR Korejom (1416 km), na jugu s Vijetnamom (1281 km), Laosom (423 km), Nepalom (1236 km) i Indijom (3380 km), a na zapadu s Pakistanom (523 km), Afganistanom (76 km), Tadžikistanom (414 km), Kirgistanom (858 km) i Kazahstanom (1533 km). Na istoku Kina izlazi na rubna mora Tihog oceana: Žuto more sa zaljevom Bo Hai, Istočnokinesko i Južnokinesko more. Ukupna duljina kopnene granice Kine je 22.147 km.

Prirodna obilježja[uredi VE | uredi]
Reljef[uredi VE | uredi]
Kina se po građi i postanku sastoji od triju golemih područja: stare sinijske mase na istoku, paleozojskih planina na sjeverozapadu i od mlađih nabranih planina na jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26 % površine je više od 3000 m), na visoke ravnjake 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine.

Sinijska masa građena je od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku, a paleozojske naslage koje leže na arhajskim nisu nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavima.

Na reljef Kine velik je utjecaj imalo poniranje indijske litosferne ploče pod euroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađega nabranog gorja Himalaje. S prosječnom visinom od 4000 km Tibet je najviši ravnjak na Zemlji. Zbog njegova izdizanja nastao je niz golemih stepenica kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Između sinijske mase i sibirskoga prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni dio Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski Altaj. Ta gorja, građena od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, bila su u tijeku duge geološke prošlosti poravnana i u tercijaru, odnosno na početku kvarara izdignuta. Tien Šan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasjedima izlomljen u više planinskih lanaca.


Satelitska slika Kine
Tibet okružuju s juga Himalaja (Mt. Everest, 8850 m, najviši vrh na Zemlji), a sa sjevera gorje Kunlun (7723 m), na istoku je ograđen strmim gorjem Anyemaqen, Gongga, Hengduan i drugima, koja poprimaju meridionalni smjer pružanja. Između gorja Tien Shana na sjeveru i Kunluna na jugu nalazi se izolirana Tarimska zavala koja je nastala duž rasjeda u mlađem tercijaru i kvartaru. Pretežito je ispunjena naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći dio Tarimske zavale je pješčana pustinja. Kroz sjeverni dio zavale protječe rijeka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpam (–154 m), a sjeverno od Tien Shana Džungarska zavala. Najrasprostranenija zavala je Gobi, koja se prema istoku pruža do gorja Velikoga Hingana (2034 m). To je pretežito valoviti kraj s malim isponima, a južni je dio prava pustinja. Područje između gorja Qiliana na zapadu i Taihanga na istoku pokriveno je debelim naslagama prapora.

Tibetsko se visočje prema jugoistoku stepeničasto spušta preko ravnjaka Yunnan-Guizhou i Sichuanskoga bazena. U nizinskom području najveći su Istočnokineska nizina u Mandžuriji, Velika nizina u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Jangcea, koje su međusobno odvojene niskim gorjem. S najvećih planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom, spuštaju se golemi ledenjaci.

Obala je uglavnom niska, a more uz obalu je plitko (200 m). Kini pripada 5400 otoka.

Klima[uredi VE | uredi]
Osim geografskog položaja i reljefa na klimu Kine veliki utjecaj imaju i monsuni. Od rujna do ožujka pušu hladni i suhi sjeverozapadni vjetrovi iz sjeverne i srednje Azije, a od ožujka do rujna vlažni jugoistočni vjetrovi s oceana koji donose kišu. Dolinama velikih rijeka prodire utjecaj oceana duboko u unutrašnjost kopna, sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm. Suša je u sjevernom dijelu Kine vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobiva ciklonalnim kišama istočni dio Kine. Najmanje oborina dobivaju zatvorena područja Tarimske zavale i Gobi, a najviše južni krajevi Tibeta, zbog ljetnog monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na viskoim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.
Vode[uredi VE | uredi]

Rijeka Jangce
Golema riječna mreža Kine pripada porječju Jangcea (18,9%, treća rijeka po duljini na svijetu, 6300 km), Huang Hea – Žute rijeke (7,9%), Xi Jianga, Songhua, Jianga, Liaoa i Amura. Čak 35,7% površine Kine otpada na endoreična područja: u suhim, izoliranim zavalama kontinentalne Kine rijeke se ulijevaju u jezera, koja su bez otjecanja ili se gube u pijesku. U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik pad, u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, koji se jedan dio taloži i u koritu rijeke, riječna korita se povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako nastaju velike poplave. Rijeka Huang He više je puta promijenila smjer donjeg toka i ušće.

U sjevernom dijelu Kine riječna je mreža dobro razvedena, ali se rijeke zimi zaleđuju. Glavna je rijeka južne Kine Xi Jiang, koja se razgranatom deltom ulijeva u Južnokinesko more. Južni se dio Tibeta preko Inda, Brahmaputre, Irrawaddyja i drugih rijeka odvodnjava u Indijski ocean. Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i srednjem dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang He. Plovni kanali, od kojih je najpznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km, služe i za natapanje. Mreža kanala za natapanje omogućuje natapanje od 49,8 milijuna ha poljoprivrednog područja. Kanali često nadomještaju ceste. Najviše jezera ima oko donjeg toka Yangtzea i po suhim zavalama u unutrašnosti Kine.

Biljni pokrov[uredi VE | uredi]
Južna Kina pretežito je prekrivena vlažnim suptropskim vazdazelenim šumama, srednja bjelogoričnim, a sjeverna crnogoričnim šumama. Sečuanski se kraj odlikuje velikm brojem endemičnih vrsta, a Mandžurija endemičnim vrstama četinjača. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokoga planinskog pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svijetu. Šuma je jače razvijena na pristrancima koji su izloženi vlažnim vjetrovima. Na šumsko područje otpada oko 13,9% površine Kine. Najveći su šumski kompleksi u Mandžuriji i na planinama Sichuana. U Kini raste oko 3000 vrsta biljaka koje se koriste u medicinske svrhe. Suhe zavale u unutrašnjosti Kine i na sjeveru obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, osobito za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapora oko središnjeg toka rijeke Huang He, koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva srednje Azije.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]
Prema popisu stanovništva Kina je 1953. imala 590.194.715 stanovnika, a 2000. godine 1.265.830.000 stanovnika (bez Hong Konga i Makaa). Po broju stanovnika Kina je prva zemlja u svijetu. Prosječni godišnji porast broja stanovnika iznosi 1,07%. Po mjerenjima iz 2001. natalitet je 13,4‰, mortalitet 6,4‰, a smrtnost dojenčadi 39‰. Stanovništva u dobi do 14 g. ima 22,9%, od 15 do 64 g. 70,1%, a starijih od 64 g. 7%. Prema popisu iz 2011. Kina ima 1.370.000.000 stanovnika. [1] U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 45,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 37,5% st. Nepismeno je 6,7% stanovništva. Kina ima 204 sveučilišta i 1225 visokih škola. Čak 40 gradova ima više od 1 mil. st. Uz Peking (Beijing) najveći su gradovi: Šangaj, Shenzhen, Tianjin, Wuhan, Harbin, Šenjang (Shenyang), Dalian. U gradovima živi 36,1% stanovništva.

Gustoća prosječno iznosi 132,2 st/km2. Najrjeđe naseljen prostori su zapadni dio Tibeta s 1 st/km2, Unutrašnja Mongolija s 20 st/km2, i Xinjiang-Uygur s 11 st/km2. U području srednjeg i donjeg toka rijeka Jangce i Huang He gustoća je 200 do 600 st/km2. Delta Jangcea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuana imaju više od 1000 st/km2. Neravnomjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom 20. st., kada je 1910. oko 10.000.000 osoba preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponavljale 1960-ih i 1970-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio u velegradove jugoistočne Azije, kao i u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se da izvan Kine živi oko 50 milijuna Kineza, kojih je osim u Hong Kongu i na Tajvanu najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi.

U Kini je 1979. godine uvedena politika jednog djeteta koja od početka studenog 2015. više nije na snazi.
Povijest Kine[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Kine
Kina je zemlja sa najstarijom civilizacijom. Više od 2000 godina, od 211. pr. Kr. do 1911. bila je ujedinjena u golemo carstvo.

Jezik i religija[uredi VE | uredi]
Službeni je jezik kineski. Službeno narječje je mandarinsko. Tradicionalna su kineska vjerovanja, koja su okupljala i najveći broj stanovnika: daoizam (taoizam), konfucijanizam i budizam. Ta su se tri filozofsko-religijska sustava kroz povijest međusobno prožimala. U Tibetu je raširen poseban oblik budizma, tibetski budizam. Prema procjeni iz 1997. oko 63,1% stanovnika jesu nereligiozni i ateisti, 20% taoisti i pripadnici kineskih tradicionalnih vjerovanja, 8,4% budisti, 5,6% kršćani, 1,5% muslimani i 1,1% ostali.

Manjinski narodi[uredi VE | uredi]
Osim Kineza, koji čine oko 91,9% stanovništva, u Kini živi 55 naroda na koje otpada 8,1% stanovnika. Najbrojniji su narodi:

iz tibetsko-burmanske skupine: Yi (7.310.000), Tibetanci (5.110.000), Bai (1.770.000), Tujia (6.350.000), Hani (1.400.000) i Lisu (640.000)
iz tajske skupine Zhuang (17.230.000), Bouyeji (2.830.000), Dong (2.800.000), Li (1.240.000) i Dai (1.140.000)
iz skupine Miao-Yao: Miao (8.230.000), Yao (2.370.000) i She (700.000)
iz turkijske skupine: Ujguri (8.030.000) i Kazasi (1.240.000)
iz mongolske skupine: Mongoli (5.350.000)
iz mandžursko-tunguske skupine: Mandžurci (10.930.000)
iz mon-kmerske skupine: Va (390.000).
Posebne skupine čine kineski muslimani Hui (9.570.000) i Korejci (2.140.000).

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]
Od 1978. Kina provodi reforme radi preorijentacije na tržišno gospodarstvo. Tijekom 1978–2002. godišnje je uvećavala BDP po prosječnoj stopi od 8,5%. Godine 2001. imala je BDP od 5500 milijardi USD, tj. BDP po stanovniku je iznosio 4330 USD. Unatoč snažnoj industrijskoj preobrazbi Kina je ostala pretežito siromašna zemlja s velikim regionalnim razlikama. Najrazvijenije područje je u priobalnom pojasu koji privlači gotovo sva strana ulaganja. Kineske pokrajine znatno se razlikuju po vrijednosti ostvarenog BDP-a po stanovniku (500 USD po stanovniku u Gansuu i Guizhouu, 24.000 USD u Hong Kongu).

U gospodarskoj tranziciji znatno je promijenjena struktura BDP-a i zaposlenih. Potkraj 2002. prema udjelu BDP-u vodeća je industrija (48%), zatim usluge (32%) i poljoprivreda (20%). U gradovima je nezaposlenost 10%. Procjenjuje se da je u seoskom područiju nezaposlenost puno veća. Strana ulaganja u Kinu tijekom 1978-2002 iznosila su oko 400 milijardi USD (treća u svijetu po veličini stranih investicija). Prema prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, aluminija, cinka, uz najveći hidropotencijal u svijetu.

Glavni poljodjelski proizvodi su: riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krumpir, sezam, uljana repica, lan, konoplja, šećerna trska, duhan. Uzgajaju se goveda, svinje, ovce, bivoli, jakovi i perad, a značajnu ulogu ima i ribolov. Glavni industrijski proizvodi su: željezo, čelik, cement, brodovi, građevinski materijal, kemikalije, obuća, porculan, hrana, igračke, namještaj, papir.

Uglavnom se izvoze strojevi, elektrooprema, tekstil i konfekcija, oružje, obuća, igračke, računala, ugljen. Glavninu uvoza čine industrijski strojevi, vozila, nafta i derivati, plastika i roba široke potrošnje. Kina najviše trguje sa SAD-om, Japanom, Europskom unijom, Tajvanom, Rusijom, Singapurom, Malezijom i Republikom Korejom.

Novčana je jedinica juan (yuan renminbi, oznake Y i CNY; 1 juan = 10 jiaoa = 100 fena)

21. svibnja 2013. Kina je s Indijom sklopila prigodom sastanka dvaju premijera osam manje važnih sporazuma, na sastanku vrlo velike simbolične važnosti, a pretpostavlja se i kao začetkom velikog gospodarskog zamaha u svijetu.[1]

Zemljopis[uredi VE | uredi]
Teritorijalne vode i otoci[uredi VE | uredi]

Istočnokinesko more
Dužina kineske morske obale, od ušća rijeka Jaluđianga u provinciji Liaoningu na sjeveru do ušća rijeke Bejlunga u Guansi-džuanskoj autonomnoj pokrajini na jugu zemlje iznose oko 18.000 kilometara. Obale se nalaze na ravnom kopnu. Većina se zaljeva na njima ne zamrzavaju. Obale Kine zapljuskuje Bohajsko, Žuto, Istočnokinesko, Južnokinesko more i zona na Pacifiku istočno od Tajvana. Među njima Bohajsko more je unutrašnje more Kine.

Zona na Pacifiku istočno od Tajvana obuhvaća arhipelag Sjandao jugozapadno od japanskog otočja Pjukju na sjeveru, do moreuza Baši na jugu ove morske zone. Kineske teritorijalne vode imaju ukupnu površinu od preko 380 000 kvadratnih kilometara.

U kineskim teritorijalnim vodama se nalaze više od 5 000 otoka u ukupnoj površini oko 80 tisuća kvadtranih kilometara čija primorska obala iznosi oko 140 000 kilometara. Najveći otok je Tajvan čija površina iznosi 36 tisuća kvadratnih kilometara. Iza njega je otok Hajnan sa površinom od 34 tisuća kvadratnih kilometara.

Na istočnom obodu Kine, odnosno na moru sjeveroistočno od otoka Tajvana nalaze se otoci Diaojuj i Čivej. A na južnokineskom moru razbačeni su i arhipelazi Dongša, Siša, Džongša i Nanša.

Politička podjela[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Politička podjela Kine

Narodna Republika Kina je podijeljena na 22 pokrajine (省), vlada NR Kine smatra Tajvan (台湾) svojom 23 pokrajinom nad kojom nema kontrolu. Osim pokrajina Kina se dijeli i na 5 autonomnih regija (自治区) u kojima se nalaze manjine, te na 4 općine pod izravnom upravom vlade i na dvije posebne administrativne regije (特别行政区) koje uživaju poveću autonomiju.

22 provincije, autonomne regije i općine se obično nazivaju kontinentalnom Kinom, taj izraz isključuje Makao, Hong Kong i Tajvan.

Popis administrativnih tijela pod upravom NR Kine:


Politička podjela NR Kine
(pinyin, hrv. transkripcija /ranije uobičajen naziv/ (pinyin s tonovima, kineska pismena)

Pokrajine

Anhui Anhuej (Ānhuī, 安徽)
Fujian Fuđjen (Fújiàn, 福建)
Gansu Gansu (Gānsù, 甘肃)
Guangdong Guangdung (Guǎngdōng, 广东)
Guizhou Guejdžou (Guìzhōu, 贵州)
Hainan Hajnan (Hǎinán, 海南), otok, “S južne strane mora”
Hebei Hebej (Héběi, 河北), “Sjeverno od rijeke”
Heilongjiang Hejlungđjang (Hēilóngjiāng, 黑龙江), “Rijeka crnog zmaja”
Henan Henan (Hénán, 河南), “Južno od rijeke”
Hubei Hubej (Húběi, 湖北), “Sjeverno od jezera”
Hunan Hunan (Húnán, 湖南), “Južno od jezera”
Jiangsu Đjangsu (Jiāngsū, 江苏)
Jiangxi Đjansji (Jiāngxī, 江西), “Zapadno od rijeke”
Jilin Jilin /Kirin/ (Jílín, 吉林)
Liaoning Ljaoning (Liáoníng, 辽宁)
Qinghai Ćinghaj (Qīnghǎi, 青海), “Modro/Tamnozeleno more (jezero)”, Kokonur
Shaanxi Šaansji (Shǎnxī, 陕西) > dva “a” radi razlikovanja od Shanxi
Shandong Šandung (Shāndōng, 山东), “Istočno od planine”
Shanxi Šansji (Shānxī, 山西), “Zapadno od planine”
Sichuan Sičuan /Sečuan/ (Sìchuān, 四川), “Četiri rijeke”
Yunnan Junnan (Yúnnán, 云南), ili “Južno od oblaka”
Zhejiang Džeđjang (Zhèjiāng, 浙江)
Autonomna područja

Guangxi-Zhuang Guangsji-Džuang (Guǎngxī Zhuàng Zìzhìqū, 广西壮族自治区), za manjinu Džuang
Nei Menggu Unutarnja Mongolija (Nèi Měnggǔ Zìzhìqū, 内蒙古自治区), za mongolsku manjinu
Ningxia-Hui Ningsja-Huej (Níngxià Huízú Zìzhìqū, 宁夏回族自治区), za manjinu Hui
Xinjiang Weiwuerzu Sjinđjang-Ujgur (Xīnjiāng Wéiwú'ěrzú Zìzhìqū, 新疆维吾尔自治区), Kineski Turkestan, za ujgursku manjinu
Xizang Tibet (Xīzàng Zìzhìqū, 西藏自治区) “Zapadna riznica”

Gradovi u rangu pokrajina

Beijing Peking (Běijīng, 北京), “Sjeverna prijestolnica”
Chongqing Čungćing (Chóngqìng, 重庆)
Shanghai Šanghaj /Šangaj/ (Shànghǎi, 上海), “Na moru”
Tianjin Tjenđin /Tjencin/ (Tiānjīn, 天津)

Posebne administrativne regije

Hong Kong (Xiānggǎng, 香港), “Mirisna luka”
Aomen Makao (Àomén, 澳门) (portugalski: Macau)
Regije[uredi VE | uredi]
Kina se obično dijeli na Mandžuriju, Sjevernu, Južnu i Vanjsku Kinu.

Mandžurija[uredi VE | uredi]
Uska obalna ravnica povezuje sjevernu Kinu i Mandžuriju. Središnja nizina, okružena visoravnima, jezgra je gospodarskog života. Klima je oštra, a travnatom ravnicom zimi pušu ledeni vjetrovi iz unutrašnjosti Azije, noseći velike količine prašine. Stepska crnica bogata je humusom pa je razvijena agrarna proizvodnja. Mandžurija je bogata i rudama zbog kojih su se u prošlosti sukobljavali Rusija, Kina i Japan. Zahvaljujući ovom bogatstvu u Mandžuriji se razvila metalurgija, tekstilna, prehrambena i kemijska industrija. Najveće središte je Shenyang (3,6 mil.) te Harbin (2,44 mil.).

Sjeverna Kina[uredi VE | uredi]

Kineski zid
U Sjevernoj Kini izdvaja se Sjeverokineska nizina s poluotokom Shandongom i Zapadnom visoravni. Nizina je vodeće poljoprivredno područje Kine zahvaljujući naslagama prapora. Po njoj su rasuta brojna sela u kojima živi većina stanovništva. U ovoj regiji se nalaze i velike zalihe fosilnih goriva pa je tu nastala jedna od vodećih industrijskih regija Kine s razvijenom kemijskom, metalurškom i elektrotehničkom industrijom. U njoj se nalazi i glavni grad Peking (5,77 mil) koji je intelektualno žarište zemlje te središte obrta i industrije, te Tianjin (4,57 mil) veliko industrijsko središte.

Poluotok Shandong je brdovito područje južno od ušća Huang Hea poznato po intenzivnoj poljoprivredi, ali i rudnom bogatstvu. Ovdje se razvila velika industrijska regija. Najveći gradovi su Jinan (1,48 mil.) i Qingdao (1,46 mil.) koji je nastao iz male luke na obali.

Zapadna visoravan je ploča prekrivena debelim naslagama prapora kroz koju vijuga Huang He. Ona je plodno poljoprivredno područje, premda su neki dijelovi suhi. Najvažniji gradovi su: Xi'an (1,98 mil) i Lanzhou (1,2 mil.).

Južna Kina[uredi VE | uredi]

Polja riže u provinciji Yunnan.
U Južnoj Kini nema prapora, ali je klima povoljnija i redovito se dobivaju dvije žetve. Osim nizine Jangcea i Xi Jianga, prostor je brdovit s brojnim rječnim dolinama i kotlinama. Južna se Kina dijeli na područje Yangtzea i područje Xi Jianga te jugozapadnu visoravan.

Yangtze najprije protječe kroz gusto naseljenu Crvenu zavalu u Sichuanu. Pogodna klima i tlo omogućuju raznovrsnu proizvodnju. Eksploatira se i rudno bogatstvo na temelju kojega je razvijena raznovrsna industrija. Najveći gradovi su Chengdu (1,71 mil.) i Chongqing (2,27 mil.).

Nizina Yangtzea je izuzetno plodna i brižno obrađena. Najviše se uzgaja riža, ali i ostale kulture kao pšenica, pamuk i duhan. Gustoća stanovništva je velika, ovdje je smještena i većina kineske industrije, a razvijeni su mnogi veliki gradovi: Wuhan (3,28 mil.), Hangzho (1,1 mil.), Nanking (2,09 mil.) i Šangaj (7,6 mil.).

Delta Xi Jianga je također gusto naseljena, a tropska klima omogućuje uspješnu poljoprivrednu proizvodnju. Ovdje je smještena najvažnija industrijska regija. Najvažniji gradovi su Hong Kong (6,6 mil.) i Guangzhou (Kanton) (4,05 mil.). Sjeverno od ovog područja je provincija Fujian, glasovita po kulturi čaja, a njezino vodeće središte je luka Fuzhou.

Jugozapadni dio zemlje je brežuljkasta visoravan koja obuhvaća provinciju Yunnan. Njezino glavno bogatstvo su rude, pokrenut je industrijski razvoj. Najveće gradsko središte je Kunming.

Vanjska Kina[uredi VE | uredi]
U ovim provincijama je malo Kineza, a najveće su manjine Tibetanci i Ujguri. Autonomna pokrajina Tibet najvažniji je dio vanjske Kine. Tibetanci su srodni starosjediocima južne Kine. Stanovništvo se pretežno bavi zemljoradnjom i stočarstvom. Najveći grad Tibeta je Lhasa u dolini Brahmaputre, koja je središte jedne vrste budizma.

Xinjiang je zapadna pokrajina Vanjske Kine, smještena sjeverno od Tibeta, a obuhvaća Džunguriju i Tarimsku zavalu. Glavna gospodarska djelatnost je nomadsko stočarenje i ratarstvo. Ovaj kraj posjeduje i prirodna bogatstva među kojima se ističu nalazišta zlata i fosilnih goriva. Najveće gradsko naselje je Urumqi (1,05 mil.) s razvijenom petrokemijskom industrijom i proizvodnjom sagova.

Čokolada

Čokolada Slušati I / tʃ ɒ k ᵊ l ə t / je obično slatko, obično smeđa, pripremanje hrane za Theobroma cacao sjemenke, pržene i mljevene, često okusom, kao i vanilije. Ona je napravljena u obliku tekućine, paste, ili u bloku, ili se koristi kao začin sastojka u druge hrane. Kakao je uzgaja po mnogim kulturama najmanje tri tisućljeća u Srednjoj Americi . Najraniji dokazi o korištenju tragova na Mokaya ( Meksiko i Gvatemala ), s dokazima o čokoladnih napitaka datiraju iz 1900. godine prije Krista. [1] U stvari, većina srednjoameričkoj ljudi je napravio čokoladne napitke, uključujući i Maya i Azteka , [2] koji ga je napravio u napitku poznatom kao xocolātl Náhuatl izgovor: [ʃokolaːt͡ɬ] , a nahuatl riječ koja znači "gorka voda". Sjeme kakao stabla imaju intenzivan gorak okus i mora biti fermentirano razviti okus.

Nakon fermentacije, grah se suše, očistiti i pržena. Ljuska je uklonjen za proizvodnju kakao gospodin, koji se zatim melje u kakao mase , čista čokolada u gruboj formi. Jer je kakao masa obično tekući prije načinjena sa ili bez drugih sastojaka, to se zove čokolada liker . Tekućina se također mogu biti obrađeni u dvije komponente: kakaa i kakao maslaca . Nezaslađen pečenje čokolada (gorke čokolade) sadrži prvenstveno kakaa i kakao maslac u različitim omjerima. Velik dio čokolada konzumira je danas u obliku slatkih čokolada , kombinacija kakaa, kakao maslac ili druge masnoće i šećer. Mliječna čokolada je slatko čokolada koja dodatno sadrži mlijeko u prahu ili kondenzirano mlijeko. Bijela čokolada sadrži kakao maslac, šećer i mlijeko, ali ne i tvari kakaovih dijelova.

Kakaa su izvor flavonoida [3] i alkaloida , kao što su teobromin , fenetilamina i kofein . [4]

Čokolada je postala jedna od najpopularnijih vrsta hrane i okusa u svijetu, a velik broj namirnica koje uključuju čokoladu nisu stvoreni, osobito slastice , uključujući kolače , puding , mousse , čokoladne kolače i čokolade chip cookies . Mnogi bomboni su ispunjene ili obložene slatka čokolada i barovi čvrstih čokolade i bombona barovi obložene u čokoladi se jedu kao grickalice . Pokloni od čokolade oblikovane u različite oblike (npr, jaja, srca) postali su tradicionalno na nekim zapadnim praznika, kao što su Uskrs i Valentinovo . Čokolada je također koristi u hladnim i toplih napitaka, kao što su čokoladno mlijeko i vruća čokolada , au nekim alkoholnih pića, kao što su creme de kakao .

Iako kakao je nastao u Americi, u 2000, Zapadna Afrika proizvodi gotovo dvije trećine svjetskog kakaa, a Obala Bjelokosti raste gotovo polovicu. U 2000-ih, briga o korištenju dječjeg rada i trgovine ljudima i ropstvo u djece radnika u afričkoj uzgoj kakaa su podignute
Čokolada (bgFFF) .jpg
Riječ "čokolada" ušla u engleski jezik iz španjolskog u oko 1600. [5] Kako je riječ došla u španjolski je manje sigurna, a tu su i konkurentnih objašnjenja. Možda najviše citirano objašnjenje je da je "čokolada" dolazi od nahuatl , jezik Asteka, od riječi chocolātl, za koje mnogi tvrde izvori izveden iz xocolātl Náhuatl izgovor: [ʃokolaːtɬ] , kombinirajući xococ, kiselo ili gorko, i ATL, voda ili piti. [5] riječ "chocolatl" ne pojavljuju u središnjim meksičkim kolonijalnim izvora, pa je ovo malo vjerojatan derivaciju. [6] Još jedan izvod dolazi od Yucatec Maja riječ chokol znači vruće, a nahuatl ATL što znači voda. [7 ] nahuatl pojam, chicolatl, što znači "pretučen piće", može se izvesti iz riječi za pjenušanje stick, chicoli. [8] pojam " čokolada chip " je prvi put korišten u 1940. [9] Izraz " Chocolatier ", za čokoladni slatkiš za kavu, što potvrđuju iz 1888. godine [9]

Povijest
Vidi također: Povijest čokolade
Srednjoameričke korištenja

Maya gospodar zabranjuje pojedinca od dodirivanja posuda od čokolade.
Čokolada je pripremljen kao piće za gotovo sve njegove povijesti. Na primjer, jedna posuda pronađena na Olmeci arheološkom nalazištu na Gulf Coast of Veracruz , Meksiko , datira pripremu Čokolada je po unaprijed Olmeci naroda već 1750 godina prije Krista. [10] Na pacifičkoj obali Chiapas u Meksiku, Mokaya arheološkom nalazištu pruža dokaz kakao napitaka datira i ranije, do 1900 godina prije Krista. [1] [10] ostaci i vrsta plovila u kojem su nađeni ukazuju na početno korištenje kakao nije bio samo kao napitak, ali je bijela pulpa oko kakao u zrnu vjerojatno je bio korišten kao izvor probavljive šećere za alkoholnog pića. [11]


Aztec. Čovjeka koji nosi kakao POD, 1440-1521. Vulkanskog kamena, tragovi crvenog pigmenta. Brooklyn Museum
Rano u klasičnom razdoblju (460-480 AD) Maya grobnica s mjesta u Rio Azul imali brodove s Maya glif za kakao na njih s ostatkom čokolade piće, sugerira da su Maje su pili čokoladu oko 400 AD. [12] Dokumenti u Maya hijeroglifi navedeno čokolada korištena je za ceremonijalne svrhe, osim svakodnevnog života. [13] Maje rastao kakao stabala u svojim dvorištima, [14] i koriste kakao sjeme stabla proizvedene da bi površan, gorak piće. [15 ]

Do 15. stoljeća, Asteci su preuzeli kontrolu nad velikim dijelom Srednje Amerike i usvojen kakao u njihovu kulturu. Oni su povezani čokoladu s Quetzalcoatla , koji je, prema jednoj legendi bijaše bačen daleko od drugih bogova za dijeljenje čokolada s ljudima, [16] i identificirati svoj ​​izdvajanje iz jata s uklanjanjem ljudskog srca na žrtvu. [17] U za razliku od Maya, koji je volio svoju čokoladnu toplo, Asteci pili hladno, to začin sa širokim raznih dodataka, uključujući latica Cymbopetalum penduliflorum stabla, čile papar , piment , vanilije i meda .

Asteci nisu bili u mogućnosti da rastu kakao se, kao što je njihov dom u meksičkoj visoravni bio je neprikladan za njega, tako da čokolada bila je luksuz koji se uvoze u carstvu. [16] Oni koji su živjeli u područjima vladaju Asteka su dužni ponuditi kakao sjemena u plaćanju poreza koje su smatrali "danak". [16] Kakao zrna su često se koristi kao sredstvo plaćanja. [18] na primjer, Asteci koristili sustav u kojem jedna turska koštati 100 kakao grah i jedan svježi avokado bio vrijedan tri zrna. [19]

Europska adaptacija
Vidi također: Povijest čokolade u Španjolskoj

Čokolada je ubrzo postala moderan piće plemstva nakon otkrića Amerike ujutro čokolade strane. Pietro Longhi ; Venecija, 1775-1780
Do 16. stoljeća, niti jedna europska ikada čuli od popularnih pića iz Srednje i Južne Amerike naroda. [16] Kristofor Kolumbo i njegov sin Ferdinand naišao kakaa na Kolumbova četvrtom misije u Americi 15. kolovoz 1502, kad su on i njegova posada zaplijenili veliku rodnu kajak koji se pokazao sadrže kakao grah među ostalim za trgovinu. [20] španjolski konkvistador Hernán Cortés je možda bio prvi Europljanin koji ga susresti, jer je površan piće bio dio poslije večere rutinu Montezuma . [12] [21] Jose de Acosta , španjolski jezuitski misionar koji je živio u Peruu, a zatim Meksiko u kasnijem 16. stoljeću pisao o svojim rastući utjecaj na Španjolaca:

Gadost kao što nisu upoznati s njim, nakon što je bagra ili pjenu koja je vrlo neugodan okus. Ipak, to je piće vrlo cijenjen među Indijancima, gdje s oni gozbu plemenite ljude koji prolaze kroz njihovu zemlju. Španjolci, i muškarci i žene koji su navikli na zemlji su vrlo pohlepni ove čokolade. Kažu da oni čine različite vrste, neke vruće, neki hladno, a neki umjerena i metnu mnogo toga "čili"; Da, oni čine njihove paste je za koju kažu da je dobar za želudac i protiv katara . [22]


"Traités nouveaux & curieux du cafe du ET du čokolada", Philippe Sylvestre Dufour, 1685
Dok je Kolumbo uzeo kakao grah sa sobom natrag u Španjolsku, [20] čokolada napravio nikakav utjecaj dok španjolski franjevci ga je uveo u španjolskom sudu. [16] Nakon španjolskog osvajanja Azteka, čokolada je uvezen u Europu. Tamo je brzo postalo sud omiljene. To je još uvijek služio kao napitak, ali je španjolski dodani šećer, kao i med, da se suprotstavi prirodnim gorčinu. [23] Vanilija je također popularan dodatak, paprom i ostalim začinima ponekad se koriste kako bi se dobio privid jači arome vanilije. Nažalost, ovi začini su imali tendenciju da poremetiti Europskog ustava; u Encyclopédie tvrdi: "ugodan miris i uzvišen ukus to daje čokolade učinili su ga vrlo preporučljivo, ali dugo a pokazalo se da bi potencijalno prevrnut nečiji trbuh", zbog čega je čokolada bez vanilije ponekad se naziva i "zdrave čokolade . " [24] do 1602., čokolada je napravio svoj ​​put iz Španjolske u Austriji. [25] do 1662. godine je Rimski biskup je izjavio da vjerske postovi nisu slomljena konzumiranje čokolade pića. U roku od oko stotinu godina, čokolade osnovana uporište u cijeloj Europi. [16]


Srebrna čokolada lonac s krilnim vršak za umetanje Molinet ili alkoholno piće štap, London 1714-1715 ( Victoria and Albert Museum )
Nova ludost za čokoladom doveo s njim uspješan tržište robova, kao i između ranih 1600-ih i kasnih 1800-ih, naporno i sporo rješavanje kakao grah bio za upotrebu. [16] Kakao plantaže šire, kao i engleski, nizozemski, francuski kolonizirani i zasađena. Uz osiromašeni srednjoameričkoj radnika, uglavnom na bolesti, proizvodnja kakaoa često bio djelo siromašnih radnika plaća i afričkih robova. Vjetar pogonom i konjskom vučom mlinovi su korišteni kako bi ubrzao proizvodnju, povećavajući ljudski rad. Zagrijavanje radnih područja stolni mlin, inovacija koja je nastala u Francuskoj u 1732., također pomagao u ekstrakciji. [26]

Novi procesi koji ubrzala proizvodnju čokolade pojavila početkom u industrijske revolucije . U 1815., nizozemski kemičar Coenraad van Houten uveo alkalne soli na čokoladu, što je smanjilo svoju gorčinu. [16] Nekoliko godina nakon toga, u 1828, on je stvorio pritisnite za uklanjanje oko pola prirodna masnoća ( kakao maslac ili kakao maslac) s čokoladom liker, koji je napravio čokoladu i jeftiniji za proizvodnju i dosljedniji u kvaliteti. Ova inovacija je uveo moderno doba čokolade. [20] Poznat kao "nizozemskog kakaa", ovaj stroj prešana čokolada je značajnu ulogu u transformaciji čokolade u čvrstom obliku, kada, u 1847, Joseph Fry saznao da čokolada kalupe dodavanjem natrag rastopljeni kakao maslac. [23] mlijeko je ponekad koristi kao dodatak čokolade pića još od sredine 17. stoljeća, a 1875. godine je Daniel Peter je izmislio mliječnu čokoladu miješanjem mlijeko u prahu je razvio Henri Nestlé s liker. [16] [ 20] U 1879, tekstura i okus čokolade dodatno je poboljšana kada Rudolphe Lindt izumio conching stroj. [27]

Osim Nestle , broj značajnih čokolade tvrtki imali su start u kasnim 19. i početkom 20. stoljeća. Rowntree je od Yorka postaviti i počeo proizvodnju čokolade u 1862, nakon kupnje iz obitelji Tuke posao. Cadbury je proizvodnja kutije s čokolade u Engleskoj 1868. godine . [16] Godine 1893., Milton S. Hershey kupili čokoladu procesne opreme na Svjetskoj kolumbijskoj izložbi u Chicagu, a ubrzo je počeo karijeru Hershey 's čokolade s čokoladnim premazom karamele.
vrste
Glavni članak: Vrste čokolade

Čokolada se obično koristi kao premaz za razne voća poput višnje i / ili nadjevima, poput likera .

Disk od čokolade (oko 4cm u promjeru), što se prodaje u Srednjoj Americi, za izradu vrući kakao. Imajte na umu da je čokolada na slici ovdje je mekan, lako se može ručno usitnjen, a već ima dodani šećer.
Nekoliko vrsta čokolade mogu se razlikovati. Čista, nezaslađen čokolada sadrži prvenstveno kakaa i kakao maslac u različitim omjerima. Velik dio čokolada konzumira je danas u obliku slatkih čokolada, kombinirajući čokoladu sa šećerom. Mliječna čokolada je slatko čokolada koja dodatno sadrži mlijeko u prahu ili kondenzirano mlijeko. U Velikoj Britaniji i Irskoj, mliječna čokolada mora sadržavati najmanje 20% ukupne suhe tvari kakaovih dijelova; u ostatku Europske unije, minimum je 25%. [28] "Bijela čokolada" sadrži kakao maslac, šećer i mlijeko, ali ne i kakaa. Čokolada sadrži alkaloide kao što su teobromin i fenetilamina , koja može imati fiziološke učinke u ljudi, ali prisutnost teobromin ga čini otrovan za nekih životinja, kao što su psi i mačke. [29] Tamna čokolada je promaknut za nedokazanim zdravstvene prednosti. [30 ]

Bijela čokolada, iako slična je po teksturi toga mlijeka i tamne čokolade, ne sadrži nikakve tvari kakaovih dijelova. Zbog toga, mnoge zemlje ne smatram bijela čokolada kao čokolada na sve. [31] Budući da ne sadrži nikakve tvari kakaovih dijelova, bijela čokolada ne sadrži bilo koji teobromin, tako da se može konzumirati i životinje.

Tamna čokolada se proizvodi dodavanjem masnoće i šećer kakao smjesu. US Food and Drug Administration naziva "slatki čokolade", a zahtijeva koncentraciju od 15% čokoladni liker. Europska pravila odrediti minimalno 35% kakaa. [28] poluslatko čokolada je tamna čokolada s niskim sadržajem šećera. Gorka čokolada je čokolada liker u kojem su neki šećer (obično trećina), više kakao maslac, vaniliju, a ponekad i lecitin su dodani. Ona ima manje šećera i više tekućine nego poluslatko čokolade, ali dva su međusobno u pečenje.

Nezaslađen čokolada je čista čokolada liker, također poznat kao gorke ili pečenje čokolade. To je nepokvaren čokolada: čisti, prizemlje, prženi čokolada grah dati snažan, dubok okus čokolade. Sirova čokolada, često se naziva sirovom kakao, je uvijek tamna i minimalno 75% kakaa.

Čokolada može imati bjelkaste mrlje na tamne čokolade dijelu, pod nazivom čokolada cvatu ; to je znak da je šećer i / ili mast odvojila zbog lošeg skladištenja. Nije otrovan.

Proizvodnja
Vidi također: Djeca u proizvodnji kakaa i kakao proizvodnje u Obali Bjelokosti

Čokolada je stvoren od kakao grah. Kakao stabla s voćem mahuna u različitim fazama zrenja
Oko dvije trećine od ukupnog svjetskog kakaa je proizveden u zapadnoj Africi, s 43% sourced iz Obale Bjelokosti , [32] gdje dječjeg rada je uobičajena praksa da se dobije proizvod. [33] [34] [35] Prema Svijet Kakao Foundation , oko 50 milijuna ljudi diljem svijeta ovise o kakaa kao izvor sredstava za život. [36] u Velikoj Britaniji, većina chocolatiers kupiti njihov čokoladu od njih, topiti, plijesni i paket vlastitom dizajnu. [37] Prema na WCF 2012. izvješću 's je Obala Bjelokosti je najveći proizvođač kakaa na svijetu. [38]

Troškovi proizvodnje može smanjiti smanjenjem tvari kakaovih dijelova sadržaja ili zamjenom kakao maslac s drugom masti. Kakao uzgajivači prigovoriti čime je dobivena hrana da se zove "čokolada", zbog opasnosti od pada potražnje za svoje usjeve. [36] Sekvencioniranje u 2010. genoma kakao stablu može dopustiti prinosi biti poboljšana. [39]

Dva glavna poslovi vezani uz stvaranje čokoladni bomboni su čokolade i chocolatiers. Čokolade koristiti bere kakao grah i ostale sastojke za proizvodnju preljev čokolada (pokrivanje). Chocolatiers koristiti završio preljev napraviti čokoladne bombone ( barovi , tartufe , itd.) [40]

kakao sorte

Pržen kakao grah u čokoladnom radionice u La Chonita Hacienda u Tabasco
Čokolada je napravljena od kakao , suhim i djelomično fermentirani sjemena kakao stabla (Theobroma cacao), mala (4 do 8-m visok (od 15 do 26-ft visok) zimzeleno stablo porijeklom iz duboke tropska područje Amerike. Nedavna genetičke studije ukazuju najčešći genotip biljke potječe iz Amazone i postupno se transportira ljudi diljem Južne i Srednje Amerike. Rani oblici još genotipa također su pronađeni u ono što je sada Venecuela . znanstveno ime, Theobroma , znači "hrana bogova ". [41] plod zvani kakao mahuna, je jajolik, 15-30 cm (6-12 in) dugi i 8-10 cm (3-4 u) širok, zrenja žute do narančaste, a teška oko 500 g (1,1 lb) kada sazriju.

Kakao stabla su male, understory drveće koje je potrebno bogate, dobro dreniranim tlima. Su, naravno, rastu u 20 ° C i obje strane ekvatora jer trebaju oko 2000 mm oborina godišnje, a temperature u rasponu 21 do 32 ° C (70 do 90 ° F). Kakao drveće ne može tolerirati temperatura niža od 15 ° C (59 ° F). [42]

Tri glavne vrste kakao grah koji se koriste u čokoladi su criollo, prodrle , Forastero i Trinitario.

Criollo
Predstavlja samo 5% svih kakao uzgajaju, [43] criollo, prodrle je najrjeđi i najskuplji kakaa na tržištu, te je porijeklom iz Srednje Amerike, od karipskih otoka i sjevernog reda južnoameričkih država. [44] Genetska čistoća od cocoas danas prodaju kao Criollo sporno, kao i većina populacije su bili izloženi genetskom utjecaju drugih sorti.

Criollos su posebno teško rasti, jer su osjetljivi na razne prijetnje za okoliš i proizvode niske prinose kakaa po stablu. Okus Criollo je opisan kao delikatan ali kompleksan, nisko u klasičnom čokoladnom okusu, ali bogat "sporednim" notama dugog trajanja. [45]

Forastero
Najčešće uzgajaju grah Forastero, [43] velika skupina divljih i kultiviranih cacaos, najvjerojatnije porijeklom iz Amazone. Afrički kakao obrezivanje je u cijelosti od Forastero raznolikosti. Oni su znatno hardier i većim prinosima nego Criollo. Izvor najvećih čokolade prodali, [43] Forastero cocoas su obično jaki u klasičnom "čokoladni" okus, ali imaju kratko trajanje i nisu podržani od strane sekundarne arome, proizvodnju "vrlo blag" čokolade. [43]

Trinitario
Trinitario je prirodni hibrid Criollo i Forastero. Trinitario nastao u Trinidadu nakon uvođenja Forastero za lokalnu Criollo usjeva. Gotovo svi su kakao proizvedena u posljednjih pet desetljeća od Forastero ili niži razreda Trinitario sorti. [46]

Obrada
File: Izrada Čokolada u Oaxaca.ogg
Video kakao grah bude tlo i miješati s drugim sastojcima da bi čokoladu u Mayordomo trgovine u Oaxaca
Kakao mahune beru se po njima rezanjem sa stabla pomoću mačetu , ili kucati im off stablo pomoću štapa. Grah sa svojim okolnim pulpa su uklonjene iz mahuna i stavlja u hrpe ili smeće, omogućujući pristup mikroorganizama pa do fermentacije pektina -containing materijala može početi. Kvasci proizvodnju etanola , bakterije mliječne kiseline proizvode mliječnu kiselinu i bakterije octene kiseline proizvoditi octene kiseline . Proces fermentacije, koji traje do sedam dana, također proizvodi nekoliko okusa prekursora, na kraju je rezultiralo poznatim čokoladni okus. [47]

Važno je da se beru mahune, kada su potpuno zrele, jer ako je pod je nezreo, grah će imati nizak sadržaj kakao maslaca ili šećera u bijeloj pulpi neće biti dostatno za fermentaciju, što rezultira slabim okus. Nakon fermentacije, grah se mora brzo suši kako bi se spriječilo rast plijesni. Klima i vrijeme dopusti, to je učinjeno uz širi grah se na suncu od pet do sedam dana. [48]

Osušene grah zatim transportiraju u čokoladu proizvodni pogon. Grah se čiste (uklanjanje grančice, kamenje i druge ostatke), pržena i ocjenjuju. Dalje, ljuska svakog grah se ukloni da ekstrakt pero. Konačno, pera se bruse i tekući, što je rezultiralo u čistom čokolade u tekućem obliku. Čokoladni liker [49] Tekućina se može dalje obrađivati ​​u dvije komponente. Kakaa i kakao maslaca, [50]
Čokolada liker je pomiješan s kakao maslacem u različitim količinama kako bi različite vrste čokolade ili couvertures. Osnovni mješavine sastojaka za različite vrste čokolade (po redu najvećom količinom kakao likera prvog), su:


Fontana čokolada je napravio sa visokom razinom kakao maslac, omogućujući mu da teče lagano preko čokoladna fontana koje će poslužiti kao desert fondue .
Tamna čokolada: šećer, kakao maslac, kakao liker, i (ponekad) vanilije
Mliječna čokolada: šećer, kakao maslac, kakao liker, mlijeko ili mlijeko u prahu i vanilije
Bijela čokolada: šećer, kakao maslac, mlijeko ili mlijeko u prahu i vanilije
Obično, emulgator , kao što su soja lecitin , dodaje se, iako je nekoliko proizvođača vole da se isključi taj sastojak za čistoću razloga i da ostane GMO -free, ponekad i po cijenu savršeno glatku teksturu. Neki proizvođači sada koriste PGPR , umjetna emulgator izveden iz ricinusovog ulja koja im omogućuje da se smanji količina kakao maslaca zadržavajući istu osjećaj u ustima .

Tekstura je također pod velikim utjecajem obrade, posebno conching (vidi dolje). Skuplji čokolada ima tendenciju da se obrađuju duže i tako imaju glatku strukturu i osjećaj u ustima, bez obzira da li se dodaju sredstva za emulgiranje.

Različiti proizvođači razvijaju svoje vlastite "potpis" mješavine na osnovi gornjih formula, ali različite proporcije različitih sastojaka koristi. Najfiniji, običan tamne čokolade couvertures sadržavati najmanje 70% kakao (i čvrstih tvari i maslaca), dok je mliječna čokolada obično sadrži i do 50%. Visoko kvalitetna bijela čokolada couvertures sadržavati samo oko 35% kakao maslaca.

Proizvođači visoke kvalitete, male serije čokolade tvrde da je masovna proizvodnja proizvodi loše kvalitete čokolade. [43] Neki masovno proizvodi čokolada sadrži puno manje kakaa (kao niska kao i 7% u mnogim slučajevima) i masti, osim kakao maslaca. Biljna ulja i umjetne arome vanilije često se koristi u jeftiniju čokoladu kako bi se prikrio loše fermentirane i / ili pržena zrna kave. [43]

U 2007. godini, čokolada udruženje proizvođača u SAD-u, čiji članovi su Hershey , Nestlé i Archer Daniels Midland , lobirao za hranu i lijekove (FDA) za promjenu zakonsku definiciju čokolade da ih zamijeniti djelomično hidrogenirana biljna ulja za kakao maslac, osim pomoću umjetnih sladila i zamjensko mlijeko. [51] Trenutno je FDA ne dopušta proizvod koji se naziva i "čokolada", ako je proizvod sadrži bilo koji od tih sastojaka. [52] [53] u EU proizvod može biti prodana kao čokolada ako sadrži do 5% biljnog ulja, i ​​mora biti označen kao "obiteljski mliječne čokolade 'umjesto' mliječne čokolade 'ako sadrži 20% mlijeka. [54]

Conching
Glavni članak: Conching

Čokolada melanger miješanje sirovine
Pretposljednji proces se naziva conching. Conche je spremnik napuni metalnih kuglica, koji djeluju kao brusilice. Rafinirani i uklopljena čokolada masa drži u tekućem stanju uslijed trenja topline. Čokolada prije conching ima neravnu i odlučan tekstura. Proces conching proizvodi kakao i šećer čestice manja od jezika može otkriti, stoga glatku osjećaj u ustima. Duljina postupka conching određuje konačnu glatkoću i kvalitetu čokolade. Visoka kvaliteta čokolada je conched oko 72 sati, a nešto manje razrede oko četiri do šest sati. Nakon što proces završi, čokolada masa je pohranjena u spremnicima zagrijava na oko 45 do 50 ° C (113 do 122 ° F) do konačne obrade. [55]

Kaljenje
Završni proces se naziva kaljenja. Nekontrolirano kristalizacija kakao maslaca obično rezultira kristalima različitih veličina, neki ili svi dovoljno velika da se može jasno vidjeti prostim okom. To uzrokuje površina čokolade da se pojavi išaran i mat, i uzrokuje čokoladu raspadne nego ugriz prilikom slomljen. [56] Jedinstveni sjaj i svjež ugriz pravilno provedenog čokolade su rezultat dosljedno malih kakao maslaca kristala proizvedenih od strane kaljenja proces.

Masti u kakao maslaca može kristalizirati u šest različitih oblika ( polimorfni kristalizacije ). [56] [57] Osnovna svrha kaljenje je osigurati da samo najbolji oblik je prisutan. Šest različitih kristalnih oblika imaju različita svojstva.
Kao solidan komad čokolade, kakao maslaca masnoće čestice u kristalnom krutom strukturom koja daje čokolada svoje čvrste izgled. Jednom grije, kristali polimorfnog kakao maslac mogućnosti razdvojiti od krute konstrukcije i omogućiti čokolada da se dobije konzistencija više tekućine kao povećanjem temperature - procesa taljenja. Kad se toplina uklonjen, kakao maslac kristali postaju krute i opet dođe bliže, čime je čokolada očvrsne. [58]

Temperatura u kojoj su kristali dobiti dovoljno energije da razbije osim njihove krute građe će ovisiti o sadržaju mliječne masti u čokoladi i obliku masnih molekula, kao i oblik kakao maslac mast. Čokolada s većim udjelom masti će se istopiti na nižoj temperaturi. [59]

Izrada čokolada smatra "dobrim" o formiranju onoliko tip V kristala što je više moguće. To pruža najbolji izgled i teksturu i stvara najstabilniji kristala, tako da tekstura i izgled ne smanjuju se s vremenom. U tu temperaturu pažljivo se upravlja tijekom kristalizacije.

Općenito, čokolada se prvo zagrijava do 45 ° C (113 ° F), za otapanje svih šest oblika kristala. [56] [57] Nadalje, čokolada se ohladi na oko 27 ° C (81 ° F), koji će omogućiti kristal tipa IV i V obliku. Na ovoj temperaturi, čokolada se agitira za stvaranje mnogih malih kristala "cijepiti" koji će poslužiti kao jezgra za stvaranje malih kristala u čokoladi.Čokolada je tada zagrije na oko 31 ° C (88 ° F) kako bi se uklonili sve vrste IV kristale, ostavljajući samo upišite V. Nakon toga, bilo prekomjerno zagrijavanje čokolade će uništiti reagirao i taj proces će se morati ponoviti. Međutim, koriste se druge metode čokolade kaljenje. Najčešći varijanta je uvođenje već kaljeno, čvrste "sjeme" čokolade. Temperament čokolade može se mjeriti sa metar čokolade temperament kako bi se osigurala točnost i dosljednost. Uzorak čaša napuni sa čokoladom i staviti u jedinici koja se zatim prikazuje ili ispisuje rezultate.

Dva klasični načini ručno kaljenja čokolada su:

Radi rastaljene čokolada na površine za zagrijavanje koja apsorbira, kao što je kamena ploča do zadebljanja pokazuje prisutnost dovoljne kristalnih "sjeme"; čokolada zatim lagano zagrijana na radnu temperaturu.
Miješanje čvrste čokoladu u rastaljeni čokolade "kalemiti" tekući čokoladu s kristalima (ova metoda koristi već formirane kristale čvrste čokolade za "sjeme" rastopljena čokolada).
strojevi Čokolada kaljenja (ili temperers) s računalnim kontrolama mogu se koristiti za proizvodnju dosljedno kaljeno čokoladu, posebno za velike volumen aplikacija.

skladištenje

Pakiranja čokolada u Ghirardelli čokolada poduzeće je pohranjena u kontroliranim uvjetima.
Čokolada je vrlo osjetljivo na temperaturu i vlažnost zraka. Idealna temperature skladištenja su između 15 i 17 ° C (59 i 63 ° F), s relativnom vlagom od manje od 50%. Razne vrste "cvjeta" učinci mogu pojaviti ako čokolada je pohranjena ili serviran nepravilno. [60] Fat cvatu uzrokovana temperature skladištenja fluktuirajući ili iznad 24 ° C (75 ° F), dok se šećer cvatu uzrokovana temperature ispod 15 ° C (59 ° F) ili višak vlage. Kako razlikovati različite vrste cvatu, može trljati površinu čokolade lagano, a ako cvatu nestane, to je mast cvatu. One mogu dobiti osloboditi od cvatu po retempering čokoladu ili ga koristi za bilo kakvu uporabu koja zahtijeva topljenje čokolade. [61]

Čokolada je uglavnom pohranjena daleko od drugih namirnica, kao što se može apsorbirati različite arome. U idealnom slučaju, čokolade su pakirane ili zamotan, i stavio u pravilnom skladištenju s ispravnim vlažnosti i temperature. Osim toga, čokolada je često pohranjeni na tamnom mjestu ili zaštićeni od svjetla papir za pakiranje.

Ako u hladnjaku ili zamrznuti bez ograničavanja, čokolada može apsorbirati dovoljno vlage da uzrokuju bjelkaste boje, rezultat masnoće ili šećera kristala diže na površinu. Premještanje čokoladu s jedne temperature krajnosti u drugu, kao što je iz hladnjaka na vrući dan, može dovesti do masnu teksturu. Iako vizualno neumoljiv, čokolada pate od cvatu je savršeno siguran za konzumaciju. [62] [63] [64]
ishrana
100 grama porcija mliječne čokolade isporučuje 540 kalorija . To je 59% ugljikohidrata (52% šećera i 3% kao dijetalna vlakna ), 30% masti i 8% proteina (tablica). Oko 65% masti u mlijeku čokolada je zasićen , sastoji se uglavnom od palmitinske kiseline i stearinske kiseline , a prevladava nezasićenih masti je oleinska kiselina (stol, vidi USDA referenca za puni izvješća).

U 100 grama iznose, mliječna čokolada je odličan izvor (> 19% od dnevne vrijednosti , DV) i riboflavina , vitamina B12 i prehrambene minerala , mangana , fosfora i cinka (stol). Čokolada je dobar izvor (10-19% DV) kalcija , magnezija i željeza (tablica).

Istraživanje
Glavni članci: Zdravstveni učinci čokolade i trovanja teobromin
Čokolada i kakao su u preliminarnom istraživanju kako bi se utvrdilo da li je potrošnja utječe na rizik od određenih bolesti krvožilnog sustava [65] ili kognitivnih sposobnosti . [66]

Čokolada može biti faktor za žgaravicu kod nekih ljudi jer je jedan od njegovih sastavnica, teobromin, može utjecati na sfinktera jednjaka mišića, stoga dopušta želučane kiseli sadržaj za ulazak u jednjak . [67] Teobromin je također otrovan za neke životinje koje ne mogu ga metabolizira (vidi trovanje teobromin ).

Pretjerana konzumacija velikih količina bilo koje energetski bogata hrana, kao što su čokolada, bez odgovarajuće povećanje aktivnosti potrošiti povezane kalorija, može povećati rizik od debljanja, a možda i pretilosti . [67] Sirova čokolada je bogata kakao maslac, mast koja se uklanja tijekom čokolade rafiniranja, a zatim doda još u različitim omjerima tijekom proizvodnog procesa. Proizvođači mogu dodati i druge masti, šećera i mlijeka, kao, svi koji povećavaju sadržaj kalorija čokolade. [67]

Čokolada i kakao sadrže umjerene do visoke količine oksalata , [68] [69] što može povećati rizik za bubrežni kamenac . [70] Tijekom uzgoja i proizvodnje, čokolada može apsorbirati vodstvo iz okoline, [71] ali su ukupni iznosi obično jede su manje od dopu dnevnog limita za olovo potrošnje, navodi se u Svjetske zdravstvene organizacije izvješću iz 2010. godine [72] Međutim, izvješća iz 2014. godine pokazuju da je "čokolada može biti značajan izvor" olova gutanjem za djecu, ako potrošnja je visoka [73 ] [74] i "jedan od 10 g kockica tamne čokolade može sadržavati čak 20% dnevne vodećeg oralnog granice." [73]

Nekoliko istraživanja su zabilježila alergijske reakcije čokolade u djece. [67]

označavanje

Čokolada s raznim nadjevima.
Neki proizvođači nude postotak čokolade u gotovom čokolade konfekcije kao naljepnice citirajući postotak "kakao" ili "kakao". Treba napomenuti da se ovo odnosi na kombinirani postotak oba kakaa i kakao maslaca u baru, a ne samo postotak kakaa. [75] U belgijskom AMBAO Oznaka certifikata pokazuje da nema ne-kakao biljne masti su korišteni u izradu čokolade. [76] [77]

Čokolade koje su organski [78] ili fer trgovina ovjerena [79] nose oznake u skladu s tim.

U Sjedinjenim Američkim Državama, neki veliki proizvođači čokolade lobirao savezna vlada dopustiti slastica koje sadrže jeftinije hidrogenizirano biljno ulje umjesto kakao maslaca koji se prodaje kao "čokolada". U lipnju 2007. godine, kao odgovor na potrošača zabrinutost nakon predloženih promjena, FDA je ponovio: "Kakao masti, kao jedna od karakteristika Potpis proizvoda, ostat će glavni sastojak standardiziranog čokolade." [80]

Industrija
Čokolada industrija je u stalnom porastu, $ 50 milijardi-a-godišnje međunarodno poslovanje usmjereno na prodaju i konzumiranje čokolade. To prevladava tijekom većeg dijela svijeta. [81] Europa račune za 45% svjetske prihoda čokolade [82] i SAD-a, 20 milijardi USD. [83] Veliki Čokolada je grupiranje velikih međunarodnih čokolade tvrtki u Europi i SAD-u američke tvrtke, kao što su Mars i Hershey je sama, generirati 13 milijardi $ godišnje u čokoladi prodaje i računa za dvije trećine američke proizvodnje. [84] Unatoč širi doseg od čokolade industrije na međunarodnoj razini, kakao poljoprivrednici i radnici u obali Bjelokosti sU svjesni koristi od graha. Visoke cijene čokolade u Obali Bjelokosti također znači da je nedostupan za većinu stanovništva, koji su svjesni što ima okus. [85]

Proizvođači
Glavni članak: Popis grah-na-baru proizvođača čokolade
Čokolada proizvođača proizvesti niz proizvoda od čokolade na gluposti . Veliki proizvođači čokoladnih proizvoda uključuju Cadbury (najveći svjetski proizvođač konditorskih), Guylian , Hershey Company , Lindt & Sprüngli , Mars, Incorporated , Milka , Neuhaus i Suchard .

Guylian je najpoznatiji po svojim čokolade školjkama; Cadbury za Dairy Milk i Creme Egg . Hershey Company, najveći proizvođač čokolade u Sjevernoj Americi, proizvodi Hershey bar i Hershey poljupci . [86] Mars Incorporated, veliki privatnom vlasništvu američke korporacije, proizvodi Mars Bar , Mliječni put , M & M , Twix , i Snickers . Lindt je poznat po svojim tartufa kuglice i zlatne folije omotan uskršnjih zečića.

Hrana konglomerati Nestlé SA i Kraft Foods i imaju čokoladu marke. Nestlé stekla Rowntree je 1988. godine, a sada prodaje čokolade pod vlastitom markom, uključujući i Smarties (čokoladni bombon) i Kit Kat (bombon bar); Kraft Foods kroz svoje stjecanje Jacobs Suchard 1990, sada posjeduje Milka i Suchard. U veljači 2010. godine, Kraft također stekla britansko-temeljen Cadbury .; [87] SRJ, Trebor Basset i poštena trgovina brand Green & Black također spada u skupinu.

Trgovina ljudima od djece radnika
Glavni članak: Djeca u proizvodnji kakaa

Dijete prikupljanje kakao nakon graha su sušeni
Raširena upotreba djece u proizvodnji kakao je kontroverzna, ne samo za zabrinutost oko dječjeg rada i eksploatacije, ali i zbog toga do 12.000 od 200.000 djece koji rade u Obali Bjelokosti , najvećeg svjetskog proizvođača kakaa , [88] može biti žrtve trgovine ljudima ili ropstva . [89] Najviše pozornosti na ovu temu bio je usmjeren na zapadnoj Africi , koji zajedno opskrbljuje 69 posto svjetskog kakaa, [90] i Obali Slonovače posebno, koji opskrbljuje 35 posto svjetskog kakaa . [90] Trideset posto djece mlađe od 15 godina u subsaharskoj Africi su dijete radnika, uglavnom u poljoprivrednim aktivnostima, uključujući kakao uzgoja. [91] procjenjuje se da je više od 1,8 milijuna djece u zapadnoj Africi su uključeni u sve većem kakao. [ 92] Veliki proizvođači čokolade, kao što su Nestle , kupiti kakao na robnim burzama , gdje Ivorian kakao pomiješan s drugim kakao. [93]

U 2009. godini, Vojska spasa za međunarodni razvoj (rekao) UK je izjavio da je 12.000 djece je distribuiran na kakao farmi u Obali Bjelokosti Afrike, gdje je napravljen polovica svjetske čokolade. [94] REKLI UK kaže da je ove dijete robovi koji su vjerojatno da će raditi na "grub i nasilan" [95] uvjeti za proizvodnju čokolade, [96] i sve veći broj zdrave hrane [97] i borbe protiv ropstva [98] organizacije su sada naglašavajući i kampanja protiv koristiti trgovanja čokolade industriji.

Vidi također: Proizvodnja kakaa u Obali Bjelokosti
Poštena trgovina
Glavni članak: Fer trgovina
U 2000-ih, neki proizvođači čokolade počela baviti fer trgovine inicijative, kako bi se riješila pitanja o marginalizaciji kakao radnika u zemljama u razvoju. Tradicionalno, Africi i drugim zemljama u razvoju primila niske cijene za svoje izvezene robe, kao što su kakao, što je izazvalo siromaštva obiluju. Fair trade nastoji uspostaviti sustav izravnu trgovinu između zemalja u razvoju da se suprotstavi ovoj nepravednu sustavu. [99] Jedno rješenje za poštene prakse rada je farmerima kako bi postali dio poljoprivredne zadruge . Zadruge plaćaju farmerima fer cijenu za svoj ​​kakao pa poljoprivrednici imaju dovoljno novca za hranu, odjeću, i školarina. [100] Jedan od glavnih načela poštene trgovine je da poljoprivrednici dobivaju poštenu cijenu, ali to ne znači da je veći iznos novca plaćen za fer trgovina kakaa ide izravno poljoprivrednicima. Učinkovitost poštene trgovine, je pitanje. U 2014 članku The Economist navodi da su radnici na farmama fer trgovine imaju niži životni standard nego na sličnim gospodarstvima izvan sustava fer trgovina. [101]

Uporaba i potrošnja

Čokoladni kolač s čokoladom glazurom.
Čokolada se prodaje u čokoladicama , koji dolaze u tamne čokolade , mliječne čokolade i bijele čokolade sorti. Neki barovi koji su uglavnom čokoladni imaju i druge sastojke pomiješati u čokoladu, kao što su orasi, grožđice ili crisped riže. Čokolada se koristi kao sastojak u veliku raznolikost čokoladice , koji obično sadrže razne konditorskih sastojaka (npr nugat , hostije , karamela , orasi , itd) koje su obložene u čokoladi. Čokolada se koristi kao proizvod začin u mnogim slasticama , kao što su čokoladne torte , čokoladne kolače , čokoladni mousse i čokolade chip cookies . Brojne vrste slatkiša i grickalica sadrže čokoladu, bilo kao punjenje (npr M & M ) ili kao premaz (primjerice, preliveni čokoladom grožđice ili čokoladne obložene kikiriki . Neki bezalkoholna pića sadrže čokoladu, kao što je čokoladno mlijeko , vruća čokolada i čokoladni milkshakes . Neki alkoholna likeri su s okusom čokolade, poput čokolade likera i creme de kakao . Čokolada je popularan okus sladoleda i pudinga i umakom od čokolade je često dodaje kao preljev na sladoled sundaes .

Popularna kultura
Vjerske i kulturne veze

Chocolatier pripremaju jaja i zečevi

Čokolada kovanica
Čokolada je povezana s festivala poput Uskrsa , kada oblikovane čokoladne zečeve i jaja tradicionalno su dane u kršćanskim zajednicama, a Hanuke , kada se čokolada kovanice danim u židovskim zajednicama. Čokolada srca i čokolade u obliku srca kutije su popularni na Valentinovo i često su prikazani zajedno s cvijećem i čestitka . Čokolada je prihvatljiv poklon na drugim praznicima i na prigode kao što su rođendani.

Mnogi slastičari bi blagdanski čokoladne bombone. Čokolada pisanica ili zečevi i Djed Mraz brojke su dva primjera. Takve slastica može biti čvrsto, šuplje ili ispunjeno slatkiša ili fondant.

Knjige i film
Čokolada je središte nekoliko uspješnih knjiga i filmskih adaptacija. Godine 1964., Roald Dahl je objavio roman za djecu pod nazivom Charlie i tvornica čokolade . Roman centri na siromašnom dječaku po imenu Charlie Bucket koji uzima turneju po najvećim tvornici čokolade na svijetu, u vlasništvu Willy Wonka . Dva filmska adaptacija romana su proizvedene. Prvi je bio Willy Wonka i tvornica čokolade , a 1971 film koji je kasnije postao kultni klasik , a iznjedrio stvarnu Willy Wonka Candy Company , koja proizvodi čokoladne proizvode do današnjih dana. Trideset i četiri godine kasnije, drugi film adaptacija je proizveden pod nazivom Charlie i tvornica čokolade . Film 2005 je vrlo dobro primljena od strane kritičara [102] i bio je jedan od najuspješniji filmova te godine, zarađivati ​​više od nas 470 milijuna dolara diljem svijeta. [103] Charlie i tvornica čokolade također je prepoznata na 78. dodjeli Oscara , gdje je nominiran za najbolju kostimografiju za Gabriella Pesucci. [104]

Kao voda za čokoladu ( Como agua para čokolade ), 1989 ljubavnoj priči sporedni romanopisac Laura Esquivel , adaptiran na film u 1992. Radnja uključuje magičnog realizma s meksičke kuhinje, a naslov je dvosmislenost u svom materinjem jeziku, koji se odnosi i na recept za vruću čokoladu i na idiom koji je metafora za seksualno uzbuđenje . Film je zaradio 11 Nagrada Ariel iz Academia Mexicana de Artes y Ciencias Cinematográficas , uključujući najbolji film.

Čokolada , roman iz 1999. Joanne Harris , priča o Vianne Rocher, mlada majka, čiji je slastica promijeniti živote mještani. 2000. Ekranizacija, Chocolat , i pokazao se uspješnim, zaradio više od US 150 milijuna $ diljem svijeta, [105] i primanja za Oscara i Zlatni globus nominiran za najbolji film , najbolju glumicu i najbolju originalnu glazbu.