Neke od biljaka i životinja zastupljenih u moru su alge, morska salata, ribe, ježinci i morske zvijezde.
Svjetsko more obuhvaća 1368 mil. km3; masa mu iznosi 1,44 trilijuna tona, odnosno 420. dio sveukupne mase Zemlje.
U odnosu na slatku vodu, morska voda ima manji specifični toplinski kapacitet, manju toplinsku provodnost i površinsku napetost.
Specifični toplinski kapacitet i parcijalni tlak vodene pare smanjuju se s povećanjem slanosti.
Koeficjent toplinske provodnosti manji je za morsku vodu i raste s povećanjem temperature i tlaka.
Indeks loma svjetlosti raste s povećanjem slanosti i sa smanjenjem temperature. Osmotski tlak raste s povećanjem temperature i saliniteta. Površinska napetost mora, koja iznosi 73 Mn/M, ubraja se u najveće površinske napetosti kapljevina u prirodi.
Koeficijent toplinskoga rastezanja veći je nego kod čiste vode, a raste s povećanjem tlaka.
More se zagrijava upijanjem Sunčeva zračenja, a hladi emitiranjem dugovalnoga zračenja, isparavanjem te vođenjem topline između atmosfere i mora. More najviše prima toplinu u ekvatorskim područjima, a najviše ju gubi u polarnima, pa se prosječne površinske temperature smanjuju s povećanjem geografske širine.
Površinske izoterme pokazuju nepravilnosti koje nastaju zbog utjecaja struja na temperaturno poje.
Oko 53% površine mora ima prosječnu temperaturu višu od 20°C; najtoplija je površina Crvenoga mora i Perzijskoga zaljeva (35°C); prosječna godišnja temperatura Tihog oceana iznosi 19,1°C, Indijskoga 17,0°C, a Atlantskoga 16,9°C.
U području niskih geografskih širina temperatura se prema dnu smanjuje za približno 20°C u sloju termokline (prvih 1000m), a poslije se smanjuje neznatno.
Sve morske vode dublje od približno 1000m jednolika su vodena masa temperature od 0 do 4°C. U velikim dubokomorskim depresijama, na dubinama od 2000 do 3000 m, temperatura se smanjuje, a u još većim dubinama raste (adijabatsko povećanje temperature zbog povećanoga tlaka).
Godišnje kolebanje površinske temperature u području srednjih geografskih širina iznosi 8°C, a u tropima i području veće, npr. u sjevernom je Jadranu 16°C.
Godišnje kolebanje temperatura na otvorenome moru dopire do dubine od stotinjak metara. Dnevno kolebanje površinske temperature u srednjim je geografskim širinama oko 0,3C u tropskim područjima do 1°C za mirna vremena, a osjeća se do dubine od nekoliko desetaka metara.
Morska je voda u prvom redu otopina različitih anorganskih soli, u manjoj mjeri i plinova i organskih tvari, a sadrži i netopljive suspendirane čestice.
Isparavanjem morske vode zaostaje kao talog morska sol, smjesa anorganskih soli u kojoj su osnovni sastojci kloridi i sulfati: natrijev klorid (NaCl), magnezijev klorid (MgCl2), magnezijev sulfat (MgSO4), kalcijev sulfat (CaSO4) i kalijev sulfat (K2SO4).
Otopljene anorganske soli disocirane su u vodi na ione. Na pH-vrijednost morske vode, koja iznosi od 7,50 do 8,25, utječu ugljikov dioksid i njegovo pufersko djelovanje te soli i procesi njihove hidrolize.
U elementarnom sastavu tvari otopljenih u morskoj vodi glavninu tvori 12 kemijskih elemenata.
Najviše ima klora, zatim slijede natrij, magnezij, sumpor, kalij, brom, ugljik, stroncij, bor, silicij i fluor. Ta glavna skupina elemenata čini čak 99,98% svih prisutnih elemenata, dok se u vrlo malom udjelu od 0,02% nalazi još pedesetak elemenata.[
Salinitet, tj. udjel otopljenih anorganskih soli u moru, izražava se u gramima po kilogramu (g/kg), odnosno u promilima (‰).
Za razliku od slatnih voda, u sastavu kojih postoje velike razlike, u moru je međusobni omjer sastojaka približno stalan.
Salinitet ovisi o razlici između količine vode koja je napustila ocean isparavanjem i količine vode koja je u nj pristigla oborinama i dotokom kopnenih voda, o stvaranju i otapanju leda, strujanju i mijašanju u moru.
Prosječni je alinitet oceana 35‰, u područjima visokih geografskih širina i ekvatora oborine prevladavaju nad isparavanjem pa se javljaju minimumi saliniteta, a u suptropskim područjima isparavanje premašuje oborine pa je salinitet maksimalan.
U obalnim morima, u kojima je dotok slatke vode veći od isparavanja (npr. Baltičko i Crno more, Sjeverno ledeno more), salinitet je ponegdje manji od 10‰.
U morima u kojima je isparavanje veće od dotoka slatke vode, salinitet je veći od prosječnog i iznosi od 38 do 41‰ (npr. u Sredozemnom i Crvenome moru). Salinitet na površini otvorenog oceana, prikazan s pomoću izohalina, iznosi od približno 32‰ (sjeverni dio Tihog oceana) do 37‰ (dijelovi i Atlanskog oceana u suptropskom pojasu).
U većem dijelu oceana slanost se smanjuje s povećanjem dubine u tzv. sloju halokline, na dubini između 600 i 1000 m postiže minimum, a zatim se lagano povećava.
U prirodne obnovljive izvore energije, osim drva i biomase, najiskorištenije je Sunčevo zračenje, vjetar, vodena energija, a zatim morske struje i valovi, toplina mora, te plima i oseka.
Morski valovi imaju golemu potencijalnu energiju, npr. jedan udar prosječno velikoga vala može proizvesti energiju od 75 mil. kilovata.
Morske mijene također proizvode veliku energiju, koja u prosjeku iznosi više od 8 trilijuna kilovata (u Francuskoj u Bretanji, je izgrađena prva elektrana koja iskorištava morsku energiju).
Postoje mogućnosti iskorištavanja razlike u temperaturi površinske i dubinske vode, iz koje bi se mogla dobiti velika energija.
Plima i oseka, tj. razlika u razini mora kao njihova posljedica, mogu se iskoristiti kao energetski izvor pregrađivanjem morskih zaljeva s izrazito velikih promjenama razine. Prema ukupnoj energiji tog i sličnih izvora (morske struje i valovi), stvarne su mogućnosti njegova iskorištavanja vrlo malene.
Nafta i prirodni plin koji se nalaze u podmorju već danas imaju veliko gospodarsko značenje.
Od svjetskih rezervi nafte i plina utvrđenih 2003. Ispod morskog dna nalazilo se oko 20% nafte i prirodnoga plina. Najviše nafte nalazi se uz obale Bliskog istoka, a prirodnoga plina uz obale Bliskog istoka i Europe.
Najbogatija nalazišta nafte i plina nalaze se u razmjerno plitkim morskim bazenima, koji su pristupačni s obzirom na gospodarske i tehnološke mogućnosti.
Nafta se vadi iz podmorja u Meksičkome zaljevu, Karipskome moru, Sredozemnome moru, Crnome moru, Crvenome moru, Sjevernome moru i dr.
Predviđa se da če tehnologija eksploatacije nafte omogućiti vađenje nafte i iz većih morskih dubina. S povećanjem dubine, povećavaju se troškovi eksploatacije, pa prema tomu i cijena nafte. Istraživanja nafte i prirodnoga plina u podmorju obavlja danas više do 80 zemalja, od kojih 40 već proizvodi naftu i prirodni plin.
Od ostalih mineralnih resursa koji se nalaze u morskom dnu najveću vrijednost ima mangan, koji se danas naveliko eksploatira.
U managanskim grumenima (manganese nodulas) nalaze se i znatne količine bakra, nikla, kobalta i molibdena.
Danas je već otvoreno nekoliko stotina ležišta. Među ostalim su stvarima koje se mogu iskorištavati iz mora kalcijev karbonat, kositar, magnezit, zlato, platina, dijamanti, titanij, soli.
U nas se bušenjem s platformi i geološki ispituje područje šelfa sjevernog i srednjeg Jadrana.
