Pod prosvetiteljstvom podrazumevamo sirenje kriticki izlozenih ideja protiv tradicionalne zastarelosti i predrasuda

Pod prosvetiteljstvom podrazumevamo sirenje kriticki izlozenih ideja protiv tradicionalne zastarelosti i predrasuda. Prvi ovakav snazan pokret nastaje pocetkom 18. veka u Francuskoj, a kasnije se siri drugim zapadnoevropskim zemljama. Prosvetiteljstvo karakterise opsta suprotstavljenost ideja pogleda na svet stare – feudalno-monarhisticka klase i opsta suprotstavljenost ideja pogleda na svet nove – nastajuce klase. Prosvetiteljstvo je u drugi plan stavilo teoloske, metafizicke teme, a prakticki problemi zivota, socijalni, ekonomski, politicki i pravni problemi zivota su postali dominantni problemi filozofije. Pod prosvetiteljstvom se podrazumeva i neogranicena vera u moc saznanja, u moc obrazovanja i vaspitanja. Verovalo se da se obrazovanjem i vaspitanjem menjaju drustveni odnosi. Sve se zeli preispitati sa stanovista razuma i u tom smislu, prosvetiteljstvo je dovrsenje renesansnih ideja. Filozof je svaki covek koji se sa stanovista razuma bori za opste dobro.Filozofom se nazivaju oni koji se usko strucno bave filozofskim problemima. Filozofi su bili i: naucnici, publicisti, knjizevnici, lekari,umetnici… Prosvetitelji su oni koji se bave protiv vere,dogmatizma,teoloskih spekulacija. Osnovne ideje za koje se oni bore su:jednakost,sloboda i bratstvo .Nova gradjanska klasa zeli sto vise slobode i ova ideja slobode odgovara ovoj novoj gradjanskoj klasi. Prosvetiteljstvo je ideologija (novi sistem vladajucih ideja) nove gradjanske klase. Na prosvetiteljstvo uticu, izmedju ostalog, teorijski i prakticni uzroci. Kod teorijskih uzroka postoje racionalizam i empirizam-dva suprotstavljena stanovista. Kod prakticnih uzroka ,prosvetiteljstvo nastaje kao izraz potrebe za novom ideologijom. Razvoj nove prirodne nauke takodje utice na prosvetiteljstvo. Francuski revolucionari nose nove ideje. Za vreme revolucije, izlaze na ulicu i nose ideje na parolama.

Glavni prosvetitelji: Volter, Žan Žak Ruso, Didro, Monteskje (Duh zakona / L’esprit des lois/ date ideje koje ce biti ugradjene u demokratiji, ideje koje se odnose na podelu vlasti na izvrsnu zakonodavnu i sudsku i ideje koje se odnose na onoga ko treba da vlada-zakon treba da vlada), Holbah, Kondijak, Bejl, Le Roa, La Metri, D’Alamber, Helvecijus.

MODERNA POLITIČKA FILOZOFIJA

Politička filozofija je menjala svoj lik, a pod njom se podrazumeva pokušaj da se promisle svi oni problemi koji su se vezi sa državom. Sama reč politika potiče od grčke reči polis, što znači grad-država.

Moderna politička filozofija se razlikovala od antičkog i srednjovekovnog pogleda na svet. Sada se država shvata na drugačiji način nego što su to shvatali Platon i Aristotel. Te moderne ideje će ući u moderne političke ustave, a samim tim i će odrediti podelu države.

Predstavnici moderne političke filozofije bili su: Tomas Hobs, Džon Lok, Šarl Monteskje, Žan-Žak Ruso.

TOMAS HOBS

Njegovo najpoznatije delo Levijatan. Ime Levijatan potiče iz Biblije gde se pominje aždaja sa tim imenom. Hobs želi da asocijativno skrene pažnju kakva država može biti ako se ne obraća prevelika pažnja na nju, a u ovom slučaju država se može porediti sa aždajom koja proždire ljude. Država je prema Hobsu veštačka telo. On sva tela deli na prirodna i veštačka. U prirodna spadaju sve ono što dolazi iz prirode, a država je veštačka jer nju stvara čovek, ona zavisi od čoveka koji je stvara i od ljudi koji je čine. Hobs se suprotstavlja Aristotelovim idejama o nastanku države, kao i srednjovekovnim prema Tomi Akvinskom. Prema Aristotelu – čovek je političko, društveno biće, živi u državi, ne može bez države, zato je on i stvara. Hobs smatra da je čovek egoistični individu, da je sebično biće, koje nema nikakve društvenosti u sebi, niti potrebe za društvom, državom, zajednicom. On zadovoljava svoje bitne interese, svoj nagon za vladanjem drugih. Hobs pripada empirizmu, slaže se sa Lokovom teorijom da se svi ljudi ađaju kao tabula rasa. Svi ljudi se rađaju kao isti. On ima u vidu da je neko jači, a neko stariji, ali smatra da i onaj ko je najjači može biti nadjačan od strane jačeg od njega. Kaže da su svi ljudi jednaki i da prema tome svi ljudi teže istim stvarima i u materijalnom i u duhovnom smislu, ali tih stvari je jako malo, pa se javlja borba za njima, u kojoj pobeđuju najjači. To je borba sviju protiv svih ili na latinskom – Bellum omnium contra omnes (Rat sviju protiv svih). To je početno, pretpostavljeno stanje. To je stanje u kojem je čovek čoveku vuk, što znači da je čovek spreman a sve radi ostvarenja svojih ciljeva, pa čak i da ubije čoveka, isto kao što je vuk spreman da ubije vuka. U prirodnom stanju vlada jedna stalna strepnja i strah čoveka za svoj egzistenciju. Čovek ne može smireno da spava, neko će doći da ga opljačka, da mu oduzme ono što je on stekao. To stanje straha, strepnje, nesigurnosti čovek razmišlja samo kako da prevaziđe. Prema Hobsu to stanje se naziva prirodno stanje. Čovek ima pravo da upotrebi sva sredstva da odbrani sebe i ono što je stekao. Hobs kaže da čovek ima i razum, pored toga što ima i magone i sebične potrebe. Razum je taj koji čoveku diktira da prevaziđe to stanje. Pretpostavlja da su se ljudi dogovarali kako da prevaziđu to stanje i da su se dogovorili da organizuju policiju, zakon, vojsku, institucije. Po Hobsu preko tih dogovora nastaju državni organi, institucije koje će brinuti o čovekovoj bezbednosti, životu, zdravlju. Čovek će se odreći svog prava odbrane i predaće ga tim institucijama kako bi ga one branile. To je momenat nastanka društva prema Hobsu. To se naziva Teorija društvenog ugovora. Hobs smatra da tako nastalo stanje se naziva građansko stanje U njemu već postoje institucije, koje bi trebalo da brinu o čoveku. U Hobsovoj filozofskoj teoriji vladar ima određena ovlašćenja, on ima pravo da nas zastupa, on je zamišljen kao apsolutistički vladar. Hobs smatra apsolutističkom monarhijom najboljom vrstom držav. Vladar postavlja sudije, donosi zakone etc. On ima pravo da potpiše rat i mir, on odlučuje koju ćemo religiju izabrati, a to je već lično pravo.

RUSO

Volonté Générale– On kaže da treba da se vlada optom voljom. Smatra da su prava neotuđiva od naroda. Ako vladar ne vlada kako treba mi onda možemo da damo naše pravo da nas predstavlja nekom drugom. Vladavina naroda je neotuđiva.

MONTESKJE

Svaka vladavina je ograničena drugom. Vlast se deli na tri grane – sudsku, izvršnu i zakonodavnu, a zakon je onaj koji treba da vlada, a da svi budu pred tim zakonom jednaki. Zakon treba da ima podršku većine odnosno da bude legitiman, a iz toga će proizađi i legalitet.

NEMAČKI KLASIČNI IDEALIZAM

1781 – 1831

1781. godine je objavljeno prvo izdanje Kantove Kritike čistog uma, a 1831. godine je umro Hegel. Za vreme tih pedeset godina je objavljeno najznačajnije iz nemačkog klasničnog idealizma. U nemačkom klasičnom idealizmu javila su se nova pitanja, rešava se antagonizam između racionalizma i empirizma. Sam nemački idealizam je imao značajan uticaj na marksizam. Hegel je onaj koji je poslednji verovao u racionalnost. Takva filozofija je uticala na razvoj nemačkog duha, na nemački idealizam, inspirisala je mnoge pesnike. Glavni predstavnici su Imanuel Kant, Fihte, Šeling i Hegel.

Imanuel Kant (1724 – 1804)

Rođen je u Keninzbergu i nikada ga nije napustio. Keninzberg se nalazio u tadašnjoj Pruskoj, a danas se on naziva Kalinjingrad i to je ruska enklava, nalazi se između Poljske i Litvanije. Kant je bio jako čudan, nije se ženio, njegov život se deli u dve faze: 1) pretkritički period i 2) kritički period. Granica između ova dva perioda je godina 1781. Tada je Kant objavio svoju prvu kritiku. Pre toga je rešavao probleme pod uticajem Lajbnica i Volfa i njihovog racionalizma, ali ga je Hjum razbudio. Posle 1781. godine objavio je još tri kritike.

1781. – KRITIKA ČISTOG UMA (Kantova teorija saznanja, ključno pitanje ove teorije je – šta mogu da znam?)

1789. – KRITIKA PRAKTIČKOG UMA (Kantova etika, teorija morala, ključno pitanje je –šta treba da radim? ili kako ja treba da radim?, u ovom delu Kant ispituje granice spoznaje.)

1791. – KRITIKA MOĆI SUĐENJA (Kantova estetika, ključno pitanje – čemu mogu da se nadam?)

Neki će reći da se Kantova filozofija može svesti na ova tri gore pomenuta pitanja, a sam Kant ta tri pitanja će svesti na jedno jedino antropološko – šta je to čovek?

Kritika čistog uma

U ovom delu Kant je pokušao da reši antagonizam između racionalizma i empirizma. I jedni i drugi su dopola u pravu. Racionalizam precenjuje razum, a podcenjuje iskustvo, a empirizam vice versa. Kant smatra da je nesumnjivo da saznanje počinje sa iskustvom, ali se i kod iskustva ne završava, postoji nešto što razum dalje iz samoga sebe dodaje, to je moć čistog uma. Kant polazi od analize a priori i a posteliori sudova, od sintetičkig i analitičkih sudova, koji su inspirisani Hjumovom kritikom pojma uzročnosti.

sintetički – a posteliori

analitički – a priori

Svi sudovi moderne prirodne nauke su sintetički (a posteliori), oni su zasnovani na iskustvu i iskustveno su provereni, a kod takvih sudova dolazi do sinteze odnosno do dodavanja nekih podataka. Svi naučni stavovi su sudovi sa više pojmova. Oni mogu biti tačni i netačni. Postoje i sudovi koji su a priori, oni su bez ikakvog prethodnog iskustva. Takvi sudovi su analitički. Kod njih dolazi do analize, dolazi do raščlanjivanja pojma neke stvari, analizira se sam pojam.

Kant je postavio pitanje – Kako su mogući, a postoje, sintetički sudovi koji su a priori? To su pitanja metafizike, matematike i svih onih prirodnih znanja. Kako je moguće da proživljavamo saznanje, a da ne izlazimo u iskustvo. U metafizici postoje razne vrste sudova koji nisu potrebni da se provere u iskustvu.

Kant je podelio saznajne moći na tri dela: 1) čulnost; 2) razum i 3) um;

Na nivou culnosti Kant razlikuje formu I sadrzaj. Forma culnosti su prostor I vreme. Prostor I vreme su a priorne forme culnosti, ne postoje sami po sebi nego po subjektu opazanja. Imaju transcendentalni identitet I empirijski realitet. Ne postoje pre akta opazanja nego samo kao forme. Sve sto opazimo, opazimo u prostoru I vremenu, ali prostor I vreme ne mozemo opaziti. Sadrzaj culnosti je sirov (nesredjen) materijal culnog opazanja koji dobijamo preko cula. Treba da uvedemo formu u opazanje da sadrzaj culnosti ne bi bio sirov. Tu uvodimo razum, a priorne forme ili kategorije kojih ima 12. Na nivou razuma kategorije pomazu da organizujemo sirov materijal iskustva. Kant deli kategorije na 4 vrste: kvalitet, kvantitet, relacije I modalitet. Postavlja pitanje kakav je odnos kategorija I culnog iskustva. Kategorije kao a priorne ne proizilaze iz iskustva I ne zasnivaju se na osnovu iskustva. Kategorije se samo podudaraju sa iskustvom,ali ih iskustvo ne odredjuje. Kant prelazi na stranu razuma I tu dolazi do preokreta-Kopernikanski obrt u teoriji saznanja. Ne odredjuje iskustvo subjekat vec subjekat iskustvo odnosno objekat. Kant razlikuje fenomen I noumen. Fenomen je stvar za nas (svet po nama,po I preko nasih kategorija). Kroz prizmu nasih kategorija posmatramo svet. Noumen je svet sam po sebi.  Kant postavlja granicu saznanja, saznajemo noumen, ono sto se podudara I odnosi na samo iskustvo. Pojmovi koji prelaze granice iskustva su pojmovi uma (pojam Boga,besmrtnost duse,prvi uzrok…). Svet ima I nema kraj. U ovoj konstataciji teza I antiteza imaju istu vrednost. Ovo saznanje nije naucno posto ne mozemo nista dokazati. Tvrdnje metafizike se ne mogu proveriti u iskustvu I zbog toga, Kant smatra da metafizika nije nauka I da pojmovi uma imaju vrednost na prakticnom nivou. Pojam Boga, besmrtnosti ,slobode su znacajni pojmovi za covekov zivot-regulativne ideje. Postojanje Boga ne mozemo dokazati, ali je korisno pretpostaviti da Bog postoji.

Kritika praktičkog uma

To je Kantova etika, koja odgovara na pitanje šta treba da radim? I kako treba da radim?; Praktičko treba razlikovati od praktičnog. Praktičko se odnosi na čovekovo delovanje u praksi, a praktično je ono delo koje je korisno, funkcionalno…  Moralno delo, po Kantu, je samo ono delo, koje je izvršeno u skladu sa moralnim zakonima. Moralni zakoni moraju biti univerzalni i nužni. Kant moralni zakon naziva kategorički imperativ. Postupaj tako da maksima tvoje volje može postati princip opšteg zakonodavstva. Imperativ je zahtev za nekakvo ponašanje, kateogrički zači da imperativ nije uslovljen, on je bezuslovan, u formi je kategoričkog suda. Sa druge strane kategoričkog imperativa nalai se hipotetički imperativ, koji uvek glasi u formi Ako… onda…. Npr. Ako želim da budem častan čovek onda ne smem da kradem i da lažem. Kanr želi da moralno delovanje učini nezavisnim od posledica. Samo preko univerzalnosti se može postići i opšte dobro. Test univerzalnosti je postupak, koji ćemo uzdići na nivo maksime odnosno na subjektivni nivo ponašanja. Moralni postupak je samo onaj koji se može ponavljati neograničeni broj puta, onaj što je prihvatljiv za sve.

Kategorički imperativ vodi u formalističku etiku, dok hipotetički vodu u sadržajnu. Sadržajna etika je utilitaristička, hedoonistaička, eudajmonistička. To su one etike kod kojih je određen sadržaj delovanja, odnosno ono što neko treba da radi. Kant želi da moralne principe učini zavisnim od samog čoveka. Formalistička etika podrazumeva autonomiju čoveka ( autonomos – nezavisnost), a sadržajna podrazumeva heteronomnu etiku ( heterus – različito).

Kant razlikuje pojmove moralitet i legalitet. Legalno je sve što je u skladu sa zakonom. Moralno je sve što je u skladu sa tim i sa slobodnom voljom svakog pojedinca.

Sloboda je postulat uma, koja se mora pretpostaviti. Mora se pretpostaviti da postoji Bog i da postoji besmrtnost duše. Ti pojmovi dobijaju status regulativnih ideja.

FIHTE

Deklarisao se kao Kantov ucenik,on je nastavljac Kantove filozofije sa zeljom da je sprovodi i interpretira bez pretenzije da bilo sta menja. Fihte je pozitivno i pohvalno govorio o Kantu u smislu da je konačno izveo filozofiju na transcndentalni put. Hvali transcendentalizam u Kantovoj filozofiji. U tumacenju Kantove filozofije Fihte je pokazao sustinu slobode pa smatra da je noumen u Kantovoj filozofiji ostatak dogmatske filozofije i smatra da treba zadrzati samo fenomen. Fihte u delu Ucenje o nauci shvata filozofiju kao strogu nauku. Filozofija treba da ima znacajnu javnu ulogu u cilju praktickog angazmana. Fihte se prakticki angazovao. Bio  je odusevljen francuskom burzoaskom revolucijom. Drzi govor nemackom narodu da im probudi svest o potrebi za slobodom, da Nemacka tako izadje na put revolucije, put slobode. On dalje kaze da, ako zele da budu slobodni moraju poci od pretpostavke da su slobodna bica, jer ako u tom pravcu ne budu mislili, nece do slobode nikada doci. U noumenu vidi opasnost za covekovu slobodu, ogranicenje i smatra da svet po coveku treba da bude njegovo delo. Kljucni pojam od kojeg polazi Fihte je pojam ja (misli se na kolektivno ja). Ja stvara svet. Zeli da obezbedi slobodu subjektu zato sto subjekat ima pravo na slobodu, sloboda je njegova sustina. Fihte ne dozvoljava da ga bilo sta ogranici. Covek=covekov svet. Covekov svet nije gotov, zavrsen. Covek nije dat vec je zadat. Covek delovanjem izgradjuje svoj svet, a taj svet nije kao metafizicki svet. Svet zavisi samo od nas, naseg ja. Uvodi princip ljudske slobode. Sloboda je pretpostavka od koje se polazi.Covek polazi od pretpostavke da je Slobodan. Fihte naglasava delatni karakter ja i daje prednost praktikom umu. Filozofija mora zapoceti uvidjanjem da je ja delotvorna radnja, cin. Ono predstavlja samoostvarujuci spontani proces. Ja jeste proces i to samoostvarujuci. Kao takvo, ja je slobodno.  Covek je racionalno bice koje deluje. Mi izgradjujemo nas svet koji je rezultat naseg delovanja i time potvrdjujemo sopstvenu slobodu. Oblikujemo svet u skladu sa nasim ciljevima. Fihte kaze da ucinimo svet zavisnim od naseg dela. Postoji i drugo ja i druga racionalna bica, druga sloboda, koja je granica i prepreka prve. Fihte tu vrstu slobode naziva ne-ja i to je antiteza, za razliku od prve ja koja je teza. Otpor uvek postoji, otpor od strane drugih racionalnih bica i njihovih sloboda. Treba da postujemo ta bica i njihove slobode. Fihte razvija dijalekticku filozofiju i kaze da postoji borba izmedju onog ja i ne-ja i kao rezultat borbe se javlja novo ja i to je sinteza.

ŠELING

Seling razvija filozofiju pod uticajem Fihtea.Njegov filozofski sistem naziva se sistem objektivnog idealizma ili filozofija identiteta.Sa Hegelom deli odusevljenje za Francusku burzoasku revoluciju,ali se kasnije sa njim razilazi i ostro kritikuje njegovu filozofiju.Najpoznatije Selingovo delo je Sistem transcendentalnog idealizma.Pod uticajem Spinozine filozofije i nemackog romantizma,Selling,za razliku od Fihtea,daje podjednak znacaj prirodi (objektu) i svesti (subjektu) kao ravnopravnim polovima jedinstvene stvarnosti-apsoluta (Boga,uma).Smatra da je istinu od stvarnosti moguce dobiti polazeci od dva aksioma/stanovista:svesti i intelekta.Intelektualnim opazanjem dolazimo do jedinstva i to je apsolut.U jedinstvu prirode i duha mozemo doci do istine.Priroda je vidljivi duh,a duh je nevidljiva priroda.Apsolut je jedinstvo koje se razvija od organske prirode.Umetnost je spoj prirode i duha,subjekta i objekta,intelekta i svesti.Velika dela su spoj duhovnog i materijalnog.Ako apsolutno tumacimo Boga,onda je apsolut identifikovan sa Bogom i onda je religija u umetnosti.

HEGEL

 Najznacajniji filozof u istoriji filozofije koji se sistematski odnosio ne samo prema svojoj epohi nego i prema istoriji filozofije.Filozofija je po njemu najvisi oblik inteligencije i svesti.Bio je pod uticajem nemackog romantizma,Francuske revolucije,racionalizma…Rodjen je u Stutgartu,a studira u Jeni,Berlinu…Bio je tezak i apstraktan za razumevanje.Njegova filozofija vrsi uticaj na mnoge filozofe pa i na Artura Sopenhauera.Sopenhauer zakazuje predavanje u istoj zgradi i istog termina kada i Hegel,ali kod Hegela je bila puna ucionica za razliku od ovoga koji je imao svega tri,cetiri ucenika.Zbog toga ce,izmedju ostalog,Sopenhauer kriticki govoriti o Hegelu.Formira se Hegelova levica-mladehegelovci (Karl Marks) i desnica (manje kriticki nastrojeni prema Hegelovoj filozofiji).Dela:Fenomenologija duha,Nauka logike,Estetika (3 toma),Istorija filozofije,Filozofija istorije,Enciklopedija filozofskih nauka,Osnovne crte filozofije prava.Stanoviste koje je on zastupao je apsolutni idealizam-sve sto jeste,jeste ideja i filozofija treba da prouci apsolut.Hegel je napravio veliki filozofski sistem i svaki deo sistema je usputna stanica samog apsoluta ili ideje.Sistem ima troclanu strukturu koja nije nametanje jedne seme koja je umisljena,nego je to odraz same stvarnosti.Sastoji se iz tri dela:logike,filozofije prirode i filozofije duha.Filozofija duha se sastoji iz subjektivnog,objektivnog i apsolutnog duha.Apsolutni duh se dalje deli na umetnost,religiju i filozofiju.Kruzenje je kruzenje same ideje.Ideja ima dijalekticke modifikacije-prelazi iz jednog oblika u drugi.Kruzenje je za njega stalan proces.

Apsolut je glavni predmet filozofije.To je sveukupna stvarnost,a stvarnost je sama ideja.Filozofija prati sam apsolut i odnos prema apsolutu,tj. filozofija je razumevanje apsoluta.Kroz filozofiju,coveka,duh i inteligenciju sama stvarnost dolazi do samosvesti.Istorija filozofije treba da prati stanice apsoluta,sazrevanje i razvoj samog apsoluta.Taj put ima razvitak,prati sve te razvojne etape na putu apsoluta i filozofija bi trebala da sagleda ne samo kakav je apsolut za nas,nego i sam po sebi.

Hegel hoce da ukine razliku razuma i uma koji zastupa Kant.Filozofija treba da uskladi totalitet koji je iscezao u borbi razuma i uma.Razum parcijalno posmatra stvari,dovodi ih u svest i posmatra.Filozofija pomocu dijalekticke specijacije uma ukida razlike,bavi se totalitetom stvarnosti.Razum pokazuje granice,a um ih ukida.Razum i um pripadaju apsolutu i njegovoj samorefleksiji.Istina do koje dolazimo je sadrzana u totalitetu,a to je rezultat kretanja apsolutnog duha.Um nalaze izmirenje postojece stvarnosti sa idejom.

*Sve sto je stvarno,to je umno,sve sto je umno,stvarno je.

Ono sto je vecno (um),prebiva u stvarnosti. Ono sto je stvarno je zasebni i trenutni izraz vecitog uma.Hegel uposebljuje opste u posebnom (pojedinacnom).To je individualizacija bozanskog.

Ako se udaljimo,mozemo reci da je to vremenska i prostorna distanca.Spekulativno posmatrati-posmatrati apstraktno,zanemariti detalje,biti udaljen od iskustva.Dijalekticki razvoj apsoluta,tj. ideje podrazumeva razlicite momente u samokretanju apsoluta.Apsolut menja forme,podrazumeva protivurecnost koja je u sredistu razvoja,stalan razvoj i prelazenje iz jednog oblika u drugi,negaciju negacije i stalno prevazilazenje.Dijalekticka metoda podrazumeva poziciju (teza),negaciju pozicije (aniteza) i negaciju negacije (sinteza).Hegel vidi sve postojece u troclanoj strukturi koja se prevazilazi.



HEGELOVO SHVATANJE ISTORIJE-FILOZOFIJA ISTORIJE

 Hegel ne smatra da je istorija zbir haoticnih događaja.U istoriji apsolutni duh dolazi do izrazaja i on ce objasnjavati taj razvoj apsoluta i ideja.U istoriji postoji plan razvoja i ostvarivanja svesti o slobodi i realne slobode.To podrazumeva shvatanje svrhe slobode.Postoji I period bez slobode (prvi period u istoriji),a poslednji stupanj u razvoju je potpuna sloboda.Smatrao je da istorijom ne upravljaju ljudi vec svetski duh i po kojem se realizuje istorija,a filozofija spoznaje taj razvoj.Covek predstavlja sredstvo tog cilja. Lukavstvo duha podrazumeva da radimo za ciljeve svetskog duha,a zapravo mislimo da radimo za sebe. Istorijski dogadjaji ne znace mnogo za coveka.Istoriju predstavlja kao klanicu gde covek strada,kaze da su prazne stranice srece u istoriji za obicnog coveka.On samo neke pojedince izdvaja kao „svetsko istorijske individue“ (Aleksandar Makedonski,Cezar,Napoleon) po tome sto su oni svoje licne interese podudarili sa interesima svetskog duha (koji predstavlja ono samo po sebi,apsolut,metafizicki subjekt,nesto sto je bezlicno).Smatra da pojedinac ne moze da promeni nesto u istoriji.Takodje da su germanski i romanski narodi svetski narodi.On vidi tri etape razvoja:orijentalna faza-Indija,Kina u kojoj sloboda nije postojala, samo je jedan bio slobodan i to je bio vladar ili monarh;anticka faza-Atina i Rim,sloboda je napredovala i ovde postoji sloboda nekih,sloboda grupe;moderna faza-moderno drustvo,germanska drzava i sada su svi slobodni i svest o slobodi je visa.Za njega je znacajna francuska revolucija.I on je u svojoj filozofiji i shvatanju slobode mislio vise na politicku slobodu (sloboda kretanja,ucestvovanje u politickim odlukama….).On smatra da tok istorije nije uvek pravolinijski,da je sloboda bila izgubljena u srednjem veku koji za njega predstavlja nazadovanje u istoriji.Slovene nije smatrao svetsko istorijskim narodima. Kaze da filozofija razmatra etape razvoja apsoluta i pokazuje da je sloboda krajnja svrha istorijskog kretanja.Postavlja se pitanje da li je gradjanska sloboda zaista prava sloboda.Po Marksu politicka sloboda nije dovoljna,moraju da postoje i druge slobode.