Razvoj slikarstva

Slikarstvo
Romaničko slikarstvo došlo je do izražaja na dva načina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada je slika vezana za zid, kao što je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo (kada je slika umetnuta u retabl iznad oltara ili u neki određeni okvir). Zbog obilnosti kamenih površina i manjka svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i 12. stoljeću bilo je plošno slikarstvo izraženo na linearni način u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi pomoću metode redukcije sa skromnom paletom boja.
Ploha je, kako smo učili u prvom razredu, slikarski osjećaj za širinu i visinu. Na tom osjećaju širine i visine, to jest na osjećaju plohe likovni umjetnici stvorili su slikarski izražaj koji nazivamo plošno slikarstvo. Plošno slikarstvo se zasniva na umjetničkom osjećaju visine i širine bez ikakve potrebe da se dodaje osjećaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plošnog) prijeđe u nestvarno trodimenzionalno (plastično) slikarstvo.
Kada govorimo o linearnosti romaničkoga slikarstva, mislimo na slikarski postupak kada je umjetnik najprije nacrtao likovni motiv, to jest prizor, a zatim njegove površine ispunio bojom ali tako da crtež, kao obris likova i predmeta, ostaje i dalje vidljiv. Plošno slikarstvo suprotno je od slikarstva koje se zasniva na sjenčanju, a izvodi se pomoću crta tamnijih i svjetlijih boja (hrv: svjetlo-sjena, sjenčanje; tal: chiaroscuro/kajroskuro; franc: clair-obscur/kleropskir; sjenčanje je međusobni odnos svjetla i sjene, stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu oštro odvojeni jedni od drugih). Zato na linearnom crtežu, za razliku od sjenčanja (svjetlo/sjena - chiaro/scuro), lako prepoznajemo omeđenu površinu i popunjenu plohu jednoličnom bojom (kako se vidi u Udžbeniku na foto prilogu od 32. i 37. stranice).
U prikazivanju prostoru na plohi, romaničko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izražaja došli jednostavni primjeri perspektive kao što je vertikalna perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se likovi moraju poredati po visini, prednji ispod, a stražnji poviše prednjih) i ikonografska perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se važnije figure prikažu veće, a da se nevažnije figure prikažu manje) i jednostavni primjeri kompozicije kao što je geometrijska kompozicija (to jest vodoravna kompozicija kada se pomoću vodoravnog pravca vrši raspored likovnih elemenata i okomita kompozicija kada se pomoću okomitih pravca vrši raspored likovnih elemenata) i ritmička kompozicija (u koju spadaju dijagonalna, piramidalna, kružna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).


Romanika u Hrvatskoj
Romanička umjetnost u našim krajevima došla je preko benediktinaca koji su u Hrvatskoj u 11. stoljeću imali preko četrdesetak samostana. Razvoj romanike kod nas je izražen različito na dva područja: jadransko područje (Istra, Primorje, Dalmacija) i kontinentalno područje (vrlo oskudno). Širitelji romaničke umjetnosti, osim benediktinaca, bili su hrvatski knezovi, kraljevi i plemstvo.

Arhitektura
Arhitektura, kao nositelj romaničke umjetnosti, najviše je došla do izražaja u gradnji crkava, biskupskih palača i samostana, gradskih vijećnica, komunalnih zgrada i trgova. Možemo reći, sve ono što se događalo u kulturi u zapadnoj Europi, događalo se i u hrvatskim krajevima. Nakon razdoblja starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeću u Hrvatskoj nastali su brojni primjeri romaničke sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava. Na jadranskom području, koje obiluje kamenom i kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeću došlo je do gradnje velikih romaničkih crkava (kako katedrala tako i samostanskih, župnih i hodočasničkih crkva). Ove romaničke crkve, prema obliku gradnje, kao što je i normalno, koristile su starohrvatsko predromaničko nasljeđe.
Primjeri romaničke arhitekture
Na zadarskom području spomenimo tri romaničke crkve: katedrala sv. Stošije, crkva Svete Marije i bazilika sv. Krševana. Uz ove tri crkve spomenut ćemo još neke građevine na jadranskoj obali, kao što je katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvonik katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja Marijina u Rabu.
Katedrala sv. Stošije ili Anastazije u Zadru trobrodna je romanička građevina, sagrađena u dva navrata, u 12. i 13. stoljeću na mjestu starokršćanske bazilike. Kada je zadarski biskup Donat, početkom 9. stoljeća, dobio od bizantskog cara Nikifora (Nicefora) relikvije/moći srijemske mučenice Stošije, bazilika je dobila i njezino ime (do tada je bila bazilika sv. Petra). Sarkofag u kojemu se čuvaju zemni ostatci sv. Stošije, dao je izraditi zadarski biskup Donat, i čuva se u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi. U studenome 1202. grad Zadar osvojili su Mlečani uz pomoć vitezova IV. križarske vojne. Tada je teško stradala i katedrala. Obnova katedrale trajala je čitavo 13. stoljeće, a kad je njezina obnova dovršena, ponovno ju je posvetio, 27. svibnja 1285. nadbiskup Lovro Periandar. Unutrašnjost katedrale podijeljena je u tri lađe. Središnja lađa tri puta je šira od pobočnih, a odijeljena je kamenim stupovima. Prezbiterij je povišen, a ispod njega se nalazi kripta iz 12. stoljeća. U prezbiteriju se nalaze korska sjedala u stilu cvjetne gotike, nad glavnim oltarom je gotički baldakin ili ciborij iz 1322., a iza njega je kameno prijestolje - katedra za nadbiskupa. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale sagrađeni su 1452., a gornji katovi su iz 1892. godine.
Ženski benediktinski samostan i crkva Svete Marije u Zadru nalazi se na istočnoj strani nekadašnjeg rimskog foruma. Samostan je uz već postojeću crkvu 1066. osnovala Čika, pripadnica zadarske patricijske obitelji Madijevaca i po majci sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Čikina kći Većenega (Vekenega), kao poglavarica i prva Čikina nasljednica na opatijskoj stolici, pridobila je 1105. godine ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana (koji je okrunjen 1102. u Biogradu) da novčano podupre dovršenje trobrodne bazilike (iz 1091.) i podigne nove samostanske objekte. Uz kraljevu pomoć uspjela je podići i romanički zvonik lombardskog tipa, koji nosi kraljevo ime (COL..OMA.NUS.REX) i godinu 1105. Na zvoniku je na četiri kapitela uklesano Kolomanovo ime u spomen ulaska u Zadar 1102. godine.
Bazilika sv. Krševana u Zadru, posvećena je kršćanskom mučeniku i zaštitniku grada Zadra. Bazilika i zvonik do nje jedini su sačuvani dio nekadašnje benediktinske opatije, iz ranoga srednjega vijeka. Bazilika je trobrodna romanička građevina podignuta u istom vremenu i u istim umjetničkim oblicima kao i katedrala sv. Stošije. Godine 1175. posvetio ju je prvi zadarski nadbiskup Lampridije. Dvije skladne kolonade dijele crkvu u tri lađe. U dnu bazilike tri su polukružne apside. Bazilika sv. Krševana, zajedno sa zadarskom katedralom sv. Stošije, predstavlja krunski primjer romaničke umjetnosti u graditeljskom nasljeđu Dalmacije te visoku duhovnu razinu Zadra u 12. stoljeću.
Katedrala sv. Lovre u Trogiru (ili katedrala bl. Ivana Trogirskoga kako je vjernici zovu) sagrađena je na mjestu ranokršćanske bazilike. Gradnja je započela oko 1200., južni portal dovršen je 1213., a 1240. potpisao se majstor Radovan na zapadnom portalu; sredinom 13. stoljeća već su dovršeni i svi njeni zidovi. Središnja lađa nadsvođena je tijekom prve polovine 15. stoljeća. Sa sjeverne strane katedrale pridodaju se posebni volumeni krstionice (1467.), kapele sv. Jerolima (1438.), kapele bl. Ivana Trogirskoga (1468.) i sakristije (1446. – 500.). Katedrala se ističe svojom čistoćom kamenih dijelova, osobito veličinom glavne lađe koja se uzdiže nad bočnim lađama. Zvonik trogirske katedrale jedan je od najzanimljivijih primjera rasta arhitektonskoga spomenika kroz kulturna razdoblja u Europi jer djeluje kao presjek svih stilova što su se u Dalmaciji javljali od romanike, preko gotike i renesanse, do baroka. Prizemlje se otvara s jednostavnim romaničkim lukom (14. st.), prvi kat je u duhu rane gotike (15. st.), drugi kat primjer je kićene kasne gotike jer je sav rastvoren u kamenoj čipki, treći je kat u oblicima renesanse (kraj 16. st), a na vrhu su u doba baroka postavljena četiri kipa. Arhitektonsko-kiparsko djelo - zapadni portal izradio je 1240. majstor Radovan (kao što smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod naslovom: Majstor Radovan).
Zvonik katedrale Svete Marije u Splitu (ili sv. Duje kako kažu vjernici) smješten je u sredini Dioklecijanove palače gdje se nalazi splitska katedrala Uznesenja Marijina, nekoć carski mauzolej. Mauzolej je građen od masivnih kamenih blokova, izvana je oktogon visok 24 m; okružuje ga 28 mramornih stupova; zidovi su mu debeli 2,75 m. U ovom mauzoleju bio je pokopan car Dioklecijan u porfirnom sarkofagu (umro je 313. god.). Na stepenicama, prije ulaza u katedralu, sagrađen je zvonik u romaničkom stilu (prizemlje i kat), a dovršen je u neoromanici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Odmah na ulazu postavljene su drvene vratnice iz orahovine, remek-djelo romaničke umjetnosti koje je 1214. izradio Andrija Buvina, Hrvat iz Splita (kao što smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod naslovom: Andrija Buvina). Poludesno naprijed, u polukružnoj udubini, smješten je stari oltar sv. Dujma, zaštitnika Splita u stilu kasne gotike, iz 1427. godine. Splićani su godine 1770. podigli novi oltar sv. Dujma  a u stari oltar pohranili su kosti sv. Arnira, splitskog nadbiskupa iz 12. stoljeća.
Katedrala Uznesenja Marijina u Rabu (ex katedrala) nalazi se na kraju Gornje ulice, uz samostan koji je sagrađen na litici koja se strmoglavo spušta u more. Katedrala je trobrodna bazilika s polukružnim apsidama i predstavlja rijedak primjerak romaničke arhitekture iz 12. stoljeća čija se pročelja mogu ubrojiti među najljepša u Dalmaciji. U to doba Rab je bio značajan grad i sjedište biskupije, pa je na molbu ondašnjeg biskupa novosagrađenu crkvu osobno posvetio papa Aleksandar III 1177. godine na svom povratku iz Zadra u Rim. Romanički zvonik udaljen je od katedrale i dominira gradom, a spada u najljepša zdanja kasne romanike Hrvatskoj. Unutrašnjost katedrale ima sve karakteristike trobrodne predromaničke bazilike.
Katedrala sv. Trifuna u Kotoru sagrađena je 1166. kao trobrodna bazilika u romaničkom stilu, s primjesama bizantinske arhitekture. Svaka od tri lađe završava svojom apsidom. Tijekom vremena više je puta obnavljana u renesansnom i baroknom stilu. U katedrali se čuvaju relikvije sv. Trifuna, donesene u Kotor 809. godine.
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku ne spada u romaničku građevinu jer je nastala u vrijeme renesanse (nju ćemo, dakle, spomenuti kada budemo učili renesansnu umjetnost na hrvatskom tlu). Podignuta je na južnoj strani središnjeg gradskog trga, na mjestu stare romaničke crkve sv. Jakova. Gradnja nove crkve i sadašnje katedrale započela 1431. i trajala uz prekide do 1536. godine. Šibenska katedrala je trobrodna bazilika dimenzije 38 x 14 m i s najvišom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. Posvećena je 1555. godine.
Katedrala Marijina Uznesenja u Dubrovniku je treća ili možda četvrta crkva na istom mjestu. Uz ruševine crkve (sv. Petra iz 7. stoljeća, te uz prvotnu crkvu sv. Vlaha, dogradnjom s jedne i druge strane, došlo se do nove katedrale sredinom 11. stoljeća. U drugoj polovici 12. stoljeća sagrađena je romanička bazilika Svete Marije (po predaji, darom Rikarda Lavljeg Srca), koja je u velikom potresu (1667.) potpuno stradala. Današnja katedrala Uznesenja Marijina ili Velike Gospe sagrađena je u baroknom stilu od 1672. do 1713. godine.
Katedrala sv. Vida u Rijeci sagrađena je u baroknom stilu kada su isusovci porušili staru istoimenu romaničku crkvicu i započeli graditi novu 1638. po nacrtu časnoga brata Jakova Briannija, rodom iz Modene u Italiji. Skladan i jedinstven nacrt, saliven kao od jednog komada, kasnije nije zadovoljio potrebe riječkih isusovaca pa su odlučili, za svoje učenike, na katu sagraditi posebnu galeriju koja bi tekla uokolo crkve, iznad vijenaca kapela. Da bi izveli novu galeriju, morali su povisiti crkvu i podignuti kupolu, što je značilo mijenjanje proporcija crkvene arhitekture. Ako je barokna crkva sv. Vida, po Bariannievu nacrtu bila niska i skladna, kasnije je pretvorena u visoku građevinu.
Katedrala Uznesenja blažene djevice Marije u Zagrebu (ili katedrala svetih kraljeva Stjepana i Ladislava, kako se nekada zove) izgrađena je uglavnom u neogotičkom stilu. Izvana je duga 77 metara, a široka 48,20 metara. Visina tornjeva iznosi 108 metara. Unutarnja površina iznosi 1617 m2 i može primiti više od 5000 vjernika. Kada je grad Zagreb postao biskupijsko središte (1094.), započela je gradnja katedrale u romaničkom stilu (zato je sada samo spominjemo), koje je zbog ratnih nedaća srušena 1269. godine i na temeljima romaničke sagrađena nova katedrala u u gotičkom stilu (kao što ćemo spomenuti kada budemo proučavali gotiku).

Kiparstvo
Hrvatsko romaničko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama hrvatske lokalne sredine. Među najznačajnija kiparska ostvarenja spomenut ćemo drvene vratnice splitske katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.
Andrija Buvina
Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjernički puk zove, katedralu sv. Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama: 5,30 m x 3,60 m). Ime autora i nadnevak postavljanja vratnica (1214.) i posvećenje na blagdan sv Jurja opisuje se u drevnom zapisu Historia Salonitana splitskog kanonika Tome Arhiđakona.
Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio dva krila s 28 kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova života (od Navještenja do Uzašašća). Reljef je izradio u duhu ranoromaničkog stila, ali s primjesama i bizantske ikonografije.
Tako u prizoru Navještenja postavio je likove Marije (u trenutku kada prede vunu) i anđela Gabriela pod arkadama. U prizoru Rođenja prikazao je Mariju u spilji, pred njom Isus leži u košari. Iza košare izviruju vol i magarac i dahom griju Isusa. U donjem kutu je Josip u stanju zamišljenosti, dok dvije žene kupaju Isusa. U gornjem dijelu prizori su dva anđela, koja se raširenih ruku klanjaju Djetetu. U prizoru Triju kraljeva prikazuje mudrace koji jašu na konjima i rukom pokazuju zvijezdu (na reljefu se ne vidi). Poklon mudraca prikazuje kraljeve, koji se klanjaju Djetetu Isusu, kojeg u krilu drži Marija. Anđeo raširenih krila i sv. Josip upotpunjavaju scenu.
Likovi na vratima splitske katedrale, prikazani su plošno, teški su i snažnih proporcija, u haljinama priljubljenim uz tijelo. Više stilizirani, a manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).
Majstor Radovan
Najpoznatije romaničko (i gotičko, kako ćemo vidjeti kada budemo proučavali gotiku) kiparsko djelo na hrvatskom tlu svakako je zapadni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. potpisao kao autor, iako je portal dovršen tek u 14. stoljeću. Prekriven kipovima i reljefima sa stotinjak likova, portal obuhvaća složenu ikonografsku tematiku - enciklopediju gotičkih katedrala. Na natpisu stoji napisano: Ova vrata podiže Radovan, najbolji od svih u ovoj umjetnosti, kako očituju kipovi i reljefi godine 1240. poslije poroda Časne Djevice za biskupovanja Toskanca Treguana iz Firence. Portal trogirske katedrale spada u najveći umjetnički domet romanike u Hrvata.
Majstor Radovan označio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na desnoj strani gdje je prikazan Adam, lav satire zmaja, a na lijevoj strani, gdje je prikazana Eva, lavica u šapama pridržava janje, dok pod njom spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesano je osam telamona (grč: telamon = nosač; arhitektonski stup, najčešće u obliku muške figure) koji na svojim leđima nose pilastre portala (tal: pilastro; četvrtasti stup koji stoji uz zid ili je jednim dijelom uzidan u zid). Na dovratnicima je prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz različite poljodjelske radove s odgovarajućim znakovima zodijaka.
Iznad nadvratnika, u središnjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene:Rođenje Isusovo (u sredini), Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete, prikazana su tri prizora:Navještenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipov san (desno, pri dnu luka). Na vanjskom luku, koji se ovija oko lunete, prikazano je sakramentalno i euharistijsko značenje Isusova rođenja, najprije križ u sredini luka, a zatim, lijevo i desno slijede prizori za odgoj u vjeri. Dva luka iznad lunete nastavljaju se na dovratnicima, odnosno prizori se spuštaju na oblim stupovima, koji prikazuju godišnji kalendarski ciklus.
Simboličko značenje ovog portala jest Otkupljenje (Rođenje Isusovo, u luneti) od praroditeljskog grijeha (kipovi Adama i Eve). Time je majstor Radovan scenu Posljednjeg suda, što se po propisima romaničke ikonografije redovito nalazila na luneti glavnog portala kao prijetnja i opomena, zamijenio obećanjem Spasenja; a umjesto strašne kazne Oca, prikazao je nježnu ljubav Majke. Ovo nije slučajna promjena, već ukazuje na novi, prema čovjeku usmjereni duh rane gotike, nasuprot strogoj teološkoj dogmatici romanike.
Iako Radovanov portal kao prijelazni romaničko-gotički spomenik obrađujemo na kraju romanike, ističemo da je s njom prvenstveno morfološki povezan, a da je to zapravo u Dalmaciji prvo djelo slijedećega europskog stilskog razdoblja - gotike kojoj vremenski formalno i pripada. U središnjem prizoru, u luneti ispod koje se potpisao, Radovan je standardnu ikonografiju Rođenja Isusova humanizirao i obogatio nizom realističkih detalja, osobito kada je intimizirao (učinio intimnim) Majčin/Gospin odnos prema Djetetu/Isusu prirodnom gestom majke koja nježno otkriva lice svog novorođenčeta u povoju i pokazuje ga vjernicima. Likovi svetaca i scene iz njihova života, događaji iz Biblije i slični prizori poticali su vjernike u otkrivanju poruka, misterija Božjeg djela, izazvali skrušenost i bogobojaznost, pokajanje i razmišljanje. Zato su umjetnici, kao Buvina i Radovan, Božju poruku - radosnu vijest - prikazali jednostavnim i jasnim jezikom. Eshatološki prikaz misterija Isusova utjelovljenja ovdje je, u Splitu i Trogiru, postala biblijska enciklopedija u drvu i kamenu: harmoničnost i ljepota svijeta stvorena u slavu Božju.
Slikarstvo
Hrvatsko romaničko slikarstvo nastalo je na sličnim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Nažalost, česti ratovi, potresi, stradanja i razaranja, preinake i obnova, učinile su da je mnogo slikarskih djela uništeno ili djelomično sačuvano. Najviše je sačuvano primjera romaničkoga arhitektonskoga ili zidnoga gdje je slika bila vezana za zid (kao što su freske, mozaici i vitraji) ili kada je slika bila vezana za oltarni retabl (kao oltarna pala). Najbolje sačuvani primjerci hrvatskoga romaničkoga slikarstva sačuvani su i Istri (kako se navodi na 42. i 43. stranici u Udžbeniku) i Dalmaciji. Prizori romaničkoga slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u polukružnom dijelu, na oslikanim raspelima, na oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.
Oslikana raspela, bilo da su služila za procesije ili da su ukrašavali liturgijski prostor u crkvi, prikazivali su lik Kristov s ostalim svjedocima kalvarijske tragedije. Uz Krista se najprije pojavljuje Bogorodica i sv. Ivan. U početku je blažena djevica Marija prikazivana u molitvenom stavu, redovito desno od križa, a sv. Ivan apostol lijevo od križa. Već u 12. stoljeću, zbog umjetničkoga rasporeda, Gospa i Ivan prelaze na krakove oslikanih križeva; iznad Kristove glave dolazi anđeo Mihovil, a ispod nogu se pojavljuje Adam. Adam se u početku prikazuje u grobu, u otvorenoj spilji, u umanjenom obliku, a kasnije, zbog vidljivosti, simbolizira ga lubanja (Adamova lubanja). Prema pobožnoj kršćanskoj legendi, Adam je naime pokopan na Kalvariji, a Isus je razapet iznad njegova groba. U ovom prikazu Adama i Krista očita je simbolika između edenskoga stabla i kalvarijskoga križa. U oslikanim prizorima prikazivanja križa u romanici, prema metodi redukcije, uz Krista su tako dolazili samo glavni svjedoci događaja na Kalvariji.
Oslikano raspelo iz samostanske crkve Sv. Franje u Zadru potječe iz sredine 12. stoljeća. Naslikano je na drvetu, tehnikom tempera,; dimenzije: visina 200 cm, a širina 193 cm. Danas se čuva u samostanskoj zbirci sv. Franje u Zadru. Isus raširenih ruku uokviruje križ. Na desnoj strani je lik Bogorodice, na lijevoj je lik sv. Ivana apostola i evanđeliste, a iznad glave prikazan je lik sv. Mihovila.


Jubilej i hodočašće
Kršćanski vjernici rado su hodočastili na sveta mjesta, osobito na grobove mučenika (nad kojima su sagrađene brojne crkve). Tako su u kršćanskim zemljama nastali „hodočasnički putovi“ kojim su hodali kršćanski vjernici da bi dobili oprost za grijehe ili izvršili zavjete.
Jubilej (lat: annus jubilaeus, jubilaeum = obljetnica; hebrejski: jobel = rog, truba). Hebrejski narod slavio je subotu - šabat kao dan odmora u tjednu od sedam dana. Svetkovali su i svaku sedmu godinu kao subotnju godinu. Nakon isteka sedam subotnjih godina (7 x 7 = 49) dolazi pedeseta godina – jubilarna ili sveta godina izmirenja i oprosta, godina milosti Gospodnje. Tu je godinu najavio veliki svećenik tako da bi zatrubio u sveti rog, prema Mojsijevoj zapovijedi koju je dobio od Boga na Sinaju (Levitski zakonik, 25, 1-22).
Kršćanski jubileji
Papa Bonifacije VIII., odlučio je da i kršćani slave svetu godinu. Odredio je da od 1300. godine svaka stota godina bude jubilarna godina (annus iubilaeus), kada kršćanski vjernici mogu hodočašćem u Rim, i obilaskom određenih svetih mjesta, dobiti potpuni oprost za sve svoje grijehe. Tako se računa da je 1300. godine u Rimu oprost dobilo preko dva milijuna hodočasnika.
Budući da je u kršćanstvu nastala želja da svaki vjernik može, barem jednom u životu, hodočastiti na svetu godinu, papa Klement VI., oslanjajući se na starozavjetnu praksu, prepolovio je stogodišnju svetu godinu tako da se nova sveta godina slavila nakon pedeset godina, odnosno već 1350. godine. Papa Urban VI., prema broju godina Isusova zemaljskoga života, odlučio je, 1383. godine, da se sveta godina slavi svake trideset i treće godine. Papa Pavao II. odredio je, 1470. godine, da se sveta godina proslavlja svake dvadeset i pete godine.
Hrvat hodočasnik
Kada je Dante Alighieri susreo hodočasnike iz Hrvatske kako se mole ispred čudesnoga rupca sv. Veronike u crkvi sv. Petra u Rimu (koji se onda čuvao u staroj bazilici), toliko se zadivio da je u najvišem krugu Raja - u Empiriju (pjevanje 31., tercina 102 i 103), pohvalio "onoga što možda iz Hrvatske sada dolazi": Qual' è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l'antica fama non sen sazia. Ma dice nel pensier, finchè si mostra, Signor mio Gesù Cristo, Dio verace: or fu si fatta la sembianza Vostra? – Poput onoga što možda iz Hrvatske sada dolazi vidjeti našu Veroniku, pa svojom vjekovječnom čežnjom nezasićen, kaže u misli, dok se pokazuje /rubac/, o Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože, tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje?

Uskrs ili Vazam?
Riječ “Uskrs” najčešće se povezuje s glagolom “krsnuti” u značenju: oživjeti, dići se, ili s imenicom “krijes” u značenju: kresnuti, krsnuti. Svakako naziv “Uskrs” označuje stvarnost Isusova uskrsnuća koji je u ranu zoru “kresnuo” kao vatra iz kamena koji će nas “zapaliti”  životom budućega vijeka.
Riječ “Vazam” povezuje se s glagolom “vzeti” u značenju: uzeti. Najvjerojatnije ova riječ dolazi od slavenizirane židovske riječi: Pasha. Židovski naziv dolazi od izvorne riječi “pesah” a znači: izlazak, prijelaz. Odnosno, označuje onaj sretni trenutak kada je Bog preko Mojsija židovski narod izveo iz egipatskoga ropstva i doveo ih u obećanu zemlju. Latinizirani izraz “Pasha” za židovski naziv “Pesah” izražava i grčka riječ “pathein” u značenju: trpjeti. Svakako, naziv “Vazam” dolazi od židovske riječi “Pasha”. Židovi su svake godine u proljeće, točnije 14. dana mjeseca nisana, negdje između polovice ožujka i travnja,  slavili svoj najveći blagdan.

Zašto Uskrs «šeta»?
Proslava Uskrsnuća Gospodinova “pomična” je svetkovina. Prva kršćanska zajednica slavila je Uskrs 14. nisana - na blagdan židovske Pashe (početkom travnja). Kasnije su neke kršćanske zajednice počele Uskrs slaviti u “prvi dan” po suboti nakon 14. nisana - u nedjelju. Da ne bi bilo nedoumica, ovaj je spor riješio Nicejski sabor 325. godine.
Tada je crkveno učiteljstvo odredilo da se Uskrs slavi u nedjelju poslije prvoga uštapa nakon proljetne ravnodnevnice (proljetni ekvinocij: 21. ožujka). Ovom odlukom, ovisnom o mjesečevim mijenama (po Mjesečevom kalendaru), u gregorijanskom (Sunčanom) kalendaru, koji se danas koristi, Uskrs “šeta” u razmaku do pet tjedana: od 22. ožujka do 25. travnja.
To jest, ako je ravnodnevica (proljetni ekvinocij -  21. ožujka), a tada slučajno i uštap i subota, onda će se Uskrs, kao najranija mogućnost, slaviti drugi dan - u nedjelju 22. ožujka; ako je ravnodnevnica (proljetni ekvinocij -  21. ožujka), a tada slučajno i uštap i nedjelja, onda će se Uskrs slaviti, kao najkasnija mogućnost, za novoga uštapa - u nedjelju 25. travnja.
Tako je to nedjelja kada katolici slave svoju najveću svetkovinu: Uskrsnuće Gospodinovo  - Uskrs ili Vazam.



ROMANIKA ključni pojmovi za brzo učenje

Rascijepanost Europe i neujednačenost umjetničkih stilova u romanici
Rascjepkanost europskoga teritorija u 12. i 12. stoljeću za vrijeme romanike bila je prepreka za kulturno ujedinjenje. Iako je Karlo Veliki u 9. stoljeću ujedinio zapadnoeuropske zemlje, u 11. stoljeću nastalo je preko 200 novih država, samo na teritoriju današnje Njemačke čak 72 državice. Ne samo da je Europa razdijeljena različitim državama, nego je postojala i unutarnja razdioba koja je bila prepreka susreta i širenja različitih kulturnih događanja. Tako možemo reći da je za vrijeme romanike, to jest u 11. i 12. stoljeću, među ljudima i državama bilo više izraženo ograđivanje i odvajanje nego povezivanje i ujedinjavanje. Jasno, ta međuljudska podijeljenost odrazila se i na kulturnu razjedinjenost.
Ime/naziv i značenje romanike
Srednjovjekovnu umjetnost 11. i 12. stoljeća nazivamo romanika. Ime «romanika» dolazi od pridjeva romanus = romanski (imenica: Roma, pridjev: romanus) koji se odnosi na rimski (imenica: Rim, pridjev: rimski) i označuje kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od Rimljana (Romljana). Iza tisućete godine, kada se seoba naroda stišala, kultura novih naroda, mogli bismo reći, bila je više „rimskija“ nego za vrijeme Rimljana. Novi procvat rimske kulture nakon seobe naroda zato nazivamo: romanika.
Naziv «romanika» prvi je  upotrijebio 1818. god. francuski arheolog Charles de Gervelle, da bi označio kulturno razdoblje koje je nastalo iz romanske (Roma), to jest rimske (Rim) kulture. Romanika je prvo jedinstveno stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti i u sebi sadrži dvije pokretačke snage: naslijeđe staroga vijeka i kršćansku teološku nauku.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u romanici
Zakon adicije ili zakon zbrajanja podrazumijeva da je jedno umjetničko djelo (zgrada, kip, slika) sastavljena od više manjih dijelova koje prividno izgledaju kao samostalne cjeline.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u arhitekturi podrazumijeva da je jedna veća građevina složena (komponirana) od više manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena veća cjelina, izgledaju kao da mogu samostalno postojati, iako je ta samostalnost je dosta prividna (relativna) jer u stvarnosti pojedini manji dijelovi ovisni su od veće cjeline. Tako, romanička crkva kao građevina, kako u tlocrtu tako i u stvarnosti, izgleda kao da je sastavljena od različitih geometrijskih likova. Iako crkva, arhitektonski, bilo da je promatramo izvana ili iznutra, izgleda kao jedinstvena građevina, jer su pojedini dijelovi vješto povezani, ipak nam samo manji dijelovi izgledaju prividno kao samostalne cjeline. Temeljna mjera ili modul u tlocrtu postaje kvadrat u kojemu se križaju glavna/srednja lađa i transeptum ili pobočna lađa.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u kiparstvu podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi (bilo da su od drveta ili od bronce), posloženi po jednakom/istom načelu, to jest više pojedinih manjih kiparskih površina/dijelova sačinjava veću kiparsku cjelinu ili kompoziciju.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u slikarstvu podrazumijeva zakon kompozicije gdje je slika kao umjetnička cjelina  sastavljena od manjih slika koje prividno izgledaju kao samostalne, a u stvarnosti izgledaju kao da se ne mogu odvojiti od cjeline.
Zakon subordinacije ili zakon podređenosti u romanici
Zakon subordinacije ili zakon podređenosti u romanici podrazumijeva da je jedna od tri likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) bila nositelj umjetničkoga izražaja. U romanici je to bila arhitektura ili graditeljstvo. To jest arhitektura je nositelj likovnoga izražaja, odnosno kako smo već rekli, kiparstvo i slikarstvo bilo je u službi arhitekture (podređeno). Romanička arhitektura došla je do izražaja u vodoravnoj postavi gradnje. To znači da se romanički «smjer gradnje» izrazio na vodoravan način, jer je osnovna kompozicija romantičke arhitekture – vodoravna. Ovaj umjetnički izražaj ili model gradnje ukrašavala su kiparska i slikarska djela.
Nosilac romaničke arhitekture je zid od pravilno klesanih kamenih blokova, Romanika je «otvorila» zid, to jest raščlanila/probila vanjsku zidnu površinu, samo u najnužnijim i što manjim otvorima (prozorima i vratima), tako da u takvoj postavi kiparstvo i slikarstvo nije moglo doći do izražaja. Romaničko kiparstvo je više arhitektonsko kiparstvo, gdje je kiparsko djelo, više reljefno došlo do izražaja na plošnom ili plitkom reljefu, a manje na kipovima (vezanim za zid). Romaničko slikarstvo je plošno slikarstvo jer je podređeno zidu, odnosno arhitekturi, to jest izraženo je plohom i linijom i skromne je palete, to jest skromno je u nijansama boja.
Zakon redukcije ili zakon oduzimanja u romanici
U sve tri likovne umjetnosti (a posebno u kiparstvu i u slikarstvu) u vrijeme romanike došla je do izražaja zakon redukcije ili oduzimanja. U metodi redukcije neki prizor opisan u Svetom pismu prikazan je u kraćem sadržaju slikovnoga govora (umjesto cijeloga sadržaja), tako da se opis reducira i pojednostavljuje, odnosno oslikava se likovni motiv/tema/sadržaj sažeto s najnužnijim likovima koji tumače događaj (a oni pretpostavljaju ostale subjekte događaja) s naznakama prostora/ambijenta (kao mjesta radnje) i atributa (kao znaka raspoznavanja subjekta). Zato možemo zaključiti da je opći dojam romaničkoga umjetničkoga djela, bilo da se radi o arhitekturi (zgradi), kiparstvu (kipu) ili slikarstvu (slici), svedeno na jednostavnost.
Crkveno i svjetovno središte srednjovjekovnoga grada u romanici
U strukturi srednjovjekovnoga grada glavno mjesto zauzimala je crkva. Crkva je žarište gradskoga života i kruna srednjovjekovnoga grada. Crkva kao duhovna institucija usko je povezana uz svjetovno središte. Tako je svaki grad imao dva žarišta s kojima je određena i obilježena srednjovjekovna urbana kultura: sakralna zdanja - crkve i komunalne palače - vijećnice. U nastavku ćemo proučiti opći dojam romaničke crkve kao građevine.
Regionalnost romaničke arhitekture
Romanička arhitektura 11. i 12. stoljeća izrasla je iz kulturne i društvene, političke i ekonomske europske stvarnosti. Europske države i državice, kao i grofovije i kneževine, bile su samostalne društveno političke zajednice. Tako možemo reći da je romanička arhitektura odraz rascijepanosti i regionalnosti, to jest da svaka pokrajina ili regija ima svoj model gradnje koji se, donekle, razlikuje od drugih modela.
Opći dojam romaničke crkve kao građevine
Romanička crkva ima sva glavna obilježja starokršćanske crkve kao građevine koja je nastala u 4. stoljeću, a to je u prvom redu latinski križ u tlocrtu (križ s jednim dužim krakom ukopan u temeljima). U crkvi je vidljiva dvostruka unutrašnja razdioba: apsida i lađa. Apsida ili prezbiterij prostor je za oltar, svećenika i poslužitelje. Lađa, navis ili naos, prostor je za vjernike. Razdiobu ova dva prostora činio je archus triumphalis - trijumfalni luk koji se arhitektonski uklapao između apside i lađe (glavne ili srednje). Romaničke crkve građene su od pravilno klesanoga kamena. Mogle su biti trobrodne ili peterobrodne (zavisi koliko ima lađa), s dvoslivnim krovom i zvonikom. Uporaba kamena morala se uklopiti u arhitektonske zakone tako da liturgijski prostor bude u službi kršćanskoga obreda.
Opći dojam romaničke crkve, zbog debljine zidova (dva, četiri, šest pa ponegdje i osam metara širine) davao je osjećaj silne snage, čvrstine, muževnosti. Ljepota romaničke arhitekture najviše se osjećala u raščlanjivanju kamene mase u odgovarajući prostor za kršćanski liturgijski obred tako da se cjelina dijeli na jasno izražene dijelove, a ti se dijelovi međusobno pomažu i služe glavnoj svrsi gradnje.
Glavni elementi bazilike su: longitudinalna lađa (uzdužna) trobrodna ili peterobrodna (kojoj je srednja lađa viša od pobočnih da bi kroz otvore na njegovu zidu iznad krovova bočnih lađa dolazilo svjetlo), transept (poprečna lađa), polukružna apsida (prezbiterij) na istočnom dijelu i atrij (predvorje) na zapadnom dijelu.
Romanička crkva (za razliku od starokršćanske koja je imala drveni i ravni svod) dobiva polukružne kamene svodove: bačvasti i križni svodovi.
Bačvasti kameni svod opterećenje je za nosive zidove. Pritisak na zidove bio je silno jak, pa su stoga zidovi morali biti vrlo debeli. Da se donekle smanji pritisak svoda na nosive zidove, gradili su se križni svodovi.
Križni svod se dobije tako da su nad kvadratom "ukriži" dva bačvasta svoda, okomito jedan na drugi, pa se zadrže samo vanjski oblici bačvastoga luka.
U većim crkvama (trobrodnim ili peterobrodnim) između apside i glavne lađe gradila se poprečna lađa - transeptum (tako se u tlocrtu dobivao oblik križa). Kako su glavna (uzdužna) i poprečna lađa bile podjednako široke, to su one u "križištu" stvarale pravilan kvadrat. Taj je kvadrat ili križište bio vrlo važan, jer je, u neku ruku, bio središte crkve, i on je zbog toga postao osnovna mjera za čitavu gradnju.
Pobočne lađe, koje su bočno od glavne pa se tako i zovu, redovito su imale mjeru "pola križišta" ili «pola središnjega kvadrata», u i toj mjeri morale se tvoriti dva mala kvadrata na kojima su počivala dva križna svoda (u kvadratnoj dužini srednje lađe, znači bila su dva križna svoda pobočnih lađa).
Za vrijeme romanike u uporabi je pravilni polukružni rimski luk kojega sada zovemo romanički luk. Luk se redovito naslanjao na stup koji je bio okrugli ili četvrtasti stup, bez obzira je li bio zidani, nastavljani ili od jednoga komada.
Kvadratna osnova i pravilni polukružni romanički luk, koji je bio u uporabi u gradnji crkve za vrijeme romaničkoga razdoblja, uvjetovali su da su se i svi drugi elementi crkve podređivali polukrugu ili kvadratu, kao što su vrata i prozori. Osobito je portal - glavni ulaz koji je bio na srednjoj lađi (od 12. st na zapadnoj strani) posebno arhitektonski istaknut i kiparski ukrašen. Iznad portala, na pročelju crkve, isticala se rozeta -  okrugli prozor (redovito jedan).
Regionalnost francuske, njemačke i talijanske romaničke arhitekture
Kulturna regionalnost posebna je značajka romaničke umjetnosti. Kao primjer regionalizma za vrijeme romanike može se usporediti tri «građevinske škole» u Francuskoj, kao i primjer njemačke i talijanske regionalne romaničke arhitekture.
Tri «građevinske škole» u Francuskoj: a) model gradnje crkava u pokrajini Akvitaniji, južno od Poitoua, koje su kružnoga tlocrta s velikim kupolama; b) model gradnje crkava u pokrajini Normandiji, na sjeverozapadu Francuske, koje su jednostavnoga longitudinalnoga ili uzdužnoga oblika, bez posebnih ukrasa na pročeljima; c) model gradnje crkava u pokrajini Poitou, koje su skoro u cijelosti ukrašene reljefnim ukrasima i okruglim tornjevima kao malim zvonicima. Među poznatim romaničkim crkvama u Francuskoj spomenut ćemo tri građevine: benediktinski samostan i crkva na Mont-Saint-Michele, hodočasnička crkva St-Sernin u Toulouseu i crkva St-Savin-sur-Gartempe.
Pokrajinske arhitektonske škole u Njemačkoj regionalnoj romaničkoj arhitekturi došle su do izražaja u simetričnoj kompoziciji, kada je lijeva i desna strana crkve, osobito pročelje (ulaz) i začelje (apsida) oblikovano podjednako s dosta sličnim arhitektonskih rješenjima. Među poznate romaničke crkve u Njemačkoj svakako spada katedrala u Speyeru i katedrala u Mainzu.
Talijanska regionalna romanička arhitektura došla je do izražaja u načelu plošnosti. Kako znamo, arhitektura je umjetnost volumena u prostoru. Ali umjetnost na tom volumenu očituje se raščlanjivanjem ili otvaranjem zidne mase pomoću prozora i vrata. U talijanskoj regionalnoj romaničkoj arhitekturi plošnost zida ukrašena je glatkim mramornim pločama ili plitkim stupovima i lukovima, odnosno arkadama, koje izgledaju kao da su prilijepljene za pročelje, a ponekad i plitkim nišama ili udubinama. Među poznate romaničke crkve u Italiji spomenut ćemo neke građevine kao što je crkva sv. Ambrozija u Milanu, katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi i katedrala Santa Maria Assunta u Sieni.
Plošnost i linearnost romaničkoga kiparstva prema zakonu adicije i zakonu kadra
Romaničko kiparstvo bilo je zidno ili arhitektonsko kiparstvo, to jest kip je bio vezan za arhitekturu/zid. Takvi kipovi su malobrojni, a bili su obrađeni ili modelirali samo sprijeda (samo onaj dio koji možemo vidjeti). Ipak je arhitektonsko ili zidno kiparstvo u doba romanika najviše došlo do izražaja u reljefima kao dvodimenzionalnom kiparstvu. Bilo da je kip ili reljef, romanička umjetnost djelovala je statično i mirno, najčešće frontalno, ukočeno, i postavljeno u strogo određeni prostor. Reljef, kao dvodimenzionalno kiparstvo, što se i podrazumijeva, bilo je plošno kiparstvo. Tako možemo reći da je plošnost romaničkoga reljefa, zbog plitkoće i načina obrade površine, zapravo linearno kiparstvo.
U tom linearnom kiparstvu, bilo da se radi o kipovima (vezanima za zid) ili reljefima došao je do izražaja u zakonu adicije ili u zakonu zbrajanja koji podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi posloženi u nizu po jednakom/istom načelu. Ovom zakonu adicije sada moramo pridodati i zakon kadra ili zakon okvira.
Zakon kadra ili zakon okvira znači da je romaničko kiparstvo, pogotovo reljefno kiparstvo, bilo podređeno obliku arhitektonskoga okvira. Bilo na portalima ili kamenim nadvratnicima ili na lukovima ili stupovima, likovni motiv/scena koji se prikazuje, morao se prilagoditi prostoru. Ako je prostor određen za reljef uzdužnoga oblika, onda će se likovi nanizati prema zakonu kadra u kojemu će doći do izražaja vodoravna kompozicija. Tada će svi likovi postati slični (iste visine) i nanizani vodoravno po modelu izokefalije. Za ovakvu kompoziciju je nužno da se uklopi u okvire prema zakonu kadra. Bilo na vodoravnoj kamenoj gredi (arhitravu), pravokutnom ili kvadratnom obliku, na stupu (kao kapitel) ili u polukružnoj luneti (na portalu), reljefni niz je morao biti uokviren/umetnut u prostor (kadriran) po zakonu kadra.
Čitanje romaničkoga portala
Romanički portal ima pravokutni oblik s oblim završetkom koji se zove luneta (luneta, negdje se kaže lineta prema francuskom čitanju, to jest mala luna - mjesec, u arhitekturi polukružno polje ili okno iznad vrata, ili prozora).
Na portalu je izražena planimetrijska maketa ili kršćanskoga kozmosa. Umjesto kupole (koja sadržava pola kugle) ili apside (koja sadržava četvrtinu kugle), u portalu se koristi kružna luneta kao mjesto gdje se prikazuje nebo. Početak prikaza ili čitanja počinje s likom Isusa Krista u tjemenu lunete. U sredini lunete najčešće se prikazuje Posljednji sud gdje Isus Krist, kao Sudac - Pantokrator u društvu anđela ili drugih likova (često apostola ili evanđelista), sjedi na prijestolju u mandorli i pokazuje svoje rane, a u rukama pridržava Knjigu života. Ispod Krista, kao Pantokratora, nalaze se sveci kao nebeska porota na Posljednjem sudu. Red niže prikazuje sv. Mihovila Arhanđela koji "vage" duše, desno su od njega blaženi (u krilu Abrahamovu), a lijevo su prokleti (odlaze u paklene muke). Posljednji red u luneti prikazuje kako mrtvi ustaju iz groba. Na dovratnicima su apostoli, iznad apostola anđeli tvore luk do vrha portala, a ispod apostola su moralno-didaktičke scene ili "ogledala vjere" i "ogledala prirode" kao kalendar - mjeseci u godini, kršćanske kreposti i mane, sedam slobodnih umjetnosti (zapravo znanosti), prizori iz života težaka i plemića, scene raznih obrta i zanata.
Plošnost i linearnost romaničkoga slikarstva u jednostavnoj kompoziciji i perspektivi
Romaničko slikarstvo došlo je do izražaja na dva načina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada je slika vezana za zid, kao što je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo na prenosivim slikama. Zbog obilnosti kamenih površina i nedostatka svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i 12. stoljeću bilo je plošno slikarstvo izraženo na linearni način u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi pomoću metode redukcije sa skromnom paletom boja.
U prikazivanju prostoru na plohi, romaničko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izražaja došli jednostavni primjeri perspektive kao što je vertikalna i ikonografska perspektiva i kao jednostavni primjeri geometrijske, okomite, ritmičke kompozicije.
Hrvatska romanička arhitektura i primjeri romaničkih crkava
Razvoj romanike u hrvatskim zemljama izražen je različito na dva područja: jadransko područje (Istra, Primorje, Dalmacija) i kontinentalno područje (vrlo oskudno). Arhitektura, kao nositelj romaničke umjetnosti, najviše je došla do izražaja u gradnji crkava, biskupskih palača i samostana, gradskih vijećnica, komunalnih zgrada i trgova. Možemo reći, sve ono što se događalo u kulturi u zapadnoj Europi, događalo se i u hrvatskim krajevima.
Nakon razdoblja starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeću u Hrvatskoj nastali su brojni primjeri romaničke sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava.
Na jadranskom području, koje obiluje kamenom i kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeću došlo je do gradnje velikih romaničkih crkava (kako katedrala tako i samostanskih, župnih i hodočasničkih crkva). Ove romaničke crkve, prema obliku gradnje, kao što je i normalno, koristile su starohrvatsko predromaničko nasljeđe.
Na zadarskom području spomenimo tri romaničke crkve: katedrala sv. Stošije, crkva Svete Marije i bazilika sv. Krševana. Uz ove tri crkve spomenut ćemo još neke građevine na jadranskoj obali, kao što je katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvnok katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja Marijina u Rabu.
Hrvatsko romaničko kiparstvo u primjeru vratnica Andrije Buvine i portala Majstora Radovana
Hrvatsko romaničko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama hrvatske lokalne sredine. Među najznačajnija kiparska ostvarenja spadaju drvene vratnice splitske katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.
Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjernički puk zove, katedralu sv. Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama: 5,30 m x 3,60 m). Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio dva krila s 28 kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova života (od Navještenja do Uzašašća). Reljef je izradio u duhu ranoromaničkog stila, ali s primjesama i bizantske ikonografije. Buvina se oslanjao na domaća iskustva i tradiciju. Likovi na vratima splitske katedrale, prikazani su plošno, teški su i snažnih proporcija, u haljinama priljubljenim uz tijelo. Više stilizirani, a manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).
Najpoznatije romaničko (i gotičko) kiparsko djelo na hrvatskom tlu svakako je zapadni kameni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. potpisao kao autor, iako je portal dovršen tek u 14. stoljeću. Ovaj portal spada u najveći umjetnički doseg romanike (i gotike) na hrvatskom tlu. Simboličko značenje ovog portala jest Otkupljenje (Rođenje Isusovo, u luneti). Majstor Radovan označio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na podnožju portala isklesano je ljudskih figura koje na leđima nose pilastre portala. Na dovratnicima je prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz različite poljodjelske radove s odgovarajućim znakovima zodijaka. Iznad nadvratnika, u središnjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene: Rođenje Isusovo (u sredini), Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete, prikazana su tri prizora: Navještenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipov san (desno, pri dnu luka).
Hrvatsko romaničko slikarstvo u suodnosu na europsko romaničko slikarstvo
Hrvatsko romaničko slikarstvo nastalo je na sličnim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Najviše primjera romaničkoga arhitektonskoga ili zidnoga vezano je za zid (kao što su freske, mozaici i vitraji) ili kada je slika bila uokvirena oltarna pala. Najbolje sačuvani primjerci hrvatskoga romaničkoga slikarstva sačuvani su i Istri i Dalmaciji. Prizori romaničkoga slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u polukružnom dijelu, na oslikanim raspelima, na oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.