Razvoj likovne umjetnosti

Ako želimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, onda moramo pručiti povijest likovnih umjetnosti, estetiku likovnih umjetnosti, materijalne (fizičke) elemente likovnih umjetnosti. Prije toga morao naučiti kako treba gledati likovno djelo: sliku, kip, zgradu. Najprije, dakle, trebamo naučiti umjetnost gledanja. Glavni i osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest čovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora također biti dovoljno likovno probuđeno i likovno obrazovano. To znači da moramo poznavati likovni jezik. Kao što je pjesma umjetničko djelo koje je stvoreno pomoću književnog osjećaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada umjetnička djela koja su stvorena pomoću likovnog osjećaja za jezik crte, boje i oblika. Biti čitalac znači biti upućen u elemente pomoću kojih književnik pretvara riječi u pjesnički tekst. Biti gledalac znači biti upućen u elemente s pomoću kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovni. Prema tome, gledati u likovnom smislu znači isto što u književnom smislu znači - čitati. Svrha je učenja likovnog jezika da naučimo gledati - čitati likovno djelo.
Svijet likovnih umjetnosti jest dio općeg svijeta umjetnosti kojemu pripadaju još književnost, glazba, gluma i ples. Književnosti je sredstvo izraza riječ, glazbi zvuk, glumi riječ i kretanje i plesu pokret. Likovnim umjetnostima sredstvo izraza je lik ili oblik. Od toga svoga sredstva izraza - lika ili oblika - te umjetnosti nose ime: likovne umjetnosti. Umjetnost kojoj je sredstvo izražaja u liku (ili obliku) zove se likovna umjetnost. Tri su likovne umjetnosti, koje se izražavaju preko lika (ili oblika): slikarstvo (ili pitura), kiparstvo (ili skulptura) i graditeljstvo (ili arhitektura).
Kao što onaj koji želi naučiti strani jezik, mora svladati njegova pravila, tako likovni umjetnik mora svladati osnovne elemente izražavanja slikarskog, kiparskog i arhitektonskog jezika onaj koji se želi njime izražavali ili želi shvatiti što se tim jezikom izražava. Učenje stranog jezika traži postupnost. Ta je postupnost u likovnom jeziku još sporija jer se jezik umjetnosti ne uči razumom, nego osjećajem. Za strane jezike postoje gramatike, to jest pravila govora i pisanja. Ali za likovni jezik, kao i za bilo koji drugi umjetnički jezik, nema gramatike ni pravila kako treba osjećati.
Likovno djelo: slika, kip ili zgrada jesu kao čovjek. Sastavljeni su od materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata i od psihičkih likovnih elemenata. Psihički likovni elementi u slici, kipu, i zgradi jesu sve što nije materijal. To su, znači, elementi likovnog duha koje je umjetnik unio u materiju i materijalizirao likovni duh u slici, kipu ili zgradi.
Likovni tekst (likovna forma) je umjetnički govor crte, boje i volumena. U likovnom smislu gledati sliku, kip ili zgradu znači čitati likovni tekst. Likovni tekst je početak i svršetak, jedini umjetnički smisao likovnog djela. Sve što je u slici, kipu, ili zgradi izvan likovnog teksta, a to znači: svaki likovni sadržaj koji se ne nalazi u crti, boji i volumenu - likovno ne postoji. Slika se ne slika, kip se ne modelira, zgrada se ne gradi radi motiv, nego izključivo radi likovnog teksta (likovne forme). Stoga je likovno djelo samo onda kvalitetno kada u njemu likovna forma (likovni tekst) nadvalada likovni motiv, a likovno je nekvalitetno kada je likovni tekst ispod motiva.
Umjetnost (engl. = art; njem. = Kunst; franc. = art; tal. = arte, od lat = ars) je duhovno čovjekovo stvaralaštvo koje se može iskazati na više načina: književnost (riječ sredstvo izražaja), glazba (zvuk sredstvo izražaja), gluma (riječ i pokret sredstvo izražaja), ples (pokret sredstvo izražaja) i tri likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) kojima je lik (ili oblik) sredstvo izražaja. Umijeće je duhvno čovjekovo stvaralaštvo koje se ne može naučiti ni steći već se s njim treba roditi. Znači da jedan nešto umije što drugi ne umije stvoriti (misli se na umjetničku stvaralačku moć čovjeka).

Umjetnost je duhovno stvaralaštvo pomoću kojega čovjek umije izraziti osobne osjećaje na više načina.
Likovna umjetnost je duhovno čovjekovo stvaralaštvo koje se izražava pomoću tri umijeća. Prema starogrčkoj teoriji imamo šest načina (ili danas sedam) na koje čovjek izražava svoje osjećaje. Od šest (ili danas sedam) umjetnosti, tri su likovne: slikarstvo ili pitura, kiparstvo ili skulptura, graditeljstvo ili arhitektura.
Likovno djelo se sastoji od materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata (lat. elementum = počelo; u likovnim umjetnostima osnovni pojam, sastavni dio cjeline, odnosno kompozicije likovnoga djela) i od psihičkih likovnih elemenata, a izražava se preko likovnoga motiva (teme ili sadržaja) i likovne forme (načina izražaja likovnoga motiva).
Materijalni ili fizički likovni elementi su vidljivo tijelo umjetničkoga djela, to jest materija/materijal pomoću kojega se slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izražava, to jest likovne tehnike (slikarske, kiparske i graditeljske likovne tehnike).
Psihički likovni elementi su duša umjetničkoga djela (likovna forma). Dijele se na tri skupine: glavni, pomoćni i ostali: glavni psihički likovni elementi u slikarstvu (crta i boja) i glavni psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi (volumen), pomoćni psihički likovni elementi (simetrija, proporcija, ritam) i ostali psihički likovni elementi.
Likovni motiv (tema ili sadržaj) jest ono što (?) je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) može biti prikazano ili figurativno ili apstraktno.
Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja se može prepoznati.
Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije prepoznatljiva figura (lik) nego je izražena od čistih elemenata likovne kompozicije.
Likovna forma jest način kako (?) je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetničkom djelu (slika, kip, zgrada).
Crtež je početak ili temelj umjetničkog djelovanja u likovnim umjetnostima.
Lik (ili oblik) je način ili sredstvo izražaja u likovnim umjetnostima. Od sredstva izražaja - lika/oblika - likovne umjetnosti dobile su naziv: likovne umjetnosti. Za likovne umjetnosti postoje još nekoliko naziva: prostorne umjetnosti, vizualne umjetnosti, plastične umjetnosti, lijepe umjetnosti.
Prostorne umjetnosti nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik zauzima određeni prostor (dvodimenzionalni ili trodimenzionalni).
Vizualne umjetnosti ili umjetnosti oka nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik doživljavamo/osjećamo gledanjem/okom.
Plastične umjetnosti nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik ima svoju površinu ili plastiku/plastičnost (ne misli se na plastiku kao industrijski materijal)
Tri likovne umjetnosti: slikarstvo ili pitura, kiparstvo ili skulptura, graditeljstvo ili arhitektura.
Slikarstvo ili pitura (lat. pictura; engl. picture; njem. Malerei; franc. peinture, lat. pittura) je likovna umjetnost kojoj je temelj izražaja u crti i boji, to jest u/na plohi. Zato kažemo da je slikarstvo plošno likovno izražavanje ili dvodimenzijalna umjetnost jer se izražava na plohi koja ima dvije dimenzije: širinu i dužinu.
Slikar (ili hrvatski: ličilac) je likovni umjetnik koji se služi materijalnim ili fizičkim likovnim elementima (tijelo umjetničkoga djela - materija/materijal) da bi na umjetnički način izrazio psihičke likovne elemente (duša umjetničkoga djela - likovna forma).
Slika (grč. eikon; lat. pictura) je izražaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi slikarstvom, a zovemo ga slikar.
Slikati je umjetnička radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo slikar.
Kiparstvo ili skulptura (lat: sculpere = sjeći, rezati, klesati, tesati) je likovna umjetnost kojoj je temelj izražaja u volumenu. Zato kažemo da je kiparstvo trodimenzionalna umjetnost jer ima tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu.
Kipar je likovni umjetnik koji se služi materijalnim ili fizičkim likovnim elementima (tijelo umjetničkoga djela - materija/materijal) da bi na umjetnički način izrazio psihičke likovne elemente (duša umjetničkoga djela - likovna forma).
Kip (od mađarskog: kep = lik) je izražaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi kiparstvom, a zovemo ga kipar.
Modelirati (a ne kipariti) je umjetnička radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo kipar.
Arhitektura (grč. arhitekton) je likovna umjetnost kojoj je temelj izraza volumena u prostoru. Zato kažemo da je arhitektura trodimenzionalna umjetnost jer ima tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu. Graditeljstvo ili arhitektura je umjetnost, a građevinarstvo je poduzetništvo.
Arhitekt (graditelj - projektant ili diplomirani inženjer arhitekture - dipl. ing. arh. - dia) je likovni umjetnik je likovni umjetnik koji se služi materijalnim ili fizičkim likovnim elementima (tijelo umjetničkoga djela - materija/materijal) da bi na umjetnički način izrazio psihičke likovne elemente (duša umjetničkoga djela - likovna forma). Arhitekt ili graditelj je umjetnik, a građevinar je poduzetnik.
Zgrada je izražaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi arhitekturom, a zovemo ga graditelj ili arhitekt ili diplomirani inženjer arhitekture.
Projektirati je umjetnička radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo graditelj ili arhitekt ili diplomirani inženjer arhitekture. Projekt je idejni ili izvedbeni nacrt kao proizvod/produkt likovnoga umjetnika, a prema projektu zgradu gradi građevinar kao poduzetnik.
Urbanizam (lat. urbs, urbis = grad, urbanus = gradski) gradogradnja; postanak i razvoj grada. Urbi et orbi = Gradu (Rimu) i svijetu; Urbs aeterna = Vječni grad (Rim).
Primijenjena umjetnost je umjetničko oblikovanje predmeta svakodnevne i praktične uporabe.
Primitivna umjetnost je tradicionalna (običajna) umjetnost nastala kao narodna umjetnost.
Naivna umjetnost ili naiva ona je umjetnost koja se temelji na običajima narodne umjetnosti dotičnog kraja (slično kao i primitivna umjetnost).
Akademizam je jednostrano, teoretski dovršeno prilaženje pojedinim likovnim problemima.
Artizam (lat: ars, artis = umjetnost) je virtuozno svladavanje tehničkih i formalnih elemenata u umjetnosti.
Akademija (grč. Akademeia) je prvobitno naziv za školu u blizini Atene u parku posvećen uspomeni na heroja Akadema koju je osnovao starogrčki filozof Platon 387. prije Kr., a ukinuo je 529. poslije Kr. bizantinski car Justinijan.. Danas riječi "akademija" ima više značenja: najviša znanstvena ustanova neke zemlje (HAZU = Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) ; društvo učenjaka, književnika i umjetnika (HDLU = Hrvatsko društvo likovnih umjetnika); visoka škola ili sveučilište (ALU = Akademija likovnih umjetnosti); svečana priredba s koncertnim točkama, predavanjima i recitacijama.
Ars gratia artis znači: umjetnost radi umjetnosti (geslo američke filmske kompanije Metro Goldwin Meyer).
L`art pour l`art (franc./lar pur lar) znači: umjetnost radi umjetnosti, geslo umjetničkog smjera larpurlartizma.
Ukus (lat. gustus = zadovoljstvo, užitak) u likovnim umjetnostima je estetska odrednica kojom se izražava smisao za lijepo, odnosno sposobnost osjećaja umjetničkih vrijednosti. Kao subjektivno i osobno osjećanje, ukus je uvjetovan prirođenom naslijeđenom sklonošću i odgojem i obrazovanjem. Objektivni kriteriji (prosudbe) ukusa su estetski. De gustibus (et coloribus) non est disputandum = o ukusima (i bojama) se ne raspravlja.
Boja (hrv: krasa, mast, ličilo; engl: colour; njem. Farbe; franc. coleur; tal. colore) osjećaj koji u oku stvara svjetlost emitirana (odaslana) iz nekoga izvora ili reflektirana (odsijava) od površine nekoga tijela.
Spektar (lat. spectrum) niz raznobojnih tonova koji nastaju rastavljanjem bijele svjetlosne zrake pri prolazu kroz staklenu prizmu. Boje spektra spadaju u područje svjetlosti i nalaze se unutar elektromagnetskih frekvencija u valnim dužinama od 400 do 700 milimikrona. Zrake kraće valne dužine od spektralnih su: ultraljubičaste, rendgenske (x-zrake), radioaktivne (alfa, beta i gama zrake) i kozmičke zrake (ultra beta). Zrake duže valne dužine od spektralnih su: infracrvene (toplinske), radio i televizijske zrake.
Valer (franc. valeur = vrijednost) je svjetlosna vrijednost, količina i kvaliteta odlika, kakvoća) svjetlosti koju neka površina odbija. U likovnoj praksi (a naročito u slikarstvu) je jedno od osnovnih sredstava likovnog izražaja, odnosno element likovne kompozicije.
Lavir (franc. lavis, od laver = prati) nastaje tako da slikar preko osušenoga crteža, naknadno prijeđe nekom bojom. Crtež laviran smeđom bojom zove se: sepija (grč. sepia = sipa); crtež laviran crnom bojom zove se: grisaille (franc. grisaille/grizaj); crtež laviran crvenom bojom zove se: sanguinia (lat. sanguis, - inis = krv).
Gama (grč. gamma) u slikarstvu je prizvuk, odnosno dominacija (isticanje) jedne tonski stupnjevane boje koja daje slici opći dojam (npr. zelena gama, crvena gama; topla gama, hladna gama).
Kroma (grč. hroma = boja) svojstvo (valer, gama, ton) ili zasićenost boje. Međusobnim optičkim (svjetlosnim) miješanjem triju primarnih (osnovnih) boja aditivne sinteze (RGB boje: Red = crvena, Green = zelena, Blue = modra) pojačava se pojedinačna valerska vrijednost i mijenja kromatska zasićenost boja (jer se aditivne boje zbrajaju). Međusobnim fizičkim (pigmentalnim) miješanjem triju primarnih (osnovnih) boja supraktivne sinteze (CMYK boje: Cyan = modra, Magenta = crvena, Yellow = žuta, Black = crna; oznaka K = Keyline) umanjuje se pojedinačna valerska vrijednost i mijenja se kromatska zasićenost boja (jer se pigment boje oduzima miješanjem).
Intonacija (lat. intonare = podizati glas) u slikarstvu je opći koloristički dojam postignut naglašavanjem međusobno bliskih boja (tonova), odnosno naglašavanjem određenih i za djelo bitnih tonova.
Nijansa (franc. nuance = preljev) je postupni prijelaz boje u boju. U krugu boja nijansa je međuvrijednost dviju uzastopnih boja. U slikarskoj praksi nijansa je vidljiva razlika između dva susjedna kromatska tona.
Pigment (lat. = pigmentum = boja) je organski (od životinja ili biljaka) ili anorganski (zemljani ili mineralni) prah koji ima svojstvo prekrivanja neke podloge (bojanja).
Plenerizam (franc. plein + air = puni zrak) slikanje u prirodi (pod vedrim nebom i dnevnim svjetlom, za razliku od ateliera).
Dekoracija (lat. decor) ures, ukras; ukrašavanje predmeta umjetničkim elementima.
Interijer (franc. interieur, od lat. interior = unutrašnji) općenito unutrašnji prostor; likovni motiv koji prikazuje život u zatvorenom prostoru.
Eksterijer (franc. extèrieur) vanjština, vanjska strana; vanjski prostor u arhitekturi.
Otvorena faza u likovnoj praksi je vremenski razmak unutar kojega je omogućeno razmazivanje boje (premazanog sredstva), a ovisi o vrsti veziva (npr. razmak je dosta duži kod uljanih tehnika nego kod vodenih tehnika).
Perfekcija (lat: perfectio, od perficere = dovršiti) svršetak, dogotovljenje, usavršavanje, besprijekornost, najviši domet, nepogrješnost; podići se na najviši stupanj, razviti se do najviših mogućnosti.
Percepcija (lat. percipere = primiti u se) je opažanje, primanje dojmova, neposredni osjećaj predmeta i pojava iz okolnog svijeta kao i doživljaja. Percepcija je organizirana cjelina različitih osjećaja u kojoj svaki osjetni podatak (vizualni, slušni, tjelesni ili neki drugi) ima svoje posebno značenje (određen je cjelinom i djeluje na cjelinu).
Klasika (lat. classicus = star, drevan; u prenesenom značenju: odličan, uzoran) je kulturno i duhovno ostvarenje starogrčke (u Periklovo doba, od 460. do 429. god. pr. Kr.) i starorimske umjetnosti (u Augustovo doba, od 27. pr. Kr. do 14. god. poslije Kr.).
Antika (lat. antiquus = star, drevan) je razdoblje starogrčke i starorimske kulturne povijesti (do 446., to jest do propasti zapadnoga Rimskog carstva ili do 529. kada je bizantinski car Justinijan ukinuo atensku filozofsku školu).
Civilizacija (lat: civilis = građanski) cjelokupno materijalno ljudsko stvaralaštvo.
Kultura (lat: cultos, ili culture, od colere = obrađivati zemlju; štovati, častiti) cjelokupno duhovno ljudsko stvaralaštvo.
Tehnika (grč: techne = vještina, umijeće) sposobnost korištenja likovnih materijala u izradi i dovršenju umjetničkoga djela.
Ikonologija (grč. eikon = slika + logos = riječ, govor) znanost koja se bavi proučavanjem forme likovnoga djela (a ne motiva; to jest proučava likovne elemete likovnoga djela jer za ikonologiju nije važna objektivna stvarnost (likovni motiv, tema, sadržaj) nego se proučava smisao poruke koju slika prikazuje.
Ikonografija (grč. eikon = slika + grafein = pisati) sliko-opis, opis slike; znanost koja se bavi proučavanjem sadržaja, smisla i simbolike prikaza likovnoga djela, to jest proučava nelikovne elemente likovnoga djela (tko je tko i što je tko na slici): osnovni kompozicijski raspored likova (tko je lijevo, a tko desno), prostor u kojemu se likovi nalaze (pejzaž, interijer) tipologija likova (bradati, produhovljeni), odjeća likova (kostim), atributi (znak raspoznavanja), boja (plavi plašt, bijela haljina, zlatna aureola).
Metafizika (grč. meta = iza + fysis = priroda) je prvobitno Aristotelovo djelo koje je slijedilo iza djela Fizika (grč. meta ta fizika), a raspravlja o bitku. Kasnije postaje zasebna filozofska disciplina protivna razvojnoj dijalektici temeljna na pojedinačnoj datosti i nepromjenjivosti elemenata, tvari i pojava. To statično, natprirodno, nadnaravno, nadiskustveno (trascedentno) pokušali su neki likovni umjetnici u slikarstvu (metafizičko slikarstvo).
Etika (grč. ethos = običaj) nauka o moralu; znanost koja proučava i vrednuje moralna htijenja s namjerom da ukaže na prave i istinske vrijednosti.
Estetika (grč. aisthanomai = osjetni, opažajni) je filozofska disciplina koja ispituje lijepo, odnosno vrijedno u umjetnosti, istražuje bitne preduvjete i kriterije umjetničkog doživljaja, stvaranja i prosuđivanja, kao i uopće smisao, značenje i bit umjetničkog. Dva su ishodišta proučavanja estetike: Platonova spekulativna (mislena) filozofija umjetnosti i Aristotelova empirijska (iskustvena) metoda.
Umjetnička ljepota je umjetnička "istina" koja se utjelovljuje u likovnom djelu, a u gledatelju stvara osjećaj ugode (ah, ništa, ništa).
Ciklus (grč. kyklos = krug) je skup različitih međusobno povezanih pojava ili procesa koji se ponavljaju ili nastavljaju u izvjesnom vremenskom razmaku i sačinjavaju zatvorenu cjelinu. U likovnim umjetnostima ciklus je niz umjetničkih djela unutar zajedničke teme ili likovnog sadržaja kojim se nastoji riješiti određeni likovni problem ili zaokružiti određeno vremensko razdoblje.
Stil (grč. stylos = držak, pisaljka) je skup posebnosti umjetničkog djela po kojima se ono razlikuje od drugih djela iste vrste. U širem smislu podrazumijeva i umjetničko razdoblje kao što je srednjovjekovno, renesansno, barokno ili moderno. Stil može označavati i likovni pravac ili smjer (kubizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam...).
Žanr (engl. genre; njem. Sittenbild; franc. genre; tal. genere) je stil, rod, vrsta, način; likovni motiv koji prikazuje prizore iz svakodnevnog života.
Umjetnik je čovjek koji se profesionalno bavi umjetnošću (bilo likovnom ili nekom drugom) jer je za to stručno školovan.
Amater (lat: amo, amare = ljubiti, voljeti; franc. = amateur = ljubitelj) čovjek koji se bavi umjetnošću iz ljubavi prema umjetnosti, a nije stručno školovan niti mu je umjetnost profesija.
Diletant (tal. dilettante, od lat. delectare = veseliti, radovati) je nadstručnjak, čovjek koji se bavi umjetnošću bez stručne speme samo sebi za zadovoljstvo (amater).
Genij (lat. = genius) osoba izvanredne duhovne i umne sposobnosti kod koje je naročito istaknuta inteligencija i natprosječna sposobnost za veći broj različitih aktivnosti (umjetničkih, znanstvenih).
Talent (grč. = talanton; lat. = talentum) je nekoć starogrčka novčana jedinica i jedinica za mjerenje težine. Talen(a)t je također duhovna sposobnost umno nadarena čovjeka u nekom području (umjetničkom, znanstvenom).
Muza (grč. Musa) u starogrčkog mitologiji svaka pojedina od devet boginja, kćeri Zeusa i Mnemosine (boginje pamćenja, pokroviteljice znanosti i umjetnosti): Talija = pokroviteljica komedije, Uranija = pokroviteljica astrologije, Melpomena = pokroviteljica tragedije, Polihimnija = pokroviteljica lirske poezije, Erato = pokroviteljica poezije, Klio = pokroviteljica povijesti, Kaliopa = pokroviteljica krasnoslovlja, Euterpa = pokroviteljica glazbe, Terpsihora = pokroviteljica plesa. U svrhu lakšeg pamćenja imena svih muza stvorena je mnemotehnička riječ: TUMPECCET = tumpekcet.
Inspiracija (lat. inspirare = puhati u što ili na što) je umjetničko nadahnuće, poticaj, trenutak kada različita podsvjesna zbivanja prožimaju čovjeka za umjetničkim stvaralaštvom.
Inteligencija (lat. intelligere = razabrati, razumijevati, shvaćati) je sposobnost snalaženja, sposobnost rješavanja problema; pospješuje razumijevanje likovnih datosti, potiče stvaralaštvo i uzrokuje kritičnost.
Hobi (engl. hobby = razanoda) u likovnim umjetnostima podrazumijeva bavljenje likovnim djelatnostima u slobodno vrijeme.
Donator (lat. donare = darovati; grč. ktetor = ktitor; mecena = dobročinitelj, prema: Gaj Cilnije Mecena, iz 1. st. pr. Kr., rimski bogataš koji je pomagao pjesnicima i umjetnicima), darovatelj, osoba koja nešto poklanja (redovito umjetniku da se likovno izrazi).
Atelijer (franc. atelier = radionica) je radionica likovnog umjetnika.
Paleta (engl. pallet; njem. Malerscheibe; franc. palette; tal. tavalozza) tanka drvena (metalna ili plastična) pločica na koju slikar postavi pigment boje za slikanje.
Štafelaj (njem. Staffelei) stalak (drveni ili metalni, prenosivi ili fiksni) koji služi slikaru u izradi likovnih djela.
Model (engl. model; njem. Modell; franc. modele; tal. modello) u širem smislu je objekt (živi ili neživi) prema kojemu se izvodi likovno djelo, a u užem smisli to je živa osoba koja pozira umjetniku.
Anfas (franc. en face = u lice) u likovnim umjetnostima položaj figure (stav) čije je lice prikazano potpuno frontalno (okrenuto prema gledatelju).
Profil (franc. profil) u likovnim umjetnostima položaj figure (stav) čije je lice prikazano s bočne strane (sa strane).
Studija (engl. study; njem. Studie; franc. étude; tal. studio) u likovnim umjetnostima je temeljito izveden pripremni rad za finalno (konačno) ostvarenje umjetničkog djela.
Skica (engl. = sketch; njem. = Skizze; franc. = esquisse, croquis; tal. = schizzo) je jednostavna, nedotjerana, brzo i s nekoliko osnovnih poteza postavljena likovna misao.
Shema (grč.) je jednostavna skica ili crtež, pojednostavljeni prikaz kompleksne cjeline.
Anatomija (grč. anatemnein = rasjeckati) je nauka o građi i sastavu tijela živih bića i njihovim organa. Kod likovnih umjetnosti, anatomija (vitalna građa tijela) je nauka koja na temelju izučavanja građe kostura, zglobova i mišića omogućuje ispravno prikazivanje ljudskog tijela i njegovih proporcija u mirovanju, kao i kod promjena koje nastaju prilikom različitih pokreta.
Analiza (grč. analysis = razjašnjenje, razlaganje, raščlanjivanje) je način odgonetanja vrijednosti umjetničkog djela s namjerom da se tom djelu ocjeni umjetnička vrijednost.
Faktura je umjetnički rukopis, vidljivi znaci tehnike rada kod stvaranja umjetničkog djela.
Kanon (grč. kanon = pravilo, norma) je skup umjetničkih pravila o pomoćnim psihičkim likovnim elementima (simetrija, proporcija i ritam) koja vladaju u pojedinim razdobljima.
Katalog (grč. katalogos = popis, listina) je sustavni i stručni popis umjetničkih djela koji sačinjava stalni fond pojedinih pinakoteka, galerija i muzeja (kao i biblioteka).
Monografija (grč. monos = sam, jedan, jedini + grafein = pisati) je pisana biografija (životopis) jednog umjetnika redovito popraćena reprodukcijama njegovih likovnih djela.
Likovna kritika (grč. krino = lučim, biram, očitujem, sudim) je ocjena, analiza, umijeće prosuđivanja likovnog djela (prijekor, zamjerka, pokuda, prigovor, osuda).
Dizajn (engl. design = skica, projekt, plan; tal. disegno = crtež) je pojam s dvostrukim značenjem. Izvorna talijanska riječ odnosi se na crtež kao uzorak umjetničkog stvaralaštva. Značenje engleske riječi, jer se odnosi na izvanjsko uređenje likova pa je ovaj pojam i našao na široku primjenu u industrijskoj proizvodnji.
Fotografija (grč. fos, fotos = svjetlost + grafein = pisati) višefazni postupak izrade slike izlaganjem svijetloosjetljivih slojeva svjetlosnom ili nekom drugom zračenju.
Film (engl. film = tanka kožica, opna, membrana, koprena, maglica, tanki sloj) tanka prozirna opna od celuloita s presvlakom osjetljivom na svjetlost koja služi za fotografiranje ili za pravljenje kinomatografijskoga snimka (foto-vrpca).
Ilustracija (lat. illustrare = osvijetliti, razjasniti) tumačenje pojedinih tekstovnih sadržaja pomoću likovnih sredstava izražaja (vinjeta, inicijal, minijatura).
Plakat (nizoz. placken = lijepiti; engl. poster; franc. placard; tal. manifesto) pisana, crtana, slikana ili tiskana obavijest obično umnožena i izložena na javnom mjestu.
Impresija (lat. impressio = utiskivanje) je neposredno doživljeni osjećaj, dojam, primarni svjesni sadržaj koji proizlazi iz osjetilno spoznajnog svijeta (umjetnički pravac: impresionizam; umjetnik: impresionist).
Ekspresija (lat. exprimere = prikazati, jasno izraziti) je osjećaj preko kojega umjetnik subjektivni (osobni) doživljaj prikaže na određenom likovno djelu (umjetnički pravac: ekspresionizam; umjetnik: ekspresionist).
Simbol (grč. symbolon) je figurativni ili apstraktni znak (antropomorfni: čovjek, zoomorfni: životinja, grafički: slovo, geometrijski znak) koji ili označuje neki pojam ili na njega podsjeća, jer je poticajan (sugestivni) i prizivajući (evokativni) pojam. Simbol je posrednik između ljudskog razumijevanja i nerazumijevanja.
Znak (grč. semeion; lat. signum; engl. sign; njem. Zeichen; franc. signe; tal. segno) je obilježje, signal, nositelj je značenja, odnosno predmet koji upućuje na drugi predmet (u filozofskom smislu). U likovnim umjetnostima znak je (bez obzira na pripadnost) likovni element kompozicije.
Logotip (grč. logos = riječ + typos = lik, trag) je zaštitni znak vizualno osmišljen i prepoznatljiv kao nazivni i likovni pojam određene djelatnosti.
Memorandum (lat. memorandus = spomena vrijedan, značajan) je službeni list papira u čijem se vrhu nalaze otisnut logotip kao zaštitni znak, puni naziv određene djelatnosti i adresa.
Monogram (grč. monos = sam, jedan jedini + gramma = slovo) skraćenica, zaštitni znak, prvobitno kao jedno, a kasnije dva ili više slova, koji označuju im autora umjetničkoga djela.
Original (lat. origo, originis = podrijetlo, začetak, postanak) je likovni izvornik (za razliku od kopije) izrađen od samog umjetnika
Kopija (lat. copia = zaliha, obilje) u likovnim umjetnostima je vjerna reprodukcija originala izvedena istim materijalom i sličnom ili identičnom tehnikom.
Falsifikat (lat. falso = krivo + facere = načiniti) je preinaka (kopija, imitacija) umjetničkih djela (kao i drugih predmeta) napravljenih radi prijevare, odnosno stjecanja materijalne koristi (totalni falsifikat).
Kič (engl. sketch; njem. Kitsch) jeftina, bezvrijedna nadriumjetnost dopadljiva ukusa. Obilježje je neukusnog umjetničkog obrta i uglavnom radova diletanata i amatera.
Izložba (engl. exhibition; njem. Ausstelung; franc. exposition; tal. mostra) u likovnim umjetnostima označuje javno izlaganje umjetničkih djela.
Bijenale (lat: bis = dvaput, još, opet + annus = godina) je likovna izložba koja se redovito (tradicionalno) održava svake druge godine. Najpoznatiji bijenale u Europi održava se u Veneciji od 1986. godine: La Biennale di Venezia.
Retrospektiva (lat. retro... = nazad, unatrag + spectare = gledati, motriti) znači: osvrt, osvrtanje, gledanje unazad, obaziranje na prošlost. U likovnim umjetnostima označuje izložbu koja obuhvaća likovna djela jednog umjetnika ili grupe umjetnika nastalih unutar većeg vremenskog razdoblja (ili cjelokupnog života).
Instalacija (lat. installare = postaviti) je u suvremenom umjetničkom izražavanju kombinirano likovno djelo (skulptura, mobil slika...) postavljeno u prostor na način da s tim prostorom sačinjava smislenu cjelinu.
Kolekcija (lat. colligere = skupljati) je skup istovrsnih umjetničkih skupocjenih predmeta.
Kolekcionar (ili kolekcionist) je sakupljač skupocjenih umjetnina.
Zbirka (lat. colectio) je zasebni skup umjetničkih djela pojedinih muzeja, galerija, pinakoteka, biblioteka i kolekcionara.
Aukcija (lat. auctio, od augere = nadmetati se) je javna prodaja ili rasprodaja umjetnina putem nadmetanja (pri kojoj umjetninu dobije onaj tko ponudi najveći iznos), dražba, licitacija.
Žiri (engl. jury) grupa stručnjaka određenih ili izabranih za prosuđivanje umjetničkog dojma pojedinih likovnih djela (osobito pri odabiru za izložbu) ili za dodjeljivanje počasnih nagrada na izložbama ili natječajima.
Muzej (grč. museion) je ustanova ili zgrada u kojoj se pohranjuju, čuvaju i izlažu likovna umjetnička djela kao i predmeti koji su vrijedni za proučavanje povijesti čovječanstva.
Galerija (engl. gallery; franc. galerie; njem. Galerie; tal. galleria) je ustanova ili zgrada u kojoj se pohranjuju, čuvaju i izlažu samo slikarska i kiparska umjetnička djela.
Pinakoteka (grč. pinax, pinakos = pločica, slika + theke = spremnica) je ustanova (ili zgrada) u kojoj se pohranjuju, čuvaju i izlažu slike (samo slikarska likovna djela).
Restauracija (lat. restaurare = popraviti, obnoviti) ustanova ili udruga koja ima ulogu popravljanja i očuvanja umjetnina.
Konzervacija (lat. conservare = sačuvati, održati) ustanova ili udruga koja ima ulogu zaštite i održavanje umjetnina.

Materijalni ili fizički likovni elementi u slikarstvu

Materijalni ili fizički likovni elementi su oni elementi koji služe da se likovni duh materijalizira i vidljivo prikaže. To su materijali pomoću kojih umjetnik ostvaruje svoje likovno djelo. U slikarstvu ćemo ih podijeliti na tri različite tehnike: crtačke tehnike, grafičke tehnike i slikarske tehnike.

Crtačke tehnike
Srebrenka je suha metalna crtačka pisaljka; sastoji od srebra i smjese olova i kalija, uložena u neki drugi materijal radi lakšeg crtanja (drvo ili patnet olovka). Ostavlja čvrst, bistar i čist trag, ali slabo vidljiv trag koji s vremenom potamni, oksidira. Osobito je bila omiljeni crtački instrument umjetnicima za vrijeme renesanse.
Olovka je suha crtačka pisaljka, osnovni crtaći materijal. Sastoji se od uloška (srčike, mine, punte) i drvene ili metalne obloge (držala) koja štiti pisaljku od lomljivosti, ruku od prljanja i omogućuje lakše rukovanje pisaljkom. Trag olovke je proziran i čist. Umjetničke olovke imaju svoju numeraciju – slovnu i brojčanu vrijednost: slova i brojeve koji označuju mekoću ili tvrdoću/krutost olovke. Tako kažemo da postoji tri vrste olovaka: krute olovke = H, meke olovke = B i grafitne olovke = F.
Ugljen je najstariji crtački materijal, ostavlja crn i mekan trag. Dobiva se tako da se štapići mekog drveta pougljene, karboniziraju. Od olovke se razlikuje u tome što je mekši i što ostavlja trag prašnast i maglen. Vrste ugljena za crtanje su: drveni ugljen (dobiven suhom destilacijom drveta, npr. od lipe ili vrbe), masni ugljen (drveni ugljen umočen u laneno ili makovo ulje), prešani ugljen (prešana ugljena prašina s malim dodatkom veziva) i ugljene olovke.
Kreda je kalcijev karbonat, bijeli, sivkasti ili žućkasti prah; suhi crtački materijal između ugljena i olovke. Nezašiljena kreda ostavlja trag kao ugljen, prašan i maglen. Zašiljena kreda ostavlja trag poput olovke, jasan i oštar.
Pero je crtački materijal. Nekoć prirodni crtački ili pisarski materijal: pero od guske, gavrana, labuda, pero od trske (lat. = calamus). Danas kao industrijski metalni crtački instrument pravi se od bronce ili od obojane legure, od čelika, zlata ili pozlaćenog metala. Pero je pogodno za krasnopis - kaligrafsko pisanje (kaligrafija: grč. kalos = lijep + grafein = pisati). Ostavlja tvrd i oštar trag. Crtež načinjen perom, bilo ptičjim ili metalnim, može se lavirati. Lavris (franc. lavis, od laver = prati) nastaje tako da crtač, kada se crtež osuši, pomoću kista i vode naknadno prijeđe smeđom, crvenom ili crnom bojom. Crtež laviran smeđom bojom zove se: sepia (sepija). Crtež laviran crnom bojom (u sivo) zove se: grisaille (grizaj) Crtež laviran crvenom bojom zove se: sanguinia (sangvinja)
Kist ili pinel, kičica, četkica, je crtački instrument i osnovni slikarski pribor. Sastoji se od snopa dlačica prirodnog ili umjetnog podrijetla i drške/držala.
Airbrush (engl.) je zračni kist; moderna crtačka (i slikarska) tehnika. Naprava za prskanje boje zove se aerograf, a radi pomoću komprimiranog (stlačenog) zraka.
Trska je prirodni crtački instrument od zašiljene indijske bambusove stabljike. Ostavlja crtež koji je u svemu nalik na ptičje pero, samo nema njegovu gipkost i oštrinu.

Grafičke tehnike
Grafika (grč. grafein = pisati, urezivati) je posebna vrsta likovnog izražaja koji ima određeni postupak za umnažanje crteža. Grafičar najprije pripremi podlogu - matricu (ploču od drveta, bakra, cinka, kamena) na kojoj načini grafičku podlogu kako bi crtež umnožio na grafičkim listovima u određeni broj primjeraka pomoću grafičkog valjka. Dakle, grafika je umjetnički rad koji se umnaža (multiplicira) tiskom u više primjeraka (a ne fotokopira).
Četriri su vrste tradicionalnih/klasičnih tiskovnih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, plošni tisak i propusni tisak.
Visoki tisak: tiskovna površina na matrici je povišena (reljefna), a netiskovna površina mehaničkim ili kemijskim putem udubljena; to jest, crtež ostaje netaknut na površini matrice, a udubi se/izreže sva površina oko crteža. Originalne tehnike visokog tiska: drvorez, linorez, metalorez, visoki bakropis.
Duboki tisak: tiskovna površina na matrici je udubljena mehaničkim ili kemijskim putem, a netiskovna površina ostaje netaknuta; to jest, crtež se udubi/izreže, a ostala površina matrice ostaje netaknuta neizrezana/neudubljena. Originalne tehnike dubokog tiska: bakrorez, linorez.
Plošni tisak: tiskovna površina na matrici nalazi se na istoj razini s netiskovnom površinom. Originalna tehnika plošnog tiska: litografija.
Propusni tisak: sadrži elemente izrade šablona. Originalna tehnika propusnog tiska: serigrafija ili sitotisak.
Linorez je grafička tehnika visokog tiska kojoj je matrica od linoleuma. Na matrici se izrezuje ona površina koju koju želimo da se ne vidi na otisku. Samo otiskivanje izvodi se ručno, trljanjem na grafičkom listu.
Drvorez ili ksilografija je najstarija grafička tehnika visokog tiska namijenjena za umnožavanje crteža pomoću drvene matrice. Crtež je na drvenoj matrici reljefan, tiskovna je površina povišena, a netiskovna urezana, odnosno izdubljena.
Bakrorez je tvrda grafička tehnika dubokog tiska. Grafičar direktno na površinu bakrene matrice pomoću metalnih šiljastih dlijeta urezuje crtež, zatim ga premazuje bojom i zajedno s vlažnim grafičkim listom provuče matricu kroz grafički valjak.
Bakropis je grafička tehnika dubokog tiska. Grafičar pripremi matricu tako da je najprije ugrije (na plamenu/vatri) i na nju namaže tekući crni (asfaltni) vosak. Kada se vosak ravnomjerno razlije, onda bakropisnom iglom (samo skida vosak) lagano urezuje crtež u voštanu površinu. Zatim bakrenu matricu stavi u otopinu/kiselinu za otapanje/nagrizanje metalnih površina. Nakon što crtež bude urezan pomoću otopine, opere se crni vosak i matrica se namaže bojom za grafiku, položi se na vlažni grafički list i zajedno se provuku kroz grafički valjak.
Litografija (grč. lithos = kamen + grafein = pisati) je grafička tehnika plošnog tiska kada grafičar umnaža svoj crtež pomoću kamene matrice.
Serigrafija (lat. sericum = svila + grč. grafein = pisati) je grafička tehnika propusnoga tiska; šablonski tisak, mrežasti tisak - svilotisak ili sitotisak. Matica kao nositelj tiskovne površine sastavljena je od guste mreže (od svile, naylona, polyestera, perlona) koja je nategnuta/napeta na metalni ili drveni okvir.

Slikarske tehnike
Slikarske tehnike sastoje se od pigmenta boja (koje slikar nanosi na slikarsku površinu), od tekućina (kojima se boje razrjeđuju), od kistova (kao alata kojim se nanosi boja), od podloge (na koje se boja nanosi). Prema sastavu slikarske se tehnike uglavnom dijele na krute (pastel) i tekuće (akvarel, gvaš, tempera, ulje, freska, enkaustika).
Pastel je slikarska tehnika u kojoj se kao slikarsko sredstvo koristi suhi pigment u boji s neznatnom količinom veziva. Pastel je oblikovan kao pisaljka ili kreda. Nanosi se pisanjem, jagodicama prstiju ili jastučićima za puder.
Akvarel (lat. aqua = voda) je slikarska tehnika vodenog slikanja jer se suhi pigment u boji miješa pomoću vode. Podloga se oslikava u prozračnim tonovima počinjući od bjeline papira.
Gvaš (franc. = gouache) je slikarska tehnika vodenim bojama kod koje se pigment miješa s bijelom bojom i veže za podlogu vodootpornim vezivom. Za razliku od trasparentnoga/prozirnoga akvarela u kojemu ulogu bijele boje igra podloga (bijeli papir), gvaš je pokrivajuća tehnika sadržajno bogata bijelim pigmentom kao punilom.
Tempera (lat. temperare = miješati) je slikarska tehnika koja se dobiva miješanjem pigmenata boje s različitim vezivima. Kao prirodno vezivo koristilo se jaje (žumanjak) ili smokvino mlijeko.
Uljene boje su slikarska tehnika u kojoj se pigment boje miješa s uljem. Uljno slikarstvo je slikarska je tehnika pomoću boja (pigmenata) pri čemu se kao vezivo upotrebljava masno oksidirajuće ulje (najčešće laneno, makovo, orahovo, suncokretovo). Uljene su boje rastezljive, prilagodljive, pa se njima mogu postići različite likovne izražajne vrijednosti: pokrivenost, transparentnost, mat, sjaj, pastoznost, reljefnost. Podloge uljnim bojama su: karton, platno, preparirana daska, ljepenka, staklo, metal... Uljene slike se zaštićuju verniranjem (lakiranjem).
Freska (tal: fresco = svježe) je zidna slikarska tehnika pomoću pigmenta boje u prahu i posebnog veziva. Dva su osnovna postupka rada: slikanje na svježoj žbuci (buon fresco = prava freska) i slikanje na suhoj žbuci (al secco = na suho). Postupak slikanja na svježoj žbuci zahtjeva poznavanje žbuke i pigmenta u prahu. Nakon nanošenja zadnjeg sloja žbuke (arricciato) za dnevni rad (giornata), prenosi se crtež sa šablona (koji je išupljikan na kartonu) pomoću krede (sinopia). Dnevno se nanosi onoliko svježe žbuke (intonaco) koliko umjetnik može u jedan prekriti s bojom.
Mozaik (grč. mosaike tehne) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnih kamenčića u svježu žbuku. Umjetnik najprije pripremi žbuku na kojemu će nanositi raznobojne kamenčiće. Nakon nanošenja zadnjeg sloja sveže žbuke za dnevni rad, prenosi crtež sa šablone pomoću krede. Tek tada u svježu žbuku slaže raznobojne kamenčiće. Danas, uz pomoć raznih veziva - ljepila, mozaik se može slagati u sastavljenim dijelovima i direktno lijepiti na zid.
Vitraž ili vitraj (franc. = vitrail) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnog stakla. Dakle, kao osnovni slikarski materijal koristi se obojano staklo ili staklo u boji. Kompozicija slike, koja obično ima prozorsku namjenu, izvodi se prema crtežu kojega redovito izradi sam umjetnik. Pri izradi vitraja, spajanje raznobojnog stakla vrši se pomoću olovnih spojnica.
Tapiserija (franc. = tapisserie; tal. = arazzo, po francuskom gradu Arass) je slikarska tehnika koja se izvodi tkanjem vunenih ili svilenih niti (tapiserija je umjetnost, a tapetarstvo je zanat).
Kolaž (franc. collage = lijepljenje) je slikarska tehnika koja nastaje ljepljenjem raznih komada papira, tekstila, drveta, pijeska, različitih predmeta na određenu podlogu s namjerom postizanja određene likovne kompozicije.
Enkaustika (grč. enkaiein = paliti, žariti, žeći) stara i napuštena slikarska tehnika koja se izvodi na podlozi za slikanje pomoću vrućeg voska i pigmenata boje. Obično su se pigment i vosak miješali na podlozi pomoću zagrijanih lopatica, igala, štapića, koji su služili za glačanja voska.
Akrilik (franc. = acrylic) univerzalna slikarska tehnika bazirana na akrilik vezivu. Akrilik bojama mogu se postići osnovne vrijednosti ostalih slikarskih tehnika (prozirnost akvarela, punoća i pastelnost gvaša, postojanost tempere, dubinska svjetlost ulja).

Materijalni ili fizički likovni elementi u kiparstvu

Materijalni ili fizički likovni elementi su oni elementi koji služe da se likovni duh materijalizira i vidljivo prikaže. To su materijali pomoću kojih umjetnik izrađuje svoje likovno djelo. U kiparstvu ćemo ih proučavati preko kiparskih tehnika. Pod kiparskim tehnikama podrazumijevamo kiparski rad u različitim materijalima koji se upotrebljavaju od prapovijesti do danas bilo da su tradicionalni materijali i industrijski materijali.

Glina je mekana i masna zemlja i osnovni kiparski materijal. Za modeliranje u glini kipar mora izraditi kostur na kojega nabacuje mekanu i vlažnu glinu koju oblikuje prstima ili kiparskim lopaticama. Gotovo djelo u glini može se peći (terakota) ili može poslužiti kao model za izradu odljeva.
Terakota (tal. = terracotta) pečena zemlja; zajednički je naziv za predmete od pečene gline. Pomoću gline u postupku terakote nastala je umjetnička izrada raznih vrsta vaza – lončarstvo.
Kamenina je porozna keramika bijele boje (mješavina kaolina, kvarca i glinenca). Po finoći nalazi se u sredini između obične grube keramike (opeke, terakote) i porculana. Predmeti od kamenine prvo se peku na temperaturi od 1100 do 1200 C stupnjeva potom se nabojavaju i peku na temperaturi od 970 do 1050 C stupnjeva. Poznata kamenina: fajansa (po talijanskom gradu Faenza) i majolika (tal. = maiolica, prema španjolskom otoku Mallorca).
Keramika (grč. keramos = glina) je zajednički/opći naziv za sve proizvode izrađene od gline i otvrdnute pečenjem. Keramički proizvodi se prethodno u međufazama pečenja i naknadno zaštićuju i dekoriraju glazurama, emajlima i keramičkim bojama.
Porculan je najfinija vrsta keramike. Razlikuje se tvrdi i meki porculan. Tvrdi ili pravi porculan se proizvodi na bazi kaolina, peče se na temperaturi do 1500 C stupnjeva i premazuje/glazira ocaklinom. Meki ili umjetni porculan proizvodi se bez upotrebe kaolina, mrvljenjem i miješanjem vapnenca.
Gips (grč. = gypsos) je mineral, kalcijev sulfat, s manje ili više vezane vode, obično bijele boje. Na tržište dolazi prerađen (pečen i mljeven) u obliku mekog, finog praha koji se pomiješan s vodom pretvara u plastičnu masu i vrlo brzo stvrdnjava (bez promjene obujma). Idealan je materijal za lijevanje kipova, reljefa, male plastike i za izrađivanje modela, reljefnih otisaka i štukatura, a i za naknadno oblikovanje. Za kiparsko modeliranje opotrebljava se alabasterski gips.
Kamen je prirodni kiparski materijal. Kamen se dijeli na: eruptivni (vulkanskog podrijetla), sedimentni (vapnenac) i metamorfni (mramor). Bez obzira na opće ime, kamen redovito dobiva i dodatni naziv prema mjestu (lat: cava = kava) gdje se vadi/bere iz zemlje. Prema krutosti/tvrdoći imamo: obični kamen, mramor (grč. marmario = blistam), granit (lat. granum = zrno).
Drvo je prirodni kiparski materijal. Dijeli se na: crnogorično drvo (četinjače), bjelogorično drvo (lišćare) i egzotično drvo.
Staklo (tal. = vetro, od lat. vitrum) kruta je i prozirna, amorfna i relativno čvrsta tvar dobivena taljenjem različitih smjesa rudača. Razlikuje se četiri vrste stakla: obično staklo, meko ili natrijevo staklo, tvrdo ili kalijevo staklo kristalno ili olovno staklo. Staklo se oblikuje na više načina: puhanjem, lijevanjem, valjanjem, izvlačenjem... U kiparstvu se staklo upotrebljava kao staklena smjesa za modeliranje prozirnih ili svjetlećih kipova.
Kristal (grč.krystallos = led) je jednorodno tvrdo tijelo koje ima pravilan unutarnji raspored atoma i vanjski oblik pravilnog mnogoplošnjaka.
Bjelokost je kiparska tehnika kojoj je materijal od slonovih kljova. Bjelokost se reže kristalnim dlijetima.
Bronca (tal. = bronzo) kiparska tehnika sastavljena od legura bakra i kositra (olova, aluminija, željeza, nikla). Izvanredan je materijal za lijevanje kipova, male plastike, reljefa, kao i upotrebnih predmeta. Kipar - broncist koji modelira u bronci najprije treba načiniti kip u nekom osnovnom kiparskom materijalu (glini ili gipsu). Dakle za model u mekšem materijalu najprije treba izraditi kostur (od drveta ili željeza koje se omota s jutom ili gazom). Na kostur se nabacuje mekanu i vlažnu glinu ili gipsanu smjesu. Kad je umjetnik izradio kip u naravnoj veličini, od nekog osnovnog kiparskog materijala, može ga pripremiti za izradu odljeva od bronce. Tada se obloži sadrom ili gumom (gumiarabika ili tragant guma) da bi se dobio otisak - kalup. Kad se sadra ili guma, zavisi od čega se pravi kalup, stvrdne onda se kalup razdvaja od modela. Model se ostavlja kao uzorak ili primjerak koji može još nekad poslužiti. Sada se u otisak - kalup lijeva jezgra (smjesa od praha opeke i sadre). Kada se jezgra stvrdne, kalup se odvoji od smjese opeke i sadre. Nakon toga jezgra se oljušti ili isječe oko jedan ili više centimetara. I ponovno se povrati u kalup. Na kalup se montiraju cijevi kroz koje će se lijevati bronca. Između kalupa i jezgre sada postoji praznina u koji se lijeva vrela bronca. Kad se bronca osuši, odvaja se kalup. Iz unutrašnjosti brončanog kipa izvadi se jezgra da kip bude prazan. Nakon toga bronca se cizelira (uklanjaju se hrapavosti nastale pri lijevanju) i patinira (različitim kemikalijama i naknadno zaštićuje voštanom pastom ili lakovima kako ne bi došlo do nepoželjne oksidacije.



Materijalni ili fizički likovni elementi u arhitekturi

Materijalni ili fizički likovni elementi u arhitekturi su oni elementi koji služe da se likovni duh materijalizira i vidljivo prikaže. Tri glavna čimbenika u arhitekturi, likovna forma - umjetnički dojam, funkcija – namjena, konstrukcija – odnos tereta i nosača, ovise o građevinskom materijalu. Materijali su fizičko sredstvo pomoću kojih umjetnik izrađuje svoje likovno djelo i ostvaruje formu, funkciju i konstrukciju.
Forma je način kako je i na koji je način arhitekt/graditelj izrazio/prikazao likovni motiv (sadržaj/temu) na svom umjetničkom djelu – zgradi.
Funkcija (lat. fungi = vršiti obavljati) je namjena radi koje arhitekt projektira zgradu, a građevinar kao izvođač radova gradi zgradu. Funcija je vrlo važna jer arhitekt upravo počinje oblikovati svoje likovno djelo prema namjeni.
Konstrukcija (lat. constructio, od construere = sagraditi, sazidati, stvoriti) u arhitekturi znači projektirati zgradu tako da se uspostavi odnos tereta (krov) i nosača (zid, stup), odnosno između vertikalnih nosača i horizontalnog tereta.
Materijalne ili fizičke likovne elemente u arhitekturi možemo podijeliti na građevinske tehnike tradicionalnih materijala i građevinske tehnike industrijskih materijala.

Građevinske tehnike tradicionalnih materijala
Opeka je tradicionalni građevinski materijal od gline koja se stavlja u različite kalupe i peče u posebnim pećima ili se suši na suncu. Glina je mekana i masna zemlja na bazi aluminijskih silikata nastala raspadanjem stijena pod djelovanjem sokova prapovijesne vegetacije. Zbog svoje izvanredne plastičnosti, glina je osnovni materijal za dobivanje opeke.
Kamen je tradicionalni i prirodni građevinski materijal. Kamen se dijeli na: eruptivni (vulkanskog podrijetla), sedimentni (taloženi - kao vapnenac ili krečnjak) i metamorfni (preobraženi - najpoznatiji je mramor). U arhitekturi se kamen koristi kao osnovni građevinski materijal, kao konstruktivni, nosivi i završni ukrasni/dekorativni materijal. Može biti obrađen/klesan u pravilnim kvadratima kao i djelomično obrađen ili grubo obrađen/klesani kamen - rustika (od lat. rusticus = seoski).
Drvo je tradicionalni i prirodni građevinski materijal. Dijeli se na: crnogorično drvo (četinjače), bjelogorično drvo (lišćare) i egzotično drvo. U arhitekturi se drvo upotrebljava u obliku greda (vertikalnih ili horizontalnih), prenosnica i dasaka.

Građevinske tehnike industrijskih materijala
Cement (lat. caementum = sječeni zidarski kamen) je industrijski građevinski materijal, anorgansko hidrauličko vezivo (jer otvrdnjava i pod vodom), osnovni sastav betona. Cement se dobiva tako da se smjesa vapnenca i gline (tupina ili labor) peče do 145 C stupnjeva, zatim se hladi i melje u fini prah. Pomiješan u različitim omjerima s raznim punilima (šljunkom, običnim pijeskom, mrvljenim kvalitetnijim kamenom...) i vodom stvara smjesu cementnog betona (od lat. bitumen) kao građevinskoga materijala. U građevinarstvu se beton upotrebljava redovito na dva načina: armirani beton (od franc. armer) koji se dobiva kada se smjesa betona lijeva preko kostura od željeznih šipki i prenapregnuti beton koji se dobiva kada se smjesa betona lijeva preko napete čelične mreže.
Staklo je kruta i prozirna, amorfna i relativno čvrsta tvar dobivena taljenjem različitih smjesa rudača. Razlikuje se četiri vrste stakla: obično staklo, meko ili natrijevo staklo, tvrdo ili kalijevo staklo, kristalno ili olovno staklo. U arhitekturi se staklo upotrebljava kao staklena opna u obavijanju vanjskog zida (uz pomoć aluminijskih okvira).
Aluminij (lat. = alumen) je kao industrijski građevinski materijal laka i čvrsta srebrnastobijela kovina koja služi ne samo za prozorska okna nego i kao pomagalo pri obavijanju opne vanjskog omotača u modernoj arhitekturi.

PSIHIČKI LIKOVNI ELEMENTI U UMJETNOSTI

Likovno djelo se sastoji od materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata i od psihičkih likovnih elemenata, a izražava se preko likovnoga motiva (teme ili sadržaja) i likovne forme (načina izražaja likovnoga motiva).
Materijalni ili fizički likovni elementi su vidljivo tijelo umjetničkoga djela, to jest materija/materijal pomoću kojega se slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izražava, to jest likovne tehnike (slikarske, kiparske i graditeljske likovne tehnike).
Psihički likovni elementi su duša umjetničkoga djela (likovna forma). Dijele se na tri skupine: glavni, pomoćni i ostali: glavni psihički likovni elementi u slikarstvu (crta i boja) i glavni psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi (volumen), pomoćni psihički likovni elementi (simetrija, proporcija, ritam) i ostali psihički likovni elementi.
Uz materijalne ili fizičke likovne elemente, svako umjetničko djelo ima i psihičke likovne elemente. Psihički likovni elementi nisu kao fizički likovni elementi, nisu djelo prirode nego su u prvom redu djelo ljudskog duha. Pomoću psihičkih likovnih elemenata umjetnik zasniva, stvara i dovršava likovno djelo. Materijalni ili fizički likovni elementi služe psihičkim likovnim elementima da to zasnivanje, stvaranje i dovršavanje mogu ostvariti u likovno djelo. Bez psihičkih likovnih elemenata, materijalni ili fizički likovni elementi ostali bi samo obična materija. Ali isto tako bez materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata nikada se zasnivanje, stvaranje i dovršavanje ne bi moglo likovno izraziti. Psihički likovni elementi služe da materijalne ili fizičke likovne elemente oduhove u likovno djelo. Materijalni ili fizički likovni elementi služe da materijaliziraju psihičke likovne elemente i vidljivo prikažu likovni duh.
Likovni motiv (tema ili sadržaj) jest ono što je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) može biti prikazano ili figurativno ili apstraktno.
Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja se može prepoznati.
Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije prepoznatljiva figura (lik) nego je izražena od čistih elemenata likovne kompozicije.
Likovna forma jest način kako je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetničkom djelu (slika, kip, zgrada). Ako promatramo likovni motiv (temu ili sadržaj) umjetničkoga djela (slike, kipa ili zgrade) uočit će da je likovni motiv drugorazredne važnosti. Nije bitno što je umjetnik prikazao svojim (slikarskim, kiparskim, arhitektonskim) djelom. Bitno je način kako je umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao svoje likovno djelo. A to «način kako» upravo je forma koju svaki umjetnik prikazuje na svoj osobni – umjetnički način. Primjer: deset slikara dobiju zadatak da obrade jedna likovni motiv (npr: zalazak sunca). Jedan likovni motiv naslikat će deset umjetnika. Vlastiti pristup likovnom motivu svaki će slikar izraziti na svoj način. Deset umjetnika naslikat će deset likovnih formi (a jedan je te isti likovni motiv).

Psihičke likovne elemente u umjetnosti dijelimo na tri skupine: glavni, pomoćni i ostali.
Glavni psihički likovni elementi u slikarstvu su crta i boja, u kiparstvu je oblik, u arhitekturi je oblik.
Pomoćni psihički likovni elementi u umjetnosti (u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi) su: simetrija, proporcija, ritam.
Ostali psihički likovni elementi u umjetnosti (u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi): ploha, svjetlo-sjena, ton, kolorizam, jedinstvo, harmonija, ravnoteža, kontrast, sinteza, kompozicija, perspektiva.

Psihički likovni elementi (glavni psihički likovni elementi, pomoćni psihički likovni elementi, ostali psihički likovni elementi) dio su vizualnog – vidljivoga svijeta naše svijesti. Pomoću njih, s jedne strane, doživljavamo, a s druge strane, izražavamo ono što vidimo. Uz njihovu pomoć likovno gledamo. Zahvaljujući njima, u svojoj svijesti imamo ono što se obično naziva slikom svijeta.
Ono što nazivamo gledanjem, zapravo je doživljaj svijeta oko nas prikazan preko glavnih psihičkih likovnih elementima (u slikarstvu: crta i boja; u kiparstvu i arhitekturi: oblik). Kad ne bismo osjećali glavne psihičke likovne elemente (crtu i boju i volumen), naše gledanje ne bi bilo sistematizirano, odnosno naš vizualni odnos prema svijetu uopće ne bi postojao. Gledati dakle znači: u vlastitoj psihi koordinirati u likovnu predodžbu impuls koji nam priroda s pomoću glavnih psihičkih likovnih elemenata (pomoću crte i boje i volumena) šalje u osjet našeg vizualnog organa - oka.
Glavne i pomoćne psihičke likovne elemente (kao i druge psihičke likovne elemente) proučavat ćemo kroz elemente forme, to jest načina likovnoga izražaja.



Glavni psihički likovni elementi u slikarstvu

Crta
Crta (engl. = line; njem. = Strich; franc. = ligne; tal. = linea, od lat. = linea) je glavni psihički likovni element u slikarstvu; glavni je element kompozicije likovnog djela; najstarije je sredstvo umjetničkog izražavanja. Opće obilježje crte: dvodimenzionalna ( na određenoj površini slike) i trodimenzionalna (na kipu ili zgradi), neprekinuta i isprekidana, geometrijski točna ili kaligrafska (povučena slobodnom rukom), vodoravna, okomita ili kosa, ravna, nazubljena ili valovita... Optički gledano, crta je zamišljena granica koja dijeli dvije plohe ili dva volumena.
Stari grčki matematičar Euklid definirao je crtu u svojoj knjizi o elementima: Crta je dužina bez širine. U prirodi ona objektivno ne postoji. Crta je proizvod našeg duha. Njezin likovni karakter zavisi od njezine strukture (uska, široka, prozirna, gusta, jednosmjerna...) i od njezina tijeka (statična, dinamična, prava, ovalna, jednosmjerna, iskidana...).

Boja
Boja (engl. = colour; njem. = Farbe; franc. = couleur; tal. = colore) je osjećaj koji u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana od površine nekog tijela. Boja je fizikalna osobina svjetlosti, određena frekvencijom titraja svjetla izazvanih impulsom izvora svjetlosti. Raznovrsne frekvencije svjetlosti u čovjekovu vidnom organu - oku stvaraju utiske različitih boja. Rastavljanjem sunčane bijele svjetlosti kroz prizmu, dobivaju se boje spektra. Prema stupnju loma redaju se homogene (monokromatske) boje spektra (crveno, narančasto, žuto, žutozeleno, zeleno, modrozeleno, cijanovo modrilo, indigo i ljubičasto). Ljudsko oko u čitavom spektru razlikuje približno 150 nijansa boja (različitih frekvencija titraja svjetlosti), dok najbolje zamjećuje razlike u nijansama u srednjem dijelu spektra (od žute preko zelene do modre).
Spektar (lat. = spectrum) je niz raznobojnih pruga koji nastaje razlaganjem bijele svjetlosne zrake pri prolazu kroz staklenu prizmu. Boje spektra spadaju u područje svjetlosti i nalaze se unutar elektromagnetskih frekvencija u valnim dužinama od 400 do 700 milimikrona. Zrake kraće valne dužine od spektralnih su: ultraljubičaste, rendgenske (x-zrake), radioaktivne (alfa, beta i gama zrake) i kozmičke zrake (ultra, beta). Zrake duže valne dužine od spektralnih su: infracrvene (toplinske), radio i televizijske zrake.
U izvjesnom smislu boje nisu osobine tijela ili tvari već su, općenito uzevši, funkcija svjetla. Gdje nema svjetla, nema ni boja (pa je svaki predmet, ukoliko nije samosvijetleće tijelo, u tami potpuno bezbojan). Da su različita tijela različito obojana, dolazi otuda što je različita njihova molekularna struktura. Različita tijela asorbiraju (upijaju) ovaj ili onaj sastavni dio upadnog svjetla, a reflektiraju (odražavaju) ostatak. Prema tome kada se govori o boji tijela, to je onaj dio valova bijelog svjetla što ga tijelo odbacuje i koji više ne posjeduje. To je dakle spašeni dio svjetla, odsjaj.
U likovnoj praksi materijali su pigmentne boje: organske boje (vegetativne i animalne) i anorganske boje (mineralne i umjetne). Organske boje mogu biti vegetativne i animalne. Vegetativne boje su boje biljnog organskog sastava. Anorganske boje mogu biti mineralne i umjetne; mineralne boje dobivaju se mljevenjem i pečenjem minerala, umjetne boje se dobivaju miješanjem različitih sastava minerala.
U odnosu na vizualne (vidne) karakteristike, boje se dijele na kromatske boje i akromatske boje, koje u različitim kombinacijama rezultiraju optičkim, simboličkim, subjektivnim, psihološkim, fiziološkim... reakcijama.
Kromatske boje
Kromatske boje su boje spektra: primarne boje (žuta, crvena i modra), sekundarne boje (narančasta, zelena, ljubičasta) i tercijalne boje (boje dobivene miješanjem između primarnih i sekundarnih). To znači da su od 12 boja (sunčeva) spektra: 3 primarne boje (žuta, crvena i modra) + 3 sekundarne boje (narančasta, zelena, ljubičasta) = 6 boja i 6 tercijalnih boja.
Primarne boje - prvorazredne – osnovne boje: žuta, crvena i modra.
Sekundarne boje – drugorazredne – složene boje (dobivene miješanjem) od primarnih boja: žuta + crvena = narančasta; žuta + modra = zelena; crvena + modra = ljubičasta.
Tercijalne boje – trećorazredne - složene boje koje nastaju međusobnim miješanjem primarnih i sekundarnih boja (ima ih 6 boja; jedino je problem u nazivlju tih boja, pa ih nećemo ni nabrajati).
Akromatske boje
Akromatske boje su: bijela, crna i njihova mješavina siva (i nisu boje spektra).
Tople i hladne boje
Boje se dijele i na tople boje i hladne boje. Iz svjetlosnih svojstava boja proizlazi stvarni svjetlosni efekt neke boje i mogućnost da se stvore različite iluzije osvjetljenja. Za boje koje imaju visoku svjetlosnu vrijednost, kažemo da su tople boje i da su otvorene i dinamične jer se kreću - približuju prema promatraču. Za boje koje imaju nisku svjetlosnu vrijednost, kažemo da su hladne boje i da su zatvorene i statične jer se kreću - udaljuju od promatrača.
Tople boje su: žuta, crvena i narančasta.
Hladne boje su: modra, zelena i ljubičasta.
Komplementarne boje
Komplementarne boje (lat. complere = ispuniti, nadopuniti) dopunske boje, boje koje se nadopunjuju, to jest kada dvije boje pomiješaju u jednakom omjeru, daju treću boju. Npr: crvena i zelena su komplementarni par boja (crvena je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: žuta + modra = zelena); žuta i ljubičasta su komplementarni par boja (žuta je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: crvena + modra = ljubičasta); modra i narančasta su komplementarni par boja (modra je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: žuta + crvena = narančasta).

Anomalije boja – bolesti boja
U čovjekovu oku (u mrežnici) postoje dva tipa fotoosjetljivih stanica na svjetlo. To su štapići i čunjići (ime dolazi od razlika u obliku). Oko sadrži do 7 milijuna čunjića koji reagiraju na sjajno svjetlo (na kromatske boje) i do 170 milijuna štapića koji reagiraju na nejasno svjetlo (na kromatske boje). Jednostavnije rečeno, to znači da sa čunjićima vidimo svijet u boji a sa štapićima vidimo svijet crno-bijeli.
Daltonizam (prema engl. fizičaru Johnu Daltonu) je bolest oka koje ne razlikuje crvenu od zelene boje. Kod čovjeka bolesnog od sljepoće za boje pomaknuto je zeleno vidno područje u crveno. Kada je zeleno pomaknuto u crveno i podražaji djeluju uvijek istovremeno. Čuveni engleski fizičar John Dalton već je 1799. opisao pojavu sljepoće za boje, po njemu prozvane daltonizam, ali je prošlo još dosta vremena, sve do 1875. dok je svijet priznao da ta sljepoća zaista postoji (Do tog priznanja došlo je povodom željezničke nesreće u Švedskoj kada je vođa lokomotive zakleo da je vidio zeleni signal, iako je utvrđeno da je bio upaljen crveni signal).
Disromati su slijepi samo na neke boje kao crveno-zelenu ili žuto-modru.
Akromati su slijepi na sve boje i vide svijet u sivo.

Zanimljivosti o bojama
Zanimljivo je napomenuti da je u povijesti čovječanstva rastao smisao za boje. U himnima Veda i Zend Avesta, indijskim svetim knjigama, nikada nema spomena o modroj i zelenoj. U Pjesmi nad pjesmama, u knjizi Starog zavjeta, spominje se bijela 18 puta, crna 15, zelena 33, crvena 29, žuta 4 puta, ali modra se uopće ne spominje. Ni Homer, u svojim epovima, ne spominje modru, a zelenu spominje samo 2 puta, prilično malo govori o crvenoj, ali o žutoj govori 21 put, o bijeloj 21 put i o crnoj 49 puta. Grci su u arhaičkom razdoblju svoje kipove bojali crvenom bojom. U Ilijadi je nebeska duga crvene boje. Aristotel tvrdi da je nebeska duga sastavljena od žute, crvene i purpurne boje. U čitavoj klasičnoj umjetnosti nema imena za modru boju. Ni Kinezi, ni Veda, ni Biblija (koja nebo spominje 450 puta) nebo ne zovu modrim. Starovisoki njemački jezik ne spominje riječ: blau = plav ("bla" znači taman, a od tog općeg pojma odijelila se na engleskom riječ "black" za crnu boju i u novonjemačkom jeziku "blau" za modru boju).

Uloga boja u ljudskom životu
Tople boje djeluju pozitivnije i prihvatljivije, nemirne su i nadražujuće. Hladne boje djeluju negativnije, udaljujuće, mirne su i tihe. Crvena se smatra najuzbudljivijom bojom, zelena je mirna boja, a modra i ljubičasta su najviše potiskivane boje. Crvenu više vole žene, a modru muškarci. Žene su, općenito, osjetljivije na boje nego muškarci. Muškarci su, u postotku, deset puta više «slijepi» na boje nego žene.
Svaka boja ima posebni psihološki utjecaj na čovjeka – mentalni i emocionalni.


Glavni psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi

Oblik
Oblik (engl. = form; njem: Form; franc. = forme; tal. = forma) ili forma jest način je na koji su dani različiti oblici modeliranja u kiparstvu. Pored šire definicije po kojoj je oblik (ili lik) cjelovitost koja je sadržana od dijelova i uvjetovan tim sadržajem, odnosno rasporedom i međusobnim odnosom tog sadržaja (cjeline i pojedinih dijelova koji čine tu cjelinu), oblik je u užem smislu objekt likovne pažnje. U kiparstvu oblik je trodimenzionalan (kip) i dvodimenzionalan (reljef). U kiparstvu oblik je trodimenzionalan (zgrada)



Pomoćni psihički likovni elementi u umjetnosti
Uz glavne (i ostale) psihičke likovne elemente postoje i tri pomoćna psihička likovna elemenata koji su regulatori (lat. regula = pravilo) umjetničkih djela (usklađivači), a to su: simetrija, proporcija i ritam. Pomoćni psihički likovni elementi upravljaju umjetničkim osjećajem u trenucima kada se pomoću psihičkih i materijalnih (ili fizičkih) likovnih elemenata stvara likovno djelo. Zahvaljujući simetriji, proporciji i ritmu, umjetničko djelo prestaje biti hrpa nabacanog materijala, već se pretvara u umjetnički sustav i tako postaje privlačno oku gledatelja. Simetrija, proporcija i ritam uravnotežuju likovne elemente slike, kipa i zgrade.

Simetrija
Simetrija (grč. syn = s, sa zajedno + metron = mjera; symmetria = sklad, pravi razmjer) pojava koja, stvarajući osjećaj sredine, jednu cjelinu dijeli na dvije jednake polovine. Simetrija je regulator psihičkih likovnih elemenata (glavnih i ostalih) u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi.
Simetrija vodi slikara, kipara i arhitekta da pomoću nje srede crte i boje (svoje slike) i oblik (svoga kipa i svoje zgrade); pazi na olovku ili kist slikara da crtu ili boju nanosi tako da se statika i dinamika jedne strane odražava na statici i dinamici druge strane slike, kontrolira kipara kada na lijevoj strani kipa modelira ili kleše da karakter rada (dodavanjem ili oduzimanjem materijala) ima vezu s karakterom rada na desnoj polovici, prisiljava arhitekta kada zida na lijevoj strani zgrade da ne mijenja materijalni postupak na desnoj strani zgrade. Ukratko, simetrija budno pazi da zgrada, kip ili slika ne postanu beskonačan niz likovnih elemenata koji nestegnuti snagom središta teku i lijevo i desno u beskraj ili opet da lijevo ne povuče desno sa sobom, a desno da ne povuče lijevo (da umjetnik ne bi izgubio regulator simetrije).
Na arhitekturi lako primjećujemo ulogu simetrije jer os redovito teče točno i simetrirani likovni elementi stoje poredani gotovo matematički jasno. Kod kipara i slikara koji se služe motivom simetrija nije u tolikoj mjeri uočljiva, što ne znači da je njezino djelovanje manje. Uloga je simetrije da sve crte i boje i oblike volumena tako sredi da se crte, boje i oblici lijeve strane optički uzročno povežu sa crtama, bojama i plohama volumena desne strane. Tako je simetrija provela povezivanje na najjednostavniji način: provela je jednakost lijeve i desne strane.
Prenaglašena prisutnost simetrije u likovnom djelu nije sretno rješenje. Stoga oni umjetnici koji imaju istančan sluh za simetriranje paze da ublaže pretvrdo očitovanje simetrije upotrebom asimetrije.

Proporcija
Proporcija (lat. proportio = sklad, srazmjer) u likovnim umjetnostima je količinski osjećaj odnosa (omjera) između pojedinih dijelova i cjeline i pojedinih dijelova prema cjelini u arhitektonskom (zgradi), kiparskom (kipu) i slikarskom (slici) djelu. Omjer se postavlja racionalno (smišljeno) ili nastaje intuitivno (predosjećajno) i refleksno (spontano). Obično se proporcije izražavaju osnovnim veličinama, odnosno dimenzijama: dužinom, širinom ili visinom i dubinom.
Geometrijska proporcija (od tri likovne umjetnosti) najviše se iskazala u arhitekturi. Pomoću geometrijske proporcije stvoreni su piramidalni egipatski oblici u arhitekturi, kockasti mezopotamski oblici u arhitekturi, trokutasti oblici grčke i rimske arhitekture.
Uz geometrijsku proporciju postoji i emocionalna proporcija. Njom se služe umjetnici koji se ne žele proporcijom kao regulatorom materijalnih (ili fizičkih) i psihičkih likovnih elemenata stvarati likovna djela nego pomoću osjećaja i srca (a na u zakonu geometrijske pameti).
Proporcija ima ulogu regulatora (kao i simetrija) materijalnih (ili fizičkih) i psihičkih likovnih elemenata.
U slikarstvu proporcionirati znači: imati sluh za omjer ravnog i ovalnog u tijeku crte, imati sluh za omjer visine i širine plohe, imati sluh za omjer gradiranja (stupnjevanja) svjetla u chiaroscuro, imati sluh za omjer visinu i dubinu u tonskom načinu slikanja. Osnovni zadatak slikarstva sastoji se u stvaranju proporcionalnih odnosa između boja: koloristička proporcija. Pomoću kolorističke proporcije slikar usklađuje dubinu i visinu pigmenata pojedinih boja.
U kiparstvu i arhitekturi proporcionirati znači: imati sluh za odnose oblika: između punih i šupljih oblika, između uzdignutih i uleknutih oblika, između svijetlih i zasjenjenih oblika, između statičnih i dinamičnih oblika, i napokon imati sluh za odnos između detalja i cjeline, imati sluh između cjeline i detalja (da jedno drugom likovno služi).
Prenaglašena prisutnost proporcije u likovnom djelu mnogi umjetnici izbjegavaju. Stoga oni umjetnici koji imaju osobit sluh za proporciju paze da ublaže naglašeno očitovanje proporcije upotrebom disproporcije.
Idealna proporcija zove se zlatni rez (lat. = setio aurea) jer je uspostavljen idealni odnos između dvaju različitih dijelova jedne cjeline. To je odnos: 1 : 1,6182. A vrijednost 1,6182 je aproksimativno (približno) stalni faktor (multiplikator, množitelj) u geometrijskog progresiji: ...8 - 13 - 21 - 34 - 55 - 89 - 144 - 233 - 377 - 610 - 987... poznatoj pod nazivom: Fibonaccijev niz (Leonardo Pisano, 13. stoljeće) Pravilo zlatnog reza je podjela kod koje se manji dio odnosi prema većem dijelu kao veći dio prema cjelini. Primijenjeno na pravokutnik kod kojega je manja stranica A, a veća B, to bi značilo da je A : B isto što i B : (A + B), a to je 1 : 1,6182. Zlatni rez je ka osnova za kompoziciju (format slike, tlocrt građevine) poznat Egipćanima, Grcima, renesansnim graditeljima (ukratko poznat je mističarima, matematičarima i umjetnicima svih povijesnih vremena). Izvori zlatnom rezu su proporcije prirodnih oblika, pa je morska plivajuća školjka Nautilus idealni primjer logaritamske (geometrijske, proporcionalne) ili spirale konstantnih kutova (koje je izmjerio švicarski matematičar Jacob Bernoulli, 1691. godine).

Ritam
Ritam (grč. = rhytmos) je puls (ili bìllo) likovnog djela (zgrade, kipa, slike).
Život se sastoji od stvari i razlika između stvari od kojih je satkan ritam života. Tako je i u umjetničkom stvaralaštvu. U likovnom djelu (u slici, u kipu, u zgradi) postoji regulator koji se zove ritam. Dok simetrija i proporcija nalaze svoju ulogu u svjesnom (gotovo razumskom dijelu umjetnikove svijesti), ritam ima korijen u elementarnom osjećaju, tako reći, u podsvjesnom dijelu umjetnikove osobe. Simetrija i proporcija reguliraju likovno djelo statično, sabirno. Ritam likovno djelo regulira dinamično, raspršujuće. Bez ritma osjećaj za simetriju i proporciju bio bi mrtva shema. Ritam oživljuje ono što je simetrirano i proporcionirano u likovnom djelu. Zato je ritam najdirektnija projekcija umjetnikove osobnosti.
Upravo po ritmu (puls ili bìlo) prepoznajemo svakog umjetnika. Jer sve se u umjetničkom izražaju može imitirati, ali ritam se ne može imitirati (ne može se tuđi ritam preuzeti na svom likovnom djelu). Svaki umjetnik ima svoj živac (nervni sustav) koji mu daje osobni ritam života.
Biti umjetnik ritma, znači: imati sluh za pravilno izmjenjivanje suprotnih dionica u psihičkim likovnim elementima (za slikarstvo: u crti i boju; za kiparstvo i arhitekturu: u obliku). Imati sluh za psihičke likovne elemente u slikarstvu znači: u crti imati sluh za izmjenjivanje kratkog i dugog, uskog i širokog, naglog i polaganog, blijedog i tamnog; u boji imati sluh za izmjenjivanje visokog i niskog, kompaktnog i raskomadanog, gustog i rijetkog, muklog i sjajnog; u obliku imati sluh za izmjenjivanje naglašenih i nenaglašenih dijelova kipa ili zgrade.
Pomoćni likovni elementi kao regulatori umjetničkog stvaralaštva u likovnom djelu izmjenjuju se dijalektički: simetrija i proporcija discipliniraju ritam, a ritam oživotvoruje simetriju i proporciju.



Ostali psihički likovni elementi u umjetnosti

Volumen
Volumen (lat. volumen = zavoj, svitak) je obujam, prostorni sadržaj omeđen plohama. Može biti jedinstven, zatvoren, statičan, sastavljen od različito usmjerenih dijelova. Kao psihički likovni element u kiparstvu i arhitekturi, doživljavamo ga ne samo vizualno nego i taktilno (možemo ga gledati i dodirnuti).

Ploha
Ploha je slikarski osjećaj za širinu i visinu. Na tom osjećaju širine i visine, to jest na osjećaju plohe likovni su umjetnici stvorili slikarski izražaj koji nazivamo plošno slikarstvo. Grčki matematičar Euklid definirao je plohu riječima: Ploha je ono što ima samo dužinu i širinu.
Plošno slikarstvo je čisti likovni jezik osnovan na umjetničkom osjećaju visine i širine bez ikakve potrebe da se dodaje osjećaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plošnog) prijeđe u nestvarno trodimenzionalno (plastično) slikarstvo.

Svjetlo-sjena
Svjetlo-sjena (tal. = chiaroscuro/kajroskuro; franc. = clair-obscur/kleropskir) je sjenčenje; međusobni odnos svjetla i sjene, stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu oštro odvojeni jedni od drugih.

Ton
Ton (grč. tonos = glas, znak, zvuk) je kvalitet svjetlosti i kvalitet pigmentarne površine (boje). Može biti kromatski ton (od kromatskih boja, to jest boja spektra: primarnih, sekundarnih i tercijalnih boja) i akromatski ton (od crne, bijele i sive boje). Zato kažemo da kromatska svjetlina ima ton u boji, a akromatska svjetlina ima bezbojni ton.
Za slikarstvo možemo reći: ton je slikarski volumen. Stupnjevanjem jedne boje od svjetlije do tamnije nijanse, slikar stvara iluziju zaobljenosti i plastičnosti, to jest stvara treću dimenziju u kojoj mu ton pomaže. Na tom osjećaju stupnjevanja jedne boje (bilo da je kromatska ili akromatska), to jest na osjećaju svjetlosne kvalitete umjetnici su stvorili slikarski izražaj koji nazivamo tonsko slikarstvo.

Kolorizam
Kolorizam je posebni način slikanja bojama: valersko slikarstvo. Sposobnost ili vrednota boje da već u svojoj prirodi sadrži stupnjevanje svjetla ili tame zovemo valer (franc. valeur = vrijednost): svjetlosna vrijednost, količina i kvaliteta (odlika, kakvoća) svjetlosti. Valer u slikarstvu jedno od osnovnih sredstava likovnog izražavanja (uz chiaroscuro slikarstvo i tonsko slikarstvo), odnosno element likovne kompozicije. Površine koje veći dio svjetlosti reflektiraju (odbijaju) imaju viši valar nego površine koje veći dio svjetlosti apsorbiraju (upijaju).
Iskorištavajući valersku sposobnost boje, slikari su (uz chiaroscuro slikarstvo i tonsko slikarstvo) stvorili način slikanja koji se zove kolorizam. Tim plošnim načinom uporabe boje stvorilo se novo rješavanje slikarskog oblika i prostora koje se zove moduliranje. Modulacija u slikarstvu znači postizavanje iluzije volumena različitim bojama, odnosno njihovim komplementarnim tonovima (tople boje vizualno približuju, a njihove komplementarne vrijednosti, odnosno hladne boje udaljuju).
Slikanje bojama - kolorizam traži neobično osjetljivo oko za prirodu boje. Kolorizam se temelji na duhu valera - u profinjenom otkrivanju sposobnosti da boje govore čistim originalnim jezikom (bez chiaroscuro načina i bez tonskog načina).

Prostor
Prostor u kiparstvu je način na koji kipar rješava trodimenzionalnu površinu volumena u punoj plastici ili dvodimenzionalnu površinu u reljefu. Tako prostor postaje sastavni dio kompozicije oblika (kao glavnog psihičkoga likovnog elementa).
Prostor u arhitekturi je vanjski obujam materijala od kojega je zgrada izgrađena, a očituje se u tri dimenzije: širina, dužina i visina.
Prostor u slikarstvu ostvaruje se na više načina. Povijest likovne umjetnosti pokazuje da su u različita vremena slikari imali različite predodžbe o prostoru i da su upotrebljavali različite načine da bi svoj likovni osjećaj glavnih psihičkih likovnih elemenata (crte i boje) izražavali u svijetu dvodimenzionalnog ili u iluziji trodimenzionalnog načina slikanja.
Treća dimenzija u slikarstvu na plohi postiže se dubinskim stupnjevanjem oblika na više načina: linearna perspektiva, prostorni kolorizam, poliperspektiva, imaginacija.
Iskorištavajući u prirodi optičku varku da se predmeti smanjuju što su dalji, slikari su izmislili optičku piramidu. Taj geometrijski sistem koji omogućuje veliku mjeru iluzije dubine trodimenzionalnosti na slici, sastoji se u tom da je osnova položene piramide četverokut okrenut prema gledatelju, a vrh piramide nalazi se na zamišljenom horizontu u točki zvanoj točka nedogleda. Iz točke nedogleda polaze crte (rubovi zamišljene optičke piramide) prema uglovima četverokuta koji je zapravo format slike koju slikar slika. Sve se crte na okomitim stranicama piramide sve više skraćuju što su bliže točki nedogleda, a sve se crte na vodoravnim stranicama piramide sužavaju što su bliže točki nedogleda. Ovaj se sistem slikanja zove: linearna perspektiva (budući da je optička piramida osnovana na sistemu prostornih promjena vodoravnih i okomitih linija).
Nakon primjene linearne perspektive (renesansni umjetnici), moderni su umjetnici (osobito impresionisti) pronašli novi način iluzije trodimenzionalnosti koja se zasniva na promjeni intenziteta linija i intenziteta boja koji se zove: koloristička perspektiva. Koloristička perspektiva dobiva se na način da slikar iluziju dubine ne gradira bojom u njezinom tonu, nego jednu boju zamjenjuje s drugom bojom. To znači da su slikari iskoristili sposobnost jednih boja da vuku planove slike naprijed (žuta i crvena) a drugih da vuku planove slika natrag (plava i zelena). Taj način rješavanja prostora posve optičkim djelovanjem samog sastava boje naziva se: prostorni kolorizam. Moderno je slikarstvo velik dio svojih težnji koncentrirao na ispitivanju boje i njezinog originalnog karaktera da sama boja oblikuje prostor.
Za slikare koji su slikali metodom linearne (atmosferske) perspektive ili kolorističke (impresionističke) perspektive, možemo naći zajedničku karakteristiku: svi su slikali svoju prostornu predodžbu s jedne točke gledišta. No, na početku 20. stoljeća, slikari (osobito kubisti) uveli su novu metodu u rješavanju prostora. Umjesto da objekt slikaju s jedne točke gledišta, oni su objekt počeli slikati s više točaka gledišta (stajališta). Ova nova prostorna metoda zove se poliperspektiva. Tako su kubisti umnažanjem točaka gledišta stvorili novu prostornu metodu koja je prekinula sa starim uzorkom gledanja prostornih metoda osnovanih na promatranju s jedne točke gledišta.
Kasnije su nadrealisti ukinuli svaku ulogu jedne ili više točaka gledišta (stajališta) pri sistematiziranju prostora kada su upotrijebili novi regulator prostora koji se zove: imaginacija. Prostor promatran s točke fantazije (umjesto s jedne ili s više točaka gledišta) nadrealistički prostor zasniva se na slobodnom vezivanju glavnih psihičkih likovnih elemenata u slikarstvu (crta i boja).

Harmonija
Harmonija (grč. harmonia = sklad) je sklad dijelova jedne cjeline koji pobuđuju osjećaj ugode (dok disharmonija pobuđuje osjećaj neugode. Harmonija je kombinacija dijelova likovne kompozicije koji su po jednoj ili više karakteristika (osobina) srodni. Dijelovi su u harmoniji slični ako su u jednom ili više elemenata (obliku veličini boji...).
Harmonija se nalazi između dvije krajnosti: repeticija (ponavljanje) i diskord (nesklad), a povezuje ih i značaj tih krajnosti.

Jedinstvo
Jedinstvo je osnovno načelo (princip, polazište) psihološkog i sociološkog reda, pa tako i estetskog reda. Jedinstvo je idejno osmišljena i provedbeno zaokružena kompozicija likovnih elemenata. Ovo proizlazi iz konflikta (suprostavljanja) i dominacije (prevladavanja) pojedinih elemenata. Jedinstvo umjetničkog djela je: cjelovitost (integritet), postojanost (konzistencija) i unutrašnja povezanost (kohezija) kompozicije.
Likovni elementi koji zbog svojih prirodnih posebnosti uzrokuju konflikt (veliko - malo, crno - bijelo, crveno - plavo, glatko - hrapavo, vodoravno - okomito) kroz naglašeni kontrast i time ostvaruju preduvjet zanimljivosti umjetničkog djela. Dominacija kao druga rezultanta (suprotna ravnoteži) također ostvaruje jedinstvo i to količinskim pretvaranjem (kvantitetom) ili vrijednošću (kvalitetom) pojedinih elemenata likovnog djela. Težnja da se umjetničkim djelom cjelovito izrazi ideja nazivamo: jedinstvo ideje, a osobitost izražavanja jedinstva ideje zovemo: jedinstvo stila.

Ravnoteža
Ravnoteža (engl. = balance; njem. = Gleichgewicht; franc. = equilibre; tal. = equilibrio) osnovno načelo komponiranja likovnog djela kojim se postiže jedinstvo elemenata kompozicije, a samim tim i ostvaruje harmonija kao konačna vrijednost. Postoje dvije vrste ravnoteže: formalna ravnoteža i neformalna ravnoteža. Formalna ravnoteža je simetrija (npr. stojeća ljudska figura u anfasu i u mirnom stavu), neformalna ravnoteža je asimetrija (npr. ljudska figura u kontrapostu - u pokretu)
Formalna ravnoteža: uspostavljanje vizualnog odnosa između jednog ili više elemenata na jednoj strani s jednim ili više identičnih (sličnih) elemenata na drugoj strani.
Neformalna ravnoteža: uspostavljanje odnosa između različitih, pa čak i kontrastnih elemenata tako što će oni sačinjavati smislene pojedinosti cjeline.

Kontrast
Kontrast (franc. = contraste, od lat. contra = protiv) znači oprečnost, oštro izražena protivnost, očita razlika, isticanje kako kvalitativnih (vrijednosnih) tako i kvantitativnih (količinskih) razlika između pojedinih likovnih elemenata. Kontrast izaziva i razvija interes, oživljuje likovno djelo i obogaćuje kompoziciju koja u nedostatku kontrasta uglavnom djeluje jednolično i prazno. Iz kontrasta proizlazi i ritam (izmjenjivanje). Kontrast se odražava na dva načina: sukcesivni kontrast i simultani kontrast.
Sukcesivni kontrast (lat. succesio = slijed) je uzastopni kontrast, naknadna pojava pozitivnog ili negativnog lika zasebne svjetlosne vrijednosti. Npr. trenutačnim pogledom na upaljenu žarulju i zatvaranjem očiju obnovit će se slika žarulje (kao vizija u mraku). Drugi oblik sukcesivnog kontrasta je negativni prekidni lik, odnosno pojava kontrasne svjetlosne ili kontrastne kromatske slike na neutralnoj pozadini nakon dugog fiksiranja (gledanja) svijetlog prizora. Npr. nakon dugog gledanja u jako dnevno svjetlo otvorenog prozora i naglog skretanja pogleda na tamniji unutrašnji zid sobe: na zidu će se pojaviti kontrastna slika, svijetli okvir i tamna rupa prozora. Ovaj fenomen se zove: svjetlosni kontrast. A kromatski kontrast nastaje pojavom kontrastne boje na neutralnoj pozadini nakon dugog fiksiranja određene boje (npr. zelena boja izaziva pojavu purpurno-ružičaste, ultramarin plava boja izaziva pojavu narančaste, a ljubičasta boja izaziva pojavu čiste žute boje).
Simultani kontrast (lat. simul = zajedno, istodobno) je istodobni kontrast, istovremeno je pojavljivanje kontrastne boje uz određenu obojanu površinu, to jest kada se dvije boje postave jedna kraj druge, izvest će u ljudskom oku treću boju koja postoji samo u prividu kao Simultani (kao i sukcesivni) kontrast je koloristička optička varka, jer se ne dešava stvarno na oslikanoj površini nego je osjetilna reakcija oka na pokušaj uravnoteženja percepcije (opažanja) dviju suprotnih boja. Npr. narančasti lik na neutralnoj (sivoj) pozadini uzrokovat će privid kromatske plave (ultramarin) boje uz svoj rub i time će dobiti zasićeniju vrijednost.

Sinteza
Sinteza (grč. synthesis = sastavljanje) je postupak spajanja dijelova, odnosno određenih pojedinosti u jedinstvenu cjelinu. U likovnim umjetnostima je zastupljena u praksi (sinteza različitih izražajnih mogućnosti), u tehnologiji (sinteza kemijskih elemenata u različite spojeve: veziva, slikarske boje, sintetičke lakove, mase za lijevanje...), u tehnici (sinteza dviju ili više srodnih ili različitih tehnika kod realizacije jednog djela), u teoriji (sinteza kao suprotnost analizi).
Sinteza se može izraziti na dva načina: aditivna sinteza i suptraktivna sinteza.
Aditivna sinteza: (lat. additio = zbrajanje) optičko (svjetlosno) miješanje boja kod kojega dobivena boja ima veću valersku (svjetlosnu) vrijednost nego svaka pojedinačna od pomiješanih boja (jer se svjetlosne boje zbrajaju). Primarne (osnovne) boje aditivne sinteze su: RGB boje: Red = crvena, Green = zelena, Blue = modra. Njihovim međusobnim miješanjem dobivaju se sekundarne boje (drugorazredne, boje drugog reda) aditivne sinteze. RGB model koristi se za prikaz boja na računalnim monitorima i tv ekranima u rasponu vrijednosti od 0 do 256 za svaku komponentu. Npr: čista green/zelena ima vrijednost 256 kada red/crvena i blue/modra imaju vrijednost 0. Međusobnim miješanjem triju primarnih boja aditivne sinteze (jer se boje zbrajaju) dobiva se bijela boja: to znači da su sve tri vrijednosti (green/zelena, red/crvena i blue/modra) postavljene na 256, a crna na 0.
Suptraktivna sinteza: (lat. subtrahere = oduzimanje) fizičko miješanje boja (slikarsko miješanje pigmenta boja) kod kojega dobivena boja ima manju valersku vrijednost od pojedinačnih pomiješanih boja (jer se pigmnet boja oduzima). Primarne boje suptraktivne sinteze su ujedno i sekundarne boje aditivne sinteze: žuta crvena, i modra. Primarne (osnovne) boje supraktivne sinteze su: CMYK boje: Cyan = modra, Magenta = crvena, Yellow = žuta, Black = crna. (Iako je za crnu boju naziv black, koristi se slovo K za crnu boju od riječi Keyline - tanka crna crta na računalu oko crteža koja razdvaja boje). CMYK boje su četiri osnovne boje za tisak, prisutne su u inkjet i laserskim pisačima. Međusobnim miješanjem triju primarnih boja supraktivne sinteze (jer se pigment boje oduzima) dobiva es/em/be boja - sivomaslinasta boja: to znači da su sve četiri vrijednosti (cyan/modra, magenta/crvena, yellow/žuta, black/crna) jednako kvantitativno zastupljene.

Kompozicija
Kompozicija (lat. compositio = spoj, sastavak) je cjelokupna organizacija likovnog djela koje podliježe vizualnim odnosima između materijalnih (ili fizičkih) i psihičkih likovnih elemenata. Jedan od najjednostavnijih regulatora vizualnog doživljaja jest geometrija. Geometrija likovnom djelu (slici, kipu ili zgradi) daje likovni smisao (preglednost, red).
Vrste kompozicija: geometrijska (vodoravna i okomita kompozicija) i ritmička kompozicija (dijagonalna, piramidalna, kružna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).
Vodoravna kompozicija kada se pomoću vodoravnog pravca vrši raspored likovnih elemenata.
Okomita kompozicija kada se pomoću okomitih pravca vrši raspored likovnih elemenata.
Dijagonalna kompozicija kada se vrši raspored likovnih elemenata iz desnog gornjeg kuta u lijevi donji kut ili iz desnog donjeg kuta do lijevog gornjeg kuta.
Piramidalna kompozicija kada se raspored vrši raspored likovnih elemenata u dva suprotna pravca lijeva strana vuče nalijevo, a desna strana vuče nadesno ili gornje lijevo polje se spušta, a desno donje polje se uzdiže.
Kružna kompozicija kada se vrši raspored likovnih elemenata kružno ili nalijevo ili nadesno.
Kompozicija po zakonu kadra kada se vrši raspored likovnih elemenata prema veličini i obliku okvira, odnosno zadane plohe.
Idealna kompozicija - zlatni rez - setio aurea - kada se vrši raspored likovnih elemenata između kojih je uspostavljen idealni odnos.

Perspektiva
Perspektiva (lat. perspicere = vidjeti, razabrati) znači prikazivanje prostora; prikazivanje trodimenzionalnih likova na ravnoj plohi tako da se stekne dojam dubine prostora. Perspektiva može biti: geometrijska ili linearna perspektiva, ptičja perspektiva, žablja perspektiva, slikarska ili slobodna perspektiva, atmosferska ili zračna perspektiva.
Geometrijska ili linearna perspektiva zasniva se na tvrdni da pravci paralelni, odnosno usporedni u prirodi, na slici dolaze iz jedne zajedničke točke kojoj mjesto može biti izvan ili unutar same slike.
Ptičja perspektiva zasniva se na tvrdnji da se likovi mogu gledati odozgo iz zajedničke točke.
Žablja perspektiva zasniva se na tvrdnji da se likovi mogu gledati odozdo iz zajedničke točke.
Slikarska ili slobodna perspektiva zasniva se na tvrdnji da se točka gledišta može ostvariti svjetlo-tamnim kontrastom ili toplo-hladnim odnosom boja.
Atmosferska ili zračna perspektiva zasniva se na tvrdnji da su prednji likovi (planovi) oštri i jasni, a pozadinski (stražnji) likovi (planovi) slabije vidljivi i manje jasni (zamagljeniji).
Slobodne varijante perspektive su: razlomljena perspektiva i iluzionistička perspektiva.
Razlomljena perspektiva: zasniva se na tvrdnji da na jednoj plohi (ravnini) može postojati više točaka gledišta.
Iluzionistička perspektiva: zasniva se na tvrdnji da točka gledišta ne mora biti projicirana na ravninu (plohu) nego je pretpostavljena (predočena) na nekom od geometrijskih likova (stošcu, valjku, kugli, kosoj plohi...).
Krive predodžbe o perspektivi su: vertikalna perspektiva, ikonografska perspektiva, simulativna perspektiva.
Vertikalna perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se likovi moraju poredati po visini, prednji ispod, a stražnji poviše prednjih.
Ikonografska perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se važnije figure prikažu veće, a da se nevažnije figure prikažu manje.
Simulativna perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se glavni objekt prikaže u drugom planu (u pozadini), a da se sporedni objekt prikaže u prvom planu (sprijeda).



VRSTE LIKOVNIH UMJETNOSTI

Vrste slikarstva
S obzirom na smještaj imamo više vrsta slikarstva: arhitektonsko slikarstvo i slobodno slikarstvo. Slikarstvo može biti vezano i za neke druge predmete osim zida: za pisani tekst (minijatura), za vaze...

Arhitektonsko slikarstvo ili zidno slikarstvo
Arhitektonsko slikarstvo (engl. wall painting; njem. = Wandmalerei; franc. = peinture murale; tal. pittura murale) znači da je slika vezana uz arhitekturu (uz zid) i postaje njezin sastavni dio. Slika se u arhitekturu može uklopiti pasivno i aktivno.
Pasivno arhitektonsko slikarstvo: ako se slikarska kompozicija podvrgava zadanom arhitektonskom prostoru (kadru) i sa svojim slikarskim elementima samo oblikuje površinu zida: freska, mozaik, vitrail.
Freska (tal: fresco = svježe) je zidna slikarska tehnika pomoću pigmenta boje u prahu i posebnog veziva.
Mozaik (grč. mosaike tehne) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnih kamenčića u svježu žbuku.
Vitraž ili vitraj (engl. = stained glass; njem. = Glasmalerei; franc. = vitrail; tal. = vetrata) je zidna slikarska tehnika spajanja raznobojnog stakla pomoću olovnih spojnica.
Aktivno arhitektonsko slikarstvo: ako je slikarska kompozicija bitni činilac pri oblikovanju samog prostora i volumena arhitekture: triptih, poliptih.
Triptih (grč. triptychos = trostruk) je trodijelna slikarska cjelina (redovito olatarna slika)
Poliptih (grč. poly = mnogo + ptyche = naslaga) je slikarska cjelina složena iz više od tri dijela (redovito oltarna slika)

Knjižno slikarstvo
Ukrašavanje rukopisnih knjiga – iluminaciju - obavljao je pisar (scritpor ili scriba) u skriptoriju (lat: scriptorium = pisarnica, od scribo, –ere = pisati). Kao podloga za knjižno slikarstvo koristila se pergamena (pergament, od grč. Pergamenon = antički grad u Maloj Aziji, današnji turski grad Bergama) poluproziran, elastičan i čvrst materijal od kože domaćih životinja (magaradi, teladi, zečeva, srna...). Koža se čistila potapanjem u gašeno vapno, potom učvršćivala pomoću biljnih, mineralnih ili umjetnih otapala, po potrebi izbjeljivala vapnom ili talkom, brusila, polirala i na kraju preparirala. Iluminacija se koristila do Gutenbergova izuma pokretnih lijevanih slova (oko 1445. godine)
Iluminacija (lat. illuminare = osvijetliti, od in = u + lumen = svjetlo) je knjižno slikarstvo, ukrašavanje rukopisnih knjiga ornamentima, vinjetama, inicijalima i minijaturama.
Minijatura (lat. miniature, od minium = rumenilo; crveni olovni pigment koji se proizvodi oksidacijom rafiniranog olova u nekim pećima) je jedan od elemenata iluminacije (uz inicijal i ornament), odnosno obojen (slikovni) ukras u starim rukopisnim knjigama (kodeksima). Minijatura je «mala slika» koja «oslikava» tekst. Kaligrafija (grč. kalos = lijep + grafein = pisati) je krasnopis ili umijeće lijepoga pisanja kojim se odlikovao pisar.
Inicijal (lat. initium = početak) prvo početno slovo nekog teksta sadržajno neodvojivo od tog teksta. Likovno je posebno naglašeno (uvećano i često kolorirano), a zajedno s ornamentom (vinjetom) i minijaturom tvori iluminaciju.
Ornament (lat. ornamentum = ukras) element ukrašavanja u likovnim umjetnostima. Dijeli se na tri osnovne grupe: biljni, životinjski i geometrijski ornament.
Vinjeta (franc. vignette = lozica) je mali ukras u obliku vinove loze.

Slobodno slikarstvo
Slobodno slikarstvo je ono slikarstvo koje nije vezano za zid ili neki drugi predmet (pisani tekst, vaza), nego može slobodno stati u prostoru ne oviseći (ni aktivno ni pasivno) o tom prostoru. Redovito se takvo slikarstvo zove štafelajsko slikarstvo, a slika se zove štafelajska slika (prenosiva slika).
Štafelaj (njem. Staffelei = nogare) je drvena (metalna ili plastična) konstrukcija koja služi kao nosilac, odnosno stalak kod izrade prenosive slike.
Štafelajska slika je prenosiva, odnosno pokretna slika neodređenih dimenzija napravljena na različitim podlogama (drvu, platnu, papiru, pergameni, papirusu, metalu, plastici, staklu...) koje prilikom crtanja mogu (ali ne moraju) biti oslonjene na štafelaj.
Paleta (engl. = pallet; njem. = Malerscheibe; franc. = palette; tal. = tavolozza) je tanka pločica koja ima prilagođeni oblik za držanje u ruci (s rupom za palac) a služi za razmazavanje, miješanje i uzimanje boje kistom ili lopaticom.

Štafelajska slika
Tri su osnovna faktora (činitelja, čimbenika) u gradnji štafelajske slike: podloga, vezivo i pigment boje. Uz ova tri osnovna faktora, važnu ulogu u vizualnoj vrijednosti štafelajske slike igra i okvir za sliku.

Podloga
Temelj, osnova, nositelj bojanog (pigmentalnoga) premaza zove se podloga (engl. base, support; njem. Untergrund, Grundlage; franc. = base, support; tal. = supporti). U slikarskoj praksi se pod podlogom podrazumijevaju čisti materijali u službi nanošenja slojeva pigmenta boje i veziva (kao što su kamen, kost, papirus, pergament, papir, platno, zid, drvo, metal, plastika, kao i svi preparirani materijali osposobljeni za prihvatanje slojeva boje). U gradnji štafelajske slike preparirana podloga je osnova (temelj, grunt, fond) slike (može biti bezbojna, bijela, pa čak i tonirana).
Preparacija (engl. laying the ground colour; njem. = Grundieren, franc. = preparer le fond; tal. = mesticazione) je proces priređivanja slikarske podloge, odnosno nositelja slike, a ujedno je naziv pripremljene podloge. Preparacija je slikarska osnova u funkciji adaptacije (prilagođivanja) slikarskog sloja nositelju ili podlozi (platnu, papiru, drvetu, zidu...).
Impregnacija (lat. in = u + praegnanus = noseći) znači učvršćivanje nositelja slike. Impregnacija je izoliranje poroznih nositelja od prevelikog upijanja, a ima i funkciju zaštite pred negativnim svojstvima nekih veziva koji se nalaze u gornjim slojevima slike (bojama i lakovima). Drvene se podloge impregniraju, odnosno učvršćuju, hidrofilnim vezivima, vodenim staklom, sušivim uljima, voskovima, prirodnim i umjetnim smolama.
Slikarsko platno (engl. = canvas; njem. = Leinen; franc. = taile; tal. = tela) je tkanje od lanenih, konopljinih, jutenih, pamučnih ili nekih drugih vlakana. Tkana podloga, taknje, tekstil (lat. textilis = takn, takalački), suvremeni je nositelj štafelajske slike (u likovnoj praksi prisutan od renesanse). Slikarske vrste tkanja su: laneno platno (svijetle zelenkastosive boje), konopljino platno (srebrenosive boje), jutino platno ((srebrenkaste boje) i pamučno platno (bijele boje). Lan (lat. = linum usitatisimum) industrijska biljka s više od sto poznatih vrsta od kojih se neke koriste u proizvodnji slikarskog platna (uljanih medijuma, firnisa i emulzija, kao i u proizvodnji papirne pulpe - celulozne kaše). Konoplja (lat. = cannabis sativa) industrijska biklja široke primjene u proizvodnji tkanja i papira (zbog velikog postotka celuloze). Juta (lat. = corchorus capsularis) industrijska biljka primijenjena u proizvodnji tkanja i papira.

Vezivo
Vezivo (engl. = binder, painting medium; njem. = Bindermittel, Malmittel; franc. = connectiff, médium; tal. = connettivo, medium) je ona komponenta likovnog materijala koji ima funkciju (ulogu) vezivanja (spajanja, ljepljenja, držanja na okupu) čestica osnovnog slikarskoga materijala (pigmentne čestice boje).
U slikarskoj praksi vezivo može biti: organsko vezivo i anorgansko vezivo.
Organsko vezivo može biti: hidrofilno (vodootopljivo) i lipofilno (nevodootopljiva). Može biti životinjskog ili biljnog podrijetla. Organsko hidrofilno vezivo životinjskog podrijetla: glutin, tutkalo, albumin i kazein. Organsko hidrofilno vezivo biljnog podrijetla: škrob, dekstrin, poluceluloza, guma i lateks. Organsko lipofilno vezivo: ulje, smola i vosak. Anorganska veziva: vapno, gips ili sadra, cement, glina, vodeno staklo...
Medium (lat. medius = srednji) je vezivno sredstvo koje je dodaje boji iz više razloga: zbog lakšeg premazivanja, zbog lazurnosti premaza, za dobivanje sjaja... Slikarski medijumi su: sušiva ulja (laneno ulje, terpentinsko ulje...), otopine prirodnih smola u uljima, otopine voska u uljima...
Pozlata (engl. = golding; njem. = Vergoldung; franc. = dorure; tal. = doratura) znači nanošenje zlatnih (i drugih metalnih) folija (kao i u prahu istih metala) na pažljivo pripremljenu osnovu (podlogu, preparaciju) od papira, pergamenta, tekstila, kamena, stakla... Veziva za pozlatu (koja mogu biti sjajne ili mat) su: poliment, mikstion, bijeli luk, bjelanjak, gumiarabika...
Zlatna folija (engl. = genuine gold foil; njem. = goldfolie; franc. feuille d`or veritable; tal. = foglio d`oro) list pravog zlata veoma male debljine (čak do 0,00014 mm) koji se koristi kod pozlaćivanja u štafelajskom slikarstvu, zidnom slikarstvu i grafici. Zlatna folija, odnosno zlatni listići dolaze u prodaju uloženi između tankih listova fine pergame, a razlikuju se prema boji i kakvoći.
Karat (grč. keration = rogač, sjemenka rogača) je u antičko doba bio mjera za kvantitet (količinu) plemenitih kovina, a jedan karat imao je oko 0,2 grama težine. Danas je karat oznaka za kvalitet (kakvoću) plemenitih kovima. Oznaka zlata: 24-karatno zlato = 1000‰ čistoće; 22-karatno zlato = 925‰; 18-karatno zlato = 750‰; 14-karatno zlato = 583‰ (‰ = promil - pro mile = tisućeti dio).

Slikarska boja
Pigment (lat. pigmentum = boja) je praškasta tvar različitog kemijskog sastava koja, pomiješana s prikladnim vezivom, ima svojstvo bojanja, odnosno prekrivanja neke podloge. Pigmenti su fine neotopive čestice koje se u vezivu dispergiraju (raspršuju). Prema podrijetlu mogu biti organski i anorganski: organski prirodni (nastali taloženjem životinjskih i biljnih bojila), organski umjetni (nastali kemijskom obradom različitih spojeva), anorganski prirodni (ili zemljani, dobiveni kapanjem i obradom zemlje) i anorganski umjetni (ili mineralni, dobiveni kemijskom reakcijom).
Al prima (tal. alla prima = od prve) je način slikanja kod kojega se boja nanosi na slikarsku podlogu u jednom izravnom namazu bez podslikavanja, postupnog doslikavanja i lazura.
Mokro u mokro poseban je postupak gradnje uljane slike kod kojega se podslikavanja ili doslikavanja vrše u svježem premazu boje.
Impast (tal. impasto = mješavina, smjesa) je debeli namaz boje koji se reljefno izdiže s površine slike.
Lazura (arap.azurar = nebesko plavetnilo) je transparentni (providni, prozirni) nanos boje u slojevima.
Sfumato (tal = sfumato) je meko slikanje magličastim tonovima.
Plenerizam (franc. plein + air = puni zrak) slikanje u prirodi pod vedrim nebom i punim svjetlom.
Verniranje (franc. vernissage = premazivanje firnisom) je postupak lakiranja gotove slike različitim firnisima (otopinama prirodnih smola u masnim i eteričnim uljima, umjetnih smola u mineralnim uljima i voskova u terpentinskom ulju ili benzinu). Verniranje se postiže staklast, polusjajan ili mat premaz što ovisi od subjektivne odluke umjetnika.
Fiksiranje (lat. fixus = čvrst) sekundarno vezivo umjetničkog materijala (pigmenta boje) za slikarsku podlogu. Fiksiraju se crteži ili slike izvedeni u nekoj suhoj tehnici (olovci, ugljenu, kredi, pastelu), a ponekad akvarel, gvaš i tempera i ulje. Fiksiranje se izvodi otopinama prirodnih smola (damara, šelaka, mastiksa, kopala, sandaraka, kolofonija), bjelančevinastih ljepila (glutina, žumanjka) i umjetnih smola. Fiksativi na tržište dolaze u obliku sprejeva ili su atelijerski proizvod pa se nanose puhaljkom (usnom fiksirkom).

Okvir za sliku
Okvir (engl. = frame; njem. = Rahmen; franc. = cadre; tal. = cornice) obrub umjetničkog djela (slike, crteža, grafike, reljefa, mozaika, vitraža...) kojega štiti izolira, ističe ga ili usklađuje s prostorom. Načinjem od drva, metala, plastike, kamena, željeza, aluminija... U slikarstvu postoje dvije vrste okvira: vanjski ukrasni okvir i nutarni klinasti okvir.
Klinasti okvir (engl. = frame; njem. = Keilrahmen, Blindrahmen; franc. = chassis a`clefs) je zapravo podokvir, slijepi okvir, drvena konstrukcija koja odgovara potrebama elastičnog, tkanog nositelja (podloge). Klinasti okvir omogućuje učvršćivanje tkanja (lanenog ili nekog drugog platna, kako prepariranog tako i čistog platna) u odgovarajući format (veličinu i oblik). Njegova konstrukcija sprečava deformacije platna, a zabijanjem klinova ga napinje do odgovarajuće mjere.
Ukrasni okvir je vanjski obrub umjetničkoga djela (postavljen na klinasti okvir); može biti samostalan ili s paspart`u.
Paspart`u (franc. passe + partout = prolazi svuda) je u likovnoj praksi široki okvir od tvrdog papira, kartona ili ljepenke, često presvučen platnom, a služi kod uokvirenja akvarela, crteža i grafičkih listova da bi se izbjeglo nalijeganje stakla na papir i stvorilo neutralno polje između slike i okvira. Osnovna odluka paspart`u kartona je gusta i homogena struktura (zbog mogućnosti točnog rezanja) i relativna otpornost na vlagu.


Vrste kiparstva
S obzirom na smještaj imamo više vrsta kiparstva: arhitektonsko kiparstvo i slobodno kiparstvo. Kiparstvo može biti vezano i za neke druge predmete osim zida, npr: oltar, portal, slavoluk, stup, vaza...

Arhitektonsko kiparstvo ili zidno kiparstvo
Arhitektonsko kiparstvo znači da je kip vezan uz arhitekturu (uz zid) i postaje njezin sastavni dio. Kip se u arhitekturu može uklopiti pasivno i aktivno; pasivno (polukip) ako je kip samo postavljen uz zid, a aktivno (reljef) ako je kip postao sastavni dio zida.
Pokukip je kiparsko djelo modelirano (obrađeno) samo s prednje strane s koje ga doživljavamo/gledamo - en face (anfas), a postavljeno/vezano uza zid (pasivno).
Reljef (engl. relief; franc. relief; njem. Relief; tal. rilievo) je dvodimenzionalno ili plošno kiparstvo, to jest kiparsko djelo kod kojega figure (likovi) ne stoje slobodno u prostoru nego se u ravnoj plohi izdižu u slabijoj ili jače naglašenoj ispupčenosti. Razlikujemo dvije (glavne) vrste reljefa: niski reljef (bareljef) i visoki reljef.
Niski reljef - bareljef (engl. Low-relief; franc. bas-relief; njem. Flachrelief; tal. bassorilievo) je nizak, plitak reljef kod kojega se površinski oblici u manjoj mjeri ističu iz kiparske površine.
Visoki reljef je reljef kod kojega se površinski oblici naglašeno ističu iz kiparske površine.

Slobodno kiparstvo
Slobodno kiparstvo znači da kip postavljen «slobodno» u prostoru tako da ga doživljavamo/gledamo sa svih strana i nije podređen/uvjetovan nikakvim arhitektonskim ili sličnim elementima (kao zidu ili stupu), osim, ako treba, postamentu (baza/stopa, podnožje, nosač).

Pokretno kiparstvo
Mobil (engl.) je pokretni kip ili kiparska konstrukcija s pokretnim dijelovima.


Konstruktivni elementi u arhitekturi
Konstruktivni elementi u arhitekturi, to jest suodnos tereta i nosača, mogu se podijeliti na dvije skupine: konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala i elementi modernih konstrukcija.

Konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala
Konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala mogu se promatrati na okomitom nosaču i vodoravnom teretu. U nosač spada zid, stup i luk, kao i potporni stupovi i potporni lukovi.

Nosač
Zid je osnovni nosivi i konstruktivni element u arhitekturi tradicionalnih materijala. Može biti izgrađen od drveta, opeke ili kamena. Ako je zid od kamena, može biti izgrađen od blokova pravilno klesanoga kamena ili može biti izgrađen od neobrađenoga kamena, to jest grubo klesanoga kamena, koji se zove rustika (lat. rusticus = seoski).
Raščlanjivanje nosača – zida vrši se pomoću stupa i luka.
Stup je ukrasni nosač kružnoga oblika ili kvadratastoga oblika. Sastavljen je od tri elementa: baza (postolje ili stopa), trup (tijelo stupa) i kapitel (glavica).
Baza redovito ima dva dijela: torus je četvrtana kamena ploča i trohinus je kružni kameni jastučić.
Trup je bio okomito tijelo stupa. Može biti različite debljine (kao dorski trup koji je deblji pri dnu, a uži pri vrhu); može biti s gladak, to jest može imati ravnu površinu, ili može biti ižljebljen, to jest može imati plitke okomite ureze – kanelire u površini (franc. cannelle, cannelure = cijev, žlijeb) koji se mogu dodirivati i tvoriti oštre rubove (kao dorski stup) ili koji se ne moraju dodirivati (kao jonski i korintski stup).
Kapitel se sastoji od dva dijela: ehinus je okrugli kameni jastučić i abakus je ukrasni dio (kao dorski stup koji je imao jednostavan abakus bez nekoga reljefnog ukrasa; kao jonski stup koji je imao abakus u obliku uvojaka ženske kose; kao korintski stup koi je imao abakus u obliku stiliziranoga akantova lišća).
Stupovi mogu biti povezani između sebe na dva načina: pomoću polukružnoga luka – arkada (lat. arcus = luk) ili pomoću vodoravne kamene grede - arhitrav (grč/lat. arhi... + trabs = greda).
Luk je ukrasni nosač polukružnoga oblika koji raščlanjuje teret (svod i krov), to jest raspoređuje i prenosi teret na stupove. Može biti izveden na više načina, a najpoznatiji je pravilni polukružni luk (romanički luk) i šiljasti luk (gotički luk). Pravilni polukružni luk ili romanički luk upotrebljavao se u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljeća), a šiljasti luk ili gotički luk upotrebljavao se u gotici (u europskoj umjetnosti 13. i 14. stoljeća).
Potporni ili kontraforni sustav je nosiva konstrukcija sastavljena od potpornoga stupa i potpornoga luka (gdje potporni luk izlazi iz potpornoga stupa i naslanja se na zid) koji pridržavaju i podupiru zid i pomažu nosaču u raščlanjivanju tereta (svoda i krova).
Arkade su otvoreni i nadsvođeni trijem s nizom stupova povezanih s polukružnim lukovima (prema lat. arcus = luk).
Kolonade su otvoreni i nadsvođeni trijem s nizom stupova povezanih s vodoravnom kamenom gredom (prema lat. colona = stup).

Teret
Teret u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija su svod i krov.
Svod je unutarnja gornja granica u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija čija sigurnost ovisi o svodnoj konstrukciji (bačvastoj, križnoj, križno-rebrastoj, polukuglastoj) i nosaču (zidu, stupu i luku). Svod može biti izveden na više načina: bačvasti svod, križni svod, križno-rebrasti svod, kupola.
Bačvasti svod je izveden u polukružnom obliku (u obliku rasječene bačve) tako da se teret ravnomjerno raspoređuje na dva nosača (zida).
Križni svod nastaje križnim spajanjem dvaju bačvastih svodova tako da se teret križno raspoređuje na nosače (na četiri stupa), a upotrebljavao se u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljeća).
Križno-rebrasti svod nastaje tako da se bridovi križnoga svoda učvršćuju kamenim rebrima koji preuzimaju teret i trižno ga prenose na nosače (četiri stupa), a upotrebljavao se u gotici (u eurposkoj umjetnosti 13. i 14. stoljeća).
Kupola je svod u obliku šuplje polukugle koji počiva na nosaču, to jest na na stupovima - pilastrima (tal. pilastro; četverobridni stup koji stoji uz sam zid ili je jednim dijelom svoje debljine ugrađen u zid) ili na zidu pomoću pandantiva i trompa (franc. pendant - privjesak; graditeljska konstrukcija u obliku sfernih trokuta na prijelazu s kvadratne osnove nosača i kružne osnove kupole; franc. trompe = varka; graditeljska konstrukcija u obliku sfernih niša na prijelazu s kvadratne osnove nosača i kružne osnove kupole).
Krov je vanjska gornja granica u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija. Krov može biti jednoslivni krov (krov na jednu vodu), dvoslivni krov (krov na dvije vode) i višeslivni krov (krov na više voda). Krov je teret čija sigurnost ovisi o krovnoj konstrukciji (vodoravne grede, sliv kosih greda - sima, tjeme krova – slime i pokrov - kupa kanalica ili cigla mediteranka) i nosaču (zid, stup, luk).

Način otvaranja zida
Arhitektura je svojoj osnovni prostorni okvir ljudskoga života i likovna umjetnost volumena i prostora. Različitim raščlanjivanjem i otvaranjem volumena povezuje se unutarnji i vanjski prostor. Raščlanjivanje tereta vrši se pomoću vrata i prozora.
Vrata su otvor u zidu kroz koji se ulazi u unutrašnji prostor zgrade. U arhitekturi tradicionalnih konstrukcija vrata se sastoje od četiri dijela: prag, dva dovratnika i nadvratnik. Prag je donja vodoravna kamena greda koja omeđuje širinu otvora i spaja lijevi i desni nadvratnik. Dovratnici su dvije okomite kamene kamene grede koji omeđuju visinu otvora i redovito podržavaju vratnice. Nadvratnik je gornja vodoravna kamena greda koja omeđuje širinu otvora i prihvaća nadvratnike.
Prozor je otvor u zidu kroz koji ulazi zrak i svjetlost u unutrašnji prostor zgrade. U arhitekturi tradicionalnih konstrukcija postoji više načina gradnje prozora: kvadratni prozor, pravokutni prozor, pravokutni prozor s polukružnim završetkom (romanički i gotički prozor), okrugli prozor (rozeta).
Kvadratni prozor ima prozorsko okno iste širine/dužine sa sve četiri strane.
Pravokutni prozor ima prozorsko okno pravokutne širine/dužine.
Pravokutni prozor s polukružnim završetkom ima prozorsko okno pravokutne širine/dužine, ali s gornjim dijelom u obliku polukruga. Ako je polukrug pravilnoga oblika onda je to romanički prozor, jer se upotrebljavao u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljeća); ako je polukrug šiljastoga oblika, onda je to gotički prozor, jer se upotrebljavao u gotici (u europskoj umjetnosti 13. i 14. stoljeća). Prozor, bez obzira je li romanički i gotički, može biti raščlanjen – razdijeljen s jednom, dvije ili više pregrada u dva, tri ili više prozorskih otvora.
Prozor raščlanjen s jednom okomitom pregradom (kamenim ili drvenim stupićem) na dva okna/otvora, zove se bifora (lat. biforium, biforis = dvokratan; prozor s dva otvora); prozor raščlanjen s dvije okomite pregrade (kamenim ili drvenim stupićima) na tri okna/otvora, zove se trifora (lat. triforium, triforis = trokratan; prozor s tri otvora); prozor raščlanjen s tri okomite pregrade (kamenim ili drvenim stupićima) na četiri okna/otvora, zove se kvadrifora (lat. quadriforium, quadriforis = četverokratan; prozor s četiri otvora).
Rozeta (lat. rosa = ruža) je okrugli prozor (u obliku rascvjetale ruže) koji je raščlanjen – razdijeljen s jednom, dvije ili više pregrada (kamenim ili drvenim stupićima).


Konstruktivni elementi u arhitekturi industrijskih materijala

Skeletna armiranobetonska konstrukcija je moderna konstrukcija u arhitekturi industrijskih materijala koja se zasniva na uporabi stupova (kao okomite jezgre) i konzola kao horizontalnih nosača. A. Ulbrich i konstruktor M. Fijember projektirali su Vjesnikov neboder u Zagrebu koji je visok 67 m, a razdijeljen na 15 katova, tlocrtne dimenzije 14x36 m, debljina stupa 40x80 cm, pri vrhu 40x40 cm. Skelet od armiranog betona samonosiva je konstrukcija sastavljena od vertikalnih i horizontalnih elemenata (stupovi i grede). Pregradni zidovi nemaju konstruktivnu ulogu kao u arhitekturi tradicionalnih materijala, nisu nosači tereta jer krov kao zaseban teret više ne postoji. Skeletne konstrukcije omogućuju da se zgrada podigne do željene visine, da u njoj bude slobodnija organizacija prostora, koji sad više nije sputan zidom kao konstruktivnim čimbenikom. Elementi skeletne konstrukcije sijeku se pod pravim kutom, što diktira da se zgrada zatvori u obliku pravilnog geometrijskog tijela.
Vitoperna ljuska je moderna konstrukcija u arhitekturi industrijskih materijala koja nastaje ako se betonira napeta čelična mreža. Iskorištavajući elastičnost čelika do maksimuma (prethodno napinjanje u mrežu) i čvrstoću betona, oblikuju se vrlo tanke opne - ljuske najrazličitijih oblika (kao ravne, povijene...).


Likovni motiv

Motiv (lat. motus = kretnja) je poticajni razlog, povod, pobuda za umjetničko djelovanje, misao vodilja. Ukratko rečeno, motiv je ono što slika, kip i zgrada predstavljaju/prikazuju. Sve što umjetnik može vidjeti okom ili zamisliti maštom može biti likovni motiv.
Ako promatramo likovni motiv (temu ili sadržaj) jedne slike, kipa ili zgrade, uočit će da je motiv drugorazredne važnosti. Nije bitno što je umjetnik prikazao svojim likovnim djelom. Bitno je kako je umjetnik prikazao svoje likovno djelo. A to kako upravo je forma (ili način) koji svaki umjetnik prikazuje na svoj način. Primjer: deset umjetnika dobiju u zadatak da obrade jedna likovni motiv. Jedan likovni motiv likovno će obraditi deset umjetnika. Vlastiti pristup likovnom motivu svaki će likovni umjetnik izraziti na svoj način. Deset umjetnika izrazit će deset likovnih formi. Kroz povijest likovne umjetnosti ustalilo se nekoliko općih naziva za likovni motiv.
Portret (franc. portrait, od lat. protrahere = objelodaniti, objaviti) je likovni motiv koji prikazuje ljudsku glavu. Portret može biti monumentalan (spomenički portret), reprezentativan (tipski motiv), intiman (osobit motiv), prirodan (realistički motiv), stiliziran (pojednostavljen motiv), karikaturalan (izobličen motiv), samostalan (pojedinačan portret) i grupni (više portreta zajedno). Portret može prikazivati samo ljudsko lice ili glavu, zatim i ljudski lik do prsiju/pojasa (ili čak i cijeli ljudski lik).
Autoportret (grč. autos = sam + franc. portrait = vjeran opis) je likovni motiv koji prikazuje samog umjetnika (likovna autobiografija).
Karikatura (tal. caricare = pretjerati, natovariti) je likovni humoristički motiv. Karikatura je redovito vezana uz ljudski lik. Umjetnik namjerno deformira (izobličuje) stvarnost naglašavajući neka određena obilježja (karakteristike) osoba, pojava ili događaja i to najčešće s namjerom da postigne dojam smiješnoga prizora. Karikatura je po obliku neprirodna - groteksna, a po namjeri izrugivačka - satirična.
Figura (lat. = figura) likovni motiv (kip ili slika) koji prikazuje kostimirani (obučeni) ljudski lik (rjeđe životinje ili nekog bića iz mitologije ili fantastike). Prema motivu, figura može biti: genere (franc. genere/žanr) motiv iz svakodnevnoga života, povijesna figura (motiv iz povijesti nekog naroda), mitološka figura (motiv iz mitologije, npr. grčke), religiozna figura (motiv iz neke religije), etnografska figura (grč. ethnos = narod + grafein = pisati) kao figura s narodnom nošnjom.
Animalizam (lat. animal, -is = životinja) je likovni motiv koji prikazuje životuju. Umjetnici koji rado slikaju ili modeliraju životinje, zovu se animalisti.
Akt (engl. = nude; njem. = Akt; franc. = nu; tal. = nudo) likovni motiv koji prikazuje golo ljudsko tijelo. Proučavanje i crtanje akta jedan je od temeljnih zadataka u obrazovanju likovnog umjetnika. Poluakt je likovni motiv koji prikazuje polugolo ljudsko tijelo. Torzo (lat. = tursus, od grč. thyrsos = debeo, držak) likovni motiv koji prikazuje (golo) ljudsko tijelo bez glave i ruku (ili i nogu). Naziv potječe od oštećenih antičkih kipova čiji su dijelovi tijela (kao glava, ruke ili noge) tijekom povijesnih zbivanja odvojeni (razbijeni) od osnovne mase kipa. Mnogi kipari danas izrađuju svoje likovne radove (osobito od mramora) u obliku torza, bez ruku (ili glave), prema uzoru na klasične kipove.
Pejzaž (engl. = landscape; njem. = Landschaft; franc. = paysage; tal. = paesaggio) likovni motiv koji prikazuje prirodu. Prema krajoliku/krajobrazu kojega prikazuje, pejzaž može biti: planinski, šumski, poljski, riječni. Ako je likovni motiv more onda se taj pejzaž zove marina. Prema vremenu u kojemu je rađen, pejzaž može biti: proljetni, ljetni, jesenski, zimski, jutarnji, popodnevni, sutonski... Osim po mjestu i po vremenu, pejzaž se dijeli i po načinu kako je oblikovan: vizualan pejzaž (nastao izravnim promatranjem prirode) i maštoviti pejzaž (nastao spajanjem mašte i vizualnog dojma).
Mrtva priroda (engl. = still life; njem. = Stilleben; franc. = mature morte; tal. = natura morta) likovni motiv koji prikazuje razne predmete, bilje i mrtve životinje (predmete svakodnevne uporabe, ubrano cvijeće, voće, povrće, mrtve domaće ili divlje životinje).
Interijer (franc. = interieur, od lat. interior = unutrašnji) likovni motiv u slikarstvu koji prikazuje život u zatvorenom prostoru.


TISAK
Tisak (engl. print, printing; njem. Druck; franc. imprimerie; tal. stampa) je umnožavanje slike ili teksta otiskivanjem pomoću nabojane tiskovne matrice (klišeja, fotolita).

Format (lat. formare = oblikovati) je u likovnim umjetnostima utvrđena norma ili standardi papira (fotografija, klinastih okvira...) Općenito prihvaćeno mjernilo u tehnici je njemački sustav normi DIN (Deutsche Industrienorm, koji se tumači i kao: Das ist Norm), ali ne i u proizvodnji umjetničkog papira.
Standardni formati obuhvaćaju redove A (A0 = 841X1149), B (B0 = 1000X1414) C (C0 = 917X1297) i D (D0 = 771X1090). Povećavanjem nazivnog broja formata (A1, B1, C1, D1) smanjuju se njegove dimenzije tako što ga se sijeće okomicom na sredini dužih stranica, a stranice se odnose kao stranice bilo kojeg kvadrata prema dijagonali tog kvadrata (a : b = a : d). Npr. A0 = 841X1149, dakle A1 = 594X841.

Standardni format rezanja norme/reda A
A0 A0 = 841X1149 mm
A0 = 2A1 A1= 594X841 mm
A0 = 2A1 = 4A2 A2 = 420x594 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 A3 = 297X420 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 A4 = 210X297 mm = računalo i fotokopir
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 A5 = 148X210 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 A6 = 105X148 mm = dopisnica i razglednica
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 = 128A7 A7 = 74X105 mm = sličice
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 = 128A7 =256A8 A8 = 52X74 mm = dokumentarna fotografija

Proizvodnja umjetničkog papira prilagođena je standardnim internacionalnim formatima klinastih okvira, koji opet ovise o izboru slikarskog motiva. Npr. portret = 81X100 mm, pejzaž = 100X73 mm, morski motiv (marina) = 100X65 mm. Ovi formati se temelje s malim odstupanjima na zlatnom rezu.
U odnosu na stalni koeficijent (stalni množitelj) progresije jedne stranice kvadrata u primjeni su formati: kvadrat = 1:1, trion (1:1,154), kvadrigram (1:1,207), diagon (1:1,414), hemolion (1:1,5), auron (1:1,6182), sikstion (1:1,732) i dvojni kvadrat (1:2).

Arak (lat. arcus = luk) je pravokutno obrezan list papira standarnog formata (A, B, C, D) čija se maksimalna veličina (A0, B0, C0, D0) u tiskarskoj praksi naziva dvostrukim arkom. Tiskanjem i presavijanjem jednog arka papira dobiva se 16 stranica knjige (tiskarski arak).

Gramatura je težina kvadratnog metra papira (ili kartona) izražena u gramima. Prema gramaturi je izvršena i tipizacija papira: papir (od 20 do 150 grama u kvadratnom metru), polukarton (od 150 do 250 grama u kvadratnom metru) i karton (od 250 do 400 grama u kvadratnom metru).

Papirus (grč. = papyros) je najstariji neposredni prethodnik papira, a njegova uporaba datira još iz najstarijeg doba u povijesti Egipta. Iz opće uporabe nestaje u kasnoj antici kad ga postupno zamjenjuje pergamena, iako se proizvodnja zadržala sve do 10. stoljeća, a i danas se nudi kao turistički suvenir. Proizvodnja papirusa je vrlo jednostavna. Stabljika močvarne biljke Cyperus papyrus iz područja Nila siječe se na kratke komade od kojih se odvaja mekana i vlaknasta srčika. Ona se reže u tanke lisnate trake, unakrsno slaže, namače u vodi i gnječi udarcima i prešanjem. U samom tretmanu (obradi) iz biljke se izdvaja škrob koji u dodiru s vodom prelazi u koloidnu otopinu, odnosno u škrobno ljepilo, a ono vezuje i učvršćuje listove papirusa.

Pergamena (grč. Pergamenon = antički grad u Maloj Aziji, današnji turski grad Bergama) poluproziran, elastičan i čvrst materijal koji se koristi kao podloga za pisanje, iluminaciju i slikanje. Dobiva se od kože domaćih ili divljih životinja (magaradi, teladi, zečeva, srna...) koja se čisti potapanjem u gašeno vapno, potom učvršćuje pomoću biljnih, mineralnih ili umjetnih otapala, po potrebi izbjeljuje vapnom ili talkom, brusi, polira i na kraju preparira.

Papir (engl. = paper; njem. = Papier; franc. = papier; tal. = carta) u tehnološkom smislu je tanka, plosnata tvorevina napravljena isprepletanjem finih biljnih vlakanaca. Glavna komponenta papira je celuloza (lat. cellula = ćelija; glavni sastavni dio stanične opne u biljaka) koje ima u različitim biljkama u različitom postotku. Biljke se mehanički (brušenjem, sjeckanjem, mrvljenjem i slično) i kemijski (kuhanjem, bijeljenjem i slično) prerađuju u kašastu masu - pulpu (poluproizvod) kojoj se zatim dodaju vezivo (škrob, dekstrin, tutkalo, lateks, sintetičke smole...) i punilo (talk, glina, gips, kaolin), a ponekad i pigmenti ili bojila. Papir se kao konačni proizvod razlikuje prema sirovinama (krpeni, bezdrvni, celulozni, kombinirani...), po težini, odnosno prema gramaturi (papir, polukarton, karton, ljepenka), po teksturi, odnosno površinskoj strukturi (obostrani glatki, jednostrani glatki, polumat, mat, hrapavi...), po načinu proizvodnje (sulfitni, sulfatni, ručni, kaširani...), po namjeni (pisaći, crtaći, tiskovni, strojni, ambalažni, specijalni...) i po obliku (u koturima/balama i formatima).
Celuloza (lat. cellula = ćelija, stanica) je bijela vlaknasta tvar bez okusa i mirisa netopljiva u vodi i organskim otapalima. Najviše je ima u pamuku (do 98%), zatim u lanu i konoplji (do 89%) i crnogoričnom drvetu (preko 50% tzv. drvna celuloza je najvažnija sirovina u industrijskoj proizvodnji paoira).
Karton (franc. = carton; tal. cartone, od lat. carta = čvrsti papir) je čvrsti, debeli (do 3 mm) papir velike gramature (od 200 do 600 grama u kvadratnom metru) koji je prešan u jednom sloju.
Ljepenka (engl. = board, paperboard; njem. = Pappe; franc. = carton; tal. = cartone) je kruti debeli papir, odnosno karton, sastavljen od više slojeva papirne mase, gramature iznad 600 grama u kvadratnom metru.
Kaširanje (franc. cacher = kriti,zakloniti, prekriti) lijepljenje tankog papira na deblji papir, karton ili ljepenku. Kaširanje je i međusobno lijepljenje više papira iste debljine, kao i pohranjivanje crteža i grafičkih listova umetanjem između dva deblja papira ili kartona.

Knjiga
Knjiga (engl. = book; njem. = Buch; franc. = livre; tal = libro) grafički oblikovana cjelina (od najmanje 49 listova međusobno povezanih i zaštićenih koricama). Stranice knjige su najčešće od tanjeg papira, a korice od debljeg kartona ili ljepenke. Do 1450. godine tekst u knjigama je ispisivan rukom ili je kao i slika otiskivan s drvoreznih ploča (inkunabule). Gutenbergovim izumom pokretnog lijevanog slova (oko 1445. godine) stvorena je mogućnost brže izvedbe knjige (tipografska inkunabula).
Inkunabula (lat. in = u + cunabula = kolijevka) se zovu prve tiskane knjige (do 1500. godine). Postoje dvije vrste inkunabula: tabularne (tiskane pomoću drvoreznih ploča u kojima je urezan tekst za svaku posebnu stranicu) i tipografske (tiskane pomičnim slovima po Gutembergovu postupku).
Tipografija (grč. typos = pečat + grafein = pisati) je skup djelatnosti reproduktivne grafike na oblikovanju sloga i u njegovom umnažanju (tiskana knjiga, novina...).
Knjigotisak (engl. = letterepress, printing; njem = Buchdruck; franc. = impression tipographique) je najstarija tehnika umnožavanja teksta i slika s reljefnih tiskovnih matrica.
Ovitak (engl. = cover; njem. = Buchumschlang; franc. = couvre - livre; tal. = copertina) je zaštitni omot knjige, grafički opremljen i ovijen prvenstveno oko tvrdo uvezanih knjiga. Pored zaštitne svrhe ovitak ima i reklamno-komercionalnu svrhu privlačenja pažnje potencijalnih kupaca. Može biti jednobojan ili višebojan, lakiran ili plastificiran, mat ili glanz.
Klišej (franc. = cliché) matrica, kalup, obrazac, reproduktivni je tiskovni element visokog tiska u grafici. Razlikuje se rasterski klišej (u autotipiji) kod kojega se prilikom snimanja originala stavlja mrežica - raster (između originala i osjetljive ploče, u reprodukcijsku kameru) od klišeja punih linija i ploha (u fototipiji) kod kojega kao ekvivalent mogu poslužiti ploče drvoreza, linoreza i visokog bakropisa. Autotipija je fotokemijski postupak reproduciranja originala, a fototipija je fotomehanički postupak.
Šablona (engl. = stencil; njem. = Schablone; franc. = echantillon; tal. = campione) u širem smislu označuje uzorak ili kalup od različitog materijala pomoću kojega se nešto umnožava ili reproducira. U slikarskoj praksi to je patrona (engl. = pattern; njem. = Muster; franc. = patron, carton á jours), odnosno naročito izrezan karton ili neki suvremeni materijal koji se polaže na zid ili neku drugu podlogu.
Raster (lat. rastrum = grablje) je sustav raspoređenih linija ugraviranih u staklenim pločama ili točkastih linija otisnutih na folijama. Služi za razlaganje valerskih vrijednosti crno-bijelih originala i tonskih vrijednosti kromatskih originala. Gustoća ukrštenih rasterskih linija ovisi o hrapavosti papira koji se koristi u tisku. Novinski tisak obično koristi raster od 25 do 30 linija na jednom centimetru dužine, a časopisi s glatkim papirom koriste raster od 60 do 80 linija. Raster-ploče stavljaju se u reprodukcijsku kameru na određenoj udaljenosti od fotoosjetljive podloge, a rasterski filmovi neposredno na fotografski sloj.
Preša (engl. = press; njem. = Druckerpresse; franc. = presse; tal. = torchio, lat. pressus = stiskanje) je u grafici stroj za tiskanje, utiskivanje i oblikovanje raznih grafičkih proizvoda. U umjetničkoj grafici razlikuje se: preša za visoki tisak (knjigotiskara s koljenastom polugom, skilografska cilindrična preša...), preša za duboki tisak (kalkografska preša) i preša za litografiju (litografska preša).

Grafika
Grafika je umjetnički rad koji se umnaža (multiplicira) tiskom u više primjeraka. Četriri su vrste klasičnih tiskovnih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, plošni tisak i propusni tisak.
Visoki tisak: tiskovna površina na matrici povišena (reljefna) a netiskovna površina mehaničkim ili kemijskim putem udubljena. Originalne tehnike visokog tiska: drvorez, linorez, metalorez, visoki bakropis. Reproduktivne tehnike visokog tiska: tipografija, stereotipija, metalotipija, galvanoplastika, fotocinkografija, autotipija, fototipija.
Duboki tisak: tiskovna površina na matrici udubljena mehaničkim ili kemijskim putem, a netiskovna površina ostaje netaknuta. Originalne tehnike dubokog tiska: nielo, bakrorez, suha igla, mezzotinta, punktirane manire, graviranje u čeliku, linoleum... Reproduktivne tehnike dubokog tiska: fotogravira, heliogravira, čelični tisak, bakrotisak.
Plošni tisak: tiskovna površina na matrici nalazi se na istoj razini s netiskovnom površinom. Originalne tehnike plošnog tiska: autolitografija, autografija, cinkografija, algrafija. Reproduktivne tehnike plošnog tiska: svjetlotisak, fotolitografija, ofset.
Propusni tisak: sadrži elemente izrade šablona. Originalne tehnike propusnog tiska: šablona, serigrafija. Reproduktivne tehnike propusnog tiska: sitotisak.

Naklada
Naklada (engl. = edition; njem. = Auflange; franc. = tirage; tal. = tiratura), je ukupan broj otiskanih grafičkih otisaka (grafičkih listova, publikacija) namjenjenih tržištu (tiraž, edicija).
U originalnoj grafičkoj nakladi broj otisaka je limitiran (unaprijed određen), odnosno obilježen rednim brojem otiska unutar ukupnog broja otisaka (npr. 5/60, znači da je peti otisak od ukupno šezdeset otisaka iste grafičke slike) i signiran (potpisan) od strane autora. U slučaju naknadnih otisaka dodaje se godina tiska (uz godinu nastanka originalne tiskovne ploče).

Jukstapozicija (lat. iuxta = pored, pokraj + positio = položaj) tiskanje dvaju tiskovnih teksotva (ili slikovnih informacija) jednog uz drugi radi uspoređivanja.
E. A (E .a; E. d. a; e. a - Épreuve d`artiste = otisak za umjentika) oznaka je na grafičkom listu prije naklade kojom umjetnik prezentira svoj rad usklađujući sve komponente grafičke slike (tehniku, naziv, broj otisaka).
Ex libris (lat. liber = knjiga) crtež - tisak naljepljen na unutrašnjoj strani korica knjige i označuje vlasništvo knjige obično simbolom, grbom, inicijalima (može i opomenom, šalom, stihom...).
Vodeni znak (engl. = watermark; njem. = Wasserzeichen; franc. = marque d`eau, filigrane, tal. = segno dell`acqua, filigrana) je zaštitni znak (slovo, ime, lik) u proizvodnji papira (manufakturnoj i tvorničkoj).
Signatura (lat. signum = znak, signare = označiti) je oznaka, potpis, znak. U slikarstvu predstavlja autora slike, obično inicijalima (šifrom, monogramom) ili punim imenom ili prezimenom. U grafici je rukom ispisano ime i prezime (ili potpis) autora na otisku (na grafičkom listu), po pravilu olovkom. Na reljefu i kipu signatura je monogram urezan, uklesan ili izmodeliran na uzorku, odnosno na modelu za odljev.
Pinxit (lat. pingere = slikati) ili PINX, PING ili P, sastavni je dio signature (oznake) crteža, slike ili grafike a pridodaje se inicijalima ili punom imenu autora, godini nastanka (informacijama o likovnom djelu).

Matrica
Matrica (franc. = matrice, od lat. mater = majka) u grafici označuje tiskovnu ploču, u tipografiji kalup od slova, a u kiparstvu udubljeni kalup za reljefne otiske. Grafička tiskovna ploča može biti od drva, linoleuma, kamena, kartona, metala...
Grafički list (franc. = épreuve, estampe; njem. = Kunstblatt, Abzung, Abdruck; tal. = stampa, impressione) je otisak s originalne tiskovne matrice, konačni je cilj i rezultat likovne namjene.
Kalkografija (grč. halkos = bakar + grafein =pisati) je zajednički naziv za grafičke tehnike dubokog tiska , a prije svega gravire.
Kamenotisak (engl. = stone lithography, direct lithography; tal. = impressione litho) je grafička tehika (litografija) kojoj je matrica isključivo litografska kamena ploča.
Oleografija (lat. oleum = ulje + grč. grafein = pisati) je višebojni litografski postupak ((kromolitografija) u funkciji komercijalne imitacije unikata (npr. uljanih slika) primijenjen na hrapavaom papiru kojim se imitira tekstura platna.
Serigrafija (lat. sericum = svila + grč. grafein = pisati) je sitotisak, svilotisak, mrežasti tisak, šablonski tisak. Grafička je tehnika propusnog tiska kod koje je nositelj tiskovne površine gusta mreža od svile, naylona, polyestera, perlona... napeta na metalni ili drveni okvir.
Ksilografija (grč. xylon = drvo + grafein = pisati) je grafička tehnika kojoj je matrica isključivo drvena ploča.
Ofset (od engl. = set off = prenijeti, odvojiti) je reproduktivni indirektni (posredni) plošni tisak sa metalnih ofest matrica. Ofset je kao grafička tehnika zapravo modificirana (preinačena) liotgrafija prilagođena reproduktivnim i utilitarnim zahtjevima. Boju sa tiskovne matrice (cinčane u ofsetnoj cinkografiji ili aluminijske u ofsetnoj algrafiji) preuzima gumeni valjak i prenosi na papir. Tiskovna matrica može se obraditi i fotomehaničkim putem (ofsetna fotolitografija). Zbog punoće otisnutih ploha, čitljivosti rasterske mreže i prikladnosti za višebojni reproduktivni tisak ofset se koristi kod izrade kvalitetnih reprodukcija, plakata, knjiga, ambalaže i ilustriranih časopisa. Ofset tehnika je široko primijenjena i u rotacijskom tisku kod kojega je bimetalna, trimetalna ili kvadrimentalna tiskovna matrica pričvršćena na temeljni valjak.

PLAKAT

Plakat (hol. placken = lijepiti; engl. = poster; franc. = placard; tal. = manifesto) je pisana, crtana, slikana ili tiskana obavijest obično umnožena i izložena na javnim mjestima. Plakatom se objavljuju različite obavijesti (državne, političke, vjerske, kulturne, umjetničke, športske...). Sadržaj i likovna obrada plakata usmjereni su na što upadljivije djelovanje kako bi privukli pažnju prolaznika. Informacije su sažete, odnosno svedene na bitne elemente, vizualitet plakata je čitljiv, odnosno prilagođen sredini i vremenu nastanka. Plakat je vizualni dio propagande (obavještavanja). Svoju vrijednost dobiva ako je propagandni program uklopljen u umjetnički dio (umjetnički plakat).

FOOGRAFIJA

Fotografija (grč fos = svjetlost + grafein = pisati) je višefazni postupak izrade slike izlaganjem svijetloosjetljivih slojeva svjetlosnom ili kojem drugom značenju. Tri su faze postupaka: snimanje (latentne slike), izrada negativa i izrada pozitiva. Fotografija je trajno fiksiranje objektivne stvarnosti pomoću specijalno konstruirane naprave (camere obscure). U praksi je čitav niz foto-modela primijenjenih u izradi slike: crtanje svjetlom (pokretanje izvora svjetlosti pred kamerom u zamračenoj prostoriji), tehnička fotografija (smisleni izbor objekta, svjetlosti i kadra s naglaskom na elemente kompozicije, planove kompozicije, perspektivu, oštrinu... kao i izbor osjetljivosti, odnosno granuliranje filma, osjetljivosti papira, odgovarajućih filtera, otvora zaslona, načina razvijanja...), fotogram (osvjetljavanje perforiranih, prozirnih ili poluprozirnih predmeta na staklenoj ploči ispod koje se nalazi fotopapir, razvijanje i fiksiranje, sve u zamračenoj prostoriji), foto-staklopis ili cliché verre (radiranje staklene ploče obojane svijetlonepropusnom bojom, kopiranje negativa na pozitiv foto-papiru, razvijanje i fiksiranje), crtanje razvijačem i fiksirom (crtanje ili slikanje pomoću kista ili pera i razvijača na osvijetljenom papiru, kopiranje u zatamnjenoj prostoriji na svijetloosjetljivom papiru i fiksiranje - obratnim postupkom se dobije crtež u negativu), crtanje na plastičnim folijama (kontakt - kopiranje crteža i slika sa prozirnih folija kod kojega točke, crte i pune površine na foliji inverzijom na foto-papiru postaju bijeli dijelovi), fotografika (pretvorba tonske fotografije u jako kontrastnu fotografiju višestrukim presnimavanjem negativa na kontrastniji materijal, kopiranje na rasterski ili obični lim, komtakt - kopiranje na sito, ofset ploču, cinčanu ploču)...


DESIGN

Dizajn (engl. design = skica, projekt, plan; tal. disegno = crtež) je pojam s dvostrukim značenjem. Izvorna talijanska riječ odnosi se na crtež kao uzorak umjetničkog stvaralaštva. Značenje engleske riječi, jer se odnosi na izvanjsko uređenje likova pa je ovaj pojam i našao na široku primjenu u industrijskoj proizvodnji. Dizajniranje tako postaje smisleno, određenim pravilima podređeno, oblikovanje upotrebnih predmeta i vanjskog svijeta.



2. RAZRED

Periodizacija egipatskoga carstva

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr. Kr. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr. Kr. do propasti carstva 332. god. pr. Kr., izmijenilo se 31. dinastija.

Egipćani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske riječi: kmt –crna zemlja) ili Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Prema imenu gradaQebt, preko arapskoga imena Qubt, nastala je Grčka riječi Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipćane da su Kopti (arapski: koptos – Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).



Mitologija

Egipatska mitologija (grčki: mythos = riječ, govor) igrala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu drevnih Egipćana. Predočavala je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa (grčki: kyklos = krug, kolo, okrug) u kojemu se izmjenjuje život i smrt.

To su kozmogonijski mitovi (grčki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) o stvaranju svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut predočuje se kao savijeni ženski lik. Zemlja - Seb predočuje se kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu.

Drugu skupinu mitova sačinjavaju povijesni mitovi. Glavne osobe povijesnih mitova su narodni junaci. Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kreće iz običnog svijeta i svakodnevnog života u pustolovinu u kojoj će doživjeti izvanredne susrete i pobjede u odlučujućim bitkama. Nakon povratka u obični svijet i svakodnevni život, junaci zadivljuju svoje suvremenike nadnaravnom snagom.

Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića. Simbol koji odgovara riječi "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) jeratna sjekira jednostavna izgleda. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.



Nil

Nil je dar božji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegnula se duga žila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu (kako je naglašeno u Udžbeniku za drugi razred, koji je sastavio Radovan Ivančević, Stilovi – razdoblja – život, I., na 51. stranici). Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu).

Uglavnom svi su gradovi nastali na desnoj obali Nila. Na suprotnoj, lijevoj obali rijeke (kako je navedeno u Udžbeniku na 53. stranici), nasuprot svakoga grada bio je grad mrtvih – nekropola.



Faraon

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa – velika kuća, palača), vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest, kako je opisao svećenik Maneton u 3. st pr. Kr.




Egipatska umjetnost



Urbanizam

Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja proučava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Jedan od najznačajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grčki = Theba) koji se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, što su se prostirali s obje strane Nila, u dužini od 25 km. S desne strane Nila nalazio se "grad živih" (kako je naglašenu u Udžbeniku na i 54. stranici), s lijeve strane rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).



Arhitektura

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Kao što su se morali truditi da prežive na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi život. Svatko prema svojim mogućnostima i prema staležu koji je imao u društvu. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama. Nastojali su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sačuvati što duže, da bi mu olakšali život poslije smrti. Osobito su pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud božanstava bio naklon. Tako nam je razumljivije zašto je egipatska umjetnost stvorila najveća djela upravo u gradnji hramova i grobnica.

Faraon kao božanstvo i apsolutni gospodar svih Egipćana trebao je imati najljepši ispraćaj i život poslije smrti. Stoga je "vječno počivalište" zauzimalo važno mjesto u životu. Graditeljstvo će doći do izražaja upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski život. Grobnice su se gradile da vječno traju. Služile su kao neko životno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema načinu ukopavanje postoji više vrsta grobnica.

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice običnog stanovništva.

Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide.

Piramide: grobnice faraona.

Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.

Za proučavanje egipatske arhitekture važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama). Ovaj način graditeljstva (sakralni i funeralni) usko je povezan i s drugim likovnim izražajima (kiparstvom i slikarstvom).



Mastabe

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je gradio arhitekt Imhotep za faraona Đosera u III. dinastiji. Završnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao što je Keopsova, Kefrenova i Mikerinova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.



Piramide

Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686. god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obilježeno kao doba piramida. Tijekom Starog kraljevstva, svjedoče piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste Đozerove piramide u Sakkari (Slika i tekst u Udžbeniku na 58. stranici), u nekoliko godina postigli savršenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Gizehu kraj Kaira.

Zanimljivo je da stari Egipćani nisu napisali razlog podizanja ovako veličanstvenih grobnica. Već u Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prošlosti i bilo je izgubljeno sjećanje tko ih je i s kakvim namjerama izgradio. Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su, kako smo naveli, u Gizehu nedaleko od Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin (slika i tekst u Udžbeniku na 58. i 59. stranici).

Piramida (grčki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina (kvadratična osnova s plaštem od četiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida. Najviša piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika piramida" je široka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena snižena na 137 metara), zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

Piramide su zahtijevale goleme troškove. Faraon, kao božanski sin, bio je posebno čašćen za života na zemlji. Poslije smrti također je smatran božanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za život poslije smrti osigura dostojno boravište. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veličinom i jednostavnim vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na određenoj visini nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grčki: sarx = meso + phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je položeno pokojnikovo mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.

Kefrenova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida široka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena snižena je na 136 metara). Od piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je širok 44,80 metara. Uz hram se nalazi veličanstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grčki: sphinks) - lav s ljudskom glavom, dužine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao čuvarice faraonovih grobova.

Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65 metara.

Ostale piramide u Gizi. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom.

Grobnice u stijenama

Osim u gradnji veličanstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva došlo je do izražaja u podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački. I tu su postojali komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljačkane ili im je kamenje upotrijebljeno za neku drugu zgradu.

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteističkoga vladara Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, vođen otkrićem nekoliko predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronašao je netaknutu grobnicu faraona Tutankamona. Po količini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheološko i povijesno otkriće. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga faraona ostalo je slabo sačuvano zbog lošeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.