Apstraktni ekspresionizam i ostali pravci

Apstraktni ekspresionizam, kao što sama riječ kaže, označuje onu vrstu umjetnosti u kojoj se ekspresija očituje preko nefigurativnoga likovnog motiva. Početkom 20. stoljeća ova vrsta likovnoga izražaja poznata je mnogim umjetnicima, kako u Europi tako i u Americi. Tako, možemo reći, da u apstraktni ekspresionizam ili ekspresionistički apstraktizam spadaju umjetničke avangarde 20. stoljeća kao što su neke francuske, njemačke, talijanske, ruske, nizozemske ili američke umjetničke udruge.

Američki apstraktni ekspresionizam
Apstraktni ekspresionizam je zajedničko ime za grupu američkih umjetnika iz New Yorka koji su, između dva svjetska rata, strastveno i emocionalno stvarali umjetnička djela, osobito slike, pomoću debelih nanosa boje i raznoga materijala
Umjetnici su tako prikazivali svoje duhovne emocije, da je više od svih stilova apstraktna umjetnost izazvala negodovanje kod gledatelja. Izgledalo je da se gledatelji nisu htjeli zamarati umjetničkim pogledima na posebnost umjetničkoga izražaja. Dok su umjetnici, oslikavajući likovne motive, pogotovo figurativne, pokušavali oslikati bit likovnoga sadržaja, svodeći ga često na krajnje granice prepoznatljivosti, gledatelji su još shvaćali umjetnički trud. Ali kada su prešli na «nerazumljivu apstrakciju», kako se govorilo, na «slikanje iznutra», umjetnici su se udaljili od likovnoga motiva i njegove predmetnosti i prepoznatljivosti, kao figurativnoga motiva, i ostali su na čistim likovnim formama, kao što su linije, boje, obrisi, kompozicije, improvizacije... Likovna djela «naslikana iznutra» otkrivali su umjetnikovo emocionalno duhovno stanje, ali za gledatelje nisu pokazivali ništa iz stvarnoga svijeta. Ipak, apstrakcija nije nešto neumjetničko i neprirodno iako, koji put, prikazuju «bestežinsko stanje» umjetničkoga duha.

Europski apstraktni ekspresionizam
Apstrakcija je nefigurativna, nepredmetna umjetnost i kao umjetnička pojava karakteristična je za 20. stoljeće u kojoj je težište na čistoj ekspresiji oblika, linija i boja, bez izravnih asocijacija na predmetni svijet.
Počeci apstraktne umjetnosti u Europi vezani su uz ideje P. Cézannea (1839-1906), koji je smatrao da prirodni oblici mogu biti svedeni na kuglu, stožac i valjak. Odlučujući poticaj i teoretsku osnovu apstrakciji dao je Wasilije Kandinsky (1866-1944) svojom raspravom "O duhovnom u umjetnosti" (1912) te svojim slikarstvom od 1910. pa nadalje.
Apstrakcija se u umjetnosti pojavila oko 1910. gotovo istodobno u različitim dijelovima Europe pa je teško reći koji je umjetnik prvi napravio apstraktno djelo. Ali od te godine apstrakcija ulazi u povijest suvremene umjetnosti. Kasnije, oko 1930., neki su kritičari htjeli izraz apstrakcija zamijeniti s izrazom: konkretizam, jer su smatrali da je svaka slika, koliko god izgledala apstraktna, sama po sebi konkretna jer čiste apstrakcije ionako nema. Čista apstrakcija koja se ni na koji način ne nadahnjuje prirodnom zbiljom, te stoga iz nje ne izvlači niti jedan element, to jest, nije posljedica apstrahiranja, već je prijedlog nove zbilje, logički se ne uklapa u takav naziv. Ali, uporaba riječi apstrakcija toliko je raširena da je nema razloga ni mijenjati.
Vasilije Kandinski u Münchenu bio je začetnik apstrakcije, ali se njegova apstrakcija temeljila na lirskim poticajima povezanima s načelima romantičkog nadahnuća shvaćenog kao izljev duha. Međutim, oko 1910. javlja se apstrakcija intelektualne naravi. To ne znači da ova dva različita vida apstrakcije nema nešto zajedničkoga. Mondrijanov misticizam je mentalne, a ne emotivne naravi kao u Kandinskog. U predstavniku intelektualnog apstraktizma - u Mondrijana susrećemo, npr, asketizam kalvinističkog podrijetla, koji želi nadvladati kolebljivost osjećaja. U Mondrijanovu budućem svijetu čovjek neće biti sam po sebi ništa - kako on kaže - nego će biti tek dio cjeline i kad se oslobodi taštine svoje male i slabe individualnosti, bit će sretan u tom Edenu koji će stvoriti. Taj Eden koji on nudi nije ništa drugo nego "budući grad" izgrađen prema pravilima neoplasticizma.
Apstraktna kretanja javljaju se gotovo istodobno u Rusiji (rejonizam, suprematizam, konstruktivizam) Nizozemskoj (De Stijl, neoplasticizam), Francuskoj (orfizam, kubizam), Italiji (futurizam), a nešto kasnije, u okviru dadaizma, u Švicarskoj i Njemačkoj (Die Brücke, der blaue Reiter).
Nakon odlučnog prodora apstrakcije između 1910. i 1920. dolazi do njezina zastoja ali i intenzivnijega istraživanja njezinih stvaralačkih mogućnosti u okviru Bauhausa (1919-33), moskovske škole Vhutemas (1920) i francuske grupe Abstraction-Création (od 1931). Nakon II. svjetskoga rata apstraktizam ponovno dobiva snažniji polet. U Europi dominiraju lirska i geometrijska apstrakcija, a u americi apstraktni ekspresionizam i tašizam. Važnu ulogu u promicanju apstrakcije u Europi odigrao je Salon des Réalités Nouvelles u Parizu od 1946, Hochschule für Gestaltung u Ulmu, osnovan 1949. Bijenale u Veneciji i izložba Dokumenata u Kasselu od 1955.
U apstrakciji poslije 1945. do danas moguće je u svim likovnim disciplinama uočiti dvije osnovne struje; prva je utemeljena na subjektivnoj ekspresiji (enformel, lirska apstrakcija, apstraktni ekspresionizam, tašizam), a druga racionalizira ekspresiju i konstruira estetski objekt (geometrijska apstrakcija, kinetička umjetnost, op-art, minimalna umjetnost). Sredinom 60-ih godina u apstrakciji se javlja zanimanje za čisto optičke fenomene, redefiniraju se načela apstraktne umjetnosti (slikarstvo "tvrdih rubova") i uvode se kinetički elementi u programiranu likovnu strukturu. U konceptualnoj umjetnosti od ranih 70-ih godina apstrakcija je prisutna kao postupak, ali ne i kao dominantna stilska osobina. Nakon razdoblja kojim dominiraju post-moderni retrostilovi (anakronizam, transavangarda), krajem osmoga decenija apstrakcija se ponovno uvodi u umjetničku praksu (neo-geo, primarno slikarstvo).
Apstraktni ekspresionizam izrazio se kao organička apstrakcija i kao geometrijska apstrakcija.
Organička apstrakcija
Organička apstrakcija najprije se pojavila na slikama Vasilija Kandinskog oko 1910. godine. Budući da je volio glazbu, htio je da njegove slike izgledaju kao prave glazbene kompozicije pa ih naziva neobičnim imenima, kao što je impresija, improvizacija ili kompozicija. Njegove su improvizacije plod njegove mašte i osjećaja izražene brzim pokretima kista i boje. Zato su mu slike ne-predmetne, dakle bez lika/figure, to jest apstraktne. Kandinsky je napisao i knjigu o apstraktnom slikarstvu pod nazivom: O duhovnom u umjetnosti, Munchen 1911. godine. Nakon iskustva s organičkom apstrakcijom, prešao je na geometrijsku apstrakciju.
Geometrijska apstrakcija
Geometrijska apstrakcija iznašašće je ruskoga slikara Kazimira Maljeviča. Primjer mu je slika pod nazivom: Crni kvadrat na bijelom polju, iz 1913. kojim je izrazio da je kontrast glavna oznaka likovne umjetnosti. Godine 1915. objavio je manifest "Od kubizma do suprematizma" u kojem se zalaže za prevlast - supremaciju čistog osjećaja u umjetnosti. Nastoji dosegnuti savršen sklad oblika i boja nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova, kao što je kvadrat, kružnica i trokut. Prema Maljeviču, suprematizam je najviši stupanj apstraktne likovne umjetnosti, što je pokazao na slici: Bijeli kvadrat na bijelom polju.
Za razliku od ruskih suprematista, nizozemski slikar Piet Mondrijan geometrijsku apstrakciju ne prepušta osjećaju nego razumu, geometriji i matematici. Od figurativnoga i prirodnoga motiva dolazi do čiste apstrakcije, osobito do geometrijske apstrakcije poznate pod nazivom neoplasticizam ili De Stijl, po nazivu nizozemskoga časopisa koji je širio njegova slikarska razmišljanja. Piet Mondrijan je svoja likovna djela slikao pomoću tri osnovne boje (žuta, crkvena i plava) koristeći igru ravnih crta i pravokutnih ploha. Zato je postao slikar subjektivnoga ekspresionizma jer je iz nesimetrične ravnoteže plošnoga slikarstva isključio svaku vezu sa stvarnošću i prostornošću.
Iz ideje geometrijske apstrakcije rodila se konstruktivna umjetnost, odnosno moderni dizajn (design), posebno među mladim umjetnicima u njemačkoj školi Bauhaus.


Ruski apstraktni ekspresionizam
Apstraktizam se osobito proširio kao umjetnički pokret u Rusiji i iskazao se u više pravca, kao što je rejonizam, suprematizam, konstruktivizam, lef.
U Rusiji su se pozitivno odrazili novi umjetnički pokreti koji su nastajali diljem Europe, osobito u Francuskoj. Francusko slikarstvo, od fovista do kubista, imalo je umjetnike obožavatelje. Ruski se umjetnici ipak nisu zadovoljili da samo skupljaju nova iskustva koja dolaze sa zapada, nego su htjeli neke umjetničke ideje stvoriti i sami. Ponajviše su se oslanjali na kubističku pouku, osobito na geometrijsku apstrakciju.

Rejonizam
Rejonizam se u Rusiji pojavio 1909. Stvorili su ga Mihail Larionov i Gončarova. Četiri godine kasnije, 1913., Mihail Larionov objavio je Manifest rejonizma u prigodi izložbe u Moskvi. Slijedeće godine, zajedno s Gončarovom, napustio je Rusiju da bi kao scenograf i crtač surađivao s baletom Djagiljeva. Međutim, rejonizam kao pokret ugasio se iste godine.
Mi tvrdimo da duh našeg vremena - piše Larionov u Manifestu - moraju biti: hlače, kaputi, cipele, tramvaj, autobus, zrakoplov, divni brodovi. Divne li stvari, velike li epohe kojoj nema ravne u svjetskoj povijesti! U Manifestu kaže da osporava individualnosti bilo kakvu vrijednost u vezi s umjetničkim djelom. Umjetničko djelo treba pažljivo promatrati, uzimajući ga u obzir samo sa stajališta sredstava i zakona na kojima se temeljilo njegovo stvaranje. rejonizam bi, za njega, bio neovisni stil u slikarstvu čija se neovisnost očituje u zbiljskim oblicima, koji živi i koji se razvija shodno pravilima slikarstva. Rejonizam je sinteza kubizma, futurizma i orfizma. Tvrdimo da kopije nikad nisu postojale - kaže Larionov - i pozivamo da se lika na osnovi iskustva prošlosti; tvrdimo da slikarstvo ne poznaje granice vremena. Rejonizam se bavi prostornim oblicima koji proizlaze iz presijecanja zraka što ih odražavaju različiti predmeti i oblici koje je razaznao samo umjetnik.
Rejonizam se može definirati kao sinteza kubizma, futurizma i orfizma.

Suprematizam
Suprematizam je umjetnički avangardistički pravac koji je nastao u Rusiji 1913. godine. Glavni osnivač suprematizma je Kazimir Maljevič poznat po dvije (suprematističke) slike: «Crni kvadrat na bijelom polju» i «Bijeli kvadrat na bijelom polju».
Prvi manifest suprematizma objavio je Kazimir Maljevič u Petrogradu 1915. Napisao je manifest suprematizma pod nazivom: Od kubizma do suprematizma. U svom proglasu zalaže se za prevlast (supremaciju) čistog osjećaja u umjetnosti, a na svojim slikama je pokušavao postići savršen sklad oblika i boja apstraktnim ili slikama, crtama u osnovnim geometrijskim oblicima. Kasnije je Maljevič razvijao svoju teoriju u raznim člancima, a pogotovo u sadržaju pod nazivom: suprematizam ili svijet neprikazivanja. Po Maljeviču, umjetnost prošlosti i dan danas živi ne poradi onoga što prikazuje - mitološki prizori, junački podvizi, svete slike - već po ne-vremenskoj snazi koja nadvladava slučajnost i praktičnu svrhu tih prikaza.
Pod suprematizmom podrazumijevam - piše Maljevič - pravlast čistog senzibiliteta u figurativnim umjetnostima, jer pojave objektivne prirode, same po sebi, sa stajališta suprematista, lišene su značenja; senzibilitet kao takav, u stvari, posve je neovisan o ambijentu u kojemu se pojavio. Akademski naturalizam, naturalizam impresionista, céssanizam, kubizam... u stanovitoj mjeri nisu ništa drugo doli dijalektičke metode koje, same po sebi, ne određuju specifičnu vrijednost umjetničkog djela.
Za suprematista uvijek će vrijediti ono izražajno sredstvo koje omogućuje izraz po mogućnosti pun senzibiliteta kao takvog i koje je strano uobičajenoj predmetnosti. Objektivno samo po sebi bez značenja je za suprematiste, a prikazivanje svijesti za njih nema vrijednosti. Nasuprot tom odlučan je senzibilitet, i umjetnost u suprematizmu dosiže stvarnost bez predmeta njegovim posredstvom. Za suprematiste umjetnost ne smije biti ni u čijoj službi, ni države, ni vjere, ni ikoje političke ideologije.
Suprematisti su samoinicijativno odustali od predmetnog prikazivanja da bi doprli do vrha prave nezakrabuljenosti u umjetnosti i da bi se odatle divili životu, kroz prizmu čistog umjetničkog senzibiliteta. Odustali su od prikazivanja ljudskog lica stoga što suprematisti ne gledaju i ne dodiruju: oni samo sudjeluju.
Suprematizam otvara umjetnosti nove mogućnosti, jer odustajanjem od takozvanog "poštivanja poklapanja sa svrhom" postaje moguće u prostor prenijeti plastičnu percepciju reproduciranu na površini slike. Umjetnik - slikar više nije vezan za platno, za površinu slike, već je u mogućnosti svoje kompozicije s platna prenijeti u prostor.
Suprematizam zapravo ne znači ništa drugo nego apsolutnu nadmoć čiste senzibilnosti u figurativnoj umjetnosti. Zato je Maljevič sam sebi htio napraviti "pustinju". Bio je uvjeren da u toj pustinji, u njenoj čistoći, konačno može čuti onaj vox clamantis umjetnosti, koji je nemoguće čuti u zaglušnom zbivanju objektivnog svijeta. On suprematizam dijeli na tri razdoblja: crno, crveno i bijelo razdoblje. Naprimjer u bijelom razdoblju slikao je bijele oblike na bijeloj podlozi.
Maljevič je zajedno s Vladimirom Tatljinom, tvorcem konstruktivizma, u veljači 1915. organizirao izložbu u Petrogradu. Nakon te izložbe njih dva su se razišli jer se nisu slagali u načinu slikanja.


Konstruktivizam
Konstruktivizam je umjetnički avangardistički pokret koji je nastao 1913. u Rusiji. Glavni predstavnik i osnivač je Kazimir Maljevič. Pokret je nastao kao zanos tehničkim i industrijskim dostignućima. Umjetnost, prema njima, ne smije biti samo dekoracija, nego praktična i funkcionalna. Vrijednost umjetnosti je u materijalu, a ne u umjetničkom izražaju. Tako, na primjer, za njih kuća mora biti kao stroj za stvaranje, a ne samo prostor za stanovanje.
Slikar Naum Gabo napisao je manifest o konstruktivizmu u Moskvi u kolovozu 1920. godine. U manifestu je htio svoj estetički konstruktivizam razlikovati od Tatljinova praktičnog konstruktivizma. Tako je taj manifest razdvojio konstruktivizam u dva različita pravca. produktivizam i pozitivizam.
Produktivizam
Program produktivističke grupe objavljen je 1920. u prigodi izložbe koju su organizirali A. Rodčenko i Barbara Stepanova. To je manifest koji odražava Tatljinove ideje i politička stajališta i koji se izravno suprostavlja "neutralizmu" u umjetnosti koji je zastupao Pevsner. U ovo se vrijeme naziv "produktivizam" upotrebljavao na isti način i s istim značenjem kao i naziv "konstruktivizam". Zadaća produktivističke grupe jest - piše na početku manifesta - da komunistički izrazi materijalistički konstruktivni rad. Grupa se bavi rješenjem tog problema oslanjajući se na znanstvene pretpostavke i ističući nužnost sinteziranja ideološkog formalnog aspekta kako bi se eksperimentalni rad usmjerio na put praktične djelatnosti.
Pozitivizam
Ideološki aspekt grupe pozitivista opisan je u tri točke: Kao prvo, jedini temeljni koncept je znanstveni komunizam, utemeljen na teoriji povijesnog materijalizma. Kao drugo, poznavanje eksperimentalnih procesa Savjeta navodi grupa da svoju istraživalačku djelatnost prenese s aspektnoga na zbiljno. I kao treće, specifični elementi djelatnosti grupe jest konstruiranje i proizvod, ideološki, teorijski i iskustveno opravdavaju promjenu materijalnih elemenata industrijske kulture u volumenu, površini, boji, prostoru i svjetlosti.

Lef
Zanimljivo je da su u Rusiji gotovo svi avangardni umjetnici prešli na stranu revolucije. Od avangardnih umjetnika koji su najgorljivije htjeli izaći iz individualizma i prihvatiti nove zahtjeve revolucionarne kulture bila je grupa Lef koju je organizirao Vladimir Majakovski. Lef je bio lijeva fronta umjetnosti, kako su ga zvali, oko kojega su se okupljali filmski radnici, poput Eisensteina, ili kazališni redatelji, poput Mejerholda, pisci, poput Babelja. Lef se bori protiv svega što je preživjelo - pisao je Eisenstein - služeći se novinama, javnim predavanjima, raspravama.
Revolucionarni polet obilježavao je sveukupni rad umjetnika iz grupe Lefa. Shvatili su da nova umjetnost ne smije preskočiti činjenicu da je jedan veliki narod postao glavnim glumcem povijesti, država, vlada, socijalističkih nacija... Vjerovali su da umjetnost više ne smije biti čisti eksperiment, bezrazložna igra, već izraz revolucionarne istine, širitelj osjećaja i ideja koje je revolucija pobudila. Umjetnici Lefa ipak su shvaćali da je takav pothvat moguć samo ako ostanu na području moderne polemičke umjetnosti, ali polazeći iz unutrašnjosti svoje dijalektike i razvijajući prave nove izražajne vrijednosti, originalne postupke, najsigurnija otkrića i izume avangarde. Oni su bili uvjereni da je nemoguće mlado, jako vino revolucije staviti u stare bačve tradicije 19. stoljeća.



Nizozemski apstraktni ekspresionizam

De Stijl
De Stijl je umjetnički pokret osnovan 1917. godine u Nizozemskoj. Naziva se i neoplasticizam ili nova plastična umjetnost. Ime/naziv dolazi od nizozemske riječi stil. Glavni predstavnik je Piet Mondrian koji je oslikavao čistu apstrakciju pomoću forme i boje: forma je svedena na osnovne dijelove horizontalne i vertikalne linije, a boje su ograničene na osnovne boje, kao što su kromatske - žuta, crvena i plava i akromatske - bijela i crna.
Mondrijan je do apstrakcije došao postupno. On postupno predmetu oduzima sve njegove raspoznatljive znakove, sve njegove osobnosti, dokle god ga ne svede na kostur, na stilizaciju, na crtu, to jest dokle god ne učini da iščezne. Stoga njegova umjetnost, barem u tom razdoblju, doista zaslužuje naziv "apstraktne" umjetnosti, kao one umjetnosti koja svoje rezultate traži preko neke vrste očišćenja na kraju kojega na platnu ostaje tek neodređena zbilja.
Ono što je Mondrijan nazvao neoplasticizmom, pojavilo se kod njega tek oko 1917. u Larenu u Nizozemskoj, kamo se vratio iz Pariza. U Nizozemskoj je upoznao Thea van Doesburga i s njim u Leydu pokrenuo novi časopis pod nazivom "De Stijl" oko kojega su za kratko vrijeme okupili najbolje europske slikarske snage upućene u apstraktnom pravcu. Kao program grupe možemo navesti izreku koja se pojavila 1919. na početku Predgovora II.: Svršetak prirode je čovjek, svršetak čovjek je stil.
Prvi manifest objavljen je u drugom broju "De Stijla" 1918., drugi manifest već u trećem broju časopisa (1920.), treći manifest u broju četiri (1921.). Sva tri manifesta zastupaju temeljnu ideju: individualizam u umjetnosti kao i u životu uzrokuje svako rušenje ili iskrivljivanje točnosti: treba mu suprostaviti vedru jasnoću duha koja jedina može uspostaviti ravnotežu između "univerzalnog i individualnog". Druga temeljna ideja grupe jest želja da se umjetnost izjednači sa životom. Umjetnost će biti život - govorio je Mondrijan - kad prestane postojati kao umjetnost.
Apstraktno iskustvo u umjetnosti ipak je ostavilo dubok trag u suvremenoj europskoj umjetnosti, bez obzira kako se manifest ili grupa nazivali.
Piet Mondrian
Pieter Cornelis (Piet) Mondriaan (od 1912. Mondrian) rođen u Amersfoortu, 7. ožujka 1872., a umro je u New Yorku, 1. veljače 1944., nizozemski je slikar i umjetnički teoretičar. Glavni je predstavnik umjetničke grupe De Stijl (stil) koju je osnovao slikar Teo van Doesburg. Godine 1892. počeo je studij umjetnosti na akademiji u Amsterdamu. Zanimala ga je religiozna problematika, osobito teozofija (theo + sofia = božja mudrost; vrsta religiozne mistike) i rado je oslikavao mistične teme. Nakon toga počeo je oblikovati plošno slikarstvo koje se očitovala u slobodnoj i nepreglednoj igri obojenih kvadratnih površina s osnovnim kromatskim i akromatskim bojama. Godine 1917. jedan je od osnivača (sa slikarom Teom van Doesburgom) umjetničkoga pokreta pod nazivom De Stijl.



Američki apstraktni ekspresionizam
Apstraktni ekspresionizam je pokret u američkom apstraktnom slikarstvu koji je nastao 40-ih godina 20. stoljeća u New Yorku, a 50-ih godina prešao i u Europu. Prvi umjetnici američkoga apstraktnoga ekspresionizma bili su slikari akcijskoga slikarstva.

Akcijsko slikarstvo - action painting - gestural abstraction - pittura d'azione
Apstraktni ekspresionisti zastupali su, kao i nadrealisti, spontanost (automatizam) koja se postiže pomoću gestualne aktivnosti izvan razumske kontrole i bez prethodne mislene pripreme. Njihova slika nije prikaz nekoga motiva ili sadržaja nego «trag» različitih radnji, otisak ili zapis spontanoga (ne-realističkog automatizma) koje postaje umjetničko djelo. Među te radnje spadaju umjetnikove intervencije i automatiziranje kretnje, koje ostavljaju trag, a trag postaje likovni motiv (tema ili sadržaj).
Trag spontanih radnji na slikarskom platnu mogu se učiniti na različite načine: umjetnik svoje tijelo, ili tijelo živoga modela, namaže bojom i tako prijeđe, ili se provalja, preko slikarske površine; bojom i kistom, prolijevanjem boje iz posude, prskanjem boje pomoću četke ili metle (dripping), otiskom ruku ili nogu… pri čemu nastaje slika bezličnoga sadržaja i bez kompozicije. Točka gledanja, odnosno središte slike, ne postoji jer se izgubilo u vrtlogu gestualnih radnji u kojima je boja razlila na sve strane.
Umjetnike koji «ostavljaju spontani trag» na slikarskom platnu nije povezivao neki zajednički manifest ili neki zajednički slikarski stil, nego ideja da se stvaralačkom činu može pristupiti spontano, bez ikakve razumske kontrole. Pod utjecajem nadrealista i egzistencijalne filozofije, ovi su umjetnici, otkrili novi pristup umjetnosti gdje je slikarstvo postalo zamjena za životne probleme.
Najpoznatiji slikar spontanoga apstraktnoga ekspresionizma jest američki akcijski slikar Jackson Pollok.

Jackson Pollock
Paul Jackson Pollock, američki slikar, rođen je na ranču Watkins u gradiću Cody, na sjeverozapadu države Wyoming, 28. siječnja 1912., a umro je u mjestu Springs, 11. kolovoza 1956. godine. Najprije je bio ekspresionist, a kasnije prelazi na apstraktno slikarstvo. Iako je figura kao volumen (čovjek, životinja, biljka, stvar) sastavni dio njegova umjetničkoga doživljaja, kada je slika, pretvara je u apstraktni i nefigurativni motiv.
Njegova djela nastala kapanjem boje po platnu (dripping) nije ostavljala ravnodušnim ni gledatelje ni likovne kritičare. Ubrzo je postao vodeći američki umjetnik akcijskoga slikarstva tako da je dobio nadimak: Jack The Dripper - Jack Kapatelj (prvi put spomenut nadimak u magazinu Time 1956. godine).
Odao se porocima, nemoralu, osobito pijanstvu, nosio je dugu kosu, stalno se prepirao s prijateljima, nije volio autoritet, zapadao je u depresiju, liječio se na psihijatriji. Poginuo je u 44. godini života, u prometnoj nesreći kada se, pijan, autom zabio u drvo. Imao je dvije suputnice u autu; jedna je ostala mrtva, dok je druga preživjela nesreću.
Slikao je velike apstraktne kompozicije pomoću prskanja ili prolijevanjem boje po vodoravno položenom slikarskom platnu. Ne samo da je spontanost pokazao kružeći oko platna, nego je znao i ugaziti na platno i, stojeći na njemu, slikati, kako bi se reklo – akcijski. I tako je nastalo njegovo akcijsko slikarstvo.
Promatrajući njegove slike, posjetitelji su se pitali: zašto je Pollock pljusnuo ljudima boju u lice? Po njegovu mišljenju, on je nije htio da boja bude pasivna masa s kojoj on radi što hoće, nego je dozvolio boji da se oslobodi stege umjetnika. Rezultat njegova slikanja izražena je u živoj površini platna. Ipak, Pollock, kada "oslobađa" boju, ne "diže ruke" od nje i ne ostavlja je slučaju. Opet je on onaj zadnji upravitelj koji svojom energijom "kroti" sile koje su sadržane u boji. Valjda zato i upotrebljava velika platna da bi imao veliko polje za "borbu", da slika ne samo rukama nego cijelim tijelom. Njegova su slikarska djela satkana od isprepletenih i razlivenih poteza i rasprsnutih prolijevanja boje. Kao slikar, svoje umjetničke osjećaje spontano (ekspresivno) prenio je na platno stvarajući apstraktnu sliku (bez prepoznatljivoga motiva), bez točke gledišta (bez središta), bez početka i kraja. Naslikano likovno djelo zapravo je spontani trag umjetnikova putovanja kroz prostor i vrijeme.
Njegove slike predstavljaju rasprsnutost, umrljanost, isprepletenost, diskontinuiranost, razlivenost poteza koji vjerno odražavaju putanje umjetnikova tijela u stvarnom prostoru. Slikar svoje osjećaje ekspresivno prenosi jasnim potezima tragova stvarajući apstraktnu sliku bez ikakve kompozicije ili perspektive. Njegova slikarska tehnika obojenih tragova rijetko je koga ostavila ravnodušnim.
Tako je njegova slika No 5, veličine 200 x100 cm, prodana za 140,7 milijuna dolara, što je najveća cijena ikada plaćena za jednu sliku na međunarodnoj aukciji. Sliku 'No 5' prodao je američki medijski magnat David Geffen meksičkom gospodarstveniku Davidu Martinezu.

Europski akcionisti
Apstraktni ekspresionizam u stilu akcionističkoga umjetničkog spontanizma brzo je stekao pristaše među europskim umjetnicima, kao što su članovi umjetničke udruge COBRA.

COBRA
Slikari spontaši bili su i članovi umjetničke udruge COBRA (ime nastalo od početnih slova gradova iz kojih su došli umjetnici: Copenhagen, Bruxelles, Amsterdam). Bili su to: Danac Asger Jorn iz Copenhagena, Belgijanci Pierre Aleschinsky i Guillaume Corneille iz Amsterdama i Nizozemac Karel Appel iz Bruxellesa. Glavne značajke ove grupe: brzi potezi kista, krivudave linije, jaki kolorizam. Osnovna su likovna obilježja grupe siloviti potezi kistom, iskrivljeni oblici i naglašeno jak kolorit, dok su izbor tema i kromatski registri manje sumorni u odnosu na ekspresionističke.

Asger Jorn
Danski slikar Asger Jorn (Asger Oluf Jørgensen) rođen u mjestu Vejrum, 3. ožujka 1914. a umro 1. svibnja 1973. godine. Završio je likovnu akademiju u Parizu. Bio je jedan od utemeljitelja grupe COBRA.
Pierre Aleschinsky
Belgijski umjetnik Pierre Aleschinsky rođen je u Bruxellesu, 19. listopada 1927. godine. Učio je slikarstvo u Bruxelleseu. Najprije se bavio oslikavanjem knjiga i tiskarstvom, a ponekad je slikao prema post-kubističkom načinu. Godine 1948. postao je član grupe COBRA i s njima sudjelovao na izložbama. I tako je stekao svjetsku slavu.
Guillaume Corneille
Belgijski umjetnik Guillaume Corneille, pravim imenom Cornelis Van Beverloo, rođen je u gradu Liegi, 1922. godine. U Amsterdamu je završio likovnu akademiju. U početku je slikao kao nadrealist. Pridružio je grupi COBRA i s njima sudjelovao na izložbama. Putovao je egzotičnim krajevima. Nakon apstraktnoga ekspresionizma, 60-ih godina 20. stoljeća vratio se figurativnom slikarstvu i grafičkim tehnikama.
Karel Appel
Nizozemski umjetnik Karel Appel rođen je u amsterdamu, 25. travnja 1921., a umro je u Zurihu, 4. svibnja 2006. godine. U amsterdamu je studirao likovnu akademiju. Družio se s poznatim slikarima svoga vremena. Godine 1948. pridružio se grupi COBRA. Dugo je vremena živio u Parizu i tu je stekao svjetsku umjetničku slavu. Putovao je diljem svijeta i izlagao u najpoznatijim galerijama u New Yorku, San Francisku, Londonu, Bostonu. Montrealu…


Pop art

Pop art (skraćenica na engleskom: popular art = narodna ili pučka umjetnost) je vizualni i umjetnički pokret koji se 1960-ih godina 20. stoljeća pojavio u Engleskoj i Americi, kao proslava zapadnog konzumerizma nakon oskudnosti ratnih godina. Također se može protumačiti kao prva manifestacija postmodernizma.
Apstraktni ekspresionizam je radikalnom promjenom umjetničke forme (načina i pristupa likovnom djelu) postao gledateljima nerazumljiv i neshvatljiv. Zato popularna umjetnost (pop-art), reakcijom protiv ozbiljnosti apstraktnog ekspresionizma i pobunom protiv prevladavajućih svakodnevnosti u umjetnosti i u životu općenito, pokušava umjetnost približiti gledateljima, odnosno htjeli su i gledatelje aktivno uključiti u stvaranje likovnih djela.
Nova umjetnička praksa stvaranja likovnoga djela u kojoj sudjeluje i umjetnik i gledatelj imala je nakanu ukinuti granicu između profesionalne i amaterske umjetnosti i povezati visoku akademsku i običnu narodnu umjetnost. Da bi ostvarili svoju nakanu, umjetnici nisu samo promijenili način likovnoga stvaranja, nego su promijenili i likovni materijal, pa su se počeli služiti tzv. nelikovnim materijalnom potrošačke kulture. Tako je umjetnost trebala postati masovna kultura za sve ljude, a ne samo za odabrane pojedince.
Iz samoga imena - pop-art = popularna umjetnost - prepoznatljiva je njegova težnja da postane mas-pok - masovni narodni kulturni pokret i da bude prihvaćen – popularan od što većeg broja ljudi (populus = narod). Da bi se što više približili običnom čovjeku, umjetnici su za likovni materijal koristiti praktične predmete iz svakodnevne uporabe kojima se služio suvremeni čovjek, kao što su reklame, oglasi, naljepnice, crtani romani, fotografije iz časopisa, konzerve, boce… Sve što suvremeni čovjek koristi u svakodnevnom životu, moglo je postati likovni motiv i moglo se koristiti kao umjetnički materijal.
Kritičare modernizma šokirala je uporaba tako trivijalnih tema od strane pop umjetnika i njihovo naočigled nekritičko tretiranje likovnih motiva u umjetničke svrhe. U stvari, pop art je odveo umjetnost u nova područja i razvio je nov način prikazivanja likovnih tema u umjetnosti.

Američki pop-artizam
Premda se o pop-art ponekad govori kao o "novom realizmu", teško da taj izraz odgovara za američke umjetnike koji su se uključili u pop-art avangardu. Njihove temu koju su slikali (zastave, brojke, slova, znakove, značke, stripove) same su po sebi apstraktne teme. Iz nastojanja da se umjetničkim djelima pruži nova mogućnost brisanjem jasne granice između slike i stvarnosti, nastale su i mnogobrojna umjetnička djela u pop-art avangardi.
Među američke pop-artiste ubrojit ćemo glavne slikarske i kiparske predstavnike kao umjetnike koji su pokušavali kombinirati elemente popularne i visoke kulture kako bi izbrisali granice između njih koristeći nove tehnike znakova umjetnosti.

Američki pop-slikari
Prvi predstavnici u Americi bili su Jasper Johns i Robert Rauschenberg. Osim prvih predstavnika u Americi (Jasper Johns i Robert Rauschenberg), najpoznatiji američki popartisti su: slikari Roy Lichenstein i Andy Warhol.

Jasper Johns
Jasper Johns, američki slikar, rođen je u mjestu Augusta, 15. svibnja 1930. godine. U početku je slikao po uzoru na dadaiste. Rado se služio s ready made odbačenim predmetima za svakodnevnu uporabu.
Početkom 50-ih godina 20. stoljeća počeo je slikati u pop-art stilu stvarne objekte, kao što su zastave u tehnici enkaustike (drevna zaboravljena slikarska tehnika pomoću voska i pigmenta u boji). Ove umjetničke slike izgledale su kao otisak (kopija) ili naljepnica pravih američkih zastava. Tako je došlo do izjednačavanja oslikanoga predmeta (stvarne zastave) i likovnoga motiva (naslikane zastave).
To se osobito može vidjeti na njegovoj slici američke zastave, koji je naslikao od ruba do ruba, pod nazivom: Tri zastave. Sliku je izradio 1958., na platnu, u dimenzijama 113x78 cm, a danas se nalazi u privatnoj zbirci obitelji Burton Tremaine, u Meridenu, u Americi. Promatrajući sliku, mogli bismo se zapitati: u čemu je zapravo razlika između umjetničke zastave i stvarne zastave? Kako njegova slika prikazuje «pravu» zastava, odnosno zastava je potpuno sukladna slici, poput kakva otiska ili preslike, došlo je do izjednačavanja umjetničke slike (kao predmeta) i prikazanog predmeta (zastave).
Na slici odmah prepoznajemo američku zastavu s bijelim zvijezdama na plavom polju i crvenim prugama. Međutim zastava, odnosno zastave, kao da se ponašaju neprirodno, umjesto da lepršaju, one kao da stoje u stavu mirno, ukočene. Pa, ipak se primjećuje pokret: crvene, bijele i plave površine nisu područja pune boje, nego su lagano modulirane, kao da su salivene i nalijepljene. Gledatelj se može pitati: jesu li to tri zastave ili je to jedna zastava. Takva zastava postojala je samo u umjetnikovoj zamisli, sada i na platnu i kao takva zastava, ili zastave, zaslužuje našu pažnju.

Robert Rauschenberg
Američki umjetnik, pravim imenom Milton Ernst Rauschenberg, rođen u Port Arthur, 22. listopada 1925. godine, a umro u Captiva Island u Floridi 12. svibnja 2008. godine. Robert Rauschenberg, kao apstraktni ekspresionist, stvarao je nova umjetnička djela pomoću slaganja i lijepljenja izrezanih naslova iz dnevnih novina i reklama iz časopisa, dakle kolažiranjem, i ubacivanjem svakojakih odbačenih predmeta i proizvoda potrošačkoga društva (francuski: object trouve). Nije samo slagao pronađeni predmet jedan do drugoga, nego je od njih, spajanjem više istih ili različitih u jednu cjelinu, znao stvarati nove predmete različitoga oblika i značenja: asamblaž (francuski: assemblage = spajanje, sklapanje; slikarsko-kiparska tehnika spajanja i lijepljenja - kolažiranja različitih predmeta i materijala). Bavio se i grafičkim tehnikama i rado otiskivao slike na svili. Njegova umjetnička djela stilski pripadaju neodadaizmu, iako ih je on nazivao: combines. Tim pojmom htio je reći da njegova djela nisu ni slika ni skulptura, nego nešto između slike i kipa – kombinirana tehnika.

Roy Lichenstein
Roy Lichtenstein, američki pop-art umjetnik, rođen je u New Yorku 27. listopada 1923. godine, a umro je u New Yorku 29. rujna 1997. godine. Prve likovna djela, kojima je stekao svjetsku slavu, bile su serije slika uvećanih crteža iz stripova kao vinjeta - ukrasa. Ironično je uvećavao sličice iz stripa do velikih formata. Takva sličica iz stripa, povećana na dimenziju velike slike, dobila je novo značenje i svojom uvjerljivošću djelovala na gledatelje da prestanu prelistavati i «gutati» sve ono što nudi tisak, jer se moramo, i kao umjetnici i kao gledatelji, zapitati kuda nas to vodi vizualni svijet u kojemu živimo. Njegovi «povećani stripovi» su doslovno naslikani u tehnici poentilizma – točkica u boji. Za izradu svojih slika koristio je tehnike komercijalne umjetnosti: projektorom je povećavao točke koje izrađuje pomoću pištolja za špricanje boje kako bi slike izgledale kao novinski stripovi gledani kroz povećalo. Dok je točkastom tehnikom oponašao raster crtanoga romana, odnosno stripa, njegove su slike ipak djelovale hladno i rugajuće.
Njegove slike nemoguće je bilo tiskati u knjigama, jer kad se smanje izgledaju kao pravi strip u boji, pa mnogi donose tek male detalje da se vide obojani dijelovi koje je umjetnik radio.

Andy Warhol
Andy Warhol znao je nadoslikavati poznate reklamne proizvode i osobe svoga vremena tako da je na fotografije (proizvoda i osoba) nanosio tek malo boje (kao osobnu umjetničku intervenciju i jednostavni dodatak). Tako je pokušao pro-slaviti američki konzumizam (konzumerizam), osobito umnažajući i ponavljajući poznate proizvode i osobe američke popularne (narodne) kulture, kao što je Campbell juha, Marilyn Monro ili Elvis Presley. Pomoću poentilističke tehnike crtanja u boji, to jest pomoću slaganja raznobojnih točkica, slikarsku površinu pretvorio je u običnu povećanu novinsku sliku. Zato je postupak izgledao kao reprodukcija, a slike djelovale previše mirno, ironično i hladno, bez emocije.

Američki pop-kipari
Američki kipari Claes Oldenburg i George Segal stvaraju naturalističke reprodukcije stvarnih likova i predmeta u nelikovnom materijalu, osobito u plastici. Likove često grupiraju i previše zbijaju. Tako gledatelje upozoravaju da živimo u vremenu u kojemu smo različite materijale iz bogate kulturne prošlosti (kao što su staklo, drvo, porculan, kristal) zamijenili lažnim proizvodima pomoću industrijske pokretne trake.

Claes Oldenburg
Claes Oldenburg radio je s različitim tehnikama, uključujući crtanje, slikanje, film, meko kiparstvo i velike skulpture u čeliku, ali njegovo najpoznatije djelo su ogromni spomenici svakodnevnih predmeta. Uzimajući te svakodnevne predmete i predstavljajući ih izvan konteksta i u takvim kolosalnim proporcijama Oldenburg je tjerao gledatelje da preispitaju svoje živote i vrijednosti. Njegov rad je društveni komentar američke popularne kulture i pristupa životu u tadašnjem društvu. Njegova djela Floor Burger, Fag End i Giant Ice Bag neka su od njegovih velikih skulptura koje su namijenjene izlaganju u prostorijama. Lipstick (Ascending) on Caterpillar Tracks (1969) bio je njegov prvi spomenik načinjen za vanjsko izlaganje.

George Segal
Andy Warhol bio je vodeća osoba u pokretu pop umjetnosti i jedan od najutjecajnijih umjetnika kasnog dvadesetog stoljeća. Warhol se usredotočio na površinu stvari, birajući svoje slika iz svijeta svakodnevnih predmeta kao što su dolarske novčanice, limenke juhe, boce gaziranih pića i kutije za sapun. Naizmjence mu se pripisuje ismijavanje i slavljenje vrijednosti američke srednje klase brisanjem razlika između popularne i visoke kulture. Monotonija i ponavljanje postali su znakovi prepoznavanja njegovih višeslikovnih, masovno proizvedenih slika na svilenom platnu, kao što su portreti Marilyn Monroe, Jacqueline Kennedy, Che Guevare i mnogih drugih ikona toga doba, kao i njegovi autoportreti.

Europski pop-artizam
Nova umjetnička praksa stvaranja likovnoga djela u stilu pop-artista pronašla je plodno tlu među europskim umjetnicima koji su se počeli služiti tzv. nelikovnim materijalnom potrošačke kulture.

Britanski pop-artizam
Predstavnici britanskoga pop-artizma su: Eduardo Paolozzi, Richard Hamilton, Peter Blake, Ronald Brooks Kitaj i David Hockney.

Eduardo Paolozzi
Eduardo Paolozzi, britanski slikar i kipar, utemeljitelj pop arta, rođen je u mjestu Leith pokraj Edinburga u Škotskoj, 7. ožujka 1924. u obitelji talijanskih doseljenika, a umro je u Londonu, 22. travnja 2005. godine. Likovnu naobrazbu stekao je na londonskom sveučilištu, nakon čega odlazi u Pariz gdje boravi od gdje upoznaje najznačajnije umjetnike onog vremena. Najprije je počeo izrezivati neobične ilustracije iz raznih časopisa i lijepio ih, u stilu kolažiranja, u svoju bilježnicu. Tako su nastali njegovi prvi pop-artistički likovni radovi.
Najpoznatiji uradak iz te bilježnice, koja se danas čuva u Tate Gallery u Londonu, navodi se kolaž I Was a Rich Man`s Plaything, iz 1947. godine, na kojemu je nalijepio realistički crtež američkog ratnog bombardera, bocu Coca-Cole i ruke koje drže pištolj iz čije izlazi oblak dima u kojem piše: POP. Radi se o svojevrsnom Paolozzijevu proročanstvu, jer će stilski pravac, kojeg je on utemeljio, dobiti naziv pop-art tek desetak godina kasnije. Prema nekim svjedočenjima ime pop-art prvi je dao britanski kritičar Lawrence Alloway.
Paolozzijevi kasniji likovni radovi odlikuju se grafičkom čistoćom, koji uz pop artističke, sadrži i brojne nadrealističke dijelove. Tijekom 60-ih godina, uz slikarstvo, izrađivao je brojne kiparske instalacije prema kubističkim primjesama. Glavninu Paolozzijevih radova čuva Škotska nacionalna galerija moderne umjetnosti, kojoj je on 1994. donirao većinu svojih radova, te gotovo cjelokupni inventar svojeg ateliera. Godine 1989. britanska je kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je titulu viteza.

Richard Hamilton
Engleski likovni umjetnik Richard Hamilton rodio se u Londonu 24. veljače 1922. godine. Osim slikarstva i dizajna, bio je ilustrator. Jedan je od utemeljitelja pop-arta. Potječe iz radničke obitelji. Najprije se zaposlio u tvornici električnih dijelova. Nakon završenog tečaja crtanja upisao je Kraljevsku akademsku školu, koju nije završio. Upoznao je različite stilove, ali se pridružio pop kolažima Eduarda Paolozzija i instalacija Marcela Duchampa. Bio je zanesenjak nove urbane potrošačke kulture, napose njezinim umjetničkim izražajima u pop-art kulturi.
Najpoznatiji njegov kolaž zove se Just What Is It That Makes Today`s Homes So Different, So Appeling?, reproduciranom na plakatu glasovite izložbe Neovisne grupe This is Tomorrow održane 1956. Whitechapel Art Gallery u Londonu, koji je sve donedavno pogrješno navođen kao prvo pop artističko djelo, premda je nastao nakon poznatih likovnih djela istoga stila. Navedeno djelo veliča glavne nositelja pop kulture američke srednje klase: prenaglašenu seksualnost (muški i ženski poluaktovi), kult zabave (TV-prijemnik i uokvireni strip), kult tehnike (magnetofon, usisavač), i naravno konzumerizam (ogromna lizalica s natpisom POP bizarno umetnuta u ruke body buildera u prvom planu slike). Takav Hamiltonov plakat trebao je posjetitelje pripremiti na glavna djela ove neobične izložbe: robota Robbya – junaka američkog znanstveno-fantastičnog filma Zabranjeni planet, postere s prikazima špageta i pivskih boca, i sl. Kolaž Interijer II iz 1964. pokazuje u kojem se smjeru dalje razvijao Hamiltonov likovni izričaj: u središtu slike nalazi sa američka glumica Particia Knight u sceni iz filma Shockproof. Kolaž je međutim bitno pojednostavljen, i u njega je osim novinskih izrezaka umetnuta plastična šablona.
I dok se američki pop umjetnici u svojim djelima okreću slavnima, Hamilton bira relativno nepoznatu glumicu. On je tako odredio glavne odlike pop umjetnosti: prolazna, popularna, jeftina, masovno izrađena umjetnost. Sredinom 80-ih godina Hamilton se neko vrijeme bavi industrijskim dizajnom. Najveće priznanje za svoj rad Hamilton je primio 1993. kada njegovo predstavljanje Britaniju na Venecijanskom Biennalu okrunjeno Zlatnim lavom. Godine 2002. British Museum priređuje izložbu Hamiltonovih ilustracija Joyceova Uliksa, na kojima je umjetnik radio više od pola stoljeća.

Peter Blake
Peter Blake, britanski umjetnik, rođen u mjestu Dartford u Kentu, 25. lipnja 1932. godine. Jedan je od utemeljitelja pop-arta. Još od mladosti zanosio se za američkom popularnom kulturom. Nakon umjetničke naobrazbe, pridružio se istomišljenicima u pop-artu. Najpoznatije mu je djelo Na balkonu, koje je izradio od 1955. do 1997., a danas se čuva u Tate Gallery u Londonu. Radi se o ulju na platnu, koje prikazuje njegove kolege s likovne akademije kako na klupi u parku drže svoje slike. Oko likova Blakeovih kolega su u tehnici kolaža naslikani razni predmeti pop kulture tog vremena: kutije cigareta i corn flakesa, časopisa i pića... Blakeovi kolege na prsima nose bedževe koji također odražavaju zapadnu pop kulturu toga doba (kao što je I LOVE ELVIS).
Blake je prikazivao frontalne poze likova i ukočeno, što je odlika pučke umjetnosti ili pop kulture – pop arta. U svojim djelima koristio je predmete iz svakodnevne uporabe. za svoje prikaze. Djelo Djevojačka vrata nastalo na način da je Blake na prava vrata nalijepio pin-ap slike poznatih manekenki i glumica. Uz poznate osobe, koristio je slike i običnih ljudi. Tako je 1961. godine nastao njegov Autoportret s bedževima, na kojem je sebe prikazao s jednom rukom u džepu, dok u drugoj drži časopis znakovitog naziva Elvis, koji na naslovnici ima filmsku fotografiju Elvisa Presleya. U njegovim djelima vidljiva je cool-ness hladnoća i razdvojenost umjetnika i likovnoga motiva.
Godine 1967. dizajnirao je ovitak poznatoga albuma The Beatlesa Stg. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Godine 2002. britanska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je titulu viteza za njegova umjetnička ostvarenja.

Ronald Brooks Kitaj
Ronald Brooks Kitaj, britansko-američki umjetnik, rođen u mjestu Chagrin Falls, u Ohio, 29. listopada 1932. godine, a umro je u Londonu, 21. listopada 2007. godine (vjerojatno samoubojstvo). Kitaj je studirao umjetnost u Beču, New Yorku, u Oxfordu i Londonu. Pridružio se pop-artistima i bio pravi intelektualac među popularcima. Bio je odličan crtač i kolorist, rado je koristio kolaž. Likovna djela su mu privlačna za gledatelja na kojega ostavljaju dojam razmatranja. Poznat mu je kolaž Ubojstvo Rose Luxemburg, iz 1960. godine, s kojim obrađuje povijesne teme. Ipak, najviše se bavio običnim pop motivima kao što su filmske zvijezde, sportaši i umjetnici ili strip junaci. Godine 1989. objavio je Prvi dijasporistički manifest, u kojem raščlanjuje vlastito otuđenje (kao Amerikanca u Britaniji, te k tome Židova) i način na koji je ono utjecalo na njegov rad. Na koncu je zaključio: Ne morate biti Židov da biste bili dijasporist. Početkom devedesetih postao je članom britanske Kraljevske akademije. Godine 1994. londonska Tate Gallery mu je priredila veliku retrospektivnu izložbu.

Njemački pop-artizam
U Njemačkoj je glavni predstavnik Sigmar Polke koji je uveo novu praksu popularne ili narodne umjetnosti u germansko područje.

Sigmar Polke
Sigmar Polke, njemački umjetnik, slikar i fotograf, rođen je u poljskom mjestu Olesnica, 13. veljače 1941. godine. Iz ljubavi prema umjetnosti upisao je likovnu akademiju u Düsseldorfu. S nekoliko njemačkih umjetnika osnovao je stilski pravac «Kapitalistički realizam» na zasadama američkoga pop-artizma. Američko-ruski hladni rat i američki rat u Vijetnamu promijenio mu je mišljenje o kapitalističkoj premoći, pa se posvetio jednostavnim temama i običnim ljudima. Tako je 1966. nastao ciklus Osam studentica, posvećen medicinskim sestrama koje su u Chicagu stradale kao žrtve višestrukog ubojice. Iste godina nastaje Polkeovo ulje na platnu Raster-slika s palmama, u kojoj ironizira svoje donedavne američke uzore. U slici Moderna umjetnost, iz 1968., pokušava pobjeći od medija i svjetske javnosti.
Sve više oslikava pod utjecajem dadaista. Tako nastaje djelo Više sile su naredile: obojite gornji desni ugao crno! Ovdje je čitko napisao navedenu zapovijed, i obojio je desni gornji kut slike u crno. I ne samo kut, jer crna boja prelazi i na lijevu polovicu slike, da bi kako mnogi izvršavaju crne naredbe viših sila.

Neo-pop-art
Nijedan umjetnički pravac nije tako utjecao na proizvođačku industriju kao pop-art. Kao primjer navedimo ironični prikaz poštanske markice LOVE koju je izradio Robert Indiana. Početkom 80-ih godina 20. stoljeća nastaje nova popularna umjetnost pod nazivom neo-pop ili neo-pop-art. Glavni predstavnici: Robert Indiana i Jeff Koons.

Robert Indiana
Robert Indiana, rođen kao Robert Clark, američki slikar i kipar, rođen u mjestu New Casle, u saveznoj državi Indiana, 13. rujna 1928. godine. U svojem radu često je miješao elemente pop kulture s vlastitim egzistencijalističkim pogledima na svijet. Zbog njegovog zanimanja za filozofska i transcendentalna pitanja, neka Indianina djela odstupaju od običnoga pop arta i prelaze metafizičku umjetnost. To osobito vrijedi za Indianino monumentalno platno X-5 iz 1963., kada je imao 35 godina. Na slici je Indiana prikazao tri (3) petice (5), tri pentagrama i tri petokrake zvijezde u krugovima.
Indiana je 1964. najpoznatiji po kiparskom radu pod nazivom LOVE, s nakrivljenim slovom O. Ovo je djelo postalo najpoznatiji pop – kiparski rad uopće. Djelo je nastalo kao ilustracija za MOMA-inu božićnu čestitku (MOMA – muzej moderne umjetnosti u New Yorku, u središtu Manhattana), a američka pošta ga je stavila na seriju markica 1973. godine. Godine 2008. izradio je riječ HOPE za predsjedničku kampanju Baraka Obame.

Jeff Koons
Jeff Koons, američki umjetnik, rođen u mjestu York, u Pennsylvaniji, 21. siječnja 1955. godine. Od djetinjstva se zanimao za slikarstvo, a umjetnost je studirao u New Yorku, Chicagu i Marylandu. Tijekom 80-ih godina plaćao je reklame svojih radova u glavnim svjetskim art magazinima i davao intervjue u kojima o sebi govori u trećem licu, smatrajući se velikim umjetnikom. Takav pristup umjetnosti imao je odjeka kod mnogih kolekcionara. U New Yorku je otvorio atelier u kojemu je nekada radilo i više od 30 pomoćnika.
Jedno od prvih likovnih djela kojima je Koons privukao pažnju umjetničkog svijeta je New Shelton Wet/Dry Triple Decker iz 1981. godine. Riječ je o trostrukoj vitrini od pleksiglasa u kojoj su, u identičnom rasporedu, poslagani najnoviji usisavači, te je potom iz nje isisan zrak čime je dobiven vakuum.
Na sličan način godine 1985. nastaje i drugo njegovo važno djelo: One Ball Total Equilibrium Tank, bazen u kojem se, u destiliranoj vodi, nalazi košarkaška lopta ispunjena slanom vodom, što za posljedicu ima činjenicu da se lopta uvijek nalazi u geometrijskoj sredini bazena. Godine 1988. nastaje pozlaćeni porculanski uradak u prirodnoj veličini pod nazivom Michael Jackson and Bubbles, koji prikazuje poznatog pop pjevača u društvu svojeg ljubimca čimpanze. Taj je rad svojevrstan manifest neukusa i kiča, koji će biti glavnom odlikom Koonsova opusa tijekom devedesetih, sve do danas. Godine 1991., Koons je oženio poznatu porno glumicu Ilonu Staller, poznatiju pod nadimkom Cicciolina. i tada nastaju serije slika, fotografija i kiparski radova s motivima Koonsa i Ciccioline u različitim pozama spolnog odnosa. Djela je zamislio Koons, ali su i njih zapravo izveli njegovi pomoćnici ili vanjski suradnici i tvrtke.
No, možda najbizarniji od svih Koonsovih uradaka je Puppy iz 1992. godine. Riječ je o ogromnom, 12.4 m visokom prikazu psića terijera, izvedenom u kombinaciji nehrđajućeg čelika i cvijeća, izložen za izložbu u Bad Arolsenu u Njemačkoj, a kasnije postavljenom ispred Muzaja Guggenheim u Bilbau, glavnom gradu pokrajine Baskije u Španjolskoj.
Likovni kritičari vole govoriti o Koonsovim djelima kao o neo-pop-art umjetnosti. Dok ga neki smatraju velikim umjetnikom, premda za to ne navode osobito uvjerljive argumente, drugi nisu toliko blagonakloni. Ipak, cijene Koonsova djela na aukcijama u pravilu dosežu rekordne, milijunske iznose.



Op-Art

U Americi je 50-ih godina 20. stoljeća prihvaaćen još jedan avangardni stil poznat pod nazivom: op-art, iako je nastao u Europi. Naziv je prvi put korišten 1964. godine za izložbu The Responsive Eye u Muzeju umjetnosti u New Yorku, a naziv je nastao od imena pop-art stila.
Op-artisti koriste poznavanje geometrije i optike kako bi akromatskim bojama (crna i bijela) ili kromatskim bojama (spektar boja), na dvodimenzionalnoj plohi izveli optičku iluziju ili dojam pokreta svojih likova.
Umjetnici su koristili nove mogućnosti koje im pruža moderna tehnika. Kada se u svakodnevnom životu služimo očima, mi podrazumijevamo da svijet oko nas jest onakav kako ga mi zapažamo. Samo onda kad naiđemo na nesklad, kako nas "oči varaju", postajemo svjesni da je svijet oko nas mnogo složeniji nego što mislimo, iako te procese sklada i nesklada ne umijemo svaki put riješiti. Kad kažemo da nas naše oči varaju, mi oči zamišljamo kao vidni instrument, nešto nalik na foto-aparat kojim možemo snimati ono što vidimo. Ali ako su oči samo oruđe našeg vida, onda su one samo mehanička sprava. Ali kako mehanička sprava može imati svoje mišljenje? Jer, mi kažemo: oči nas varaju, ili oči nas ne varaju.
Što će biti ako naslikamo optičku varku? Nastat će slika op-arta. Novost op-arta je u tom što nastoji proširiti područje optičke varke u svim mogućim pravcima. Zato se slike op-arta sastoje od konstrukcija ili "ambijenata" čiji efekt zavisi od svjetlosti i pokreta. Takva umjetnička djela ne možemo reproducirati na fotografijama, jer op-art koristi onda aspekte našeg vida koji su najmanje slični foto-aparatu.

Predstavnici op-arta
Glavni teoretičar op-arta je Victor Vasarely. Njega su slijedili mnogi umjetnici među koje spadaju: Bridget Riley i Jesús Rafael Soto.

Victor Vasarely
Glavni teoretičar op-arta bio je francuski slikar mađarskoga podrijetla, pravim imenom Vásárhelyi Győző, rođen u Pečuhu, 9. travnja 1906., umro u Parizu, 15. ožujka 1997. godine. U Parizu je početkom 30-ih godina 20. stoljeća radio kao grafički urednik. Tada je izradio svoje prvo poznato djelo Zebra, koje se sastoji od zakrivljenih crnih i bijelih pruga. Zebra se danas smatra prvim djelom op-arta. Zato je dobio nadimak da je otac op-arta.
Mnoge njegove slike, crteži i konstrukcije izvedene su u strogoj crno-bijeloj tehnici, kao i njegovo veliko platno pod nazivom: Vega (slika je nazvana po najsjajnijoj zvijezdi u zviježđu Lire, a naslikao ju je 1957. u dimenzijama 127x192 cm, danas u obiteljskoj zbirci). To je jedna velika šahovnica čija je pravilnost narušena izvijenim linijama koje sačinjavaju kvadrate. Veličina standardnih kvadrata, u odnosu na veličinu čitavog polja, pažljivo je izabrana, tako da nas navede na iskušenje da crne kvadrate povezujemo u mrežu dijagonala, kada sliku promatramo u s određene udaljenosti. No, kako su mnogi od ovih kvadrata izobličeni, njihove se veličine znatno razlikuju, najveći je preko deset puta prostraniji od najmanjeg. Posljedica ovako složenih kvadrata jest da naše oči,bez obzira na udaljenost od slike, primaju proturječne podatke: mi neke dijelove polja tumačimo u smislu dijagonala, a neke u smislu vertikala i horizontala. Tako nas slika ustvari prisiljava da se primičemo i odmičemo, i dok to činimo osjećamo da se i šahovska polja okreću, rastežu, skupljaju. Kad bi slika bila trodimenzionalna, bogatstvo efekata bio bi izraženiji.

Bridget Riley
Bridget Louise Riley, engleska umjetnica, rođena je u Londonu, 24. travnja 1931. godine. Nakon studija likovne umjetnosti, sudjelovala je u svim pokretima svoga doba, ali joj je pop-art bio najdraži stil. U počeku je izrađivala monokromatske slike, u crno-bijeloj tehnici. Koristila je geometrijske mogućnosti, osobito kada je slikala kocke u akromatskoj crno-bijeloj boji. Zahvaljujući geometrijskoj igri i svjetlosnom efektu, na dvodimenzionalnoj plohi stvarala je osjećaj optičke varke. Najpoznatija slika iz ovoga razdoblja zove se Fall iz 1963. godine.
Kasnije je prešla na slikanje u kromatskim bojama tako da je pomoću spektra stvarala iluzionističku optičku varku. Najpoznatija slika iz kolorističkoga razdoblja je Shadowplay iz 1986. godine. Izlagala je na mnogim zajedničkim i osobnim izložbama u Parizu, Londonu, New Yorku.

Jesús Rafael Soto
Venecuelski slikar i kipar, rođen u Ciudad Bolivar, 5. lipnja 1923., umro u Parizu, 14. siječnja 2005. godine. Studirao je likovnu umjetnost u Caracasu i u Maracaibo. Godine 1950. u Parizu je upoznao vodeće pop-art umjetnike i oduševio se za ovaj stil. Nakon Pariza, izlagao je u mnogim galerijama diljem svijeta, a najpoznatiju izložbu mu je priredio MOMA – Museum of Modern Art u New Yorku. Godine 1973. osnovao je svoj muzej i galeriju Museum of Modern Art Jesús Soto u mjestu Ciudad Bolivar. Uz op-art bio je poznat i u kinetičkoj umjetnosti. Uz slike radio je i kiparska djela.

Umjetničke udruge nakon II. svjetskoga rata

Nakon II. svjetskoga rata umjetnost je postala globalistička pojava. Umjetnička praksa stvaranja novih načina likovnoga izražaja sihronizirano je zastupljena u cijelome svijetu. Ovdje ćemo proučiti neke od poznatih umjetničkih avangardi koje su nastale nakon II. svjetskoga rata.
Informale - Enformel - Informel
Informel je pojam kojim se određuje šire shvaćanje umjetnosti karakteristično za razdoblje neposredno poslije II. svjetskog rata u Europi, otprilike do 1960., a predložio ga je francuski kritičar M. Tapié uz izložbu "Véhémences Confrontées" u Parizu, 1951. Informel znači razgrađivanje likovne forme, negiranje tradicionalne kompozicije i slikarskog postupka. U traganju za naglašenim dramatičnim efektima slikarske površine, slikari informela upotrebljavaju različite materijale (smola, pijesak, gips, cement, odbačene taknine). Tijekom 50-ih godina informel postaje središnja umjetnička pojava (osobito na XXIX. bijenalu u Veneciji, 1958.). Najčešće se veže uz slikarstvo antikoničnog koncepta Wolsa, Fautriera, Dubuffetta, Michauxa, Tápiesa, Mathieua, Burrija, te grupe "Cobra".
Grupa Cobra: ime načinjeno od početnih slova gradova iz kojih dolaze umjetnici: Copenhagen - Danska: Asger Jorn, Bruxelles - Belgija: Pierre Aleschinsky i Guillaume Corneille, Amsterdam - Nizozemska: Karel Appel.
Francuska riječ informel znači bez forme, a ne neformalan. Umjetnici su tražili novi način slikanja bez korištenja tradicionalne forme. Napuštali su geometrijske i predmetne forme i okušavali pronaći novi umjetnički rječnik.
Informel su u hrvatskoj umjetnosti pojavljuje 1956. u djelu slikara I. Gattina. Između 1958. i 1963. u okviru apstraktnih tendencija u hrvatskoj umjetnosti postaje gotovo dominantan slikarski izraz. Usvajaju ga čitav niz umjetnika: F. Kulmer, Š. Perić, –. Sedlar, M. Jevšovar, V. Kristl, A. Kinert, O. Petlevski, T. Hruškovec, E. Feller. U okviru grupe " Gorgona" (od 1959) i grupe "Mart" postoji također zanimanje za informel, poglavito u slikarstvu –. Sedara i M. Jevšovara. Među kiparima koji se pridružuju poetici informela ističu se D. Džamonja i S. Luketić. Informel su u Hrvatskoj kritički interpretirali V. Horvat Pintarić, I. Zidić i D. Horvatić, a sinteze su pisali J. Denegri i Z. Rus.


Konceptualizam
Konceptualna umjetnost je smjer u suvremenoj umjetnosti koji se razvio 60-ih godina 20. st i trajao do sredine 70-ih godina. Rezultat je težnje umjetnika da pomaknu interes s materijaliziranoga umjetničkoga predmeta (slike, kipa) na zamisli odnosno konceptualne sadržaje koji djelu prethode ili su u njemu sadržani. Pri tome se često rabe netradicionalni umjetnički postupci i materijali (fotografija, polaroid, filn, video, čak i tijelo umjetnika), kojima je konceptualna umjentnost proširila područje umjetničkog stvaralaštva. jedno od obilježja konceptualne umjetnosti jest i stalan kritički stav u odnosu na tradicionalne umjetnosti i kulturne vrijednosti. Da bi se jasnije naglasio bitno drugačiji pristup umjetničkom djelu i obuhvatila sva širina umjetnikova djelovanja, kao i različiti mediji, kritika je za pojave vezane uz konceptualnu umjetnost upotrebljavala i naziv "nova umjetnička praksa".
U apstraktni ekspresionizam ubraja se i konceptualna umjetnost: Arte concettuale - Conceptual art – Konzeptkunst, kao likovni pravac koji je nastao u Europi 1960-ih godina 20. stoljeća. Ime/naziv dolazi od latinske riječi conceptum = zamisao.
Ko nova umjetnička praksa, ima više vrsta konceptualnih umjetnosti u koje možemo ubrojiti ove pokrete: Hard-edge, Happening, Instalacija, Video umjetnost, Body art.
Značajke konceptualne umjetnosti sastoje se u tome da umjetnici žele pokazati sadržaje koji prethode likovnom djelu. Tako pokušavaju dematerijalizirati likovni motiv i umjetničko djelovanje. Pravac/stil/pokret nastao je kao reakcija protiv akademizma i formalizma i komodifikacije u likovnoj umjetnosti. Pobunili su se protiv galerija i muzeja i bili su protiv umjetnika kao vlasnika umjetnina.
U umjetnosti koriste netradicionalni postupak i neumjetnički materijal kao što je fotografija, polaorid, film, video, čak i tijelo umjetnika. Konceptualna umjetnost je zamisao (koncept) umjetničkoga stvaralaštva koja pronalazi drugačiji pristup umjetničkom djelu. Nova umjetnička praksa kritički se (donekle i negativno) odnosila na tradicionalni način likovnoga izražaja.

Glavni predstavnici: Joseph Beuys, Mario Merz Christo, Bernet Neumann, Joseph Kosuth, Robert Moris, Yoko Ono, Sol leWitt, Lawrenze Weiner, Robert Bary.

Preteča konceptualne umjetnosti je Marcel Duchamp kao predstavnik dadaizma. Njegovo najpoznatije djelo je: Fontana – Pisoar. Njegovom umjetničkom željom, kao predmet namijenjen za opću uporabu, dobio novi smisao: umjetničko djelo. Predmet je kupljen 1917. u prodavaonici vodoinstalaterske opreme JL Mott Ironwox u New Yorku. Duchamp je na njemu potpisao sebe kao nepoznatoga umjetnika: R. MUTT 1917.
Joseph Beuys, njemački avangardni slikar (Krefeld 12. 5. 1921. - Dusseldorf 23. 1. 1986.)
Robert Rauschenberg, pravo ime Milton Ernst Rauschenberg, američki slikar (Port Arthur 22. 10. 1925. - Capitiva Island 12. 5. 2008.). Na poziv pariške galerije Iris Clert da sudjeluje 1961. u projektu izrade portreta vlasnice Iris Clert, Rauschenberg odgovara telegramom: This is a portrait of Iris Clert if I say so - Ovo je portret Iris Clert jer ja tako kažem.
Robert Morris, američki umjetnik (1931.) i predstavnik konceptualne umjetnosti – hacker. Slike: Box with the Sound of its Own Making 1961., Fountain 1963., u čast poznate dadaističke instalacije Fontane Marcela Duchampa.
Yoko Ono, japanski konceptualist (18. 2. 1933, Tokyo, Japan), apstraktni ekspresionist. Djela: Grapefruit, časopis za umjetnike, od 1964. godine
Joseph Kosuth, američki konceptualist (Toledo 31. 1. 1945.). djela: One and Three Chairs, iz 1965., kada je konceptualnu instalaciju izveo od drvene stolice, fotografije iste stolice i uvećanog prikaza rječničke definicije riječi slolica.
Sol LeWitt, američki konceptualist (Hartford Connection 9. 11. 1928. - New York 8. 4. 2007.)
Lawrence Weiner, američki konceptualist (10. 2. 1942. Bronx, New York.)
Robert Barry, američki konceptualist (9 3. 1936. New York Citty), izjavio je: Tijekom izložbe pokušat ću telepatski prenijeti umjetničko djelo, prirodu kojeg čini niz misli koje se ne mogu izraziti riječima ili slikama.
Christo & Jeanne-Claude
Christo Javacheff, rođen je 13. 6. 1935. U mjestu Gabrovo u Bugarskoj, a Jeanne-Claude Denat de Guillebon. Dvoje američkih konceptualista proslavili se “oblačenjem” različitih objekata, kao stabala, mostova, zgrada, prirodnih parkova. Obložili su njemački Reichstag u Berlinu, u lipnju 1995. godine.


Vrste konceptualnih umjetnosti

Hard-edge
Apstraktni ekspresionistički pravac (engleski: Hard-edge, njemački: Harte Kante) nastalo je 1960-ih godina u Americi. Pojam u likovnoj umjetnosti koji označuje postmodernu praksu oslikavanja apstraktnih geometrijskih likova pomoću kromatskih ili akromatskih boja, osobito igrom čistih i jasnih boja iz spektra. Poznate izložbe hard-edge 1960-ih godina: Four Abstract Classicists, podnaslovljena California Hard-Edge i California Hard-Edge Painting. Predstavnici umjetnici: Ellsworth Kelly, Alexander Liberman, Frank Stella, Helen Lundeberg.


Happening
Apstraktni ekspresionistički pravac, nastalo 1958. godine u Americi. Engl: happening = hep(e)ning, slučaj, događaj, zbivanje. Podvrsta konceptualne umjetnosti . Pojam u likovnoj umjetnosti koji označuje konceptualnu praksu kojemu je glavna svrha: iznenadi gledatelje.
Doslovno znači: ono što se upravo događa. U stvaranju happening umjetnosti sudjeluju i umjetnik i gledatelji. Prostorno-vremenski umjetnički spontani događaj – improvizacija. Potraga za sintezom svih umjetnosti.
Predstavnici umjetnici: Jackson Pollock, Allan Kaprow, Nam June Paik, Meyer schapiro, John Cage.

Fluxus
Apstraktni ekspresionistički pravac, nastalo 1961. godine (latinski fluxus = tok, tijek; njemački: fließend; engleski: to flow). Umjetnički internacionalni pokret u sklopu happeninga. Predstavnici umjetnici: Joseph Beuys, Nam June Paik.

Instalacija
Apstraktni ekspresionistički pravac konceptualne umjetnosti nastao 1960-ih godina 20. stoljeća (latinski: installare = postaviti) kao ustoličenje nove umjetničke prakse. Podvrsta konceptualne umjetnosti. Novi način mjetničkoga stvaranja i oblikovanje likovnih djela pomoću neuobičajenih i različitih objekata i materijala u prostoru. Postavljanje umjetničkoga djela (instaliranje) na određenom mjestu. Predstavnici slikari: Douglas Huebler, Joseph Koshut.

Performans
Apstraktni ekspresionistički pravac konceptualne umjetnosti nastao 1960-ih godina 20. stoljeća (engleski: performans = predstava, predstavljanje, izvedba) kao stvaranje spontane umjetničke prakse. Stvaranje spontanoga umjetničkoga djela (dogovorno ili nedogovorno) pred gledateljima. Predstavnici slikari: Joseph Beuys

Body art
Apstraktni ekspresionistički pravac konceptualne umjetnosti nastao 1970-ih godina 20. stoljeća (engleski: body art; njemački: Körperkunst; talijanski: arte del corpo) kao podvrsta performansa. Doslovno znači: umjetnost tijela. Umjetnik koristi svoje vlastito tijelo kao materijal za umjetnički izražaj. Ljudsko tijelo služi umjesto likovnoga materijala. Spektakularni i provokativni umjetnički fenomen. Predstavnici slikari: Dennis Oppenheim, Arnaulf Rainer, Carsten Höller.

Land art
Apstraktni ekspresionistički pravac nastao 1965. godine u Americi. Engl: land art. Ambijentalna instalacija - umjetnost krajolika = pejzažna umjetnost. Stvaranje umjetničkoga djela s materijalima iz prirode. Umjetničko djelo postavljeno u prirodnom prostoru. Umjetnički materijal: tlo i okruženje. Predstavnici umjetnici: Christo & Jeanne-Claude, Robert Smithson, Walter de Maria.

Minimalizam
Apstraktni ekspresionistički pravac nastao 1960-ih godina. Engl: minimal art. Ime/naziv: prvi primijenio 1965. filozof Richard Wollheim. Minimalistička umjetnost = doslovna umjetnost ili strukturalizam. Umjetničko djelo bez «umjetničkoga» materijala. Stvaranje ambijentalno kiparstvo = kip u koji se može «ući». Predstavnici umjetnici: Donald Judd, Dan Flavian, Carl Andre, Robert Moriss, Sol LeWitt.

Arte povera
Apstraktni ekspresionistički kiparski pravac nastao 1967. Godine u Italiji. Tal: povero = siromašan. Istraživanje suodnosa između umjetnosti i života. Stvaranje umjetničkih djela pomoću skromnih i beznačajnih materijala. Povezati prirodno i umjetno, urbano-gradsko i ruralno-seosko. Kiparsko djelo osloboditi «velikoga očekivanja» i herojskoga idealizma. Predstavnici umjetnici: Mario Merz, Giovanni Anselmo, Jannis Kounellis, Michelangelo Pistoletto.

Hrvatski konceptualizam
U Zagrebu su S. B. Dimitrijević i G. Trbuljak stvorili 1969. grupu "Penzioner Tihomil Simčić". Njihove su akcije bile usmjerene na demistifikaciju umjetničkog čina i na istraživanje slučajnosti u nastajanju onoga što dobiva status umjetničkoga djela. Od 1959. do 1971. u Zagrebu djeluje niz autora: B. Bućan, D. Martinis, S. Iveković, D. Tomičić, J. Kaloper i Gorki Žuvela. Prvo se vrijeme bave intervencijama i izlaganjem u urbanome prostoru (izložba "Mogućnosti '71"), a nakon toga razvijaju svaki svoj specifičan način djelovanja. D. Martinis se bavi problemom identiteta uz pomoć videa; S. Iveković se služi videom da bi istražila njegove medijske specifičnosti, bavi se problematikom identiteta žene u svijetu mas-medija. Početkom 70-ih godina J. Stošić istražuje strukturu mentalnih procesa u vizualnoj poeziji, a T. Gotovac, H. Šercar i I. Lukas autori su našega prvoga happeninga (1967). G. Žuvelu zanimaju sociopolitičke teme, Ladislav Galeta istražuje zakonitosti video-slike.
Dvije istaknute grupe "Crveni peristil" u Splitu 1968 (pavao Dulčić, Tama Ćaleta, Slaven Sumić, nenad –apić, Radovan Kogej, Srđan Balžević, i V. Dodig-Trokut) i grupa "Grupa šestorice autora" u zagrebu 1975 (B. Demur, Æ. Jerman, Vlatko Martek, M. Stilinović, Sven Stilinović i Fedor Večemilović) izvodili su akcije i intervencije te oraganizirale izložbe na otvorenim prostorima gradova, potičući gledatelje na razmišljanje o položaju i svrsi umjetničkog djela.
Razdoblje konceptualne umjetnosti odnosno nove umjetničke prakse završava oko 1978, kada se pojavljuju postkonceptualno slikarstvo i razni oblici tzv nove slike.