Smješten na Jadranskom moru, na krajnjem jugu Hrvatske. Ubraja se u jedan od najznačajnijih kulturnih i turističkih centara u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Poznat je po svom starom gradskom jezgru sa brojnim kulturnim i sakralnim spomenicima.
Popularni naziv za grad pod brdom Srđ je i "biser Jadrana". Dubrovnik je i administrativni centar Dubrovačko-neretvanske županije.
Grad Dubrovnik osnovan je na pomorskoj trgovini i trgovini sa okolnim zemljama Balkana (Bosnom, Srbijom, Dalmacijom) tokom ranog srednjeg vijeka i dugo vremena bio je jedini protivnik Mletačke Republike na istočnom dijelu Jadrana. Zbog bogatstva i vještih diplomatskih odnosa, Dubrovnik se znatno razvio posebno u XV. i XVI vijeku. Dubrovnik je bio i važan kulturni centar, te rodni grad mnogih značajnih pjesnika, pisaca, filologa, slikara, matematičara i fizičara.
Historija
Glavni članak: Historija Dubrovnika
Počeci grada
Pretpostavlja se da je Dubrovnik nastao u VII vijeku, ali prema nekim novim nalazima i spoznajama čak i znatno ranije[potreban citat]. Te nove spoznaje baziraju se na pronalasku ostataka ruševina katedrale koja se je nalazila na mjestu današnje katedrale. Stari osnivači Dubrovnika su, bježeći pred Avarima iz razorenog Epidaurusa (današnji Cavtat) dosli na otočnu hrid Laus podno brda Srđ i tu su se odlučili nastaniti. Vremenom su otočnu hrid povezali sa kopnenim dijelom današnjeg Dubrovnika, u to vrijeme pod imenom Dubrava, i to nasipanjem kanala na kojem se danas nalazi najpoznatija dubrovačka ulica Placa (Stradun). Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. godine. Oko 992. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. vijeka osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva.
Razvoj buduće republike
Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.
U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napadaja. U 13. vijeku vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.
Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona, Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. vijeka od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. vijeka priznaju svi dubrovački susjedi.
Zadarskim mirom 1358. posjedi Venecije na istočnoj obali Jadranskog mora pripali su ugarsko-hrvatskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.
Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. razvija se u samostalnu državu.
Procvat Dubrovačke Republike
U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvala i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. vijeku imao je oko 40.000 stanovnika.
Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. vijeku, kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.
Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. vijeku Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske.
Temelj privrednog razvoja Dubrovnika činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. vijeku organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i privredne ustanove. U 16. vijeku zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između građana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.
U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta.
Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija.
U drugoj polovini 16. vijeka opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća.
Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.
Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik.
Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju - Mletačke republike i Osmanlijskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanlijskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popovog polja i vratiti ga u osmanlijske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.
Pad Dubrovačke Republike
Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. godine. U 18. vijeku ponovno jača dubrovačku privredu i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.
U 18. vijeku Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači privredni činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. prorijedila.
Dubrovačka Republika je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, zainteresirana za razvoj ekonomskih odnosa s tom velikom osamostaljenom državom, jednim svojim aktom uspostavila dijalog s vladom u Washingtonu, što se pogrešno tumači kao priznanje nezavisnosti i uspostava diplomatskih odnosa - a posebno je neutemeljena tvrdnja da je Dubrovačka Republika bila prva strana država koja je priznala SAD.
Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazio se u sastavu stare općine Dubrovnik.
Stanovništvo
Glavni članak: Popis stanovništva u Hrvatskoj 2011 (Dubrovnik)
Na popisu stanovništva 2011. godine, grad Dubrovnik je imao 42.615 stanovnika, od čega u samom Dubrovniku 28.434.
Broj stanovnika po popisima[1]
1857 1869 1880 1890 1900 1910 1921 1931 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2001 2011
14.445 13.398 15.666 15.329 17.384 18.396 16.719 20.420 21.778 24.296 27.793 35.628 46.025 51.597 43.770 42.615
Napomena: Nastao iz stare općine Dubrovnik. U 1981. i 1991. sadrži dio podataka općine Župa dubrovačka.
Dubrovnik (naseljeno mjesto)
Broj stanovnika po popisima[1]
1857 1869 1880 1890 1900 1910 1921 1931 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2001 2011
6.451 6.032 8.460 8.531 10.671 11.823 10.425 14.137 15.875 18.286 22.210 30.161 41.864 47.348 30.436 28.434
Napomena: Od 1857. do 1971. sadrži podatke za bivša naselja Gruž-luka i Lapad. U 2001. smanjeno je izdvajanjem naselja Bosanka, Brašina (općina Župa dubrovačka), Buići (općina Župa dubrovačka), Čajkovica, Čajkovići, Čelopeci (općina Župa dubrovačka), Čibača (općina Župa dubrovačka), Donje Obuljeno, Donji Brgat (općina Župa dubrovačka), Gornje Obuljeno, Gornji Brgat (općina Župa dubrovačka), Grbavac (općina Župa dubrovačka), Knežica, Komolac, Kupari (općina Župa dubrovačka), Makoše (općina Župa dubrovačka), Martinovići (općina Župa dubrovačka), Mlini (općina Župa dubrovačka), Mokošica, Nova Mokošica, Petrača (općina Župa dubrovačka), Petrovo Selo, Plat (općina Župa dubrovačka), Pobrežje, Prijevor, Rožat, Soline (općina Župa dubrovačka), Srebreno (općina Župa dubrovačka), Sustjepan, Šumet i Zavrelje (općina Župa dubrovačka). U 1981. i 1991. sadrži podatke za naselja Bosanka, Brašina (općina Župa dubrovačka), Čajkovići, Čelopeci (općina Župa dubrovačka), Čibača (općina Župa dubrovačka), Donje Obuljeno, Gornje Obuljeno, Komolac, Kupari (općina Župa dubrovačka), Mlini (općina Župa dubrovačka), Mokošica, Petrača (općina Župa dubrovačka), Petrovo Selo, Pobrežje, Prijevor, Rožat, Srebreno (općina Župa dubrovačka) i Zavrelje (općina Župa dubrovačka). Od 1857. do 1991. sadrži podatke za naselje Nova Mokošica.
Popis 1991.
Glavni članak: Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991 (Dubrovnik)
Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mjesto Dubrovnik je imalo 49.728 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:
Popis 1991.
Hrvati
38.521 77,46%
Srbi
4.342 8,73%
Muslimani
2.715 5,45%
Jugoslaveni
1.026 2,06%
Crnogorci
609 1,22%
Albanci
195 0,39%
Slovenci
153 0,30%
Makedonci
73 0,14%
Mađari
55 0,11%
Italijani
45 0,09%
Nijemci
34 0,06%
Česi
19 0,03%
Jevreji
19 0,03%
Slovaci
17 0,03%
Rusi
15 0,03%
Poljaci
14 0,02%
Rusini
13 0,02%
Austrijanci
9 0,01%
Bugari
6 0,01%
Ukrajinci
5 0,01%
Rumuni
3 0,00%
Grci
2 0,00%
Romi
2 0,00%
Turci
1 0,00%
ostali
85 0,17%
neopredijeljeni
1.065 2,14%
region. opr.
146 0,29%
nepoznato
539 1,08%
ukupno: 49.728
Poznati Dubrovčani
Ruđer Bošković, naučnik i filozof
Marin Držić, književnik
Marin Getaldić, fizičar
Ivan Gundulić, pjesnik
Ivan Mane Jarnović i Luka Sorkočević, kompozitori
Ivo Vojnović, književnik
Tereza Kesovija, pjevačica
