Korijeni današnje Austrije datiraju još iz vremena dinastije Habsburg kada je velika većina zemlje bila dio Svetog Rimskog carstva. Od vremena reformacije, mnogi sjeverno njemački kneževi su, prezirući autoritet cara, koristili protestantizam kao zastavu pobune. Tridesetogodišnjim ratom, u kojem su uticaj imali Kraljevina Švedska i Kraljevina Francuska, došlo je do uspona Pruske, a Napoleonova invazija je oslabila moć cara. Tokom 17. i 18. stoljeća, Austrija je bila u mogućnosti da zadrži svoju poziciju kao jedna od velikih sila Evrope. Austrija se, kao odgovor na krunisanje Napoleona za Francuskog kralja, proglasila carstvom 1804. godine. Nakon Napoleonovog poraza, Pruska se pojavila kao glavni konkurent Austrije. Austrijski poraz od Pruske u bici kod Koniggratza za vrijeme Austrijsko-Pruskog rata 1866. godine, otvorio je put Pruskoj da uspostavi kontrolu nad ostatkom Njemačke. Carstvo je 1867. godine reformirano u Austro-Ugarsku. Nakon poraza od Francuske 1870. godine u Francusko-Pruskom ratu, Austrija je izostavljena od formiranja novog Njemačkog carstva. Za vrijeme julske krize 1914. godine zbog atentata na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, Njemačka se pridružila Austriji u izdavanju ultimatuma Srbiji koji je doveo do proglašenja Prvog svjetskog rata.
Nakon raspada Habsburškog (Austro-Ugarskog) carstva 1918. godine, Austrija je usvojila i koristila ime Republika Njemačka Austrija u pokušaju da se ujedini sa Njemačkom, ali joj je bilo zabranjeno mirovnim sporazumom u Saint-Germain-en-Layeu 1919. godine. Prva Austrijska republika je osnovana 1919. godine. Anschlussom 1938. godine, Austriju je okupirala i anektirala nacistička Njemačka. To je trajalo sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, nakon čega je Njemačka okupirana od strane saveznika a Austrija obnavlja svoj bivši demokratski ustav. Državnim ugovorom 1955. godine, Austrija je ponovo uspostavljena kao suverena država, okončavši okupaciju. Iste godine je Austrijski parlament usvojio Deklaraciju o neutralnosti tako da je postala trajno neutralna država.
Danas, Austrija je parlamentarna demokratska država koja se sastoji od devet pokrajina. Glavni i najveći grad, sa stanovništvom većim od 1,7 miliona, je Beč. Austrija je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, sa nominalnim BDP-om po glavi stanovnika od 52,216 $. Ova zemlja je razvila visok standard življenja i 2014. godine je rangirana na 21. mjesto u svijetu po Indeksu ljudskog razvoja. Austrija je članica Ujedinjenih naroda od 1955. godine, pridružila se Evropskoj uniji 1995. godine i osnivač je OECD-a. Austrija je potpisala Šengenski sporazum 1995. godine i usvojila evropsku valutu euro 1999. godine.
Starije kameno doba[uredi | uredi izvor]
Područje Austrije bilo je naseljeno i u starijem kamenom dobu, o čemu svjedoči i jedan od najvrijednijih nalaza arheologije u Austriji tzv. Willendorfska Venera. Nastala je oko 25.000 godina p. n. e. na području današnjeg Willendorfa kod Wachaua u Donjoj Austriji. Pronađena je 1908. godine, a danas se nalazi u Prirodno-historijskom muzeju u Beču
Kelti, rimske provincije[uredi | uredi izvor]
Na području današnje Austrije keltska plemena - Ambidraven, Ambisonten, Boier, Kampi i Noriker, osnivaju kraljevstvo Noricum. Ovo kraljevstvo bilo je poznato po izvozu željeza, sve do područja današnje Italije, kao i po svojim konjima. Imali su i svoju kovnicu novca. Širenjem Rimskog carstva, kroz mirno osvajanje, pod rimskim vojskovođama i carskim sinovima Tiberijem i Druzom 15. godine p. n. e. područje današnjeg Tirola i Vorarlberga prelazi u posjed Rima. Rimljani osnivaju provincije Norikum, Panonija i Retija. Veći rimski gradovi u to vrijeme bili su : Solva - kod mjesta Wagna, Ovilava - Wels, Lauriacum - Lorch kod Ennsa, Cetium - Sankt Pölten, Vidobona - Beč, Iuavavum - Salzburg.
Srednji vijek[uredi | uredi izvor]
Nakon što su teritorij današnje Austrije osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavarci i Franci, ona dolazi pod vlast dinastije Babenberga od 10. do 13. vijeka, kad su ih naslijedili Habsburgovci. 976. godine spominje se markgrof Leopold I iz dinastije Babenberg, kao povjerenik cara Otona I. Prvo pominjanje Austrije, kao Ostarrîchi [2] zabilježeno je 1. novembra 996. godine u ugovoru o poklonu 950 ha zemljišta, cara Otona III, biskupu od Freisinga u okolini današnje općine Neuhofen an der Ybbs u Donjoj Austriji rječima:
...in regione vulgari vocabulo Ostarrîchi in marcha et in comitatu Heinrici comitis filii Luitpaldi marchionis.
Oko 1000. godine pojavljuju se imena za Austriju, koja imaju i druga značenja, kao npr. in orientali regno, in oriente, Osterland Austria i terra orientalis. Danas većina jezika naziva Austriju tim imenom, izuzev slovačkog Rakúsko, češkog Rakousko i finskog jezika Itävalta.
Izumiranjem dinastije Babenberg, Rudolf Habsburški 1240. godine postaje prvi njemački kralj iz dinastije Habsburg, te uzima ime Rudolf I. vojvoda austrijski i štajerski. Dinastija Habsburg vladala je Austrijom sve do svog izumiranja 1780. godine, kada ju je naslijedila lotarinška dinastija pod imenom Habsburg-Lotaringija.
Austrijsko Carstvo[uredi | uredi izvor]
Raspadom Svetog Rimskog Carstva 1804. godine, Franjo II, kao poslijednji vladar tog carstva osniva Austrijsko Carstvo i uzima ime Franjo I, austrijski car. Carstvo se prostiralo na područjima današnje Austrije, Češke, Slovačke, Rumunije, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Mađarske, sjevernih dijelova Italije, kao i dijelova Poljske, Njemačke i Bosne i Hercegovine.
Austro-Ugarska monarhija[uredi | uredi izvor]
Austrijsko Carstvo je 1867. godine podijeljeno je kao dvojna monarhija, Austro-Ugarske na austrijski i mađarski dio. Odlukom Berlinskog kongresa Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, koju 1908. godine anektira. Napadom Austro-Ugarske na Srbiju 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat. Sa ukupnom površinom od 676.615 km2 Austro-Ugarska je bila druga po veličini zemlja u Evropi, a po broju stanovnika sa oko 53 miliona 1914. godine, treća u Evropi. Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je mirovnim ugovorom u Saint-Germainu i mirovnim sporazumom u Trianonu 1918. godine, nastala Austrija u današnjim granicama, nazvana Prva Republika, sa prvim predsjednikom vlade Karlom Rennerom. 1938. godine Austriju je pripojila nacistička Njemačka.
Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]
Krajem Drugog svjetskog rata 1945. godine saveznici su podijelili Austriju na četiri okupacione zone sve do 1955. godine, kad je stekla potpunu nezavisnost, pod uvjetima da ostane neutralna, te da se odrekne težnji za ponovnim pripojenjem Njemačkoj. 27. aprila 1945. godine proglašena je privremena vlada na čelu sa Karlom Rennerom. Ta vlada proglašava uspostavljenje tzv. Druge republike i upravlja Austrijom, sa manjim promjenama, sve do prvih legitimnih izbora 1949. godine. Nakon deset godina okupacije od strane Saveznika, Austrija potpisuje u Beču 15. maja 1955. Austrijski državni ugovor, čime se zvanično potvrđuje austrijska nezavisnost i savezničke okupacione rupe napuštaju Austriju.
Savremeno doba[uredi | uredi izvor]
Austrija je 1995. godine postala članica Evropske Unije, a 1999. je uvela valutu euro.
Geografija[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Geografija Austrije
Austrija se proteže maksimalno u smjeru zapad-istok 575 km, a u sjeverno-južnom pravcu 294 km. Oko 60% površine Austrije je brdovito i dio je planinskog vijenca Alpe. Na istočnoj granici prema Češkoj, nalaze se obronci Karpata. Nizine se nalaze istočno i uzduž toka Dunava, te u južnoj Štajerskoj i Gradišću, koje je na rubu Panonske nizije. Ukupno 43% Austrije je pošumljeno. Najniža tačka Austrije je Hedwighof u općini Apetlon u Gradišću 114 m, a najviši vrh je Großglockner sa 3.798 m
Najviši planinski vrhovi[uredi | uredi izvor]
Najviši planinski vrh Großglockner 3.798 m u Austriji nalazi se u saveznoj pokrajini Koruškoj. Osim njega Austrija ima preko 900 vrhova sa visinom većom od 3.000 m.[3] Neki veći vrhovi su:
Wildspitze 3.774 m ,
Weisskugel 3.738 m,
Großvenediger 3.662 m,
Hinterer Brochkogel 3.628 m,
Hintere Schwärze 3.624 m,
Similaun 3.607 m,
Wiesbachhorn 3.564 m ,
Rainerhorn 3.560 m
Rijeke[uredi | uredi izvor]
Najveći dio Austrije, oko 80.566 km2 pripada Dunavskom slivu, a samo mala područja na zapadu pripadaju slivu Rajne (2.366 km2), te na sjeveru slivu Elbe sa površinom od 918 km2.
Ostale veće rijeke u Austriji su: Lech, Isar, Inn, Salzach, Traun, Enns, Ybbs, Erlauf, Pielach, Traisen, Wienfluss, Fischa, Große Mühl, Kleine Mühl, Rodl, Aist, Kamp, Göllersbach, Rußbach, Thaya, March, Mura i Lainsitz.
Jezera[uredi | uredi izvor]
Najveće jezero u Austriji je Neusiedler See u Gradišću. Ukupno 77% površine od ukupno 315 km2 pripada Austriji, a ostatak pripada Mađarskoj. Drugo najveće jezero je Attersee sa 46 km2 u Gornjoj Austriji, te Traunsee sa 24 km2. Na tromeđi sa Njemačkom i Švicarskom Austriji pripada i manji dio Bodenskog jezera. Tačna granica između država na Bodenskom jezeru nije definirana. Osim njih, posebno za turizam, su važna jezera u Koruškoj: Wörthersee, Millstätter See, Ossiacher See i Weißensee. Druga poznatija jezera u Austriji su Mondsee i Wolfgangsee
Nacionalni parkovi[uredi | uredi izvor]
Austrija ima sedam nacionalnih parkova: Hohe Tauern, Gesäuse, Nockberge i Kalkalpen, Neusiedler See - Seewinkel, Thayatal i Donauauen.
Klima[uredi | uredi izvor]
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.
Politika[uredi | uredi izvor]
Po austrijskom Ustavu iz 1920., te dopunama iz 1929. godine godine Austrija je federalna, parlamentarna demokratska republika, koja se sastoji od devet saveznih pokrajina.[4] Ustav je ponovo stupio na snagu nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.
Aktivno pravo glasa na izborima u Austriji imaju sve osobe koje su:
državljani Austrije.
osobe koje na dan izbora imaju napunjenih 16 godina. Do 2007. godine starosna granica bila je 18 godina.
Pasivno pravo glasa, imaju sve osobe koje na dan izbora imaju napunjenih 18 godina, osim ako nisu izuzeti iz prava za glasanje.
Predsjednik[uredi | uredi izvor]
Šef države je predsjednik, koji se bira direktno na izborima svakih šest godina. Po austrijskom Ustavu, mandat se predsjedniku može samo jednom produžiti, sa narednih šest godina. Predsjednik ima funkciju proglašavanja i mogućnost raspuštanja vlade, savezne skupštine, kao i pokrajinskih skupština, glavni je zapovjednik oružanih snaga Austrije, kao i službeni predstavnik Austrije na međunarodnom nivou. Sadašnji predsjednik Austrije je Heinz Fischer, član Socijalističke partije Austrije (SPÖ) izabran je prvi put na izborima 25. aprila 2004., a drugi put, kao nezavisni kandidat na izbori za predsjednika Austrije, 25. aprila 2010. godine.
Skupština[uredi | uredi izvor]
Austrijska skupština sastoji se od dva doma:
Državno vijeće (njem:Nationalrat) sastoji se od 183 zastupnika, koji se biraju na direktnim i tajnim izborima svakih pet godina. Do 2007. godine mandat u skupštini trajao je četiri godine. Skupština donosi najvažnije zakone, te je za njihovo usvajanje potrebna, obično apsolutna većina (najčešće dvotrećinska). Za ulazak u skupštinu postavljena je granica od 4%. Glasovi partija, koje osvoje manje od 4%, dijele se partijama sa većim procentualnim udjelom. Državnim vijećem predsjedavaju tri predsedjnik koji se biraju iz redova tri najjače partije. U mandatu od 2008. godine predsjednica vijeća je Barbara Prammer (SPÖ), drugi predsjednik je Fritz Neugebauer (ÖVP), a treći, član FPÖ Martin Graf.
Savezno vijeće (njem:Bundesrat) Članovi se biraju iz pokrajinskih skupština. Savezno vijeće ima pravo veta na odluke, koje se u državnom vijeću, može pobiti. Samo u iznimnim slučajevima, ako su prava pokrajina ugrožena, savezno vijeće ima apsolutno pravo veta. Politički kritičari, zbog zastupanja partijskih interesa zastupnika, a ne interesa pokrajina, često smatraju ovo vijeće nepotrebnim.
Na izborima 2008. godine za skupštinu koji su održani 28. septembra izabrane su sljedeće partije:
Socijalistička partija Austrije (SPÖ) 29,26% i 57 predstavnika,
Narodna partija Austrije (ÖVP) 25,98% i 51 predstavnik
Slobodarska partija Austrije (FPÖ) 17,54% i 34 predstavnika
Savez za budućnost Austrije (BZÖ) 8,26% i 21 predstavnik
Zeleni 8,05% i 20 predstavnika
Ostale partije dobile su manje od 4 % te nisu imale pravo za ulazak u parlament
Zbog najviše osvojenih glasova mandat za sastav vlade povjeren je članu Socijalističke partije Austrije (SPÖ) Werneru Faymannu.
Vlada[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Austrijska vlada
U Austriji je vlada, pored predsjednika države najviši organ uprave. Članovi vlade su predsjednik vlade (njem:Bundeskanzler), podpredsjednik vlade (njem:Vizekanzler) i savezni ministri.
Predsjednik vlade[uredi | uredi izvor]
Predsjednika vlade postavlja predsjednik države, uobičajeno ga predlaže nakon izbora, najjača partija u parlamentu, mada to nije pravilo. Vlada predlaže predsjednika vlade, predsjedniku i on predlog može također odbiti. Predsjednik države ima ovlasti, da na osnovu prijedloga vlade, raspusti skupštinu te raspiše nove izbore. Predsjednik vlade je primus inter pares u vladi, predlaže i otpušta ministre, mada nema ovlasti mješanja u resor pojedinog ministarstva. Nakon izbora u septembru 2008. godine, te nakon 56 dana pregovaranja, SPÖ je ušao u koaliciju sa ÖVP, te je za predsjednika vlade izabran Werner Faymann, a za podpredsjednika, Josef Pröll, član ÖVP.
Ministarstva[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Vlada Faymann II
Austrijska vlada, izabrana na izborima 2008. godine, ima četrnaest članova, uključujući predsjednika i podpredsjednika vlade. Broj članova je promjenljiv, te je u zavisnosti od pojedine vlade. Podpredsjednik vlade Josef Pröll obavlja i funkciju ministra financija.
Političke partije[uredi | uredi izvor]
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.
Izbori u Austriji[uredi | uredi izvor]
Podjela Austrije
Izbori za Evropski parlament[uredi | uredi izvor]
Austriju zastupa u Evropskom parlamentu 18 predstavnika, koji se biraju svakih pet godina na izborima. Birači glasaju za biračke liste političkih partija, te mogu i direktno svoj glas dati kandidatu na izabranoj listi političke partije. Od 2009. godine Austriju će predstavljat 17 predstavnika. Na izborima za Evropski parlament održanim 8. juna 2009. godine u Austriji, pobijedila je Narodna partija Austrije (ÖVP) sa 29,8 % i 6 predstavnika u parlamentu. Na drugom mjestu je Socijalistička partija Austrije sa 23,9% i 5 predstavnika
Vojska[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Austrijska vojska
Austrijska vojska (njem: Österreichisches Bundesheer ) je regularna vojska Austrije, koja po članu 79 par. 1 Ustava ima zadatak vojne odbrane zemlje. Vojsku čini oko 35.000 regularnih vojnika i oko 30.000 milicionera uključenih u miliciju. Opremljena je sa oko 9000 vozila i 150 aviona i helikoptera. Kao kopnena zemlja bez izlaza na more, Austrijska vojska u svom sastavu nema Vojnu mornaricu.
Zapovjednik Austrijske vojske je de facto predsjednik Austrije, dok stvarnu (de iure) komandu ima Ministar odbrane. Trenutni Ministar odbrane je Norbert Darabos, a zapovjednik Generalštaba je general Edmund Entacher.
Služenje vojnog roka u Austriji je obavezno za sve podobne muškarce od 17 godina. Služenje je moguće kao služenje u oružanim snagama u trajanju od 6 mjeseci, te kao civilno služenje u raznim humanitarnim organizacijama u trajanju od 9 mjeseci. Osim toga moguće je služenje u raznim inozemnim međunarodnim oranizacijama, muzejima, koje za cilj imaju obilježavanje holokausta.
U Austriji će se 20. januara 2013. održati referendum, na osnovu čijih rezultata će se odlučiti o ukidanju redovnog služenja vojnog roka i uvođenje profesionalne vojske u Austriji.[5]
Političke podjele[uredi | uredi izvor]
Austrija je savezna republika i dijeli se na devet saveznih pokrajina. Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom ISO 3166-2:AT. Pokrajine su podijeljene na okruge i statutarne gradove. Okruzi su podijeljeni na gradove, općine i općine sa tzv. markt statusom.
Austrija je regionalno po NUTS normama Evropske unije podijeljena na 3 regije nivoa NUTS-1: Istočnu, Južnu i Zapadnu Austriju, zatim na 9 regija drugog nivoa NUTS-2, 35 regija trećeg nivoa NUTS-3, te na 2354 općine, koje se grupišu kao LAU-2.
Privreda[uredi | uredi izvor]
Alpe
Austrija ima razvijenu tržišnu privredu i visok životni standard. Njeguje dobre veze sa privredama Evropske Unije, pogotovo s Njemačkom. Članstvo u EU privuklo je strane investitore, koje posebno privlači položaj Austrije između sadašnjih i budućih članica EU. Sporiji ekonomski rast u obližnjoj Njemačkoj i općenito u svijetu usporio je ekonomski porast na 1.2% u 2001. godini.
Promet[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Lista autoputeva i brzih cesta u Austriji
Stanovništvo[uredi | uredi izvor]
Po članu 8 Ustava Austrije iz 1920. godine, službeni jezik u Austriji je njemački jezik. Austrijska varijanta njemačkog jezika je maternji jezik oko 98% od ukupnog broja austrijskih državljana. Razlika tzv. austrijskog njemačkog, sastoji se u riječima, koje su karakteristične u upotrebi na području Austrije, različitim gramatičkim pravilima, kao i korištenjem riječi koje su u njemački jezik ušle iz jezika susjednih naroda (slovenskog, mađarskog i italijanskog jezika). U području Gradišća i Koruške, službeni jezik je pored njemačkog, hrvatski i slovenski, na kojim se jezicima, može odvijati dvojezična nastava u školama, izdavati dokumenti, obilježavati zvanične državne institucije i prometne oznake. U nekim općinama Gradišća je romski jezik priznat kao službeni jezik.
Austrija ima i mnogo radnika useljenika. Najveći broj je useljenika iz Turske, državljana balkanskih zemalja (BiH, Srbija, Hrvatska, Kosovo, Rumunija, Albanija i dr.).
Religija[uredi | uredi izvor]
U Austriji je službeno priznato dvanaest religija [7] i religioznih zajednica. Za službeno priznanje od strane države potrebno je priznanje, zahtjevom zatražiti od Ministarstva školstva i kulture. Nakon ispunjavanja preduvjeta, religioznoj se zajednici priznaje status, čime zajednica ostvaruje određene prednosti i povlastice, koje joj država garantira i potpomaže. Uslovi za prihvatanje državno priznate religiozne zajednice su između ostalog:
broj članova, koji bi trebao prelaziti 16.000 članova,
pozitivan odnos zajednice prema državi i društvu,
obavezivanje zajednice na sprječavanju psihičkog uticaja na razvoj zajednice, te
kontrola finacijskih sredstava zajednice, koja ne bi trebala biti korištena samo u religiozne svrhe.
Ispunjavanjem ovih uslova i dobijanjem statusa, religiozna zajednica ima pravo na:
organizovanje nastave religije i njeno financiranje od strane državnih organa,
oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na zemljište,
pravo na postavljanje svećenika u vojsci, stručnom savjetu državne televizije ORF i dušebrižnika u bolnicama, kao i
zaštitu crkvenog osoblja od progona, zbog propovijedanja u smislu tokova i pravila zajednice,
Priznate religije u Austriji
Religija Broj članova 1
Rimokatolička crkva 2 5.600.000
Islam 515.914 [8]
Protestantizam 375.000
Grčka-pravoslavna crkva 175.000
Jehovini svjedoci 23.200
Starokatolička crkva 14.500
Budizam 10.400
Judaizam 8.000
Istočne pravoslavne crkve 5.000
Nova apostolska crkva 4.200
Mormoni 2.250
Metodisti 1.250
1 Broj članova zasnovan na popisu stanovnistva 2001. godine
2 Broj na osnovu podataka iz 2007. godine
Kultura[uredi | uredi izvor]
U Austriji su rođeni mnogi slavni kompozitori, među ostalima Mozart, Johann Strauss otac i sin, Schönberg, Webern i Berg.
Treba spomenuti i slavne fizičare Boltzmanna i Schrödingera, filozofe Wittgensteina i Gödela, psihoanalitičara Freuda, pisca Musila i slikara Klimta.
