Po površini, Francuska je najveća zemlja Zapadne Europe i Europske unije, dok je na europskoj razini ukupno treća. S gotovo 67,000,000 stanovnika, Francuska je druga najmnogoljudnija zemlja Europske unije. Francuska je unitarna polupredsjednička ustavna republika sa središtem u Parizu, koji je najveći grad te kulturno i prometno središte zemlje. Aktualni Ustav, usvojen 4. listopada 1958., definira državu kao sekularnu i demokratsku, uz suverenitet koji proizlazi iz naroda. Nacionalni ideali izneseni su u slavnoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, jednom od najranijih dokumenata o ljudskim pravima, koja je donesena 26. kolovoza 1789., u jeku Francuske revolucije.
Francuska je bila dominantna svjetska i europska sila još od kasnog srednjeg vijeka, a najveći utjecaj imala je u periodu od druge polovice XIX. do sredine XX. vijeka, kada je posjedovala drugi najveći kolonijalni imperij u svijetu, iza onog britanskog.[1] Tokom svoje duge i bogate povijesti, Francuska je izrodila cijeli niz uglednih i utjecajnih umjetnika, znanstvenika i mislioca tako da i danas ostaje jedan od globalnih kulturnih centara. Francuska je četvrta u svijetu po broju spomenika na UNESCO-voj listi svjetske baštine, a godišnje privlači oko 83,000,000 stranih turista - više nego ijedna druga zemlja u svijetu.[2]
Francuska zadržava status globalne velesile, vršeći snažan kulturni, ekonomski, vojni i politički utjecaj kako u Europi tako i u svijetu.[3] Francuska ima peti najveći vojni budžet u svijetu,[4] treća je po broju nuklearnog oružja[5] i druga po broju diplomatskih misija.[6] Zahvaljujući svojim prekomorskim posjedima, Francuska uživa drugi najveći gospodarski pojas u svijetu.[7] Francuska je razvijena zemlja i peta svjetska ekonomija po nominalnom BDP-u, odnosno sedma po paritetu kupovne moći.[8] Što se tiče situacije po pojedinim domaćinstvima, Francuska je najbogatija zemlja u Europi i četvrta u svijetu.[9]
Francuski građani uživaju visoki životni standard dok se zemlja nalazi na samom vrhu na poljima obrazovanja, zdravstvene skrbi, očekivanog trajanja života, građanskih sloboda i razvoja.[10][11] Francuska je jedna od zemalja osnivačica Ujedinjenih nacija te drži jedno od stalnih mjesta u Vijeću sigurnosti. Francuska je, također, članica brojnih međunarodnih organizacija, poput OIF-a, G8, G20, NATO-a, OECD-a, WTO-a i Latinske unije. Francuska je i jedna od osnivačica i vodećih zemalja Europske unije.
Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]
Naziv "Francuska" direktno je deriviran iz latinskog izraza Francia, što u prijevodu znači "država Franaka".[12] Postoje brojne teorije o porijeklu naziva "Franci", a jedna od njih pretpostavlja da je naziv deriviran iz protogermanskog izraza frankon, koji se prevodi kao koplje, što je relevantno jer se franačka sjekira nazivala francisca.[13]
Prema teoriji češkog povjesničara Davida Solomoan Ganza, naziv je potekao od Francija (u nominativu Franci ili Francio), jednog od germanskih kraljeva plemena Sikambri koji je vladao oko 61. pne., a čiji se dominion protezao na područja zapadno od Rajne, od Strasbourga do Belgije.[14] Ova je država eksplicitno spomenuta u Cezarovom djelu Commentarii de bello Gallico, dok je Francio spomenut u Fredgarovoj kronici.
Historija[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Historija Francuske
Prahistorija[uredi - уреди | uredi izvor]
Slikarije na zidovima spilje Lascaux, oko 12000. pne.
Prvi stanovnici Francuske bili su plodni umjetnici. Prije više od 20.000 godina realističnim slikama životinja ukrašavali su spilje u Lascauxu i drugdje. Rezbarili su oblike životinjskih glava iz kosti, rogova i kamena.
Početak pisane povijesti današnjeg teritorija Francuske nastupa pojavom Gala na njenom teritoriju. Ako bismo uzeli u obzir prvobitno ime ovog naroda, oni bi se danas u povjesnim knjigama zvali Keltima jer ih je grčki povjesničar još 517. godine prije nove ere tako imenovao. S druge strane Rimljani su im dali ime Gali, tako da je samo radi imena ovaj negdašnji veliki narod sada podijeljen na one koji su živjeli u današnjoj Francuskoj i one koji su živjeli na britanskim otocima.
Danas zvuči gotovo nevjerojatno da se taj narod bez ikakve centralne uprave i puteva uspio proširiti preko cijele Europe od Škotske do Turske gdje jedna pokrajina dobiva ime Galatia zbog velikog broja naseljenih Gala.
Antika[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Galija (rimska provincija)
Između 58. i 51. pne. rimska vojska predvođena Julijem Cezarom zauzela je Francusku. Nova provincija Gallija bila je jedna od najbogatijih u carstvu. Cvjetala je trgovina, a Rimljani su gradili mnoge ceste i mostove. Uveli su i uzgoj vinove loze.
Prošlo je bilo više od dva i pol stoljeća do trenutka kada su se Rimljani ohrabrili stupiti na teritorij naroda koji im je opljačkao prijestolnicu 390. prije nove ere, ali kada su prvi put tamo stupili više nisu otišli. Konačno osvajanje Francuske početo 121. prije nove ere završava tek Julije Cezar sedamdeset godina kasnije. Tijekom više od pet stoljeća Rimske vlasti Galija je bila romanizirana, ali nikad potpuno vjerna Rimu.
Franačka[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članak: Franačka
Karlo Veliki bio je, neupitno, najmoćniji evropski vladar svoga vremena. Njegova vladarska sposobnost omogućila je ekspanziju franačkog teritorija, a odnosi s crkvom donijeli su mu brojne privilegije. Karlo Veliki je, s druge strane, bio i jedan od rijetkih kulturno osviještenih vladara svoga doba, iako sam nije znao čitati ni pisati.
Germanska plemena izvršila su značajan utjecaj na stvaranje francuske države. Franci, jedno od tih plemena, svoje središte imali su u tadašnjoj sjevernoj Galiji, ali će pod vladavinom Klodviga I. steći većinu okolnih kraljevstava. Klodvig je bio zaslužan za ujedinjenje Franaka i osnivanje Franačke Kraljevine, koja će pod vladavinom dinastije Merovinga, biti najdominantnija europska država u ranom srednjem vijeku. Krajem V. vijeka, Klodvig uspostavlja čvrste odnose s Katoličkom crkvom, a njegovim krštenjem 498. godine, Franačka je iz izborne i sekularne pretvorena u nasljednu monarhiju čiji su kraljevi vladali s božanskim pravom. Središte države bilo je u Parizu.
Vladavina Merovinga bila je višestoljetna, a svoj postepeni krah doživljava u prvoj polovici VIII. vijeka, kada merovinški vladari gube moć u odnosu na svoje dvorske namjesnike, majordome. Jedan od tih majordoma, Karlo Martel, bio je zaslužan za zaustavljanje arapskog pohoda preko Pirineja kada ih je porazio kod Poitiersa 732. godine. Iskoristivši svoj tadašnji utjecaj, Karlo Martel je došao na prijestolje i započeo novu fazu u razvoju franačke države.
Njegov sin, Pipin Mali, smatra se ocem karolinške dinastije, a svoj je ugled izgradio preko pomoći Katoličkoj crkvi u sukobu s Langobardima. Uspješni vojni pohodi omogućili su mu da Katoličkoj crkvi 756. godine preda osvojene teritorije, što je postala jezgra srednjovjekovne Papinske Države. Zauzvrat, rimski papa je dao svoj blagoslov Pipinu kao kralju. Pipina su nasljedili njegovi sinovi, Karlo i Karloman, no potonji je ubrzo preminuo pod sumnjivim okolnostima tako da je kao samostalni vladar ostao Karlo Veliki. Karlo Veliki će svojim uspješnim vojnim pohodima i tijesnim vezama s Papinskom Državom izgraditi neupitni autoriet koji će ga učiniti najmoćnijim europskim vladarom svoga perioda. Njegova ideja o "ognju i maču" donijela je Franačkoj masovnu teritorijalnu ekspanziju, a njegov protekcionizam prema crkvi brojne povlastice. Dana 25. prosinca 800. godine, papa Lav III. proglasio je Karla carem, čime je osnovano Franačko Carstvo.
Karlov sin, Ludovik I. Pobožni nije se pokazao jednako sposobnim te je nakon njegove smrti došlo do feudalne anarhije koja će 843. godine, potpisivanjem Verdunskog sporazuma, kulminirati trodiobom velike franačke države. Na teritoriju tadašnje Zapadne Franačke postepeno će nastajati jezgra buduće francuske države, koja će biti formirana 987. godine, kada je Hugo Capet postao francuski kralj.
Razvijeni i kasni srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]
Nasljednici Huga Capeta - dinastije Capet, Valois i Bourbon - izmjenjivale su se na vlasti i postepeno doprinosile širenju teritorija i konsolidaciji moći Kraljevine Francuske. Nova država službeno je proglašena 1190. godine od strane Philippea II. Augustea. Utjecaj Francuske, ipak, počeo je još tokom XI. vijeka, čemu svjedoči i izbor Gerberta d'Aurillaca za papu Katoličke crkve. Papa Silvestar II. bio je, tako, prvi papa francuskog porijekla.
Francuska je imala znakovitu ulogu i tokom Križarskih ratova, no najznačajnija zbivanja bila tokom XIII. vijeka ipak su bile teritorijalne ekspanzije. Francuska u ovom periodu još uvijek ima oblik feudalne države. Kada 1328. godine Charles IV. Lijepi umire bez muških nasljednika, a salijsko pravo nije dozvoljavalo da prijestolje nasljedi žena, na prijestolje je došla nova dinastija, ona Valoisa, čiji je predstavnik, inače Charlesov rođak, postao novi kralj po imenu Philippe IV. Lijepi. Pod njegovom vladavinom, Francuska je postala centralizirana država, formirano je narodno predstavništvo, a zemlja će ubrzo ostvariti vrhunac svoje srednjovjekovne moći.
Iako simbol francuskog junaštva u Stogodišnjem ratu, Ivana Orleanska je svoj život okončala kao heretik te je, u konačnici, spaljena na lomači u Rouenu.
Ipak, XIV. vijek je bio izrazito turbulentan za Francusku, ponajviše zbog zategnutih odnosa s Engleskom. Naime, engleski kralj Edward III., koji je bio pretendent na francusko prijestolje, izazvao je Philippea IV. te je 1337. godine, u jeku prvog velikog vala Crne smrti, započeo rat s Francuskom koji će u historiji ostati zapamćen kao Stogodišnji rat. U prvom godinama rata, Englezi su imali velikog uspjeha te su osvojili dobar dio francuskih posjeda na kontinentu, no kako su ratne godine odmicale, uz pomoć karizmatičnih vođa poput Ivane Orleanske, Francuzi su uspjeli preoteti gotovo sve engleske kontinentalne posjede i 1453. godine odnijeti konačnu pobjedu. Uspješno vođenje rata i kaos izazvan Crnom smrću ojačao je autoritet kralja u Francuskoj, što će biti uvertira za razvoj apsolutizma u narednim vijekovima.
Francuski utjecaj bio je vidljiv i kroz djelovanje Katoličke crkve. Naime, francuska je političkim igrama uspjela, 1305. godine, preseliti sjedište rimskog pape iz Rima u Avignon. Avinjonsko papinstvo trajalo je kroz gotovo cijeli XIV. vijek, do 1378. godine, a njegovim je završetkom de facto započeo novi raskol unutar crkve, ovoga puta između katolika i protestanata.
Renesansa, apsolutizam i prosvjetiteljstvo[uredi - уреди | uredi izvor]
Dolazak renesanse u Francuskoj obilježio je vladavinu Françoisa I. Valoisa, koji u povijesti ostaje zapamčen kao veliki društevni reformator. Dok će njegova vanjska politika uglavnom biti obilježena vojnim neuspjesima protiv znatno moćnijeg Karla V. Habsburga tokom iscrpljujućih Talijanskih ratova, te neuspjelim savezništvom s Henryjem VIII. Tudorom, odnosno uspješnim savezništvom sa Sulejmanom Veličanstvenom, François I. je donio cijeli niz kulturnih i društvenih reformi koje su Francusku uskladile sa suvremenim tekovinama europskih renesansnih kretanja. Protestantizam je postajao sve dominantniji, a umjetnost je cvjetala. Istovremeno, Francuska započinje sa svojim prvim valom kolonizacije, za kojeg glavne zasluge pripadaju uspješnim ekspedicijama Jacquesa Cartiera, kojim je na teritoriju Novog svijeta stvorena Nova Francuska.
Rastući sukob između protestantizma i katolicizma u Europi imao je poseban odjek u Francuskoj, tako da su interni vjerski sukobi obilježili ostatak vladavine dinastije Valois. Najznačajniji utjecaj na hugenote, francuske protestante, izvršen je preko učenja Jeana Calvina, koji je već ranije zbog svojih učenja protjeran iz Švicarske. Ti su vjerski sukobi udaljili Francusku s globalne scene, s obzirom da nije bilo prostora za simultano balansiranje unutrašnje i vanjske politike. Dolazak Henrija IV. na vlast u Francuskoj donio je cijeli niz pozitivnih promjena. Naime, njegovim dolaskom na vlast dokončana je vladavina dinastije Valois, koju su zamijenili dugovječni Bourbonci, a kako je sam kralj bio protestant, bilo je logično da će doći do vidnih pomaka na polju vjerske tolerancije. Nanteskim ediktom iz 1598. godine, Henri IV. dozvolio je protestantima slobodu vjeroispovjesti, što je bila nužna reakcija na krvavu Bartolomejsku noć 1572. godine, tokom koje je došlo do krvavog masakra francuskih protestanata. Smrću Henrija IV. od ruke atentatora 1610. godine, na prijestolje je došao Louis XIII. Bourbon, čija će glavna preokupacija biti uspostavljanje vanjskopolitičke ravnoteže. Zajedno sa svojim prvim ministrom, kardinalom Richelieuom, zaslužnim i za osnivanje Francuske akademije, Louis XIII. je uspješno vodio Tridesetogodišnji rat i uspio osujetiti dominaciju Habsburgovaca.
Louis XIV. Bourbon obilježio je francusku, ali i europsku politiku tokom svoje 72 godine neosporive vladavine Francuskom.
Smrću Loisa XIII., na vlast je došao najdugovječniji francuski vladar, Louis XIV. Bourbon, koji će u 72 godine vladavine postati jedan od najznačajnijih europskih vladara. Uz pomoć svog prvog ministra, kardinala Mazarina, Louis XIV. je uspješno dokončao Tridesetogodišnji rat i Westfalskim mirom 1648. godine uspostavio balans moći na europskom kontinentu. Daljnji vanjskopolitički potezi bili su usmjereni prema uspješnoj kolonizaciji Kariba, Louisiane i Senegala, čime je uspješno nastavljena politika kralja Françoisa I. S druge strane, unutrašnja politika Louisa XIV. dovest će do ideološkog oblikovanja onoga što će postati čvrsti, centralizirani dvorski apsolutizam. Louis XIV. je svu moć centrirao u vlastitim rukama, postavši tako apsolutni vladar cjelokupne države. Njegova vlastita izjava, "L'État, c'est moi" (sh. Država, to sam ja) postala je sinonim za cijeli jedan vladarski sustav koji će obilježiti europski kontinentalni monarhizam sve do pojave prosvjetiteljskih ideja. S druge strane, raskošni apsolutizam uzeo je svoj danak tako da su pretjerane dvorske investicije (poput gradnje Versaillesa) gotovo u potpunosti ispraznile državnu blagajnu. Njegov nasljednik, Louis XV. Bourbon, nije pokazao jednaku razinu političke odlučnosti, dok je na polju unutrašnje politike nastavio primjenu pretjeranog trošenja koja je ruinirala državnu blagajnu i bacila zemlju u financijsku krizu. Kardinalnim neuspjehom u Sedmogodišnjem ratu te u događajima koji će uslijediti, Francuska će izgubiti gotovo sve svoje dotadašnje kolonije.
Sredina XVIII. vijeka donijela je rađanje novih ideja, zasnovanih na racionalnom upravljanju države i demokratskim idealima. Prosvjetiteljstvo je bio filozofsko-umjetnički pokret koji je izvršio drastičan utjecaj na političko-društvenu svijest francuskog naroda, dok je u nekim drugim europskim zemljama imao odjeka i među samim vladarima, izrodivši prosvijećeni apsolutizam. Pod utjecajem Rousseauovih ideja o društvenom ugovoru, Montesquieuove ideje o trodiobi vlasti, Voltaireovih kritika državne vlasti te Diderotovog pokreta koji je izrodio Enciklopediju, Francuska drušvena svijest ući će u novu etapu koja će izroditi ideje koje će direktno utjecati na Francusku revoluciju 1789. godine.
Revolucija i Francusko carstvo[uredi - уреди | uredi izvor]
Glavni članci: Francuska revolucija i Napoleonski ratovi
Pad Bastille imao je naglašen simbolički karakter među revolucionarima, s obzirom da se zloglasni zatvor smatrao simbolom apsolutističke tiranije i političkih progona. Ipak, na dan pada u zatvoru je bilo tek sedam zatvorenika, od kojih nijedan politički, tako da je, ultimativno, simbolika događaja bila promašena.
Krajem XVIII. vijeka, Francuska je bila u ozbiljnim problemima. Indolentna rastrošnost apsolutističkih vladara i nedodirljivi kult nepogrešivosti Bourbonaca doveo je do kulminacije nezadovoljstva među narodom, koji jest imao brojčanu nadmoć, ali ne i mogućnost da ju realizira. Naime, sustav glasovanja u skupštini išao je u korist prvom i drugom staležu, dok je treći stalež, iako brojčano nadmoćniji, bio u manjini. Louis XVI. je od svog oca naslijedio zemlju u jako lošem stanju, što se ponajviše odražavalo na financijskom planu, gdje su porezne reforme ministara Neckera i Turgota doživjele krah. Neuspjele financijske reforme i očigledna diskriminacija trećeg staleža kulminirale su nezadovoljstvom i organiziranjem naroda koje je 14. srpnja 1789. godine dovelo do upada u zatvor Bastille, simbol apsolutističke opresije. Tim je događajem započela Francuska revolucija, koja će u kratkom periodu dovesti do svrgavanja Bourbonaca (kralj i kraljica su pogubljeni) i uspostave Prve Republike. Iako zasnovana na plemenitim idealima, revolucija će ubrzo, što je bio rezultat internih političkih konflikata (posebice između žirondinaca i jakobinci), "jesti vlastitu djecu" pa će tako doći do eliminacije brojnih revolucionarnih vođa. Kao pobjednik tih internih sukoba izašao je Maximilien Robespierre, čiji će Komitet javnoga spasa postati krvava strahovlada i utjelovljenje eliminacije političkih oponenata. Tokom deset godina revolucije, Francuska je pokazala brojne probleme u praktičnoj realizaciji revolucionarnih ideja, koje je, tada još uvijek, monarhistička Europa vidjela kao prijetnju vlastitim poretcima. Stabilizaciju nije donio ni kratkotrajni Direktorij, a tek će se pojavom generala Bonapartea situacija u Francuskoj donekle stabilizirati.
Napoleon Bonaparte je od mnogih viđen kao spasitelj revolucionarnih ideala i utjelovljenje pobjede istih nad apsolutističkom tiranijom. Međutim, u samo nekoliko godina, Napoleon se transformirao u onog vladara protiv kakvih se načelno borio po dolasku na vlast. Iz istog je razloga Ludwig van Beethoven prekrižio posvetu Napoleonu sa svoje Eroice.
Nakon uspješnog vojnog udara, najmlađi general u francuskoj vojsci, Napoleon Bonaparte, godine 1799. dolazi na vlast i uspostavlja Konzulat. Napoleonova čvrsta ruka donijela je određenu stabilizaciju u Francuskoj, a mladog generala ispunjenog revolucionarnim idealima mnogi su vidjeli kao konačnog spasitelja revolucionarnih ideala. Ipak, Napoleon je ubrzo počeo preuzimati sve veće ovlasti te se 1804. godine samovoljno proglasio carem, čime je utemeljeno Prvo Carstvo. Napoleonova megalomanija do izražaja je došla preko njegovog ambicioznog plana osvajanja Europe. Iako je u svojim pohodima bio prilično uspješan, Napoleon je doživio konačni krah u Rusiji, gdje se, nakon poraza kod Borodina, njegova vojska pokazala nespremnom za zimske uvjete u Rusiji. Napoleon je konačno dotučen na povratku u Francusku, kod Leipziga, čime je njegova vladavina došla do svog efektivnog kraja. Napoleon je ubrzo izgnan na Elbu, no nastavio je djelovati iza kulisa te je ubrzo orkestrirao svoj povratak na vlast. Njegova "Stodnevna vladavina" kulminirala je konačnim porazom kod Waterlooa, 18. lipnja 1815. godine, gdje su ga zajedničkim snagama porazili britanski vojvoda od Wellingtona i pruski zapovjednik Gebhard von Blücher. Napoleon je ponovno izgnan, ovoga puta na otok Svetu Helenu, gdje je i umro 1821. godine.
Iako se na vlasti zadržao razmjerno kratko u odnosu na neke vladare, Napoleonov utjecaj na francusku povijest je zapravo vitalan. Napoleon je bio veliki reformator, a najznačajnija ostavština njegovih etatističko-juridičkih reformi svakako je epohalni Code civil iz 1804. godine, prvi moderni građanski zakonik. Njegova reforma prava nije stala samo na tome, a posebno valja istaknuti Code d’instruction criminelle iz 1808. godine, jedan od prvih modernih zakona o kaznenom postupku, kojim je u praksu uveden mješoviti kazneni postupak, na kojemu se temelji kazneno procesno pravo kontinentalne Europe. Uz praktične reforme, Napoleon je izvršio i snažan utjecaj na svijest o pogibeljnosti autokratske vlasti koja će biti osnova cijelog niza revolucionarnih pokreta u Francuskoj tokom narednih godina.
Period nemira[uredi - уреди | uredi izvor]
Slikar Jean Victor Schnetz prikazao je sukob ispred pariške gradske vijećnice, jednog od brojnih sukoba tokom Julske revolucije.
Konačni Napoleonov krah i zaključci reakcionarskog Bečkog kongresa doveli su do ponovne uspostave kraljevine u Francuskoj i restauracije dinastije Bourbon. Načelu države tako se našao Louis XVIII. Bourbon, a država je ideološki vraćena u predrevolucionarno razdoblje krutog monarhizma. Ipak, posljedice revolucije su se osjetile, makar u svijestu francuskih građana, tako da se vrlo brzo pojavio novi otpor monarhističkoj tiraniji, koji je kulminirao novom revolucijom za vladavine Charlesa X., brata Louisa XVIII. Naime, Charles X. je želio vratiti apsolutizam u svom izvorom obliku i gotovo u cijelosti dokinuti politički utjecaj demokratskih institucija i predstavničkih tijela. Bijesan zbog takve politike, narod je ponovo ustao te je 1830. godine izbila Julska revolucija koja je dovela do svrgavanja Charlesa X., ali ne i kraha monarhije. Na čelo države došao je Louis-Philippe I. iz pobočne loze Bourbonaca, a revolucija je ugašena. Direktna posljedica Julske revolucije bilo je i osamostaljivanje Belgije, koja je dotad bila dio Nizozemske, a kojoj je Francuska pomogla u borbi za nezavisnost.
Ipak, narod u Francuskoj i dalje nije bio u potpunosti zadovoljan, unatoč znatno liberalnijem pristupu novoga kralja. Julska Monarhija bila je obilježena vladavinom atipičnom za jednog konzervativnog monarha, kojega su nazivali "Kralj-građanin" zbog enormne potpore buržoazije koju je uživao, no ipak ne po mjeri naroda. Iako Louis-Philippe nije trošio raskošno kao i svojih prethodnici te iako njegova konzervativna vladavina doista nije bila toliko konzervativna, nauspjeh na vanjskoj politici, financijski problemi i pogoršanje uvjeta života radničke klase doveli su do novog vala nezadovoljstva. U jeku Proljeća naroda 1848. godine, u Francuskoj je izbila nova revolucija kojom je Louis-Philippe bio prisiljen abdicirati s vlasti. Nakon njegove abdikacije održani su, po prvi puta u Francuskoj, izbori za predsjednika republike, na kojima su kandidati bili favorizirani Louis-Eugène Cavaignac i Louis Bonaparte, Napoleonov nećak. Louis Bonaparte pobijedio je na izborima i tako postao prvi predsjednik Francuske, koja tim činom ulazi u period Druge Republike.
Napoleon III. (lijevo) u razgovoru s Ottom von Bismarckom (desno) nakon što njegova zarobljivanja tokom bitke kod Sedana. Poraz kod Sedana bio je konačni krah Napoleona III., čija je odluka da ratuje s Pruskom dočekana s izrazito negativnim reakcijama.
Nova republika trajala je tek četiri godine, kada je Louis Bonaparte proglasio Drugo Carstvo, a sebe carem po imenu Napoleon III., a sve to nakon uspjelog državnog udara 1851. godine i referenduma na kojemu je dobio gotovo jednoglasn podršku za svoje državne reforme. Kao car, Napoleon III. je proveo cijeli val modernizacije na polju unutrašnje politike, dok mu je vanjska politika bila obilježena pokušajima da Francusku vrati na poziciju svjetske velesile. Tu je imao dvojakog uspjeha, formiravši blisko partnerstvo s Britanijom i novoujedinjenom Kraljevinom Italjiom, ali istovremeno doživjevši debakl u Meksiku i u odnosima s Pruskom. Napoleon III. nije bio zagovornik unifikacije Njemačke i nije bila tajna kako se protivio pokušajima kancelara Bismarcka. Godine 1870., Napoleon III., bez saveznika i s inferiornom vojskom, ulazi u rat s Pruskom gdje doživljava težak poraz, posebice nakon kraha kod Sedana. Po završetku rata, Napoleon III. je pobjegao u Britaniju, a Otto von Bismarck je 18. siječnja 1871. godine, usred palače Versailles, proglasio osnivanje ujedinjenog Njemačkog Carstva, što će biti velik udarac na francuski nacionalni ponos.
Krajem 1870. godine, kada je poraz od Pruske već bio evidentan, Léon Gambetta je proglasio ukidanje Drugog Carstva i formiranje Treće Republike, čiji je prvi predsjednik postao Adolphe Thiers. Suočena s potpunim poslijeratnim kaosom, nestabilnošću političkih instutucija, krahom nacionalnog morala, ali i socijalnim nemirima, Treća Republika našla se u velikim problemima, koje je dodatno pojačavala činjenica da država nije imala ustav koji bi formirao temeljno ustrojstvo države. Skupina komunistički orijentiranih prosvjednika 1871. godine proglasila je Parišku komunu, prvu državnu tvorevinu zasnovan na Marxovim idejama. Dvomjesečna komuna, koju je predvodio Louis Auguste Blanqui, nije naišla na odobravanje središnje vlasti tako da je Thiers naredio njezino krvavo gušenje, koje se konačno dogodilo u svibnju 1871. godine. Ustav je konačno donesen 1875. godine, nakon čega je Treća Republika ušla u stabilizacijski period koji će konsolidirati središnju državnu vlast u narednim godinama. Doista, stabilizacija je imala odjeka i omogućila je značajan unutrašnjopolitički prosperitet, posebice na polju kulture, pa se razdoblje od 1871. do 1914. godine u Francuskoj povijesti naziva Belle Époque.
Francuski kolonijalni imperij u Novom svijetu izgubljen je još tokom i nakon Sedmogodišnjeg rata tako da je Francuska bila kolonijalno inferiorna početkom XIX. vijeka. Ipak, počevši od 1830. pa nadalje, Francuska je preusmjerila svoje kolonijalne pretenzije na jug i istok te je uspjela obnoviti svoj kolonijalni imperij posjedima na sjeveru i zapadu Afrike, na Madagaskaru, u Indokini i u Polineziji. Neke od tih kolonija vodit će oštre oslobodilačke ratove u XX. vijeku.
Suvremena historija[uredi - уреди | uredi izvor]
Dreyfusova afera imala je enorman utjecaj na francusku svakodnevnicu te do danas ostaje jedan od najkontroverznijih događaja u povijesti Francuske, ali i kaznenog prava. Medijska popraćenost bila je enormna, a potakla je angažman brojnih intelektualaca i kulturnih djelatnika, među kojima je bio i slavni pisac Émile Zola, koji je u 1898. godine u časopisu L’Aurore objavio svoje slavno pismo J’accuse...!.
Početak XX. vijeka Francuska dočekuje kao Treća Republika poljuljana unutarnjim nemirima zbog zloglasne Dreyfusove afere. Kada je već bilo izvjesno da će Europa ući u ratni sukob, Francuska se svrstala na stranu država Antante, zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom i Ruskim Carstvom. Zajedno s Britancima, Francuska je činila osovinu otpora Njemačkom Carstvu u Prvom svjetskom ratu te je bila jedna od najzaslužnijih za konačnu pobjedu Antante. Posebno se ističe velika francuska pobjeda kod Verduna 1916. godine koja, iako je odnijela enormne žrtve na obje strane, danas ostaje jedna od prekretnica rata i osnova onoga što će u međuratnom periodu postati Maginotova linija. Njemačka kapitulacija potpisana je upravo u francuskim Ardenima 11. studenog 1918. godine, a poslijeratna mirovna konferencija održana je u Parizu, gdje je Francusku predstavljao Georges Clemenceau. Versajski sporazum donio je Francuskoj kontrolu nad rudama bogatim Saarlandom, a na simboličkoj je razini označio njezin položaj globalne sile i dominaciju nad Njemačkom, svojevrsnu osvetu za proglađenje Njemačkog Carstva u Versaillesu 1871. godine.
Međuratni period u Francuskoj obilježen je brojnim političkim turbulencijama i pretjerano čestim izmjenama vlada. Naime, vlade u Francuskoj su prosječno trajale oko godinu dana, a kao najsnažnije stranke isprofilirale su se radikali i konzervativni demokrati, uz povremena uplitanja socijalističkih stranaka. Ključne političke figure bili su višestruki premijer i predsjednik, Raymond Poincaré, te njegov politički oponent, socijalist Aristide Briand. Briand je izrazito značajan i na globalnoj razini zbog potpisivanja Briand-Kelloggovog pakta, prvog međunarodnog dokumenta koji je izričito zabranjivao rat. Održavanje svjetskog mira i politički status quo svakako su bili u političkom interesu Francuske u tom periodu s obzirom na žrtve koje je Francuska pretrpjela u Prvom svjetskom ratu, ali i ugleda kojeg je u danom trenutku uživala na globalnoj sceni. Stoga, nije nimalo čudno što se francuska konzervativna struja tokom 30-ih godina priklonila Britaniji u politici popuštanja u odnosu na rastuću opasnost Adolfa Hitlera u Trećem Reichu. Francuski premijer Édouard Daladier bio je jedan od supotpisnika kontroverznog Münchenskog sporazuma kojima su Reichu predani Sudeti.
Charles de Gaulle se profilirao još kao mladi zapovjednik tokom Drugog svjetskog rata, a dana se, unatoč brojnim kontroverzama tokom njegove vladavine, smatra najutjecajnijom lišnošću moderne francuske politike.
Kada je 1. rujna 1939. godine Hitler započeo Drugi svjetski rat, Francuska i Britanija bile su prve zemlje koje su objavile rat njemačkom diktatoru. Francuzi su se osjećali prilično sigurnima zbog dobro fortificirane Maginotove linije, no Hitler ih je iznenadio napadom preko Belgije tako da su Francuzi, de facto, njemački napad dočekali naspremni. Nakon sramotne evakuacije kod Dunkerquea, Hitlerova invazija Francuske bila je brza i efikasna tako da je Francuska pala u nešto više od mjesec dana. Sjever zemlje potpao je pod direktnu njemačku upravu, dok je u južnom dijelu uspostavljena kolaboracionistička Višijevska Francuska, čije su glavne figure bili maršal Philippe Pétain i Pierre Laval. Višijevska Francuska dosljedno je provodila Hitlerovu politiku Holokausta tako da je velik broj francuskih Židova stradao tokom Drugog svjetskog rata. Na području njemačke okupacije djelovao je pokret otpora, pod nazivom Slobodna Francuska, a u čijem su radu sudjelovali i brojni intelektualci i mislioci, poput Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa. Kao čelnik pokreta otpora isprofilirao se mladi general Charles de Gaulle, koji će ubrzo postati jedna od ključnih figura francuske politike. Oslobođenje Francuske uslijedilo je nakon uspješne Operacije Overlord, a kompletirano je slavodobitnim ulaskom francuskih trupa u oslobođeni Pariz. Nakon njemačke kapitulacije 8. svibnja 1945., Francuska se ponovo našla u poziciji pobjednika te je bila jedna od predvodnica poslijeratnih mirovnih pregovora.
Poslijeratnu obnovu Francuske, koja se našla u ozbiljnoj političkoj krizi, predvodio je upravo de Gaulle, koji je postao dominantna ličnost francuske politike. Nakon što je prvo predvodio poslijeratnu Provizionalnu vladu, a onda kao premijer dokončao Četvrtu Republiku, de Gaulle je 1959. godine postao prvi predsjednik aktualne Pete Republike. Njegovo čvrsto političko vodstvo zacementiralo je ideologiju golističkog pokreta, koji će desetljećima biti dominantna politička struja u Francuskoj. Nakon neuspjelog referenduma o reformi državnih tijela, de Gaulle se 1968. godine povukao s mjesta predsjednika i otišao u mirovinu, ali njegova je ostavština bila enormna. Novu drastičnu promjenu na francuskoj političkoj sceni donio je socijalist François Mitterrand, čiji je izbor 1981. godine bio prvi izbor nekog socijalista za predsjednika od 1957. godine. Mitterrandovo predsjedništvo bilo je obilježeno brojnim kontroverzama, a na čelu države, nakon 14 godina, zamijenio ga je golist Jacques Chirac koji je bio predsjednik države od 1995. do 2007. On je odbio sudjelovati u inavziji Iraka. 2003., Francuska je bila središte iznimno teškog toplotnog udara širom Europe.[15] Sveukupno je u Francuskoj preminulo 15.000 osoba tog ljeta.[16]
Suvremena Francuska danas igra značajnu ulogu na globalnoj sceni, a posebice unutar Europske unije i Ujedinjenih nacija, gdje je jedna od stalnih članica Vijeća sigurnosti.
Francuska se u cijelosti nalazi u zapadnoj Europi. Na sjeveroistoku graniči s Belgijom i Luksemburgom, s Njemačkom i Švicarskom na istoku, na jugoistoku s Monakom i Italijom te sa Španjolskom i Andorom na jugu. Sjeverne i zapadne obale Francuske izlaze na Atlantski ocean (odnosno Biskajski zaljev i kanal La Manche), a južne na Sredozemno more (Lionski zaljev i Ligursko more). U sastavu Francuske je i otok Korzika u Sredozemnom moru te više od 20 prekomorskih departmana i zavisnih teritorija.
Reljef[uredi - уреди | uredi izvor]
Selo u Centralnom masivu u podnožju ugaslog vulkana.
U Francuskoj postoje reznovrsni oblici reljefa. Na jugu, Francuska je od Pirinejskog poluostrva odvojena planinskim lancem Pirineja, dok se na jugoistoku zemlje nalaze Alpe, koje čine prirodnu granicu sa Švicarskom i Italijom. Mont Blanc, visok 4,807 m, najviši je vrh Europske unije,[17] koji se nalazi na granici s Italijom. Rijeke su na ovom području stvorile duboke doline, a glečeri koji su ih ispunjavali tokom ledenog doba su ih dodatno proširili i produbili. Za razliku od Alpa, Pirineji u ledenom dobu nisu bili toliko podložni glacijaciji, pa tu nema velikih glečera, jezera i dolina koji su karakteristični za Alpe. Zbog visine Pirineja, putevi između Španjolske i Francuske su vrlo ograničeni. Alpe se prema sjeveru nastavljaju na gorje Jura koje su granica prema Švicarskoj. U centralnom dijelu Francuske nalazi se Centralni masiv, valovita visoravan visoka prosečno od 800 do 1,000 metara, s koje se mjestimično uzdižu vrhovi ugašenih vulkana visine do 1,900 m. Doline rijeka Rhone i Saône odvajaju ove gromadne planine od Alpa. Druga grupa starih gromadnih planina su Vogezi, čija visina ide do 1,200 m. Dolina Rajne dijeli Vogeze od Schwarzwalda u Njemačkoj.
Ostatak Francuske čine nizine. Na sjeveru se nalazi Pariški bazen, u kojem se nalazi privredno i populacijsko središte Francuske. Parišku kotlinu okružuju Armorikanski masiv, Centralni masiv, Vogezi i Ardeni. Oko Pariza postoji sistem koncentričnih grebena, koji razdvajaju uske ravnice. Na jugozapadu, u podnožju Pirineja, nalazi se Akvitanska nizina, koja se široko otvara prema moru. Akvitanska nizina je ravnica sa plodnim zemljištem.
Klima[uredi - уреди | uredi izvor]
Klimatske prilike u Francuskoj su vrlo raznovrsne. Za zapad i sjever države svojstvena je oceanska klima, koja je najviše izražena u Bretanji. Prosječna srpanjska temperatura je oko 16 °C, a siječanjska oko 7 °C. Temperaturne razlike se povećavaju prema istoku, uz više vedrih i hladnih zimskih dana, ali su i ljeta prilično vedra i vruća, s malo padavina, koja su ravnomjerno raspoređena u svim godišnjim dobima. Planinski krajevi imaju oštriju klimu s dugim, snježnim zimama. Južno od Alpa, klima je izrazito sredozemna.
Vode[uredi - уреди | uredi izvor]
Donji tok rijeke Seine
Rijeke Francuske pripadaju dvama slivovima - onom Atlantskog oceana i onom Sredozemnog mora. Većina njih izvire iz Centralnog masiva, Alpa ili Pirineja. Najduže rijeke su:
Seine (775 km) — ravničarska rijeka koja ima široko razgranat sliv s velikim pritokama Marne i Oise. Protječe kroz Pariz, a ulijeva se u La Manche.
Garonne (575 km) — ima izvor u španjolskom dijelu Pirineja, protječe kroz Toulouse i Bordeaux, a pri ušću u Atlantski ocean obrazuje široki estuarij rijeke Gironde. Glavne pritoke su Tarn, Lot i Dordogne.
Rhône (812 km) — najplovnija rijeka Francuske, izvire u švicarskim Alpima iz ledenjaka Rhône i protječe kroz Ženevsko jezero. Kod Lyona prima rijeku Saône, a druge veće pritoke su Durance i Isère. Utječe u Sredozemno more u delti Camargue, u kojoj se nalazi najniža točka Francuske od -2 m.
Loire (1,020 km) — najduža rijeka Francuske, izvire u Centralnom masivu. Prima više pritoka, od kojih su najpoznatije Allier, Cher, Indre i Vienne.
Najveće jezero je Léman (drugo ime: Ženevsko jezero, 582 km²), kojeg Francuska dijeli sa Švicarskom.
Politika[uredi - уреди | uredi izvor]
Deklaracija o pravima čoveka i građanina iz 1789.
Francuska je unitarna polupredsjednička republika s dugogodišnjom demokratskom tradicijom.[18] Ustav Pete Republike je usvojen na referendumu 28. rujna 1958. godine.[19] Novi ustav značajno je ojačao izvršnu vlast u odnosu na onu legislativnu. Egzekutiva je bicefalna: Predsjednik Republike (trenutno François Hollande), koji je šef države i bira se direktono na izborima na mandat od 5 godina (prethodno 7 godina),[20] i Vlada, na čijem je čelu premijer kojeg imenuje predsjednik. Aktualni premijer je Manuel Valls.
Parlament je dvodoman i sastoji se od Narodne skupštine, koja ima 577 neposredno biranih zastupnika, i posredno izabranog Senata, koji ima 348 zastupnika.[21] Zastupnici Narodne skupštine predstavljaju jedinice lokalne samouprave te se izabiru na mandat od 5 godina.[22] Skupština ima pravo raspustiti Vladu, što znači da sastav Vlade i osoba mandatara ovisi o tome koja stranka drži većinu u Narodnoj skupštini. Zastupnike u Senatu bira izborni kolegij na mandat od 6 godina (ranije 9 godina), s tim da se, od rujna 2008., svake tri godine bira polovica zastupnika.[23] Zakonodavne ovlasti Senata uvelike su ograničene i u slučaju neslaganja među dva doma, prednost uvijek ima Narodna skupština.[24] Vlada ima velik utjecaj na određivanje dnevnog reda Parlamenta.
Politiku Francuske odlikuju dva suprotstavljenja bloka: lijevi blok okupljen oko Socijalističke partije i desni, prethodno okupljen oko stranke Okupljanje za republiku, a danas oko njenog nasljednika, Unije za narodni pokret.[25]
Administrativna podela[uredi - уреди | uredi izvor]
Francuska je do 2016. godine podeljena na 27 regija, koji su dalje obuhvaćali 101 departman. Dvadesetdvije regije nalazile su se u kontinentalnoj Francuskoj (Metropolitanska Francuska), koja obuhvaća i otok Korziku. Preostalih pet regija bilo je izvan Europe; to su Guadeloupe, Martinique, Francuska Gvajana, Mayotte i Réunion. Francuski prekomorski teritoriji organizacijski nisu dio ovog sustama, uglavnom nisu dio Europske unije i u njima samo djelomično važe francuski zakoni.
Ipak, 2016. godine je provedena opsežna administrativna reforma preko koje je broj regija smanjen s 27 na 18. Pet prekomorskih regija su zadržale svoj status, međutim 22 kontinentalne su spojene tako da je njihov broj smanjen na 13. Ispod donosimo novu regionalnu podjelu, dok je stara dostupna u posebnom članku. Broj departmana je ostao isti.
S procijenjenih 66,000,000 stanovnika u srpnju 2013. godine, Francuska je 21. najmnogoljudnija zemlja u svijetu te treća u Europi. Iako su Francuzi povijesno keltskog, latinskog, germanskog i akvitanskog porijekla, danas su oni blend cijelog niza etničkih skupina, što je posljedica masovne imigracije u modernom dobu.
Godine 2004., provedena studija procijenila je kako je 51,000,000 Francuza bijele rase (85%), 6,000,000 su bili iz Sjeverne Afrike (10%), 2,000,000 su bili crne rase (3.5%), a 1,000,000 su bili iz Azije (1.5%).[26][27] Prema zakonu iz 1789. godine, a kojeg afirmira i ustav iz 1958., državi je zabranjeno skupljati podatke o porijeku i etnicitetu francuskih građana, mada danas postoje nedržavne agencije koje skupljaju te podatke.[28][29]
Francuska je danas jedno od imigracijskih središta svijeta, prihvaćajući oko 200,000 leglnih imigranata godišnje.[30] Također, ona je vodeća zapadnoeuropska zemlja po broju zahtjeva za azil.[31] Iako Europska unija omogućava slobodan protok ljudi, Francuska je usvojila mjere kojima ograničava imigraciju iz Istočne Europe, a imigracijska politika je danas jedno od najspornijih pitanja francuske politike.
Francuska je visoko urbanizirana zemlja. Njezini najveći gradovi, ako se gleda cijelo metropolitansko područje, su Pariz (12,292,900), Lyon (2,182,482), Marseille (1,721,031), Toulouse (1,250,251), Lille (1,159,547), Bordeaux (1,140,668), Nice (1,003,947), Nantes (884,275) i Strasbourg (763,739). Ruralni egzodus je bio jedan od najvećih političkih problema u Francuskoj kroz gotovo cijeli XX. vijek.
